Sindikat o novim zakonima

ZAKONI O SVEUČILIŠTU, VISOKOM OBRAZOVANJU I ZNANOSTI

Na ovim stranicama donosimo:

STAJALIŠTA VELIKOG VIJEĆA SINDIKATA

Veliko vijeće analiziralo je sva tri zakona 9. svibnja 2011. godine na sjednici koja je trajala od 17.30 do 23h i na kojoj je bilo prisutno 21 od 28 članova. Održana su i regionalna vijeća u Zagrebu (11. i 12. svibnja), Splitu (13. svibnja) i Osijeku (16. svibnja) na kojima su ovi zaključci aktivistima prezentirani i prihvaćeni.

Sažetak zaključaka

  • Reforma u duhu europskih iskustava je nužna i neizbježna. Zakoni nastoje prilagoditi našu visokoškolsku i znanstvenu stvarnost rješenjima iz najbolje europske prakse. (Nužnost reformi)
  • Međutim, zakoni traže neke bitne promjene bez kojih ne mogu dobiti konačnu potporu Sindikata. To se prvenstveno odnosi na propust predviđanja financiranja troška reforme, izostanak izvjesnosti o neplaćanju upisnina, izostanak načela o visokom obrazovanju kao javnom dobru. (NAPOMENA: ova tri uvjeta Vlada je prihvatila prilikom upućivanja u Sabor – vidi tekst Prihvaćeni naši zahjevi- Novi zakoni u proceduri) Osim toga nužno je poboljšati još desetak važnih pitanja. (Preduvjeti za konačno usvajanje zakona)
  • Zakonske verzije tekstova bitno su poboljšane u odnosu na prvu verziju zakona. (Poboljšanja u novim verzijama zakona)
  • Ministarstvo mora sa sveučilištima nastaviti dijalog radi poboljšanja teksta do konačnog usvajanja zakona. (Imperativ javnog dijaloga)
  • Dio kritika koje se zakonima upućuju nisu utemeljene, nisu istinite i nisu kompetentne, a posljedica su ili nepoznavanja tekstova zakona ili očuvanja parcijalnih interesa pojedinih sredina na štetu cjeline sustava i budućnosti zemlje. (Neke neopravdane kritike)
  • Zakonski su tekstovi poboljšani i u odnosu na postojeći zakona.

Nužnost reformi

Reforma visokoškolskog i znanstvenog sustava je nužna, a izostanak reforme najgora je alternativa. Višegodišnji izostanak upraosvljanja i nedostatak odgovornosti znanstvenih i sveučilišnih vlasti, državno-distributivni način financiranja te sve veća komercijalizacija i plaćanje studija… najočitije su prepreke razvoju sustava. Sadašnja proturječja takve su naravi da koče razvoj i najboljim ljudima oduzimaju perspektivu za znanstveni rad u zemlji. Takvo stanje nije održivo na dulji rok, ne odgovara aspiracijama društva i istinskim interesima sudionika u radnom procesu te ne prati promjene na međunarodnom planu. Pravci promjena trebaju biti na tragu europskih rješenja iz onih zemalja koje imaju dokazano najbolje visokoškolske sustave, a koje su uspjele očuvati javni karakter visokog obrazovanja. Usprkos manjkavostima, upravo na tom tragu u predloženim zakonima nalazimo mnoga takva rješenja. Ako to Hrvatskoj ne odgovara onda se mora otvoriti rasprava na temelju koje ćemo svi razumjeti argumente zašto dobra inozemna iskustva ne možemo implementirati u našoj zemlji.

To sigurno nisu argumenti o vrsnosti našeg sustava. Hrvatska su sveučilišta veoma nisko rangirana u svakoj evaluaciji (vidi tekst o evaluaciji našeg najboljeg sveučilišta). Oko 60% novaka nikada ne doktorira, imamo 7 patenata na milijun stanovnika dok EU-zemlje imaju prosječno 117, po broju radova smo na 46. mjestu na svijetu dok smo po broju citiranosti 194 (izvor: scimago.com).

