Dirljiva Universitasova briga o vanjskoj suradnji

Kao što smo vam prethodno najavili, objavljujemo detaljan odgovor Sindikata na tekst “Metastaza sindikalne laži u aferi tezgarenje”, objavljen u posljednjem broju Universitasa

Sindikat traži autora

U listu Universitas od 3. prosinca 2020. izašao je tekst pod naslovom Metastaza sindikalne laži u aferi tezgarenje u kojem se nalazi niz navoda i ocjena koje ne odgovaraju stvarnim zbivanjima i okolnostima. Već u naslovu teksta sugeriraju se dijabolične namjere ljudi u Sindikatu. Indikativno je da autor teksta nije naveden (iako je upućenima lako prepoznatljiv) pa bi se moglo zaključiti da iza toga stoji redakcija lista.

Čim je tekst u Universitasu objavljen, odmah smo ga objavili na našem webu i poslali članovima, što govori da se ne bojimo zlonamjernih interpretacija. Ne bojimo se čak niti onda ako smo mi, ili netko od naših, negdje pogriješili. Istina nam ne može štetiti jer nju tretiramo kao vodilju u našem djelovanju. Nije to slučajno, Sindikat čine znanstvenici, kojima je istraživanje istine profesionalna okupacija, a nekada i profesionalna deformacija, stoga su naši ljudi za istinu posebno senzibilizirani. Parafrazirajući Aristotela, rekli bismo, mnogi su nam dragi, a posebno sveučilišta, ali nam je od svega najdraža istina.

Kako u Sindikatu znanosti 30 godina radimo bez mrlja i afera, suprotno svim objedama u navedenom tekstu, kako je naše poslovanje isto toliko godina besprijekorno, a djelovanje uspješno i mjerljivo, kako su demokratski odnosi u organizaciji uzor, kako se kod nas rasprava i suprotno mišljenje potiče za razliku od nekih sveučilišnih senata (pravimo se fini pa nećemo reći kojih), i kako je naše zakonito poslovanje uvijek isticano u superlativima od vanjskih revizorskih kuća i internih nadzornih odbora – tako nas je slučaj Radeka veoma uznemirio.

Činjenice i konzekvence

Iz osjećaja rigoroznosti prema činjenicama nastojali smo pogoditi istinu u tom slučaju. Kažem: „pogoditi“, jer istina nije uvijek jednostavna. Autora pisma moramo podsjetiti na Hegela, iako on to zna i bolje od nas. „Istina je cjelina“ rekao je veliki filozof.

Igor Radeka je na saborima Sindikata izabiran u viša tijela, u tajnom glasovanju od tristotinjak delegata. Nakon što sam ja odustao od kandidature za predsjednika Velikog vijeća, tražili smo novu osobu te je prije dvije godine izabran profesor Radeka. Kada s nekim surađujete više od desetljeća, a niste imali sve to vrijeme problem vjerodostojnosti, prirodno je da ćete prije povjerovati njemu nego autoru teksta (čak i ako je taj stručnjak za etiku) i novinama (punim antisindikalnih sentimenata).

Sindikat znanosti, kao skandinavski otok u balkanskom okruženju, ima visoke kriterije i prema sebi i prema sredini u kojoj djeluje.

Sindikat nema istražne organe. Pretpostavlja se da će njegovi čelni ljudi o svom liku i djelu voditi računa i da će istinito informirati kolege u Sindikatu. Mi ne možemo znati kakvi su čiji bankovni računi i pratiti koliko tko i gdje ima nastave, baš kao što ne možemo znati niti kakve su plaće u rektoratu Sveučilišta u Zagrebu i koliko nastave rektor drži na Mostarskom sveučilištu. Nama je to zanimljivo, baš kao i honorari Igora Radeke, ali Universitasu je zanimljiv samo čelnik Sindikata.

Nema dvojbe, Igor Radeka nas nije točno i cjelovito informirao. To je glavni razlog zašto je dao ostavku, koju je velika većina članova Velikog vijeća u svojim diskusijama očekivala, a neki i izričito tražili. Deset dana prije sjednice Velikog vijeća, i to odmah čim je tekst objavljen, tri čelna čovjeka Sindikata imala su hitan sastanak s Radekom, koji ih je uvjerio da podatak o novčanom iznosu koji je primio za vanjsku suradnju na Filozofskom fakultetu za 2019. godinu, a koji je objavljen u Universitasu, nije točan. Sjećamo se njegove rečenice: „Mogao bih previdjeti 700 kuna na računu, ali iznos od 50 tisuća ne bih.“ Prihvativši s olakšanjem obrazloženje, članovi Predsjedništva su ipak za svaki slučaj od njega tražili da to provjeri i da ih informira. Tek nakon sedam dana dobili su odgovor da je podatak u Universitasu ipak točan, s obrazloženjem da on jednostavno o svojim računima ne stigne voditi brigu i da se previše oslonio na svoje sjećanje. Sjećanja doista jesu varljiva, ali baš zato je morao pristupiti promptnoj provjeri.

