Uloga države na sveučilištu

Nema države u svijetu koja nije zainteresirana za uvid u to kako se raspolaže njenim vlasništvom i kako se čuva javni interes pri upotrebi javnih sredstava. Što je politička svijest građana veća to je veća i zainteresiranost same države. Vrijedi li to za sveučilište s obzirom na autonomiju sveučilišta? Hrvatska sveučilišta su državna sveučilišta. U visokouređenim demokratskim zemljama brigu za odgovorno djelovanje državnih sveučilišta država ostvaruje na jedan od sljedećih načina:

  1. Država nije prisutna unutar sveučilišta, ali obavlja nadzor te upravlja dodjelom sredstava sankcionirajući ili nagrađujući poželjno postupanje.
  2. Država sudjeluje u imenovanju ili izboru čelnih ljudi, npr. rektora, čime osigurava svoj utjecaj na sveučilištu – u SAD, Švedskoj, Islandu, Švicarskoj, Češkoj, Turskoj, itd, a negdje potvrđuje i izbor nastavnika (Njemačka).
  3. Država sudjeluje u upravnim odborima sveučilišta negdje s većinom, negdje s manjinom, a koji suupravljaju sveučilištem, biraju rektora ili daju suglasnost na njegov izbor (Češka, Mađarska, dijelovi Italije, Rumunjska, Belgija itd); negdje u upravnim odborima uz državu sudjeluju i predstavnici šire javnosti (poslodavci, lokalne vlasti, sindikati itd.)

Kao što vidimo prisutnost države u demokratskim zemljama nije prijetnja sveučilištu, već se predmnijeva kao poželjna i prirodna pozicija vlasnika. Tamo se država shvaća u prosvjetiteljskoj ulozi jer upravo ona financiranjem iz javnih izvora čuva autonomiju sveučilišta od raznih komercijalnih, privatnih i svjetonazorskih pritisaka, što je puno veća prijetnja visokom obrazovanju kao javnom dobru i slobodi znanstvenog rada, nego što je prijetnja koja dolazi od demokratske države.

Pobude komercijalizaciji dolaze izvan sveučilišta, ali ništa manje iz samog sveučilišta, što i naša praksa obilato potvrđuje. Javna misija sveučilišta uključuje nastavu i znanstvena istraživanja, a komercijalizacija znači orijentaciju na ostvarivanje zarada temeljem stručnih znanja s kojima nastavnici raspolažu. Država je tu da priječi trku za novcem, jer to od nje očekuju građani kao birači i porezni obveznici. Dok se to u svijetu razumjeva kao prirodno, kod nas se to niti razumjeva niti prihvaća. Kod nas se to kritizira. U svijetu se smatra normalnim da uvjete postavlja onaj koji daje sredstva. Kod nas uvjetuje onaj koji prima sredstva.

Na našim sveučilištima država nije prisutna čak ni u nadzoru ni u praćenju. Svojevremeno je Sveučilište u Zagrebu odbilo Zakon o znanstvenoj inspekciji, smatrajući ga kršenjem autonomije. Nedavno je dekan Medicinskog fakulteta na Senatu izjavio da „neće nama država donositi zakone“. Pri sporenjima oko novih zakona uvođenje predstavnika države u sveučilišno vijeće doživljeno je u dijelu akademske zajednice kao napad na autonomiju sveučilišta.

Dakle, u svijetu je prisutnost države suprotstavljena komercijalizaciji i privatizaciji, a kod nas neupućeni kritičari istovremeno tvrde da novi zakoni uvode i etatizaciju i komercijalizaciju. Proizlazi da samo hrvatska država ima dijabolične namjere. Naravno, nije tako. Novi su zakoni rađeni na temelju uvida u praksu europskih zemalja.

Upućene, koji razumiju imperativ ravnoteže između potrebne samostalnosti sveučilišta i potrebne odgovornosti prema društvu posebno iritira stalno pozivanje na autonomiju sveučilišta kao način odbijanja bilo kakvih promjena. No, da ne bi bilo zabune, ne radi se tu o zabrinutosti za prava nastavnika i studenata, već za gubitak moći pojedinih uprava nekih moćnih fakulteta.

U takvoj autonomiji nastavnike se zagušuje obvezama radi povećanja prihoda, a studente se guli najvišim školarinama u Europi. Prekomjerni upisi, vlastiti prihodi na javnom dobru koji se pretaču u privatne džepove, trka za novcem i zapostavljanje nastave i istraživanja, samostalno i neodgovorno uvođenje školarina, oblici nepotizma ili korupcije, od grubih financijskih oblika do finih pogodovanja po principu „ja tebi ti meni“, teško kršenje propisa i neodgovorna upotreba financijskih sredstava, komercijalne aktivnosti na rubu zakona, itd. To sve nije pravilo, ali je tih pojava dovoljno za zabrinutost.

Malo je zemalja u kojima vlada takav strah države od sveučilišta. On se pretvorio u njenu nezainteresiranost. Sveučilište nema nikakve poluge upravljanja da bi samo moglo ukloniti svoje slabosti jer je rascjepkano i dezorijentirano. Kada mu se te poluge ponude ono ih odbija čuvajući svoju nemoć u korist svemoći fakulteta.

