Autorasizam, kriza liberalne demokracije i iščezavanje ljevice

Diskusijom za koju je uvodno izlaganje, pod naslovom Demokracije: dobre, loše, zle? održala Danijela Dolenec, docentica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, nastavljene su u četvrtak, 8. prosinca, rasprave o aktualnim temama u Nezavisnom sindikatu znanosti i visokog obrazovanja. U raspravi su sudjelovali redom: Nenad Zakošek (FPZg), Paul Stubbs (EIZg), Dragan Bagić (FFZg), Dario Čepo (Pravni fakultet u Zagrebu), Zvonimir Šikić (FSB, Zg), Darko Orešković (IRB), Vojo Franičević, Ana Matan (FPZg) i Krunoslav Pisk. Raspravom je moderirao Željko Ivanković.

Tema izlaganja je suvremena kriza liberalnih demokracija, kojoj je Dolenec pristupila kroz kritiku kulturoloških i afirmaciju polit-ekonomskih pristupa objašnjenju tog fenomena. Prvi dio izlaganja govori o „autorasizmu“ u javnom i osobito akademskom diskursu – u Hrvatskoj, ali i u širem europskom krugu, budući se osnovne premise temelje na teoriji modernizacije. U tom diskursu posebno su zanimljivi odnos prema eliti i radničkoj klasi.

U drugom dijelu kriza liberalne demokracije se ne analizira kao rezultat pogrešne socioekulturne matrice, nego se tumači kao politička artikulacija otpora posljedicama ekonomskog liberalizma, globalizacije, koje izazivaju novi politički rascjep a u kojem se tradicionalne i nove stranke pozicioniraju, koriste se rascjepom i kreiraju ga. Analiziraju se političke dinamike u Zapadnoj i Istočnoj Europi i Hrvatskoj.

U raspravi su posebno postavljena pitanja o klijentelizmu, crony kapitalizmu, redistribuciji, ostanku na vlasti desnih populista, kapitalizmu i demokraciji, dinamici ponude i potražnje u politici, te o utjecaju promijenjenog načina proizvodnje na društvene i političke sheme. Uz audio, slijedi i tekstualni zapis izlaganja i diskusije.

 

Danijela Dolenec ( od 2.30 – 45:20 min)

Kroz naslov Demokracije: dobre, loše, zle? pokušala sam sugerirati u širem smislu čime se bavim. Pokušavam se baviti raznim aspektima onoga što zovemo krize predstavničke demokracije, krize liberalne demokracije. Naziv projekta koji vodim je Disobedient Democracy (to je petogodišnji grant koji financira Švicarska zaklada za znanost), dakle “buntovnička demokracija”, a primarno istraživačko pitanje je upravo kriza liberalne demokracije, njeni uzroci i njene posljedice. Koje su među njima sličnosti a koje su posebnosti s obzirom na karakter režima u Istočnoj Europi? Također, postavlja se pitanje odnosa centra i periferije. Zato je ideja usporediti istočnoeuropske zemlje i zemlje Južne Europe.

Plan izlaganja

U prvom dijelu ove prezentacije želim izložiti ono što sam nazvala kulturološko objašnjenje, odnosno njegovu kritiku, kritiku tog kulturološkog objašnjenja. Ovoj publici je dobro poznato da se sad već puno piše i pokušava objasniti krizu liberalne demokracije. Značajan dio tih objašnjenja možemo opisati kao kulturološka. Koncentrirat ću se na ona koja smatram posebno problematičnim. Najavila sam na prvom slajdu: sindromi i patologije, u hrvatskoj inačici i nekim europskim inačicama tog diskursa. Karakteriziram ih kao „autorasizam“ i nešto želim reći o njihovim političkim funkcijama.

U drugom dijelu izlaganja je jedan drukčiji pokušaj. Dakle, ukoliko nas ovaj fenomen interesira i mislimo da je relevantan, možda mu možemo pristupiti s neke druge strane, a da je to plodonosnije. Umjesto da nešto etiketiramo, da to pokušamo objasniti. Koristit ću Rodrikov „paradoks globalizacije“ da kroz jednostavan model uvedem elemente koje onda analiziram kao reartikulaciju političkih rascjepa, slijedeći rad Hanspeter Kriesija, odnosno analiziram političke posljedice ekonomske globalizacije. Smatram taj argument izuzetno uvjerljivim i empirijski dobro poduprijetim. I mislim da je korisno s te strane pristupiti analizi onoga što se događa u Istočnoj Europi. Na kraju ću reći nešto o Mađarskoj i o Hrvatskoj, čisto da budemo politički aktualni i konkretni pa pretpostavljam da će u tom smjeru ići i pitanja i intervencije. To je plan izlaganja.

I Autorasizam, kulturološka objašnjenja

Što se tiče kulturoloških objašnjenja, kroz njegove inačice ovdje u Hrvatskoj, ova publika zna da sam se proteklih godina bavila radom Josipa Županova. Primarno me u njegovom radu zanimala tvrdnja da je „egalitarni sindrom prepreka razvoju hrvatskog društva“. Trudila sam se na raznim razinama to osporiti, a između ostaloga, ono što mi je bilo važno je pokazati da je to čvrsta kauzalna tvrdnja koja nije potvrđena. To je neka vrsta zagovora da je tako, ali ona empirijsku potvrdu nema, posebno ne u ovako tvrdoj formulaciji „da je egalitarni sindrom ono što nas priječi da se dobro razvijemo“. U novom radu, za koji sam upravo dobila informaciju da je tiskan od strane Centra Miko Tripalo, pokušala sam pokazati da se slična formulacija pojavljuje i uz pojam „devijantne modernizacije“, koji period socijalizma tretira kao patološko zastranjenje.

U tom radu izvodim diskurzivnu analizu da pokažem da se ta figura pojavljuje u jako puno radova. Da je naša modernizacija nekako kriva, aberantna. U hrvatskoj i srpskoj sociologiji gotovo da nema poznatijeg imena koje se na to objašnjenje nekad nije oslonilo. Naći ćete varijante „osporena“, „blokirana“, „aberantna“, „paradoksalna“, kakva god hoćete, dakle razni pridjevi su dodani, ali poanta je uvijek ista, da smo nekako krivo skrenuli i da sad ispaštamo zbog toga. Da još uvijek stvari ne idu kako bi trebale. Sličan toj figuri je i pojam „divljeg kapitalizma“. On isto ima različite inačice. Pojavljuje se kao „politički kapitalizam“, „crony kapitalizam“, i razni drugi. Ista diskurzivna formacija: krivo je implementirano nešto što je načelno dobar sustav, ali kod nas ne funkcionira. Kao što modernizacija vodi ispravnom razvoju, ali kod nas ne, tako je i kapitalizam dobar, ali kod nas – ne. Na tom tragu je i fomulacija o „defektnim demokracijama“.

Defektne demokracije

Defektne demokracije je pojam koji je u politologiji afirmirao Wolfgang Merkel, ugledan njemački politolog čije se radove se kod nas na Fakultetu koristi kao jedan od temljnih udžbenika, kad učimo studente o tipovima režima. On o vrstama demokracije koje, među ostalima, nastaju nakon socijalizma, govori kao o defektnima. Postoje one koje su „usidrene“, i one „manjkave“. „Neliberalne“ su onda jedna od tih podvrsta. Pojavljuje se slična figura: možete imati elite koje će sve postaviti dobro, ali zato što su građani takvi kakvi jesu – preference su krive, navike su krive, mentalitet je krivi i stvar opet ne funkcionira. Prepoznajete, dakle, da su figure u smislu objašnjenja vrlo slične. Uvijek se okrivljuje ono što neki naši autori zovu „sociokulturna matrica“. Zvuči predznanstveno ako kažete mentalitet, i to više ljudi ne rade, a onda se kaže – sociokulturna matrica. To znači da su vrijednosti, orijentacije građana, te koje priječe razvoj. Sve ovo nekako ide krivo jer je narod eto nekako krivo postavljen.

