Zašto je Zoran Milanović protiv narodnog referenduma

U ovoj kolumni Vilim Ribić propituje promjenu stava SDP-a i njegovog predsjednika oko referenduma o ublažavanju uvjeta za referendume.

Čitam neki dan izjavu Zorana Milanovića u Novom listu i ne mogu vjerovati svojim očima. Glavni aspirant na vlast u zemlji protivi se referendumu o ublažavanju uvjeta za narodni referendum. Taj referendum o referendumu sindikati su dogovorili s Vladom u studenom prošle godine. Podsjetimo se. Dogovor je posljedica događanja nakon peticije 717 tisuća građana koju su organizirali sindikati u lipnju iste godine. HDZ je spriječio volju građana nečuvenom manipulacijom uz skandaloznu ulogu Ustavnog suda, koju je veoma utemeljenom kritikom razložio i sam Zoran Milanović. Nakon što je Ustavni sud odradio svoj nedostojan dio posla postalo je jasno da na ovakav način narod, građani, sindikati i udruge civilnog društva neće moći koristiti referendum kao neposredni vid demokracije. Skupljanje potpisa bio je složen i težak postupak koji su mogli organizirati samo sindikati i na žalost nitko drugi. A i oni jedva. Stoga su sindikati tražili promjenu regulacije uvjeta za referendum i zbog toga započeli kampanju pritisaka s najavom generalnog štrajka i peticije za prijevremene izbore. Nakon takvog pritiska postigli su spomenuti dogovor da se „referendum o referendumu“ održi isti dan kada bude i referendum o Europskoj Uniji. Kako se potonji referendum nije održao za mandata ove Vlade, logična su očekivanja sindikata i građana da taj dogovor provede nova vlast.

Pri zadnjim promjenama Ustava u proljeće 2010. godine SDP je zagovarao ublažavanje uvjeta za referendum. Međutim, nakon sindikalnog sporazuma s Vladom oko istog tog pitanja, nastao je čudni salto mortale u stajalištima SDP-a, pa Milanović izjavljuje da je takav sporazum navodna namještaljka HDZ-a kako bi ih HDZ mogao opstruirati kada oni dobiju vlast. SDP je bio neiskren kada je verbalno zagovarao ublažavanje uvjeta za državni referendum pri promjeni Ustava. Procijenio je dobro da HDZ na to neće pristati, pa je SDP mogao galamiti kako je HDZ protiv referenduma. Da su se oko tog pitanja zapravo dobro slagali pokazao je dogovor oko promjena Ustava. SDP je olako odustao da se u njega ugradi ublažavanje uvjeta za provođenje referenduma.

Evidentno je da je politička klasa protiv demokracije kao vladavine naroda, i da želi svesti politiku samo na igrokaz čiji je sadržaj kampanja boljeg laganja jednom u četiri godine uz pomoć novca moćnih i bogatih.

Poricanjem prava ljudi na referendum Milanović ovim stavom pokazuje koliko mu volja tisuća ljudi zapravo znači. U Programu SDP-a piše, a Mimica to često izjavljuje, da SDP neće zaboraviti na građane mjesec dana nakon izbora. Točno, neće nakon izbora, jer su ih zaboravili već mjesec dana prije izbora.

S ovom Vladom je dogovoreno da se referendum o referendumu održi isti dan kada i referendum o Europskoj Uniji. I neupućenom je vidljiv pozitivan sinergijski učinak oba referenduma. Sindikati će dodatno mobilizirati građane za izlazak na oba referenduma što povećava vjerojatnost pozitivnog ishoda referendumu za EU. Građani će osim ulaska u Europsku uniju sebi još izglasati i pravo na referendumsko izjašnjavanje i tako povećati svoju ulogu u najvažnijim pitanjima društvenog i ekonomskog života. Takav ishod povećava vjerodostojnost demokratske vlasti i podiže optimizam jedne depresivne nacije. Idealan ambijent za novi elan nacije i novu politiku, za čvrstu vezu vlasti s narodom. Milanović to ne vidi. Njega referendum ugrožava i zato on izjavljuje da Kukuriku koalicija neće raspisati referendum o referendumu, u slučaju obnašanja vlasti, i da SDP o obavezama koje je preuzela postojeća Vlada ne zna ništa i na ništa ga to ne obavezuje. To je neistina, jer je takvo dogovoreno rješenje o referendumu sugerirao i predsjednik Republike, o čemu je sva javnost bila obaviještena, pa vjerojatno i Milanović.

Takav otpor uređenju referenduma kao oblika neposredne vladavine naroda protiv je ustavnih opredjeljenja ove zemlje. U članku 1 Ustava piše: „Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem“.

Neću problematizirati je li uopće u SDP-u ostalo rudimenata socijalne demokracije, niti ću otvarati pitanja smisla zadnjih njihovih odluka kao što je bilo rušenje besplatnog studiranja. Ali pitat ću se zašto se zapravo Milanović boji referendumske volje naroda.

Milanović ostavlja dojam čovjeka kojega odlikuje neobuzdana i neskrivena volja za moć i vladanje. Po svemu sudeći, umjesto s narodom on namjerava vladati nad narodom. Milanović vjeruje da on posjeduje neupitnu istinu o tome što na vlasti treba napraviti. Provođenje ili neprovođenje te apsolutne istine posljedica je svojstava i odlučnosti lidera a ne složenosti društvene dinamike i zrelosti institucija. Da se čovjek smrzne. Još jednom ćemo, bojim se, ne znam po koji puta, platiti cijenu učenja vladanja na vlasti.

Narod bi mu njegovo pravocrtno vladanje mogao referendumima kvariti. I još gore, to bi mogao učiniti HDZ, sindikati ili zeleni tako što će nagovoriti narod. To je loše za taj narod jer Milanović zna bolje od samog naroda što je za njega dobro. Samo takav protudemokratski i u biti nepolitički lanac rezoniranja može biti razlog zašto se on opire referendumskom odlučivanju građana. To je veoma opasno, pogotovo u okruženju sličnih personalitija. I posebno je opasno samouvjereno znanje koje ne dvoji o svome neznanju. I još je posebno opasno ako takav političar bude imao apsolutnu vlast u parlamentu. Jer, kako reče Lord Acton: „Svaka vlast kvari, a apsolutna vlast kvari apsolutno.“

U Zagrebu, 17. studenoga 2011.

Vilim Ribić


Ključne riječi:

hrvatska politika | kolumna Vilima Ribića | Zoran Milanović



Back to Top