Govor predsjednika Sindikata – proslava 30 godina Sindikata znanosti

U nastavku objavljujemo transkript govora predsjednika Sindikata znanosti, prof. dr. sc. Petra Pervana, na proslavi 30 godina Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja.

Trideseta godišnjica našeg Sindikata na određeni način obilježava i razvoja demokracije u Hrvatskoj. Jer, demokracija nisu samo demokratski izbori, kao oni koje smo imali nedavno, nakon čega demokratska aktivnost građana prestaje do nekih drugih izbora. Ono što neko društvo čini istinski demokratskim je pravo na udruživanje i iskazivanje najrazličitijih interesa. Tu naravno mislim na civilno društvo, a uz cijeli spektar nevladinih organizacija, strukovnih društava itd. sindikati jesu suštinski dio tog civilnog društva.

Sindikati kao i nevladine udruge su važni i svakodnevni sudionici najrazličitijih društvenih procesa, kao što smo to nedavno imali i slikovito priliku vidjeti. Ono što im je zajedničko, svakome na svoj način, je ustrajna borba za bolje društvo. Na žalost, vrlo često im je zajedničko i nerazumijevanje njihove društvene uloge neprihvaćanje od strane države kao društvenih partnera a nas u Sindikatu posebno žalosti kada to nerazumijevanje dolazi od nekih u samoj akademskoj zajednici.

Iako je percepcija, donekle razumljiva i opravdana, da je primarni cilj sindikata interes vlastitih članova, a rezultate te brige naopakom logikom zakona baštine i svi ostali koji nisu članovi našeg solidarnog kruga, mnogi od tih ciljeva se ne mogu postići bez npr. učinkovitog pravosuđa koje to još nije, ne mogu se postići bez funkcioniranja naših institucija; od ministarstva, preko Nacionalnog vijeća, Agencije za znanost, Hrvatske zaklade do sveučilišta, fakulteta i javnih instituta čiji skladan i produktivan rad još iščekujemo. Kako zamisliti kvalitetan sustav znanosti i visokog obrazovanja bez kvalitetnog i funkcionalnog osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja pa zbog toga ne posustajemo, zajedno s našim kolegama iz obrazovne vertikale uz razumijevanje i podršku građana Hrvatske, u stalnoj borbi za bolje obrazovanje, obrazovanje kao javno dobro a ne kao robu reguliranu tržištem, bez obzira tko je prodaje, privatna ili javna učilišta.

Sindikate i sindikalno djelovanje obilježava jedan pojam koji je, ima nešto vremena, izašao iz mode; to je solidarnost. Jedno od „dostignuća“ neoliberalne politike je razvijanje svijesti da je solidarnost, ona koja svakom građaninu osigurava zdravstvenu zaštitu, solidarnost u starosti bez siromaštva, solidarnost koja garantira svima jednak pristup obrazovanju, ta vrsta solidarnosti se prikazuje kao element ljudske slabosti u svijetu u kojem je navodno svatko odgovoran za vlastiti uspjeh. To je sustav koji sebe prikazuje kao savršen, a jedino su njegovi građani, njegovi radnici nesavršeni. Ali čak i oni koji uspiju u nesmiljenoj borbi koja se zove kompetitivnost, ne mogu računati na miran život bez straha od budućnosti. Mi u Sindikatu se ne mirimo s takvim svjetonazorom. Sindikat je neka vrsta strukturirane solidarnosti, okvir koji nam pomaže da nadvladamo nesavršenosti društva u kojem živimo, da se suprotstavimo nepravdi. Nekada, ali samo nekada i izlaskom na ulicu ili štrajkom. A da to nije lako znaju svi koji su takve protestne akcije organizirali.

Jer okosnicu našeg Sindikata čine ljudi koji su se u svojoj mladosti odlučivali za karijere iz strasti a ne vlastitog probitka, zbog osjećaja da svojim radom na ovaj ili onaj način mogu ostaviti traga u društvu, učiniti ga boljim. To je ranjiva skupina koju je teško natjerati da brine o vlastitim interesima čak i kada to ugrožava njihovu vlastitu egzistenciju. Utoliko je sindikalna aktivnost u cjelokupnom javnom sektoru pa tako i u znanosti i visokom obrazovanju jedna od najtežih misija; zato jer se ti ljudi nevoljko brane, pogotovo ne pritiscima i prijetnjama, zato jer imaju uvijek pred očima one koji o njima ovise, one o čijim budućnostima se oni brinu.

A istovremeno su to ljudi koji žive pod stigmom uzdržavanih osoba, onih koji ne mogu zaraditi za vlastitu egzistenciju nego žive na tuđoj grbači; sveučilišnog profesora hrani trud i muka profesionalnih astrologa, a znanstvenike žuljevi burzovni mešetari, tzv. realni sektor. Vjerujem da je i vama nešto čudno u ovoj podjeli.