Elitistička demokracija

Ono što je ovim diskruzivnim figurama također zajedničko jest da služe zagovaru daljnje ekonomske liberalizacije, i, istovremeno, zagovoru elitističke koncepcije demokracije. Ako imate građane koji djeluju na štetu racionalne koncepcije razvoja, onda ih ne treba pitati. Treba sve prepustiti tehnokratskom vođenju. Ovdje sad nema vremena, to sam razrađivala u nekim drugim tekstovima, ali ovakve pretpostavke su dijelom teorije modernizacije od njezinog samog početka. Ako čitate Parsonsa pa na dalje, oni tada otvoreno govore da je SAD superiorni model razvoja i da će se ostali dijelovi svijeta razviti tako da se njihove elite školuje na zapadu i vrati natrag u te zaostale krajeve da izvedu ta svoja društva iz zaostalosti. Ne bih htjela ostaviti dojam da smo ovakva kulturološka objašnjenja mi autohtono ovdje razvili. Ona su zapravo integralna teoriji modernizacije. O tome možemo više ako vas to zanima.

Važno mi je povezati lokalne karakteristike s širim europskim trendovima. Čini mi se, u tom smislu, da je zanimljivo vidjeti da se u objašnjenju fenomena bujanja nove desenice, ekstremne desnice, često pribjegava sličnim figurama. To možete naći u radu Nizozemca Muddea, jednog od vodećih analitičara desnog populizma i stranaka desnice, koji kroz pregled literature pokazuje kako se autori često oslanjaju na kulturološka i psihološka objašnjenja potpore desnici.

Ovdje sam izdvojila samo Lipsetov rad Political Man, budući da je on bio jako utjecajan i formulirao tezu o autoritarnosti radničke klase. To je jedna psihologizirana teza, gdje su radnici od malena izloženi lošim uvjetima, pa razvijemo agresiju, onda mrzimo etničkog drugog i skloni smo raznim oblicima autoritarnosti. Lipset je važan jer je on na Županova imao značajan utjecaj. Županov je isto kasnije tvrdio da su ljudi u Jugoslaviji i u Hrvatskoj i egalitarni i autoritarni, što je neka vrsta kontradikcije. I jedno i drugo služi diskreditaciji. Ovdje sam spomenula Trumpa, ali čitate razne analize, na primjer o Brexitu, i rast desnog populizma objašnjava se bujanjem autoritarnih tendencija među građanima. Oni ih sad izražavaju i zato sada takve elite dolaze na vlast. U objašnjenju Trump fenomena u SAD-u se često ponovo citira Adornova Autoritarna ličnost iz pedesetih.

Demonizacija radničke klase

Ono što je zajedničko svim diskurzivnim formacijama je derogiranje stavova svih skupina nižeg socio-ekonomskog statusa, a prvenstveno – mogli bismo reći – radničke klase. Za one kojima je ovo tema od interesa postoji zanimljiva Jonesova knjiga Chavs iz 2011, koja to pokazuje na britanskom primjeru. U VB, kaže, ne možete u mainstreamu koristiti rasistički ili seksistički govor, ali demonizirati radničku klasu, rugati joj se i pripisivati joj razne vrste patologija je prihvatljivo.

Kvazisociologija

Ono što je važnije, to Katunarić negdje piše – to je kvazisociologija. Taj tip objašnjenja ne pristupa stavovima većine kao nečemu što je objašnjivo i racionalno, nego je cilj prije svega – diskreditirati. Zato to zovem autorasizam. Radna definicija autorasizma bi bila da je to karakterizacija vlastitog naroda kao kulturološki inferiornog. Ovdje sam stavila jedan citat, da to bude plastičnije:

Hrvati su lijen, neobrazovan narod koji nema radne navike i navikao je živjeti na tuđem novcu. I to je temeljni problem zbog kojega nijedna vlada nije u stanju riješiti prave probleme.“ (Nadan Vidošević Nu2, 2010).

On je tada bio predsjednički kandidat, relevantna osoba u javnom prostoru. Ovo bih rekla da je neuvijena verzija autorasističkog govora, ali u uvijenim verzijama je ovakvih formulacija naš akademski diskurs pun.

U autorasizmu očito nema rasne distinkcije, te stoga funkciju onoga što je u rasizmu rasa ili etnos, ovdje ima distinkcija urbano-ruralno. Urbano je moderno, sekularno, liberalno, konkurentno, meritokratsko i sve ostalo, a ruralno ima sve ove negativne karakteristike. I to vrijedi u Europi i drugdje, ne samo kod nas: tradicionalističko, nacionalističko, konzervativno. A kod nas, posebno naglašeno u tom prostoru post-socijalističkog, tom što je predmet autorasizma pripisuju se – egalitarizam, paternalizam, etatizam. Važna funkcija autorasizma je da se ono što su u osnovi klasne razlike prevede u kulturološke. Mistificira te razlike, jer nešto što su strukturne odrednice postaju kroz autorasizam vezane za osobna postignuća.

Ovdje sam citirala slovenskog kolegu Krašoveca koji je lijepo to opisao. S jedne su strane sposobni i izvrsni, a s druge strane oni koji se drže zaostalog načina života, za koje nije ni čudno da žive u bijedi, da loše žive, da su nekonkurentni, da ne mogu naći posao ili ga ne traže.

Čemu takav pristup služi? Kao što sam napomenula – obrani daljnje ekonomske liberalizacije. Ideja je – ili idemo ovim putem, ili – alternativa je još gora. S time je u skladu obrana elitističke koncepcije demokracije, dakle jedna vrsta zazora od naroda. Ako se narodu upisuje cijeli niz negativnih osobina, jedina logična konzekvenca je da elitama treba prepustiti vođenje, pa makar i preko koljena. Dakle, neće ljudi razumjeti zašto to tako mora biti, ali to tako mora biti. Drugim riječima, fundamentalna je zadaća ovog diskursa – obraniti status quo. Obraniti liberalnu demokraciju. Na to ću se malo kasnije opet vratiti.

II Kriza liberalne demokracije: alternativni pristup

Prelazim na drugi dio, kojem bih dala malo više prostora. Bez obzira na to što smo diskurzivno zasipani obranama tog poretka, on je evidentno u krizi. Kao analitičari, znanstvenici, istraživači, moramo se baviti time – vođeni time kako to objasniti, a ne kulturološki dikvalificirati. Čini mi se da veliki dio ovog što sam prikazala nisu analize u potrazi za objašnjenjima nego neka vrsta zagovora toga što treba napraviti. To je puno bliže političkom nego analitičkom.

Politička artikulacija otpora

Alternativni pristup polazi od toga da suvremena kriza liberalne demokracije nije rezultat neke krive socioekonomske matrice, nego da se radi o političkoj artikulaciji otpora ekonomskom liberalizmu. Sama kriza je opisana, meni najzgodnije kod Petera Maira – kriza predstavničke demokracije kao pad konvencionalnih oblika političke participacije, izlaznosti na izbore, veća volatilnost, pad povjerenja u političke institucije, pad članstva u strankama. Dakle, to je jedan dio priče. Tu je zatim jačanje i bujanje nečeg što bi bilo vaninstitucijsko djelovanje: novi ciklus osporavanja, novi društveni pokreti. Plus onda ono što sad, čini mi se, značajno okupira interes analitičara, to je novi rast desnice, reartikulacija toga što znači desnica i desni populizam. Upravo te političke artikulacije, dakle afirmacija nekih tema kroz rad političkih stranaka i pitanje je li to posljedica otpora ekonomskom liberalizmu – to je ono što bih ja tu htjela istražiti.