Problem je za nas dobio posebnu težinu jer je Sindikat, oslanjajući se na njegove informacije,  objavio njegov demanti i stao na njegovu stranu poričući istinitost optužujućih navoda. Time je ispalo da dezinformiramo svoje članove i čuvamo čelnika pod svaku cijenu. Međutim, naše su sumnje odagnate i činjenicom da je Filozofskom Fakultetu ostavio novce zarađene u 2020. godini. Njegov dopis Fakultetu dostavljamo redakciji i objavljujemo na našem webu.

Od prvih saznanja do današnjeg dana mijenjale su se naše spoznaje, onako kako su pristizale nove činjenice. Stoga naše reakcije prvih dana, naša priopćenja pa kasnije i pismo predsjednika Sindikata Petra Pervana, treba sagledavati kroz te mijene tijekom skupljanja informacija.

Nisu naše prvotne reakcije stvar naše naivnosti, već je taj naš odnos prirodna pozicija dugogodišnjih suradnika. Nije to niti zavjereništvo sličnih, već zajednički rad koji pretpostavlja povjerenje, sve dok se ne dokaže suprotno. Nije to zataškavanje problema, već je to uvažavanje osobe na čelu organizacije po defaultu, baš kao što autor teksta vjeruje svome rektoru kada se ovaj brani od optužbi medija na svoj račun.

Motivi

Moguće su različite interpretacije motiva zašto Igor Radeka nije dao točan odgovor na naše pitanje.

Universitas nudi samo jednu: Igor Radeka, u dosluhu s bivšom dekanicom Filozofskog fakulteta, zarađivao je masno na Filozofskom fakultetu, a zbog toga je Sindikat stao u obranu dekanice i ljudi na Filozofskom protiv odluka uprave Sveučilišta, a nikako ne zbog napada na akademska prava i sloboda ljudi i te institucije. To nije čak niti interpretacija, već zlonamjerna konstrukcija, jer svi upućeni znaju da principijelne političke odluke, s pregršt ozbiljnih pravnih, akademskih i moralnih argumenata i isto takvih implikacija, ne donosi pojedinac, već kolektivna tijela u Sindikatu. Niti ja, niti predsjednik Pervan, niti Malo vijeće nema nikakve honorare na Filozofskom fakultetu, a čvrsto vjerujemo da je većina odluka uprave Sveučilišta u Zagrebu u ovom pitanju pogrešna i nezakonita. Bivša dekanica je članica Sindikata i na njen zahtjev mi smo bili dužni reagirati i pružiti joj pravnu pomoć, kao što bismo isto napravili i na zahtjev, npr. rektora Borasa, koji je također član Sindikata, kada bi prema njemu netko na njegovu štetu donosio nezakonite odluke.

Za provedbu politike ograničenja vanjske suradnje moralo bi postojati čelništvo kojemu je do toga stalo. Teško je to očekivati od rektora Sveučilišta u Zagrebu, koji sam ima barem 180 norma sati predavanja na Sveučilištu u Mostaru.

Druga interpretacija glasi da je profesoru Radeki bilo neugodno, kao čelniku Sindikata, da ljudi saznaju za visinu njegovih honorara, iako taj novac nije ukrao, već ga je zakonitim radom zaradio. Vjerojatno je mislio da nije smio toliko puno raditi. Njegovo je obrazloženje bilo, da on ne tezgari (tj. drži nastavu radi financijskog probitka), već da je pomagao Pedagoškom odsjeku na molbu istoga, koji je kadrovski opustošen, i da je na istom mjestu radio dok je još bio dekan sadašnji rektor Boras. Vjerojatno se kod profesora radi o više motiva: vanjska suradnja na uglednom fakultetu značila mu je profesionalno priznanje, pomogao je kolegama u struci, a istovremeno pristojno zaradio.

Moguć je i treći pogled. Iako je veza: bivša dekanica – Radekina vanjska suradnja – politika Sindikata, sasvim nesuvisla, profesorovi motivi su tezgarenje i zarada. Sve drugo mu je u drugom planu pa i rad u Sindikatu. Tako neki misle.

Ostavljam čitatelju da procjeni koja je interpretacija vjerodostojna, ali ovdje smo htjeli tek pokazati koliko je plitka i zlurada ona u kreaciji (ne)znanog junaka (autora) u Universitasu.