A taj uhljebnički, ne-realni sektor nije, kako se nekada predočava, bez ozbiljnih egzistencijalnih problema. Npr. u sustavu znanosti i visokog obrazovanja u mnogim zemljama prekarni rad je postao norma a sve manje iznimka. Sa sveučilišnom diplomom u džepu, mlade koji se odluče za znanstvenu karijeru čeka deset i više godina rada bez izvjesnosti stalnog zaposlenja i kontinuirani prelasci s projekta na projekt su dokaz kompetitivnosti sustava a ne signal urušenih društvenih vrijednosti. Tu sudbinu sve češće dijele i naši administratori i tehničari. Preopterećenost i neprestana utrka za ostvarivanje raznih indikatora uspješnosti na medicinsku listu je stavila novu dijagnozu; akademsku anksioznost sa svim posljedicama takvog stanja.

Zato je briga za uređeni sustav nerazdvojna od one borbe za pojedinačna prava. Uređenost sustava znači između ostalog i naše inzistiranje za veće izdvajanje za znanost i istraživanje, to znači i bolje uređeni sustava napredovanja koje će osigurati pravedan i brzi napredak onih najboljih ali i širiti bazu iz koje će se ti najbolji regrutirati, to znači postojanje besprijekorne procedure u dodjeli projekata koje će jačati a ne frustrirati i obeshrabrivati naše znanstvenike, jačati naše sposobnost da nove spoznaje pretočimo u poslovni sektor.

Europska perspektiva naše znanosti koja se ogledava i kroz hrvatsko predsjedanje vijećem EU kojem upravo svjedočimo, uspostava Nacionalnog inovacijskog vijeća kao krovne institucije koja se temeljem EU fondovima brine za segment transfera znanja u poslovni sektor, nedavno dodijeljenih 124 milijuna kuna iz strukturnih fondova za primijenjena istraživanja, ali nadasve i prije svega pojedinačni uspjesi naših znanstvenika i predani rad naših profesora, asistenata, spadaju u onu domenu koju sam prije godinu, dvije nazvao – sunce na prozorčiću. Razloga za optimizam ima.

Možda nije mjesto da na obilježavanju ovakvih obljetnica govoriti o problemima, ali ne treba skrivati da ih ima i da se s njima se svakodnevno susrećemo. Oni se manifestiraju između ostalog i kao nepostojanje jasnih vizija, kao ozbiljna kriza upravljanja i gubitak povjerenja u institucije, razni aspekti etičnosti itd. Tako je npr. transformacija sustava financiranja kroz programske ugovore, kao modernog načina upravljanja, od jednog dijela akademske zajednice dočekana s neodobravanjem i neprihvaćanjem a napori da se sustav uredi novim zakonom o znanstvenom radu i visokom obrazovanju su daleko od suglasja u nekim bazičnim pitanjima. Taj nedostatak konsenzusa znanstvene zajednice na bitnim pitanjima nas brine a istovremeno tjera na akciju. Sindikat znanosti je odavno bio spreman za reforme i spremno ćemo dočekati svaki poziv za suradnju.

Svojim dosadašnjim djelovanjem smo manifestirali našu spremnost da preuzmemo i dio odgovornosti u nekim aspektima upravljanja sustavom, prije svega tu mislim na Kolektivni ugovor i sve što on eksplicitno i implicitno nosi. Cijenimo dosadašnju spremnost i otvorenost ministrice i njenih suradnika na dijalog sa Sindikatom, cijenimo razumijevanje svih čelnika naših visokoškolskih i znanstvenih institucija za našu društvenu ulogu i aktivnosti koje smo provodili. Ali nas spremnost na suradnju nikada nije sprječavala da beskompromisno ukazujemo na probleme čije rješavanje ne može čekati.

Jer, mi smo uvjereni da problemi našeg sustava ne smiju biti zapreka da spremno dočekamo društvene izazove pred kojim stojimo; transformacija društva koja će biti izazvana masovnom robotizacijom, primjenom umjetne inteligencije ali i sveprisutnim efektima globalnog zatopljenja. Zato pozivamo sve društvene dionike da odgovorno uključe znanstvene i visokoobrazovne potencijale ovog društva u suočavanju s budućnošću u nadi da će nam više znanja u svakodnevnom životu donijeti ne samo dobrobit, zdravlje, sigurnost, već i pravednije društvo.

Od znanstvenih i visokoškolskih institucija očekujemo da odgovorno krenu u vlastite transformacije koje će pomaknuti Hrvatsku na ljestvicama uspješnih zemalja ali nikako ne nauštrb akademskih prava i sloboda vlastitih radnika.

Jednako tako pozivamo dionike sustava znanosti i visokog obrazovanja da u sindikatu vide odgovornog socijalnog partnera spremnog za zajedničko suočavanje s tim novim izazovima.

Petar Pervan


Ključne riječi:

30 godina, govor, Petar Pervan

Vezane vijesti