Strah a ne vrijednosti

Prije nekoliko dana, njemačka zaklada Bertelsmann Stiftung objavila je studiju koja se zove Strah a ne vrijednosti, i može se naći na njihovim stranicama, a njihovo je istraživačko pitanje vrlo slično ovome mome. Jesu li za rast desnog populizma „krive“ ili odgovorne autoritarne vrijednosti među populacijama, ili se radi o ekonomski motiviranom strahu od globalizacije? Tako su oni to postavili. Analizu su radili za cijelu Europsku Uniju, u prvom dijelu, dakle u odgovoru na ovo pitanje, a onda su je dopunili detaljnijom analizom devet europskih zemalja. Njihov prilično nedvosmislen nalaz je da ekonomski motivirani otpor globalizaciji predstavlja glavni faktor potpore desnim populistima i drugim strankama antiestablishmenta.

Ovdje sam izdvojila dio koji pokazuje postotak građana koji izražavaju strah od ekonomske globalizacije, to je ovo što je zeleno na slici. Ovo su nalazi za zemlje u kojima je najveći. I vidite da su tu Austrija, Francuska, Poljska i Mađarska: zemlje gdje već imamo desne populiste na vlasti ili gdje bi mogli uskoro biti. Sada je utakmica u Austriji ispala bolje nego što su bila najgora predviđanja, ali to ne znači da taj trend nije i dalje vrlo snažan u Austriji. Francuska je jedna od zemalja na koju je usmjeren pogled analitičara u sljedećem razdoblju, s obzirom na predviđanja oko uspjeha Le Pen. Ovaj nalaz je ilustrativan za ono što i ja želim naglasiti.

Paradoks globalizacije

Kako bih to malo detaljnije izložila, koristim se Rodrikovim paradoksom globalizacije, za koji pretpostavljam da je ovoj publici poznat.

Znamo da se globalizacija može definirati na razne načine. Rodrik se bavi onim njezinim aspektom koji se odnosi na ekonomsku liberalizaciju. I kaže, to je uklanjanje prekograničnih transakcijskih troškova za kapital, a efekt toga je sužavanje raspona djelovanja nacionalnih vlada., u području oporezivanja, ulaganja i regulacije a u interesu ostvarivanja onoga što se unutar EU zove četiri fundamentalne slobode – kretanja kapitala, roba, usluga i ljudi. S druge strane imamo drugi imperativ, demokratski, da građani odlučuju i da su ishodi njihovih odluka nekad u suprotnosti s imperativom daljnje ekonomske liberalizacije. Drugim riječima u njegovom modelu nacionalna država je pritisnuta odozgo i odozdo, sa suprotnim imperativima. Paradoks je u tome da ne možemo istovremeno imati globalnu ekonomsku integraciju, nacionalne države i demokraciju.

Rodrik kaže, ako pogledamo kratku povijest, on ide unazad pedeset godina, uz regulaciju kapitalizma smo ojačali demokraciju unutar nacionalne države. To je onaj, iz današnje vizure, zlatni period, kada su nastale socijalne države i kada je nastao Europski socijalni model. Kombinacija globalne ekonomske integracije s globalnim modelom upravljanja je utopija, mislim da je u redu reći da to ne funkcionira s obzirom na dosadašnje pokušaje. Tako je ostala ova treća kombinacija, kako je Rodrik opisuje i ja se s time slažem: jačanje ekonomske liberalizacije kroz okvir nacionalnih država, a nauštrb demokracije. U skladu s time smo Mislav (Žitko) i ja pisali da je ovo što imamo danas prije autoritarni kapitalizam nego neliberalna demokracija.

Novi politički rascjep

Još jednom ću podcrtati da je ovo simplificirani model i on treba služiti kao heuristički okvir, da bismo nešto rekli o tome kako se ta dinamika politički artikulira. Kriesi i suradnici koje sam spomenula radili su 2006 prvu analizu na zapadnoeuropskim zemljama (Francuska, Njemačka, VB, Švicarska, Austrija i Nizozemska) i pitali su se upravo to pitanje: Ako je to tako, ako svjedočimo dvadeset ili trideset godina snažnom trendu ekonomske liberalizacije, kakve reperkusije on ima u političkom prostoru? Njihov primarni interes je na dinamici stranačkog natjecanja. Ako smo u predstavničkoj demokraciji onda su stranke ti temeljni mehanizmi koji bi trebali s jedne strane agregirati društvene interese i predstavljati te društvene interese i na neki način posredovati i artikulirati i vanjske pritiske. Meni se čini jako važnim i indikativnim artikulirati dinamiku stranačkog natjecanja. Ono što je njihova glavna teza je da je period ekonomskog liberalizma doveo do novog političkog rascjepa. Politolozima će ti pojmovi biti jasni, ali pretpostavljam i ostalima – ta ideja rascjepa je upravo ovo što sam rekla, da u predstavničkoj demokraciji stranke imaju ulogu agregiranja interesa društvenih skupina.

Dobitnici i gubitnici

Kad Kriesi i suradnici kažu da nastaje novi politički rascjep, to znači da su nastale nove skupine koje bismo mogli nazvati dobitnicima ili gubitnicima globalizacije. Tu opet postoje manje ili više stilizirani načini kako se o tome može govoriti, ali načelno se može reći da one društvene skupine koje imaju potrebne resurse, dakle znanje, diplome, socijalne mreže i sve ostalo, u kontekstu veće ekonomske otvorenosti prosperiraju. Njih možemo nazvati dobitnicima. Gubitnici bi bili oni koji zbog izostanka tih resursa, kako materijalnih tako i simboličkih: dakle obrazovanja, raznih diploma, licenci, društvenog statusa i ostalog, iz daljnje ekonomske liberalizacije ne profitiraju, nego dapače – njihovi životni uvjeti i životne šanse su ugroženi. Zato Kriesi i suradnici kažu da taj novi politički rascjep reartikulira postojeću dinamiku stranačkog natjecanja u novi tematski sklop koji se vrti oko integracije/demarkacije. Drugim riječima, stranke oblikuju politike s jedne strane otvorenosti i zagovora da veća ekonomska otvorenost nosi prosperitet svima, a s druge se strane artikuliraju razni oblici demarkacije, zatvaranja. To može imati razne oblike i o tome ću sada malo više reći.

Policy poduzetnici

Morfologija, kako će konkretno izgledati stranačke platforme i njihova podrška će varirati od zemlje do zemlje, naravno, ali bitno je imati na umu ovo kao širi trend. Drugo što naglašavaju Kriesi i suradnici – taj novi rascjep predstavlja potencijal, koji od stranaka može biti artikuliran. Dakle, analiziraju stranke ne kao automatske transmisijske pojaseve koji impulse iz društva odmah prenose u politički prostor nego kao neke policy poduzetnike, u smislu da stranke biraju kako i kada, s obzirom na dinamiku natjecanja, kako će artikulirati ove sentimente. Kako dobitnika, tako i gubitnika. Ta mi se teza čini uvjerljivom, jer nam omogućava da idemo dublje i analiziramo posebnosti svakog nacionalnog konteksta, a s druge strane nam omogućava da ustanovimo širi trend.

Što su njihove glavne teze? Prva glavna teza je da se mainstream stranke prave da se to zapravo ne događa. Odnosno, većim dijelom formuliraju programe za dobitnike globalizacije, a one na ljevici – ovo se odnosi na Zapadnu Europu – trude se kombinirati ekonomske integracije sa zaštitom socijalne države. To je jedan skraćeni način kako da se opiše politika Trećeg puta. No, poanta je da se sve mainstream stranke, i centar lijevo i centar desno, obraćaju dobitnicima, profesionalnim klasama i elitama kojima je ekonomska integracija u interesu, a socialdemokrati na Zapadu trude se taj narativ spojiti s time da će zadržati elemente socijalne države. Čemu to vodi? Onome što smo ranije opisali – padu podrške političkim institucijama, padu podrške političkim strankama, političkoj fragmentaciji i jačanju raznih perfirenih političkih aktera koji oblikuju programe gubitnike globalizacije. Kriesi pretpostavlja da će na desnici veći naglasak biti na kulturnom protekcionizmu, a na ljevici na ekonomskom. Nadalje, oni tvrde da u ovoj situaciji, ako je to neka reartikulacija, dakle promjena dinamike stranačkog natjecanja, da će desni populisti biti pobjednici. U smislu da su oni najuspješniji u mobilizaciji strahova velikog dijela europske populacije i da su oni snaga koja transformira dinamiku političkog natjecanja. Oni sada nameću dinamiku, smjer i raspravu u javnom prostoru, a druge stranke se onda s obzirom na to snalaze ili ne snalaze.

