Reakcija na komentar Jelene Lovrić u Jutarnjem

Objavljujemo cjeloviti tekst reakcije na komentar Jelene Lovrić u Jutarnjem listu od petka, 13. siječnja. Tekst je u donekle izmijenjenoj verziji objavljen i u današnjem Jutarnjem listu.

SKOTOMI GOSPOĐE LOVRIĆ

U Jutarnjem listu, u petak 13. siječnja, izašao je komentar Jelene Lovrić o „sindikatima u magli referenduma“. Većina je tvrdnji paušalna i bez razumjevanja stvarnih relacija. Međutim, u pravu je da se u Hrvatskoj „odvija rat koji će odlučiti o tome tko će platiti najvišu cijenu spašavanja države, što je imanentno sindikalna tema“. Nije u pravu kada tvrdi da „sindikalni lideri to nisu niti primijetili“. Upravo obrnuto, odavno smo toga i previše svjesni. Stoga i provodimo peticiju za olakšavanje referenduma. Mogućnost da građani i radni ljudi prisile vlast na provođenje referenduma o nekom pitanju alat je borbe modernih ljudi u demokratskom svijetu. Utoliko je taj alat potreban i našim sindikatima radi toga da „cijenu ekonomskog spašavanja države“ ne plaćaju samo oni koji krizu nisu proizveli.

Referendum nije samo sindikalna stvar, ali osim sindikata očito ga nitko drugi ne može izboriti (a možda niti oni). Dakle, ovo može biti drugorazredno pitanje samo za Jelenu Lovrić.

Kada osoba visokih intelektualnih svojstava to sve već nije sama shvatila, onda se tu radi o nečemu što je Frojd nazvao skotom: slijepilo zdravog razuma usljed političke i svjetonazorske opredjeljenosti. Skotomi dovode i pametne do nepametnih tvrdnji. Primjerice, smiješno je kada tvrdi da sindikati kreću u borbu za ostvarenje prava građana na referendum a da „nisu riješili sve radničke probleme“. Da smo već riješili sve radničke probleme onda nam borba za takvo oruđe ne bi bila niti potrebna. Poučen iskustvom, baš i ne vjerujem u postojanje raja bez radničkih problema, unatoč promjeni vlasti, dok izgleda gđa Lovrić vjeruje da je mesija već sišao.

Smiješna je i misao da je 15 dana provedbe referenduma prepreka radu na radničkim pitanjima, jer baš zbog toga radnici trpe na ovome svijetu. No, čak i da ju poslušamo i odmah krenemo u bitku za sve radničke probleme, zanima me, što ona misli, da li da to radimo štrajkom ili velikim demonstracijama? Sve mi se čini da ona misli kako bi sindikati sada bili najučinkovitiji kada bi koristili oštru metodu podupiranja vlasti. No, Jelena može biti mirna. Mi smo se odlučili strpiti, dati novima priliku i više od 100 dana, dok ne vidimo kako će djelovati, i u čijem interesu. Do tada je pametno pokušati izboriti prirodno pravo ljudi da budu faktor političkog života u svojoj zemlji.

Naša akcija nije protiv, već je ZA pravo na referendum i ZA građane ove zemlje. Interes građana je jedino na što u ovom pitanju treba biti fokusiran. Sve drugo je skretanje s tog bitnog cilja i bacanje smrdljivih riba, čime obiluje njen tekst. Ona ne može sakriti netrpeljivost prema sindikatima, koristi teške izraze („glavinjanje, prevarili, pali s Marsa…“). Vraća se u prošlost koju ne razumije. Još nije shvatila kako sindikati nisu prevarili građane, već je i njih i građane zajedno nasamario teledirigirani Ustavni sud, o čemu je u ovom listu sjajno pisao Zoran Milanović. Kada Vlada nije mogla postupiti suprotno odluci Ustavnog suda i provesti referendum o Zakonu o radu (jer bi rušila pravni poredak), sindikati su zatražili jaku kompenzaciju. Tragom razgovora s predsjednikom Republike dogovorili su referendum o ublažavanju uvjeta za referendum, što je višestruko važnije za budućnost ove zemlje, za njenu demokraciju, za sve građane, od pitanja o Zakonu o radu. U čemu je tu prijevara?

U demokratskoj zemlji moguće je radikalno promijeniti stajalište prelaskom iz oporbe u vlast, ali nije moguće da to nitko ne primijeti i ne kritizira (sindikati, mediji, intelektualci). Ona vidi prijevaru u našem dogovoru u korist građana, ali ne vidi ništa sporno u salto mortaleu SDP-a na štetu građana. Zoran Milanović je 10. lipnja 2010. godine tražio i glasovao u Saboru baš za ono što smo mi ugradili u referendumsko pitanje da bi sada odbio provesti referendum o istome. Paradoks je da se mi zapravo borimo za Zoranovo pitanje, protiv Zoranove volje.

Nećemo se s time pomiriti jer je to ispod standarda koji tražimo od nove vlasti. Njegujmo visoke kriterije, kako bi ljudi napokon, nakon prethodne katastrofe, vratili povjerenje u politiku. Ovo nije pravi način. Imajući na umu složenost političke dinamike nisam siguran da se uopće i radi o prijevari. Međutim, ako se radi, onda su sindikati prevareni od obje politike. Za gđu Lovrić nije kriv onaj tko je prevario već onaj tko je prevaren. To je kao da policija, kada njoj ukradu novčanik, zatvori nju, a ne lopova.

Hoće li nam građani potpisati peticiju, nije naša odgovornost, već odgovornost građana za svoj položaj u političkom sustavu. Naša bi odgovornost bila da smo im tu mogućnost uskratili. Nije nevažno hoće li referendum uspjeti, ali je od toga puno važnije da građani imaju priliku se izjasniti. Važno je da pitanje provedbe referenduma ne doživi javni zaborav. Bez nas baš to bi se dogodilo.

I još nešto, za kraj, vlast nije dobila izbore s velikom većinom građana, kako tvrdi gđa Lovrić, osim ako ne misli da je četvrtina svih birača koji su glasovali za ovu vlast velika većina. Što je s ostale tri četvrtine? Treba li i njih za četiri godine nešto pitati. Mi mislimo da treba. Za stabilnost društva i povjerenje u vlast nije dovoljan legitimitet procedure, već je potreban i legitimitet broja. U svom govoru u noći izborne pobjede predsjednik Vlade pokazao je da to razumije bolje od Jelene Lovrić.

U Zagrebu, 14. siječnja 2012.

Vilim Ribić, predsjednik Matice hrvatskih sindikata


Ključne riječi:

jelena lovrić | jutarnji list | reagiranja | reakcija na medije | sindikalni referendum



Back to Top