Preduvjeti za konačno usvajanje tri zakona

(Prihvaćeno u konačnoj verziji – vidi tekst Novi zakoni u proceduri)

U analizi i ocjeni zakona Sindikat je prvenstveno na umu imao radno-pravni aspekt, zaštitu i unapređenje akademskih sloboda, položaj studenata kao suradnika (a ne kupca) u radnom procesu, zaštitu nastave i istraživanja, tegobu i teškoće bolonjskog procesa, a tek onda sustav financiranja i s tim u vezi kvalitetu, učinkovitost u radu i upravljanju.Iz našeg rakursa primjećujemo da iako zakoni implementiraju najvažnija rješenja iz europske prakse, ostalo je još niz otvorenih i spornih pitanja koja se moraju mijenjati prije konačnog usvajanja zakona. Ako se te promjene ne učine zakoni neće ostvariti svrhu i Sindikat će se protiviti njihovom donošenju.

Radi se o osobito o sljedećem:

  • Zakon nije predvidio troškove transformacije. Niti jedna reforma nije besplatna i njeni troškovi moraju se predvidjeti i naznačiti.Gubitak studentskih participacija mora biti nadoknađen sustavu, jer bi to moglo značiti da troškove reforme snose institucije, što bi značilo pad kvalitete i učinkovitosti, krah i kompromitaciju samih reformi. Ne smije se više ponoviti, kao u slučaju bolonjskog procesa, da sustav i nastavnici snose troškove reformiranja.
  • Iako država subvencionira upisnine, u Zakonu se ne kaže u kojem omjeru; nužno je napisati da je to subvencija u punom iznosu.
  • Nužno je unijeti načelo o visokom obrazovanju kao javnom dobru.

Ostala pitanja koja traže promjene i preispitivanje:

  • Neka radno-pravna pitanja kao što su učestalost izvješća, dodatno ograničenje mogućeg rada na određeno vrijeme, uvođenje vječnih asistenata i diskriminatorne odredbe po dobi…
  • Upravljanje sveučilištimakao što su broj mandata rektora, izbor dekana, prijelazne odredbe…

Ovdje još napominjemo da nije ostvarena pravna integracija sveučilišta te da ugovor o radu zaposlenici neće potpisivati sa sveučilištem. Takvo rješenje bit će prepreka realizaciji programskih ugovora, kao što je već sada prepreka usklađenom razvoju bolonjskog procesa (40 fakulteta –40 bolonja), a bit će i prepreka mobilnosti.

Poboljšanja u novim verzijama zakona

Ovo više nisu samo zakoni Ministarstva, već su novi nacrti zakona posljedica rada četrdesetak ljudi sa sveučilišta i iz znanosti. U izradi prve verzija zakona Sindikat nije sudjelovao, dok je u izradi druge verzije sudjelovao na vlastiti zahtjev. Je li naše sudjelovanje u radnim skupinama imalo smisla? Procijenite sami.U odnosu na prvu verziju učinjena su mnoga poboljšanja od kojih ovdje spominjemo najvažnija:

  • institucije nemaju obvezu piramidalnog ustroja radnih mjesta na način kako je to bilo predviđeno u prvotnim verzijama (što bi dovelo do blokade napredovanja za mlađe ljude);
  • uklonjen je radni odnos na određeno vrijeme iz prvotne verzije (akademska radna mjesta svakih pet godina morala su izlaziti na natječaj, sada nema natječaja već nastavnici i znanstvenici imaju samo obvezu izvještavanja);
  • povećana je stabilnost zaposlenja jer nema više reizbora na radno mjesto za znanstvena i nastavna radna mjesta;
  • uvedena je odgovornost mentora za razvoj novaka (izvještaj, mogućnost promjene mentora itd.);
  • za novake smo izborili produljenje razdoblja u kojem moraju napraviti doktorat (5+1);
  • upisninu za poslijediplomski studij plaća poslodavac, a ne zaposlenik, kao što je bilo predloženo;
  • stručni suradnici i lektori dobili su mogućnost izbora u viša radna mjesta;
  • rektora bira senat, a ne sveučilišno vijeće kao u prvotnoj verziji;
  • odustalo se od plaćanja studija za studente koji uredno izvršavaju svoje obveze;
  • sastav senata je bitno poboljšan, povećan je broj studenata i uključeni su ostali zaposlenici;
  • predstavnik sindikata vraćen u senate i uključen u Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje;

Ako se reforma sada ne provede morat će se provesti kasnije, ali tada možda bez utjecaja sindikata na radno-pravne odnose, što bi moglo nanijeti velike štete zaposlenicima, po uzoru na neke zemlje u okruženju u kojima nastavnici potpisuju ugovore o radu na dvije do tri godine.