Dvodimenzionalno natjecanje

Slajd 12 prikazuje tu dinamiku natjecanja.

U ovom prikazu stranačko natjecanje je dvodimenzionalno: kulturna dimenzija na vertikali i ekonomska na horizontali, artikulirani kroz teme integracije i demarkacije. Stranke se mogu grupirati u tri skupine. Ljevica (lijevo i gore) zagovara programe kulturne integracije, tolerancija, univerzalizam i sve ostalo, ali je kritična prema ekonomskom liberalizmu. Liberali (gore desno) bi trebali biti potpuno za integraciju, dakle integrativne politike kulturne i ekonomske. Za konzervativne stranke Kriesi i suradnici sugeriraju da su u centru, dok nova desnica i desni populisti kombiniraju politike kulturnog zatvaranja i daljnje ekonomske otvorenosti. To mi se čini dosta važno i o tome ću još govoriti.

Kako Kriesi i suradnici sumiraju svoje nalaze? Iako je nastao novi rascjep, ostaje dvodimenzionalnost i tripolarna struktura: socijaldemokracija, liberali i konzervativizam. No, kulturna dimenzija se transformira, sada su glavne teme imigracija i euroskepticizam. To je analiza Zapadne Europe, a reći ću kako mislim da je treba modificirati za Istočnu Europu. Ukupno gledano, u stranačkom natjecanju jača kulturna dimenzija, što znači da je kulturna dimenzija primarna dimenzija na kojoj stranke mobiliziraju birače.

Toksični javni diskurs, autoritarni moment

Da sumiramo, nova desnica i desni populizam artikulira otpor ekonomskom liberalizmu, prije svega kroz antiimigrantski i ksenofobni diskurs. Ove dimenzije (slajd 12) sam izvela iz ovog istraživanja Bertelsmanna, gdje se pokazuje da oni koji izražavaju najveći strah od ekonomskih posljedica globalizacije istovremeno izražavaju sljedeće stavove: antiimigrantski i ksenofobni diskurs, osporavanje klimatskih promjena, osporavanje prava manjina, toksični javni diskurs u smislu polarizirajućeg diskursa prema svojim oponentima. Nadalje, ono što mi se čini važnom odlikom desnog populizma je da artikulira elitni zazor od daljnje demokratizacije, kao i razočaranje demokracijom. U desnom populizmu je prisutan snažni autoritarni moment, ideja da zapravo trebamo izabrati neke nove vođe koje će riješiti suvremene probleme.

Pobjednički recept

Kitschelt i McGann i drugi  navode da je pobjednička formula desnog populizma ta kombinacija kulturnog protekcionizma i ekonomskog liberalizma. Ovdje je usporedba na švicarskom primjeru. Švicarci, kao što pretpostavljam da znate, imaju najjaču desnu radikalnu stranku u Europi, SVP (Švicarska narodna stranka). Na ovom slajdu vam želim pokazati razliku između njih i liberalne stranke (FDP).

Ovo je analiza koja je rađena prošle godine, kada su održani parlamentarni izbori. U ovom prikazu veće vrijednosti znače da stranka tu dimenziju više naglašava. FDP naglašava liberalnu ekonomsku politiku, restriktivnu javnu potrošnju, nije za redistribuciju, i – kod liberala – s time idu i liberalne politike kao što je tolerancija, prava manjina itd. Kad pogledate razliku između Liberala i SVP-a, ono što bih skrenula pozornost je da se zapravo slažu na ovim ekonomskim dimenzijama. Znači i kod SVP je prisutna liberalna ekonomska politika, neki oblik politika štednje, ne naglasci na redistribuciji. Znači od Liberala se ne razlikuju na toj dimenziji, nego se prije svega razlikuju u tome što naglašavaju kao rješenje za probleme – restriktivnu politiku imigracije, te politike reda i sigurnosti. To je ono što naglašava SVP i ako pogledamo koja je njihova dodana vrijednost, odgovor zašto ih birači biraju: nešto što su u osnovi ekonomski izazvani strahovi ili nesigurnosti SVP reartikulira prema prvenstveno antiimigrantskoj politici. Uz to u Švicarskoj ide i, ne nužno euroskepticizam, ali jedan hladniji odnos prema EU.

Istočna Europa, puno slabija ljevica

Sad želim prikazati neke implikacije ove analize za Istočnu Europu. Što je drugačije? Da li možemo Kriesievu analizu primijeniti na ono što se događa u Poljskoj, Mađarskoj, Bugarskoj i Hrvatskoj, na primjer, od zemalja koje ja malo više pratim. Prvo što je drugačije u Istočnoj Europi je da je ljevica puno slabija nego u Zapadnoj Europi. Svuda je socijalistička ideologija oslabljena od 1989. na dalje, ali ona je puno značajnije institucionalno oslabljena u Istočnoj Europi nego u Zapadnoj.

Drugo je dalekosežnija primjena politika ekonomskog liberalizma nego je to slučaj u Zapadnoj Europi. Ekonomska i politička transformacija Istočne Europe počela je na početku devedesetih, kad je postojao vrlo široki konsenzus kako treba izgledati uvođenje tržišne ekonomije. Bohle i Greskovits su to ovako sumirali: prednost tržišta nad državama, privatnih nad javnim akterima, elita u odnosu na mase. Postoji puno literature o tome do koje su mjere utjecaji međunarodnih organizacija više-manje slijedili sličnu recepturu. S obzirom da se u istočnoj Europi radi o uvjetovanju, ili u smislu pristupanja EU, ili u smislu dobivanja nekih zajmova i slično, te su preporuke imale snažan utjecaj; svakako snažniji nego u starim europskim državama, koje koje su imale puno veću slobodu, mogle su cherry pick politike, kao i kad i na koji način će ih implementirati.

Knjiga Bohle i Greskovitsa se bavi inačicama kapitalizma na europskoj periferiji. Možemo govoriti da nije ista situacija na Baltiku u Poljskoj i u Bugarskoj, ali neki trendovi su zajednički, kad se pogleda duži period, od početka devedesetih do 2013. kad su objavili ovu knjigu. Opći trendovi su: pad ulaganja u programe socijalne zaštite, pad ulaganja u penzije i obrazovanje, i onda razni indikatori koji govore o rastu ekonomskih rizika za pojedince, za kućanstva.

Imam nekoliko slajdova koji to pokušavaju plastično prikazati. Recimo flat tax se implementirao u Istočnoj Europi, nije se implementirao u Zapadnoj Europi. Iako je to, kao, svuda dobra ideja. Slično je kad pogledamo razinu oporezivanja korporacija, koja je značajno niža u Istočnoj Europi. Tu su onda i Eurostatovi podatci o razini izdvajanja za socijalnu zaštitu, gdje se opet jasno može razaznati Istočna od Zapadne Europe.

Dakle, manje oporezujete, manje imate, manje redistribuirate. Ovih par mapa imaju svrhu ilustrirati tezu da je receptura ekonomskog liberalizma dosljednije provedena u Istočnoj nego u Zapadnoj Europi.

Nikog na lijevoj strani

Ako sad ponovo pogledamo Kriesijev prikaz stranačkog natjecanja ovako bih ja to redefinirala za Istočnu Europu: fundamentalna je razlika da na lijevoj strani – nema nikoga!

