Kriza razine

U novoj kolumni Vilima Ribića govori se o vrlinama i manama Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te kriterijima za izbor u članstvo te institucije.

Prošle je godine Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, protiveći se reformi sveučilišta, objavila priopćenje u kojem tvrdi da je pravna integracija sveučilišta suprotna autonomiji sveučilišta. Proizlazi da autonomije sveučilišta nema niti u jednoj zapadnoj zemlji jer su tamo sva sveučilišta pravno integrirana. Tom neshvatljivo nekompetentnom ocjenom Akademija se uključila u sprječavanje promjena u društvu. Time se po ne znamo koji put otvorilo pitanje svrhe i razine funkcioniranja same institucije koje se reaktualizira i prilikom svakih izbora u Akademiji.

Za nove članove Akademije prošli tjedan nisu izabrani povjesničar Ivo Goldstein i pravnik Mihajlo Dika. Prva misao mnogih bila je da se radi o političkim ili nacionalističkim motivima. Sasvim moguće u nekoj mjeri. Međutim, svojevremeno nije bio izabran niti Vlado Veselica, što slabi tvrdnju o dominaciji spomenutih kriterija unutar Akademije.

Ranijih godina nisu izabrani Miroslav Radman a niti Ivan Đikić, što upućuje da za izbor u Akademiju nije dostatan vrhunski i svjetski priznati znanstveni rad. S druge strane, prema riječima akademika Silobrčića, Akademija je često griješila birajući „osobe s minornim znanstvenim opusom“ u svoje članstvo. Zlobnici su primijetili da nije jasno u kojem je skupu prestižnije biti.

Nemam aspiracija ocjenjivati znanstveni opus Ive Goldsteina i Mihajla Dike. Imam na umu prigovore nekih stručnjaka (različitih svjetonazora), o povremenom izostanku znanstvene rigoroznosti uslijed hiperprodukcije radova kod jednog kandidata i o praktičnoj kontraindiciranosti teorijskih rješenja drugoga.

Unatoč tim prigovorima, obojica su prošla najvažniji stručni filter. Njih je podržao Akademijin razred za društvene znanosti. I razred može pogriješiti, kao što to može i Skupština Akademije u kojoj sjede biolozi, medicinari, fizičari, arhitekti i drugi a kojima je teže kompetentno suditi o povjesničaru i pravniku nego samim povjesničarima i pravnicima.

Ako je sustav izbora takav da veće tijelo manje stručnosti može poništiti ocjenu manjeg tijela veće stručnosti, onda u pitanje dolaze ili takav sustav ili članovi razreda. Ili kriterij izbora nije općepriznati znanstveni i umjetnički rad. Uočavam paradoks: Akademija je, kao „najviša znanstvena i umjetnička ustanova“, ustrojena više kao društvena organizacija, a ne kao ustanova. Članstvo u njoj bira se kao što se bira čelništvo političkih stranaka ili sindikata. Umjesto stručnog tijela za izbor stručnih ljudi ona ima izbornu skupštinu za izbor u članstvo. Kriterij meritokracije pobrkan s kriterijem demokracije. Izbor utemeljen na egzaktnom kriteriju prepušta se tijelu koje može arbitrirati. Kao da je znanstvena meritornost interesno pitanje ili stvar preferencija slično političkim izborima.

No, u svakom slučaju Akademija ima pravo na svoje arbitrarnosti, pa i na eventualne pogreške. Ono na što, međutim, Akademija nema pravo je pad ispod razine. Naime, akademik Josip Pečarić mirno je iznosio dijabolične optužbe na račun Ive Goldsteina radi navodnog zastupanja teze o genocidnosti Hrvata, i to u trenutku njegova izbora. Ne znam zaslužuje li Goldstein članstvo u Akademiji, međutim, znam da onaj član koji koristi prljavi diskurs to nikako ne zaslužuje. Svatko politički pismen zna da je obitelj Goldstein dala doprinos slobodi ove zemlje, za nju je i trpila i riskirala, što naravno nije razlog za primitak u Akademiju, ali jeste činjenica protiv besmislenih optužbi. Zabrinjava, da su te apsurdne optužbe imale pravo javnosti na izbornoj skupštini i oko nje. Ovdje nije riječ, jesu li članovi skupštine pogriješili u izboru kandidata; ovdje je riječ o tome da je time rasprava u Akademiji pala ispod dopustive razine.

Zloduh zaborava načela, vrijednosti, dugoročnog i općeg, impregniran u veliku većinu naših institucija, upozorava nas na civilizacijski pad društva. Spomenimo samo skandalozne odluke Ustavnog suda, beskonceptualnost sindikata, neodgovornost sveučilišta za svoj razvoj, dezinformiranje medijskih kuća, prijevare političkih stranaka, društvene podsustave koji više služe sebi nego onima zbog kojih postoje (zdravstvo, školstvo, pravosuđe), što sve rezultira neispunjenjem svrhe institucija i zapostavljanju vrijednosti koje su dužni promovirati. Slabe i nerazvijene institucije slabe hrvatsko društvo i državu. Narod nema uzora. Ni u politici ni u inteligenciji. Izostanak principijelnog postupanja najdublji je uzrok društvene krize. Hrvatsku ne mogu ojačati izuzetni pojedinci, koje ima, već samo intelektualna i odgovorna elita, koju nema, elita kao povezana skupina, kao subjekt koji može misliti i domisliti najdublje istinske interese zemlje, umjesto ukalupljivanja u resantimane prošlosti. Takvu elitu ne vidim nigdje pa niti u HAZU-u.

Zagreb, 15. svibnja 2012.

Vilim Ribić


Ključne riječi:

autonomija sveučilišta | HAZU | integracija sveučilišta | Ivo Goldstein | jutarnji list



Back to Top