Imperativ javnog dijaloga

Iako su zakoni bitno poboljšani, konačni proizvod ljudi koji su radili na zakonima sigurno nije bez propusta. Stoga je nužan otvoren i dobronamjerni, argumentirani dijalog u okviru akademske zajednice u ovih mjesec-dva do usvajanja zakona. Zakoni su opsežni i samo njihovo čitanje traje od deset do dvadeset radnih sati. Uočili smo da ih mnogi koji o njima govore vjerojatno nisu stigli do kraja kritički proanalizirati. Stoga je potrebno dodatno vrijeme za razmjenu i saturaciju informacija i argumenata na sveučilištu i u znanosti.

Neke neopravdane kritike

Kritičari se dijele na one koji žele promjene i inzistiraju da te promjene budu što bolje pripremljene, kao i na one koji pronalaze razloge da nikakvih promjena ne bude. Ne možemo se složiti s paušalnim kritikama poput sljedećih:

  • Zakoni ugrožavaju autonomiju! Netočno! Zakoni povećavaju autonomiju, tj. financijsku samostalnost uvođenjem programskih ugovora. Ulazak predstavnika države na državnom sveučilištu kao posrednika između poreznih obveznika i sveučilišta (u nadzornoj ulozi) i kao vlasnika je sasvim primjeren europskim iskustvima. Vidi o tome tekst pod naslovom Uloga države na sveučilištu (u pripremi). Predstavnici države čine manjinu bez presudnog utjecaja na odluke u sveučilišnom vijeću. To vijeće ima ovlasti nadzora i davanja suglasnosti na neke ključne dokumente i odluke koje se tiču upravljanja resursima u vlasništvu države. Takvo tijelo s jačim utjecajem vlasnika široko je prihvaćeno u demokratskim zemljama (board of trustees).
  • Uvodi se politički utjecaj na sveučilištu! Netočno! Kritičari ne razlikuju državu od politike, država je subjekt u sustavu (vlasnik s ustavnom odgovornošću za javnu službu u znanosti i visokom obrazovanju), a politika je način upravljanja javnim poslovima. Neka politika može biti toliko loša i pokušati prijeći civilizacijske granice, ali joj to ovi zakoni ne omogućavaju. Čak i da politika to može učiniti onda imamo problem te konkretne politike, ali ne i zakonske uloge države. Ili slikovito rečeno, ako aktualna politika loše koristi poreze to ne znači da ćemo ukloniti državu iz poreznog sustava.
  • Uvodi se centralizacija sveučilišta! Netočno! Trebala se uvesti tek pravna integracija (a nije), dok se stupanj decentralizacije ostavlja autonomno statutima. Uvođenje efikasnijeg upravljanja i hijerarhije ovlasti i odgovornosti elementarna je pretpostavka za učinkovito upravljanje. To nikako nije centralizacija u fragmentiranom sustavu koji nema nikakve poluge upravljanja. To je tek uspostava funkcionalne cjeline pa je razgovor o centralizaciji neprimjeren. U situaciji visoke fragmentiranosti, svaki pokušaj integracije doima se kao centralizacija, čak i kada to nije slučaj.
  • Želi se podijeliti zagrebačko sveučilište. Netočno! Pokušalo se integrirati sveučilište koje je odavno podijeljeno.
  • Rektor će s vlašću dogovoriti nešto na štetu sveučilišta i njegovih sastavnica. Ovo je jedan od najčudnijih argumenata jer počiva na pretpostavci da će senat izabrati rektora kojemu ne vjeruje.
  • Uvodi se komercijalizacija. Netočno, ne može biti veće komercijalizacije nego što je sada, školarine se naplaćuju prema zakonu ponude i potražnje. Najviše su tamo gdje je najveća potražnja studenata, a nastavnici kao trgovački putnici putuju širom Hrvatske. Zaposlenici su pod pritiskom da moraju raditi poslove koji nisu njihova primarna preokupacija, ali fakultetima donose prihode. Neki su fakulteti profitne jedinice za ostvarivanje privatnih ili skupnih zarada na javnom dobru.
  • Programski ugovori znak su neoliberalnog korporativizma! Besmislica! Programskim ugovorima povećava se autonomija sveučilišta i to je aksiom u europskim shvaćanjima. Jasno je to ako znamo da trenutno od Ministarstva i Države moramo tražiti i čekati odobrenje za svako staro i novo financiranje (npr. za radna mjesta). S druge strane, putem „lump suma“ i programskih ugovora sveučilište će autonomno raspolagati svojim sredstvima.
  • Upisnine su predviđene na socijalno neosjetljiv način. Potpuno nerazumljiva primjedba, jer su upravo ovako predviđene upisnine višestruko socijalno pravednije od postojećeg stanja.
  • Uvođenje reda u kvote i upisnu politiku otvara prostor privatnom kapitalu u visokom obrazovanju! Netočno! Smanjenje prekomjernog upisa na pojedine fakultete olakšati će popunjavanje kvota i na manje traženim fakultetima. Veliki upis na privatna visoka učilišta i inflacija bezvrijednih diploma nije moguća s obzirom da zakon iste stavlja pod jednaku kontrolu kvalitete kao i javna. Ovaj se problem svodi na pitanje želimo li masovnost na sveučilištu na štetu održanja kvalitete studiranja.