Tamo gdje su u Zapadnoj Europi stara ljevica, nova ljevica, zeleni – u Istočnoj Europi doslovce nema nikoga. Nama je Treći put najljevija politika. Ne samo nama nego i Poljacima, Mađarima i Bugarima i drugima koje bismo tu mogli dodati. Što to znači? To znači da ona premisa, da je natjecanje dvodimenzionalno, ne stoji. Nego je ono gotovo isključivo identitetsko. Ako postoji široki konsenzus mainstream stranaka o potrebi ekonomske liberalizacije, onda one to neće tematizirati u međusobnom natjecanju. Ako svi koji dođu na vlast misle da je to dobar smjer, to nije predmetom političkog natjecanja.

Drugo je pitanje koliko je to tko implementirao, na koji način i kako. Ali ako svi misle da je daljnja ekonomska liberalizacija dobar smjer, to je dovoljno da to ne uvode kao dimenziju u političko natjecanje. Ne reprezentiraju niti imaju interesa reprezentirati takav tip društvenog interesa. Nego onda imamo razne inačice – ako to tako hoćemo nazvati – kulturoloških sukoba. Na Zapadu su oni, temeljno sada, antiimigrantski. Kod nas još uvijek nisu i drugdje u istočnoj Europi uglavnom nisu.. Kod nas i u Poljskoj to je više neki tip klasičnog konzervativizma, koji je vezan uz katolički svjetonazor.

Novi oblik konzervativizma

Ono što bih podcrtala, što znamo iz analiza politologa koji se bave Zapadnom Europom, to je da desni populizam i jačanje polja desnice treba analizirati kao novi oblik konzervativne politike, a ne kao neki zasebni fenomen, kao neku patologiju, kao da ne znamo odakle je to došlo. Umjesto toga, desni populizam treba promatrati kao pojačane dimenzije konzervatizivma. U hrvatskom kontekstu, s obzirom na to do koje mjere konzervativna politika određuje naše društvo, taj zaključak možda nije potrebno puno naglašavati. No to jest važno, jer dobar dio analiza tretira suvremene političke pojave, kako Mudde kaže, kao patologiju.

Što se tiče Mađarske, Abby Innes već dugo dobro prati Mađarsku, Poljsku i Češku. Svima bih je preporučila, koje to zanima. Ona analizira Orbanovu vlast u proteklih pet godina kao primjer neke vrste reartikulcije tog desnog populizma. Koju retoriku koristi Fidesz? Dakle, to je obični građanin nasuprot predatorskom kapitalizmu, artikulacija raznih vrsta prijetnji, kao strani kapital i slično, te prioritiziranje raznih vrsta sigurnosnih politika, na koje se vežu etničke i druge vrste isključivih politika.

I mađarski Fides i poljski Pravo i pravdu su u svoje programe integrirali kritiku ekonomske globalizacije i euroskepticizam. I u tom smislu su zanimljivi iz naše vizure jer to u našem dijelu Europe još nije slučaj. Ono što je važno istovremeno reći, a što Innes pokazuje, je da što se tiče ishoda, to što su oni integrirali narativno, dakle diskurzivno, brige značajnog dijela svoje populacije, nije vezano uz politike koje oni provode. U smislu politika koje provode to su i dalje rezovi potrošnje i redistribucija prema bogatima.

Jedan podatak koji to ilustrira je prikaz razine socijalne zaštite po glavi stanovnika u eurima za odabrane europske zemlje.

Tu ima puno toga što bismo mogli analizirati, ali fokusirat ćemo se na Mađarsku. Prikazala sam godine 2005, 2008, 2010 i 2013 tako da se vidi prije i poslije krize, odnosno period prije i uz Orbana. Ako je ovaj argument koji govorim valjan, da je zapravo otpor politikama ekonomskog liberalizma pomogao da Fides dođe na vlast, pitanje što se dogodilo od onda? Prema ovom grafu, nisu se povećala izdvajanja za socijalnu zaštitu. Dapače manja su. Po tome je Mađarska, čini mi se, iznimka od svih ovih zemalja. Tu želim naglasiti to da– iako Fides ima tu retoriku zaštite malog čovjeka, on ne štiti malog čovjeka.

Hrvatska

I na kraju, par sugestija oko toga što od ovoga vidimo ili ne vidimo u Hrvatskoj. I bilo bi mi zanimljivo da vi u svojim komentarima kažete što se vama od ovog čini korisno. Imamo desnu vladu na vlasti koja, meni se čini, slijedi Kitscheltov pobjednički recept: kombinaciju kulturnog konzervativizma i ekonomskog liberalizma. Kritike ekonomske globalizacije i euroskepticizam, te bilo kakav zagovor ekonomskog protekcionizma kod nas nisu „mainstremirani“. I nisu, to je zanimljivo, ni u Bugarskoj. Imamo struje na desnici koje takve politike artikuliraju i mogli smo kod formiranja Vlade vidjeti neke takve pregovore oko naglasaka ekonomske politike. Također, čini mi se da možemo argumentirati da je Živi zid stranka koja je pokušala na tom tipu retorike ući u mainstream i uspjela u smislu da je postala parlamentarna stranka. Ako smo skloni trendove u Hrvatskoj promatrati unutar tog šireg europskog konteksta i ako znamo da u Hrvatskoj dominiraju konzervativne političke snage, mislim da stoga možemo očekivati „mainstremiranje“ takvih pozicija i u Hrvatskoj.

Rasprava

Nenad Zakošek (46:00 min – 50:00 min)

Čini mi se da se podaci sa slajda Bertelsmannova istraživanja za Poljsku i Mađarsku, da se ne podudaraju s onom vašom interpretacijom Kriesijevog koordinatnog sustava (slajd 12). Innes pokazuje da kod desnih snaga postoje kritika globalizacije na retoričkoj razini, a druga je stvar što padaju izdatci za socijalnu zaštitu itd. Slažem se da su sve vlade u Istočnoj Europi, iz različitih razloga, a i pod pritiskom, prihvatile te neke politike liberalizacije, ali unutar svojih vlastitih granica ne promoviraju neki liberalni model ekonomije, nego zapravo ta država, koja je na neki način servilna spram Svjetske banke, MMF-a, EU itd., je ključni igrač i glavni kanal favoriziranja određenih skupina, kapitala itd. Promoviraju neki klijentelističko-političko-kapitalistički model.

Mislim da tu dimenziju naprosto niste zahvatili, a znamo iz mnogih analiza da se to vidi kao jedno od glavnih obilježja. Ne da toga nema i na zapadu, ali u mnogo većoj mjeri i najliberalnije države, poput Češke itd, znamo da su ekonomski izgledi na domaćem tržištu uvelike povezani s bliskošću sa vladom, s poslovima, s posebnim tretmanom. Dakle, te dvije dimenzije – da postoji kritika globalizacije, bez obzira što se to ne vidi u socijalnoj politici, i drugo taj fenomen političkog kapitalizma koji mislim da je jako bitan, ne mislim da je vezan samo za konzervativne stranke.

A drugo pitanje, za Bertelsmannovo istraživanje rekli ste da je njihov zaključak: strah a ne vrijednosti. Međutim, vidimo da u Poljskoj i Francuskoj, postotak stanovništva za koji su karakteristične konzervativne vrijednosti je veći od ovih koji imaju strah od globalizacije. Tamo gdje su te konzervativne vrijednosti manje prisutne možda to otvara šanse za ljevicu, da te strahove artikulira. Ali tamo gdje su iznad pedeset posto, mislim da se trebate osvrnuti na to … mislim da je to važno. Mene je začudilo da je Francuska, ako sam dobro zapamtio, iznad 55 posto konzervativnih vrijednosti, kao Poljska. Dakle, malo taj odnos straha i konzervativizma, u obliku u kojem je zastupljen u društvu, to je možda jedan od uzroka ovog natjecanja u ideološkoj odnosno kulturnoj dimenziji … Znamo da je Francuska doživjela kulturni rat oko prava istospolnih zajednica, pa je možda tamo gdje je došlo do natjecanja oko tih tema došlo i do mobilizacije tih konzervativnih vrijednosti.