Težina grijeha neiskrenosti

Međutim, od motiva, važnije je propitati stvarnu težinu grijeha profesora Radeke. Istina o tome će nam razotkriti motive universitasovog autora.

Prvi profesorov grijeh je politički i sastoji se u tome što nas je uveo u obranu nečega što nije bilo istinito. Nas se to tiče puno više nego Universitasa. Njima je to potrebno tek za dokazivanje konstrukcije čija je funkcija opravdati manipulacije uprave Sveučilišta u Zagrebu na štetu Filozofskog fakulteta. Mi smo o težini grijeha Igora Radeke sve rekli očekivanjem i prihvaćanjem ostavke svoga čelnika. Sindikat znanosti kao skandinavski otok u balkanskom okruženju, ima visoke kriterije i prema sebi i prema sredini u kojoj djeluje. Mnogo je mjesta u ovoj zemlji u kojoj se prelazi preko nemjerljivo težih postupaka u duhu klanovskog načela „ne damo našega čovjeka“.

Težina grijeha prekomjerne nastave

Drugi je grijeh onaj akademski, koji Universitas također apostrofira, tj. pretjerana vanjska suradnja, jer navodno ona nije zakonita niti je u skladu s akademskim uzusima. Radeka nije javno demantirao broj radnih sati koje je proveo u vanjskoj suradnji na Filozofskom fakultetu. To smo, također, od njega očekivali pa i tražili. Stoga ću ovdje pretpostaviti da je odradio baš onoliko koliko to tvrde u Universitasu, 315 norma sati u akademskoj 2018/2019.  godini i 405 norma sati u 2019/2020. godini. Otvaraju se sljedeća pitanja:

Zakonitost
  • Radi li se tu o nezakonitom prekoračenju broja sati nastave?
  • Je li taj broj sati iznad dopuštenog prema Kolektivnom ugovoru?

S obzirom na ograničeni prostor za odgovor, nisam u mogućnosti ove tvrdnje dokazivati na ovom mjestu, pa čitatelje upućujem na Prilog ovom tekstu gdje je obrazloženo zašto je Igor Radeka na Filozofskom fakultetu radio zakonito i zašto nije prekršio Kolektivni ugovor čiji je potpisnik. Ovdje tek toliko da članak 46. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju jasno kaže da se ne smije raditi više od trećine radnog vremena. To nije trećina od pune nastavne norme, kako autor tumači, već trećina od 1800 svih radnih sati u nastavi, znanosti, i institucijskom doprinosu. Trećina iznosi 600 radnih sati. Koliko je to sati nastave, izravne i neizravne, po Zakonu, po važećem Kolektivnom ugovoru (ili po starom ugovoru) pogledajte u obrazloženju.

Akademska etika
  • Je li broj sati profesora Radeke prekoračio uzuse suprotne sveučilišnim pravilima, statutima i odlukama?
  • Je li broj njegovih sati suprotan akademskim običajima i akademskoj etici?

U spomenutom prilogu pokazujemo da je rad Igora Radeke u vanjskoj suradnji na Filozofskom fakultetu prekoračio propisana i proklamirana ograničenja same akademske zajednice. Međutim, s obzirom da on ima pisano odobrenje matične ustanove otvara se pitanje čija je to na kraju odgovornost? Ustanove ili nastavnika? Obje ustanove ili samo jedne? Odjel Pedagogije na Filozofskom fakultetu u teškoj je kadrovskoj situaciji i studentima su ta Radekina predavanja bila nužna. Teško je prekoračenje ograničenja opravdavati. Međutim, u tim okolnostima teško je i ozbiljno zamjeriti, barem ne kao nastavniku.

Vanjska suradnja je tako česta pojava do mjere da se u svijesti mnogih nastavnika uzusi o ograničenju rada u vanjskoj suradnji ne percipiraju niti kao etički, niti kao zakonski kriterij.

Kao čelnom čovjeku Sindikata, moglo bi se prigovoriti da je morao biti puno oprezniji i sam usklađivati svoja opterećenja. S obzirom da se ne mogu nedvojbeno ustvrditi njegovi motivi, na skali od brige za druge do brige za sebe, teško je suditi, a još teže osuđivati. Universitasovom autoru kao što vidimo nije, ali ljudima koji žele biti pravedni i istinoljubivi jeste. Ostavka Igora Radeke nije bila uzrokovana tim problemom.

Bauk vanjske suradnje 
  • Je li upravi Sveučilištu u Zagrebu, a to znači i Universitasu, vanjska suradnja stvarni problem i nepoželjna pojava?