Ovi zakoni u odnosu na postojeći zakon

U odnosu na postojeći zakon i postojeće stanje najveća poboljšanja odnose se na:

  • stabilizaciju radnih odnosa nastavnika i znanstvenika (nemoguć otkaz ako se uredno obavljaju radne obveze),
  • ukidanje nepravednog sustava plaćanja školarina,
  • jačanje financijske autonomije sveučilišta, tj. prelazak s distributivnog-državnog financiranja na lump-sum i financijsku samostalnost, te samostalnost u vođenju kadrovske politike,
  • povezanost financiranja s kvalitetom izvedbe,
  • upravljački održivo sveučilište uz jačanje uloge danas obezvlašćenog rektora.

Ostale primjedbe na zakon

Osim tri ključna preduvjeta s početka teksta najvažnije naše ostale primjedbe su:

1. U radno-pravnom smislu potrebno je

  • rad na određeno vrijeme viših zvanja za projekt ograničenog trajanja ne smije trajati dulje od 3 godine i takav radni odnos ne smije se zasnovati sa svrhom rada u nastavi.
  • štetno je uvođenje vječnih asistenata koji nemaju obvezu stjecanja doktorata.
  • učiniti obaveznim (a ne tek kao mogućnost) produljenje roka za znanstvene novake i postdoktorande u slučaju porodiljinog, bolovanja i slično.
  • o izvješću na institutima ne može odlučivati ravnatelj, već isključivo znanstveno vijeće, a ravnatelj ne može donositi odluke o radnom odnosu zaposlenika suprotno odluci znanstvenog vijeća potrebno je ukinuti odredbu da novak ili postdoktorand mora biti mlađi od 30, odnosno 35 godina (diskriminacija po dobi).
  • produljiti rok za podnošenje izvješća o radu s tri na četiri ili pet godina, s tim da izvješće za asistente može biti kraće.

2. U sustavu upravljanja sveučilištima potrebno je promijeniti sljedeće:

  • dekana treba predlagati senatu vijeće sastavnica, senat treba imenovati i razrješavati dekane, a rektor treba predlagati razrješenje dekana.
  • rektor može biti biran više puta, ali najviše dva puta uzastopno (u prelaznim odredbama svakako napisati da se računaju mandati započeti po starom zakonu).
  • nema razloga da u sveučilišnom vijeću ne budu i zaposlenici sveučilišta u kvoti koju daje sveučilište.
  • nema razloga da postojeći senat ne bude konstituirajući senat i otvara se pitanje utemeljenosti zakonskog poništenja mandata postojećem senatu.

3. Potrebne su i ove promjene:

  • u slučaju nepotpisivanja programskog ugovora odbitak treba ići od ukupnog iznosa a ne od osnovnog i to samo ako za izostanak programskog ugovora krivnju snosi ustanova.
  • ukinuti slovno ocjenjivanje.

VELIKO VIJEĆE SINDIKATA, 15. travnja i 9. svibnja 2011.


Ključne riječi:

Novinari | tri nova sistemska zakona | veliko vijeće



Back to Top