Paul Stubbs (50:00 – 52:30)

Prvo, moram prezentirati sebe kao analitičara koji misli da je svaka vrsta kapitalizma „divlji“. I onda pitam, jesmo li mi i neki drugi u ovoj dvorani u krivu ako govorimo o crony kapitalizmu kao tipičnom za Hrvatsku. Ako mi artikuliramo hrvatski kapitalizam kao crony kapitalizam, to nema veze s ponašanjem normalnih ljudi. To je vezano za ponašanje elita. Meni se čini da se forsira da se više govori o ponašanju elita, na primjer pritisci Svjetske banke itd., nego normalnih ljudi.

Drugo pitanje, nešto sam radio vezano sa socijalnom politikom u Mađarskoj i Hrvatskoj. Nije dovoljno da se samo citira postotak davanja u socijalnu zaštitu. Jako, jako važan je taj konzervativizam unutra. Retorika, socijalna politika i u Hrvatskoj i u Mađarskoj, ima sve više i više razlike između zaslužnijih i nezaslužnijih korisnika i nova vrsta socijalne politike će jačati neke retoričke oblike, kao majčinstvo. To je unutra u izlaganju, ali možda malo suptilnije razlike.

Dragan Bagić (52:30 – 54:08)

Moje je pitanje malo drukčije od ova dva. Više je teorijske naravi. Dakle, ovo što si izložila kao set objašnjenja ili teorije, to su, po meni, dobra objašnjenja uspona desnog populizma, neke mobilizacije. Da li istom teorijom možeš objasniti opstanak na vlasti? I tu se konkretno referiram na Mađarsku. Nema puno slučajeva gdje imamo tako dugo trajanje tog tipa vlasti na vlasti. Mislim da se stvari donekle mijenjaju, i varijable, i činjenice, kad takva politika dođe na vlast i kad onda opstaje. Čini mi se da ova teorija ne objašnjava u potpunosti perzistenciju, ostanak na vlasti. Jer ako on ne isporučuje tom malom čovjeku ništa, a na neki način si to sugerirala, kako onda opstaje?

Zvonimir Šikić (54:08 – 57:00)

Čini mi se da bi bilo dobro, kad bismo mogli znati, da bismo mogli lakše pratiti ove nove stranke i podjele, koliki su odnosi gdje gubitnika i dobitnika. Jer vjerojatno postoje velike razlike na raznim razinama i one vjerojatno mogu mnogo toga objasniti.

Kad se ova dvodimenzionalna shema napravi, onda upada u oči da su tu zastupljena tri pola. Zašto nema četvrtoga? (Nacional-socijalizam, upadica Dragana Bagića) Zar zaista nema nijedne političke stranke koja bi reprezentirala zatvorenost u oba smisla. Da li ih stvarno nema i ako ih stvarno nema, zašto ih nema?

I treće pitanje, na kraju, možda više komentar, a u vezi je s onim što je Nenad rekao. Mislim da u onim Bertelsmannovim postotcima treba biti vrlo oprezan. Na temelju tih statistika nikako ne bih izjednačio Poljsku i Francusku. Jer tamo piše da vrijednosti utječu i u jednoj i u drugoj više od pedeset posto, ali te vrijednosti su totalno različite u Poljskoj i u Francuskoj. U Francuskoj su možda neke vrijednosti sekularizma ili ne znam, napamet govorim, a u Poljskoj neke katoličke. Siguran sam da nisu iste vrijednosti. Da bi se to moglo usporediti moralo bi se nekako drukčije formulirati pitanja. Tako da je puno značajniji onaj element straha, jer nema toliko izražen aspekt specifičnosti.

Dolenec (57:00 – 1:05:00)

Puno važnih pitanja, pokušat ću na dio njih odgovoriti. Prvo, ovo što se tiče sheme stranačkog natjecanja. U Zapadnoj Europi je kulturna dimenzija dominantna. Kriesi i drugi tvrde da populisti diktiraju dinamiku tog natjecanja, a oni inzistiraju prije svega na kulturnoj dmenziji. U Istočnoj Europi je dodatni problem slabosti na ljevici, koja to još pojačava. Ako ovu shemu prestanemo na tren zamišljati kao prostor gdje su stranke, nego kao prostor predstavljenosti, onda je važno ovo što vi govorite koliko je gubitnika, koji su potpuno nepredstavljeni. Nijedna ih parlamentarna stranka ih neki dugi niz godina ne predstavlja. Ili neki mali dio. Onda na primjer Pravo i pravda uspješno artikulira ono što tu postoji i zapakira u anti-imigrantske ili neke druge oblike ksenofobnih politika.

Ono što sam htjela dodatno naglasiti je razlika između retorike i implementacije politika. U Poljskoj je duže razdoblje u kojem su na vlasti desne populističke politike i oni zaista nekome moraju nešto isporučiti. To je pitanje s kojim se obično suočim kad kažem da je uzrok krize demokracije jačanje politike ekonomskog liberalizma, pa mi kažu – ali i dalje postoji značajna redistribucija. Pa naravno da postoji. Postoji li liberalna demokracija igdje u svijetu bez značajne redistribucije? Ključno je pitanje kakav je karakter te redistribucije. Na primjeru Hrvatske, da li je ona prije svega određena konzervativnim odrednicama, društvenim skupinama koje se privilegira kao identitete, kao što su na primjer branitelji i majke. Imate značajne redistributivne programe, nitko ne tvrdi da ih nema, ali iz egalitarne perspektive oni su regresivni jer ne idu po ključu univerzalne dostupnosti i jednakosti nego socijalnih preferiranih statusa. To su statusne politike. Možete jako puno novca porezno redistribuirati, a da pri tome nemate egalitarne ishode. I to je ono što želim najviše potcrtati – da ti režimi i desni populizmi nekome nešto donose. Ali oni nemaju egalitarne ishode, iako zapravo te impulse inicijalno potiču. Čini mi se da sam uhvatila ovim setom par pitanja koja su išla u istome smjeru.

Što se tiče Bertelsmanna, idemo se vratiti na prikaz. Zelenom bojom je prikazan strah od globalizacije, žuto je nešto što su nazvali ekonomska anksioznost, da li strahujete da ćete uskoro izgubiti posao, nekoliko pitanja tog tipa, a crveno su tradicionalne vrijednosti. Za mjerenje tradicionalizma nisu išli s klasičnim pitanjima, kao što politolozi po mom sudu krivo rade – da li preferirate velikog vođu, nego je korištena skala koja se odnosi na stil roditeljstva i koja se pokazala puno boljom mjerom autoritarnih sklonosti nego ove s velikim vođama i malim demokracijama. Bitno je da ono što su oni testirali je koji od tih sklopova orijentacija utječe na podršku desnim populistima – pokazalo se da je to dominantno ekonomski strah od globalizacije. Ova druga dva sklopa vrijednosti jesu prisutni, ali nema tako direktne veze kao što je strah od globalizacije, koji se direktno prenosi u podršku desnom populizmu. To je glavni nalaz. Ne da ovo drugo ne postoji, da nije važno, ali nije toliko presudno u potpori novoj vrsti konzervativizma.

Ovo što se tiče pitanja oko političkog kapitalizma ili crony kapitalizma, apsolutno smatram plodonosnim i analitički važnim da se analiziraju inačice kapitalizma. Ako je kapitalizam društveni poredak, a ja mislim da je, dakle set nekih ekonomskih i društvenih institucija, on je zaista različit u Francuskoj, u Rusiji, u SAD-u, Španjolskoj ili u Hrvatskoj i nikako ne bih htjela reći da ne trebamo analizirati njegove specifičnosti. Samo onaj dio koji sam pokušala kritizirati je da se dio domaćih analiza oslanjao na kulturološka objašnjenja. Jedan dio ide za tim da ne možemo implementirati kapitalizam zbog sociokulturne matrice, a drugi dio kritizira elite zbog onog što je Ivan Krastev nazvao „neuspjehom liberalne pedagogije“. Kao nismo imali dovoljno liberalne elite. Mislim da to ne stoji, da nas taj tip analize nikud ne vodi, nego da moramo ići u smjeru da, kao prvi, ključni korak naprijed, inačicu kapitalizma kakvu imamo u Hrvatskoj stavimo u međunarodni kontekst.