Međutim, čak i da grijeh prekoračenja ide Radeki na dušu, bio bi razvodnjen općim stanjem u visokom obrazovanju u kojem je prekomjerna vanjska suradnja tako česta pojava do mjere da se u svijesti mnogih nastavnika uzusi o ograničenju rada u vanjskoj suradnji ne percipiraju niti kao etički, niti kao zakonski kriterij.

Otvara se pitanje, zašto je to tako? Je li sveučilištu uopće stalo da takvu suradnju ograničava? Je li to uopće realno? Zašto Universitas apostrofira samo vanjsku suradnju Igora Radeke? Što su Sveučilišta poduzela da svoje odluke o ograničenju doista provedu u djelo?

Za provedbu politike ograničenja vanjske suradnje moralo bi postojati čelništvo kojemu je do toga stalo. Teško je to očekivati od rektora Sveučilišta u Zagrebu, koji sam ima barem 180 norma sati predavanja na Sveučilištu u Mostaru (prema tamošnjoj web stranici) i koji tamo predaje od 2011. godine. Usput rečeno, da je drugačije, ne bi bilo moguće niti ostvarenje nezakonitog radnog odnosa prorektora Sveučilišta u Zagrebu iza 70. godine života.

Sindikat je odredio pravu mjeru grijeha našeg bivšeg čelnika. Universitasu je dobro došla trunka u oku Sindikata, da bi sakrio balvane u redovima onih koje zastupa. Učinilo mu se da je propust Igora Radeke dobra prilika za kompromitaciju i Sindikata i legalne uprave Filozofskog fakulteta. Jednim udarcem dvije muhe.

Ovim putem izražavam žaljenje što nas autor uvlači u ovakva sporenja s upravom Sveučilišta u Zagrebu. Sindikat ih je mogao izbjeći samo tako da smo okrenuli leđa našim članovima koje nerazumni i neakademski postupci iste te uprave ugrožavaju u njihovim pravima i akademskim slobodama.

Moralni kapital Sindikata    

I na koncu, nekoliko riječi o nizu paušalnih i ružnih atributa koje je autor teksta dodijelio Sindikatu znanosti i meni osobno: „oronulo sindikalno carstvo“, „autizam sindikalne vrhuške“, „interni totalitarizam vladanja“, „dogma o apsolutnoj ispravnost vodstva“… Ovo navodim da se svi upućeni nasmiju, a neupućeni zainteresiraju. Sve mi se čini da je autor zamijenio Sindikat sa svojom sredinom.

Od teško stečene imovine Sindikata, nitko se nije okoristio, pa neću niti ja. Čvrsto obećajem da po odlasku u mirovinu neću zgradu Sindikata odnijeti sa sobom.

Sindikat već tri decenije brani interese cijelog sustava stalnim podizanjem materijalnog standarda zaposlenika, pritiskom na financiranje sustava i obranom znanosti i obrazovanja kao javnog dobra. Branimo i interese svih javnih službi, a to znači i sveučilišta pred navalom agresivnog egoizma koji dolazi iz dijela tzv. privatnog sektora. U svim tim našim naporima, na žalost, počesto smo sami. Dok mi ratujemo za zajedničke interese, trpeći udarce iz raznih izvora, sadašnja uprava Sveučilišta bavi se nekim drugim obračunima.

Što se tiče navoda da smo početni moralni kapital pretvorili u financijski kapital, da smo se pretvorili u interesni trijumvirat i slične besmislice, rekao bih da često ljudi o osobinama drugih sude po sebi. Takve insinuacije doživljavam osobno kao svinjariju, koja je vrišteće suprotna svim dosadašnjima činjenicama, revizijama, nadzorima i općem mnijenju. Štedljivom i financijski odgovornom politikom Sindikat znanosti, sa mnom na čelu, stekao je za 30 godina stanovitu imovinu uz mnogo odricanja. Od toga se nitko, ali baš nitko nije okoristio u Sindikatu. Neću niti ja, pa čvrsto obećajem da po odlasku u mirovinu neću zgradu Sindikata odnijeti sa sobom.

Gomilu laži slušao sam na svoj račun u medijskim kampanjama u desetljetnoj hajki na javnu potrošnju za vrijeme globalne financijske krize, i sada te iste laži ponavljaju oni koji bi trebali cijeniti moje napore. Svi hajkaši, bilo da se radi o privatnom i medijskom sektoru, ili o politici, ili, tko bi rekao, o pojedincima iz uprave Sveučilišta, imaju jednu stvar zajedničku: silno ih smeta što radimo svoj posao i štitimo naše članove, protiv egoizama, samovolja i osvetoljubivosti.

U Zagrebu, 16. prosinca 2020. godine

Vilim Ribić,
glavni tajnik Sindikata znanosti

 


Ključne riječi:

filozofski fakultet, Igor Radeka, napadi na sindikat, Universitas

Prednosti članstva