I o tome postoji literatura. Dakle, u međunarodnoj komparativnoj ekonomiji, unutar literature o inačicama kapitalizma, napisano je puno o tome kakva je inačica nastala na periferiji Europske Unije. Nazvana je liberalnim zavisnim kapitalizmom, jer se u jednoj značajnoj mjeri liberalizirao, ali je isto tako doveo do velike ovisnosti o stranim investicijama, i do političke ovisnosti o nekim širim procesima.

Još bih samo jednu stvar spomenula, ovo što je rečeno oko redistribucije i konzervativizma: zaslužni – nezaslužni. Samo bih htjela reći da i analize Tea Party u SAD isto to pokazuju. Jedna od vodećih sociologinja politike u SAD-u, Theda Skocpol, analizirala je Tea Party i pokazala kroz intervjue samih pripadnika pokreta, a oni su epitom ovog kulturnog konzervativizma i ekonomskog liberalizma, da oni isto nisu protiv redistribucije, nego bi da se redistribuira zaslužnima. Njima koji rade. Imaju razrađena objašnjenja tko jest i tko nije zaslužan. Tako da se taj tip diskursa svuda pojavljuje. Idemo ne orijentalizirati vlastite dinamike kad takve postoje svuda.

Dario Čepo (1:05:00 – 1:08:00)

Osjetio sam se djelomično prozvanim kad si govorila o politolozima koji optužuju građane. Recimo, iznimno sam protiv referenduma i smatram da ih građani koriste da bi se osvećivali. Ali prihvaćam tvoje argumente. Ono što ne razumijem, ako si mi smanjio socijalnu zaštitu, ako mi nisi redistribuirao, na koji način sam ja onda i dalje za tebe? Da li je to tako zato što mi svaki put kažeš – Sirijac! Njemačka banka, Meksikanac i ja svaki put vidim neku drugu prijetnju, što to onda govori o meni kao građaninu? Pitanje je možda više psihološko nego politološko. Ili, ako su me pet puta uvjerili da je pet različitih stvari krivo i ja i šesti put dajem tebi mogućnost da mi pomogneš sakriti se od šestoga, nisam li onda ja problem?

Dragan Bagić, dopuna

Ja sam stremio prema ovom pitanju, ali sam se zadržao na teorijskoj razini. Da li se za opstanak na vlasti ipak otvara prostor za neku vrstu kulturoloških objašnjenja? Da li kultura ipak u nekoj mjeri objašnjava opstanak, reprodukciju?

Zvonimir Šikić, dopuna

Koliko ima korisnika socijalne pomoći u Mađarskoj? U postotku. (Čepo: Ali nije samo to, riječ je i o dječjem doplatku … Bagić: Tržište rada i politike na tržištu rada) Ma, svega toga, i koliko je to značajno? To je ono pitanje koliko gubitnika, koliko dobitnika. Koliko strašnih gubitnika? Stranke ih mogu totalno ignorirati.

Darko Orešković (1:08:00 – 1:13:00)

Evidentno je da je globalizacija u problemu. Ono što ja vidim da nije spomenuto je kak da to krene u nekom smjeru koji neće biti problem. Ako se mi moramo uklopiti u svjetske trendove, a svjetski su trendovi oni koji izazivaju probleme, onda ja ne vidim gdje je tu naše rješenje. Glavni je problem da mi proizvodimo više gubitnika nego zadovoljnika. Uz ne znam kakvu politiku da imamo više zadovoljnika nego gubitnika, sve bi to uvijek štimalo.

Čepo: Jesu li gubitnici uvijek isti gubitnici? Mogu biti dobitnik zato što sam kupio jeftinu majicu, ali gubitnik zato što imam malu plaću. Mogu li jednoznačno biti gubitnik ili dobitnik?

Orešković: Kad se pogledaš u ogledalo znaš jesi li gubitnik ili dobitnik! Šikić: O samopercepciji se radi.

Dolenec: Ovo što je zadnje rečeno, to je ključno. Nisi jednoznačno dobitnik ili gubitnik. U tome je opasnost i ljepota politike, što ona konstruira identitete. Problem sa kulturološkim objašnjenjima što ona pridaju ljudima i skupinama imanentne karakteristike. Zacementiraju. Koriste se ili politički, da se zagovara neki smjer reformi, ali se mogu i konzervativno koristiti, da se kaže – tu se ništa ne može. Tu ni trava ne raste. Ljudi su takvi i time opravdavamo što smo ovdje stalno u nekakvom ciklusu koji je loš i neproduktivan. Stranke su u tom smislu poduzetnici jer biraju što će artikulirati, vide neki tip trenda i interesa i onda ga artikuliraju u ovom ili onom smjeru. Koliko god je korisno koristiti dihotomni jezik dobitnik – gubitnik, toliko toga i skriva.

Ono što je još važnije, kad kažemo gubitnici onda mislimo ljudi koji su osiromašeni, isključeni, ne mogu naći posao. No, kad to želimo prevesti u sferu političkog natjecanja, oni su nebitni jer oni ne glasaju. Znači – nema pobjede desnog populizma bez podrške srednje klase. Ta cijela vojska nezaposlenih važna je u objašnjenju kako se danas konzervativizam i desni populizam artikuliraju, ali da bi bio uspješan mora u svoj narativ uplesti i očekivanja srednje klase. Ne morate biti sad bez novca (upadica – ali morate biti anksiozni). To je ono što se zove relativna deprivacija: morate imati dojam da djeca koju sad školujete neće imati prilike koje ste vi imali. Ili morate imati osjećaj da se nešto toliko brzo oko vas mijenja da to izaziva osjećaj fundamentalne nesigurnosti. I onda se to može reartikulirati u strah od imigranta, u strah od daljnje integracije… To znači da ja neću moći na izborima izabrati nešto što je moj vlastiti interes, i slično. Jako puno srednjeklasnih anksioznosti mora biti dio platforme da bi ona bila uspješna.

Orešković: Nisam dobio odgovor na pitanje da li postoji sustav koji će biti bolji. Nešto što vi vidite kao recept?

Vojo Franičević (1:13:00 – 1:14:40)

Moje pitanje se odnosi na vašu upotrebu pojma političkog kapitalizma kao specifične forme kapitalizma. Meni je to teorijski vrlo teško prihvatiti, jer spadam među one koji prihvaćaju nešto sasvim drugo, a to je da je svaki kapitalizam po prirodi stvari politički kapitalizam. Anarhija nikad nije uspjela uspostaviti kapitalizam. Kapitalizam je i povijesno gledajući formiran uz radikalne intervencije države u temelje kapitalizma, od tržišta rada… ili ako gledamo privatizaciju, što je privatizacija nego političko uspostavljanje kapitalizma? Dakle, nekorisno je na taj način izbaciti političko iz pojma kapitalizma zato da bi se moglo stvoriti neki specifični oblik političkog kapitalizma. I oni koji su pisali na taj način koristeći sintagmu o političkom kapitalizmu su ustvari napravili veliku štetu, jer su jednu možda lošu politiku uzeli kao razlog da nešto nazovu političkim. To dovodi do ove druge ključne tenzije, očekivao sam da ćete danas malo više o njoj govoriti, a to je u osnovi ključna tenzija između kapitalizma i demokracije. Demokracija legitimnim čini i ono što se čini i kao osporavanje kapitalizma, na istom političkom terenu koji ga (formira… op.) taj kapitalizam. I tu mi se čini da je to ostalo izvan.

Dolenec: Ja se sa svim tim mogu samo složiti.

Ana Matan (1: 14: 39 – 1:24:00)

Ako sam dobro razumjela, ti vidiš problem zapravo u onome što bi se zvalo politička ponuda. Fali politička ponuda. I onda ove preferencije birača koje nisu nužno … koje dolaze iz egalitarnih impulsa, ne nužno iz ksenofobnih ili nekih takvih. Ta potražnja nema svoju ponudu i onda se ona nekako uspije prebaciti na drugu ponudu. Jel to to otprilike?

Dolenec: Da, to je to.

Ivanković: Dakle, kad je Orešković pitao recept, kako bi u globalizirajućem okruženju izgledao bolji svijet, taj odgovor želi dobiti, a ja to mogu formulirati i ovako, kao ishodi procesa, u kojem smjeru sad to ide, ili je to sad tako da globalizacija proizvodi desni populizam? Ima li nastavka?

A osobno imam jedno metodološko pitanje i izvan ovih pitanja o tome što se događa u stvarnosti, metodološko pitanje za cijelu ovu analizu. Skratit ću ga na to, zašto je crony kapitalizam autorasistička odnosno kulturološka sintagma, a na primjer autoritarni kapitalizam nije? Na primjer, Franičević je pisao o crony kapitalizmu … ili politički kapitalizam je sintagma koja implicira da kapitalizam može bez politike, ali ustvari je pitanje sintagme koje su upotrijebljene u analizi biti svrstane u strukturne ili u kulturološke i po čemu? Metafore imaju jednu svoju inerciju. Kao što si i sama spomenula, ne koristi se riječ mentalitet, ali se to govori na neki drugi način. I zar je napredak u tome što koristimo druge riječi, druge sintagme. Postoji taj problem metode analizom diskursa iz koje se onda previše zaključuje. To je inače moja primjedba analizi diskursa, da si previše značenja daje. Da svedem: crony kapitalizam, zašto je to autorasistička odnosno kulturološka sintagma, a autoritarni kapitalizam nije nego je strukturna? Da vidimo kako ti vidiš strukturu.

Dolenec: Samo sam htjela naglasiti da su u domaćem prostoru analitičari skloni osloniti se na tu sociokulturnu matricu. Ona služi kao zgodno objašnjenje iza tog kak se građani krivo ponašaju u odnosu na neka idealna očekivanja, i elite. U tome je autorasizam. A sintagma autoritarni kapitalizam je jedna od konzekvenca primjene Rodrikove teze. Ako su demokracija i zahtjev za ekonomskom liberalizacijom direktno u sukobu i ako jedan pobjeđuje onda kako to nazvati: onda je to više autoritarno. Syriza je mogla dobiti doma izbore ali je žrtvovana demokracija kad je to kontriralo imperativu ekonomske liberalizacije.

Ivanković: Ali, crony kapitalizam se može naći i u azijskim zemljama, onda je to jedna strukturna oznaka, a ne kulturološka.

Dolenec: Ok. Sad idem na ovo pitanje. Kako sam imala ambiciju puno toga reći, onda puno toga i pretpostavim. Čini mi se kao da je razumljivo, a nije. Apsolutno se slažem; Streeckova pozicija, koju tu nekako i slijedim, je da je svaki kapitalizam politički. Kad sam rekla da je kapitalizam društveni poredak, što to znači nego da je to ishod političkih odluka. I da je onda svaki potrebno na toj razini analizirati. Samo ću reći da se s vama potpuno slažem. A ono što ste rekli da je tu neka kontradikcija ili inherentna napetost između kapitalizma i demokracije, mogla sam i o tome više govoriti. Ono što mi se čini zanimljivo iz Streeckove nove knjige How Will Capitalism End?, u kojoj on kaže, a to ću povezati s još jednim pitanjem, Streeck kaže da ovaj trend uništava kapacitet kolektivnog djelovanja. Možemo mi napisati cijele tomove o krizi kapitalizma, ali jedan od njegovih najpodmuklijih efekata je uništavanje kapaciteta za kolektivno djelovanje stvaranjem sve većih ekonomskih i socijalnih razlika. Isto tako erodira povjerenje u demokraciji kao rješenju i od strane elita i od strane građana. To mi se čini fundamentalnim kad pitate za to u kom smjeru ta dinamika treba ići.

To možda mogu povezati s onim što je Ana govorila. Jako veliki dio moje analize fokusiran je na ponudu. Tretira stranke ne samo kao transmisijske, ne samo kao one koje prenose neku društvenu dinamiku, nego kao one koje aktivno artikuliraju i zapravo se pri tome što će prioritiziraju prvenstveno orijentiraju s obzirom na protivnike, a ne nužno na nekakvu imanentnu društvenu dinamiku. To je točno. Ali, ako sad dodamo ovo što Streeck kaže, da rastuće društvene nejednakosti nagrizaju socijalno tkivo, to onda unosi dinamiku među one koji su nepredstavljeni. Dinamika kojoj sad svjedočimo je da desnica to uspješno artikulira. Da bi se to promijenilo, mora na ljevici nastati odgovor. Moramo pokušati na strahove od ekonomske globalizacije i druge, kulturološke, reagirati kroz emancipacijski program, a ne kroz program zatvaranja, ksenofobije i svega ostaloga. Ono što je Kriesi podrazumijevao u Zapadnoj Europi, a u Istočnoj fali, je jasna artikulacija stvarnosti iz perspektive lijevog političkog programa. Zato jest u istočnoj Europi taj morbiditet, da se ja sad oslonim na autorasizam, izraženiji. Zato jesu ovi efekti o kojima govorite, kao što je crony kapitalizam, odnosno još slabije predstavničke institucije, zato jesu izraženiji. Zato što nema jasnog lijevog programa koji je kredibilan i koji može ući u parlamentarni prostor. Nema ga nigdje u Istočnoj Europi.

Stubbs: Čujem negdje glas Gramschija i teorije hegemonije. Uspjeh radikalne desnice je da su delegitimizirali taj ljevičarski emancipatorski projekt. Ili da su rekli pa to je samo još jedna vrsta liberalizma. Jako zanimljivo.

Krunoslav Pisk: Da nije ovdje profesor Šlaus ja bih bio ovdje najstariji. Na sreću, još uvijek netko dođe. Ako sam dobro pročitao u vašem sažetku, vi ste na neki način govorili o stvarima koje sam ja učio u srednjoj školi, to je bilo negdje 1950-tih, koje su se zvale dijalektički materijalizam: kako se iz proizvodnih snaga odražavaju odnosi u društvu. Kad ove svoje sheme radite, gledate li koji su danas načini proizvodnje, i koje su proizvodne snage i proizvodni odnosi? Govorim o marksizmu u užem smislu riječi, o teoriji odraza, kako se to odražava u društvenoj sferi, u sferi politike?

Dolenec: Odlično pitanje. Nemam još odgovor, nisam to dobro integrirala u vlastitu analizu. Mislim da je to jedan od imperativa, implikacije digitalne transformacije na proizvodne odnose. Ali nije samo da ja nisam, a drugi jesu; recite mi, tko jest?

Ivanković: Još samo ovo. Kapitalizam je sav ovdje sveden na globalizaciju i onda se širom svijeta uočavaju slični obrasci. A ipak postoje i razlike, postoji i path dependancy. Postoje različiti odgovori u različitim zemljama.

Dolenec: Apsolutno, danas to nije bila tema. Ako je to od interesa, ima i drugih ovdje u sobi koji bi mogli o tome govoriti. Idemo to napraviti kao temu razgovora. Kakvu vrstu, ili inačicu kapitalizma imamo u Hrvatskoj? I kakve one uopće mogu biti ili postoje. Što su strukturne, a što nisu strukturne odrednice. Čini se da bi to bilo jako zanimljivo.


Ključne riječi:

Danijela Dolenec | neliberalna demokracija | rasprava



Back to Top