Novi zakoni daju sveučilištu autonomiju i moć upravljanja i odgovornosti, kao svagdje u svijetu. Međutim, moćni fakulteti se tome protive čuvajući svoju autonomiju naspram uprave sveučilišta. Iako toga nema nigdje u svijetu kod nas tu smijuriju legitimira čak i Ustavni sud. Borba za autonomiju fakulteta mimikrijski se naziva borba za autonomiju sveučilišta. Sva sporenja oko ovih novih zakona svode se samo na dva pitanja: očuvanje autonomije fakulteta i zadržavanje školarina.

Hrvati svojoj državi vjeruju onoliko malo koliko su teško do nje došli. Ima za to razloga.

Ali, promjene bez države nisu moguće. Sva iskustva do sada pokazuju da se sveučilište nije u stanju reformirati samo. Naše je visokoškolstvo anakrono i u krizi funkcioniranja, što pokazuje svaka evaluacija, pa i zadnja porazna međunarodna evaluacija Zagrebačkog sveučilišta.

Država je vani više prijatelj i zaštitnik sveučilišta nego bauk, država je sredstvo i nezaobilazni element sustava. Granice države određene su nadzorom, ali ne i izravnim upravljanjem, iako se i to može naći vani. Država u visokom obrazovanju nije politički demon, kako se kod nas shvaća, već više, rekao bih, terminus technicus.

Svi oni koji plaše javnost i najmanjim utjecajem države, ne uvažavaju razliku između države i politike. Nevjerojatno, ali baš primjedbe na nove nacrte zakona koje su stigle s Pravnog fakulteta u Zagrebu upućuju na izostanak takvog razlikovanja.

Država je zaštitnik, a problem može biti pojedina aktualna politika koja državom upravlja. Međutim, mogući civilizacijski eksces neke politike, koji je moguć i u Americi i u Hrvatskoj jednako, ne smije biti razlog protiv izgradnje boljeg sustava. Ne branimo se od lošeg sastava Sabora tako da ga ukidamo kao nezaobilazni dio političkog sustava. Ne ukidamo državu kao instrumnet prikupljanja poreza zato što neka politika našim porezima nije upravljala na nama očekivani način.

Autonomija je vrijednost, a vrijednost se ne štiti tako da se zbog ne baš uvjerljivog straha spriječava izgradnja funkcionirajućeg sustava. Mnogi koji kritiziraju zakone radi utjecaja države u sveučilišnom vijeću predmnijevaju da će svaka država htjeti upravljati sveučilištem i da će to tako biti uvijek. Tako misle čak i oni koji zagovaraju skoru promjenu vlasti i u nju vjeruju. Takav pristup primjeren je anarhističkom poimanju a nikako ne smije postati prevladavajuće stanje duha, jer to ne odgovara logici stvari.

Naše je visokoškolstvo fragmentirano i bez mogućnosti mobilizacije zajedničkih sredstava, izgradnje koherentne politike i strategije, bez unutarnje mobilnosti kadrova, bez mogućnosti racionalne upotrebe svojih sredstava, bez brige o cjelini ili pojedinim zapostavljenim dijelovima, itd. Sve su silnice centrifugalne a rijetko koja integrirajuća.

Tko u takvom stanju može provesti promjene i napraviti reformu? Bez države sveučilišnu reformu nisu uspjeli napraviti i u puno uspješnijim zemljama, pa neće niti u Hrvatskoj. Ne samo da to proizlazi iz logike sustava, već to rječito pokazuje i naše dosadašnje iskustvo.

Ako znamo kako funkcionira senat predobro znamo da to nije moguće. Dakle, realnost je doista surova ali svima upućenima više nego jasna. Senati nikada bez pritiska izvana neće sami pristupiti preoblikovanju. Sveučilište u Zagrebu traži strategiju razvoja visokog školstva i znanosti u RH, ali svoju vlastitu strategiju nije u stanju donijeti već dugi niz godina. Fakulteti nisu zainteresirani to učiniti a interesi su toliko heterogeni da bez zakonske intervencije interes cjeline nije moguće artikulirati. Koncept funkcionalne integracije po kojoj će se sami fakulteti integrirati doživio je potpuni neuspjeh. Da će to tako biti upozorili smo još 2003. godine prilikom donošenja postojećih zakona.

Država je u cijelom sustavu također nužna na ovaj ili onaj način kada se određuju kriteriji financiranja, prioriteti, kada se od nje očekuju velike investicije, država mora biti stalno prisutni partner i nadzornik. Ona ima pravo pokretati pitanja, tražiti odgovore, utjecati na rješenja problema, i razrješavati dileme koje blokiraju odlučivanje u situaciji kada dogovora nema na samom sveučilištu.

U državu se mora imati povjerenje po defaultu, ako želimo uopće izgraditi i održavati novi sustav, ali se ne mora imati povjerenje u neku aktualnu politiku.

I tu izvire problem oko ovih nacrta zakona. Zakoni su stidljivo dali neke ovlasti državi. Država ulazi u sveučilišno vijeće s manjim brojem članova, i takvo sveučilišno vijeće rektora tek potvrđuje.

U Sindikatu smatramo da je snažni i stalni nadzor države izuzetno važan i koristan za sve pa i za sveučilište. Taj se nadzor može obavljati interno i eksterno. Međutim, u upravljanju sveučilištem država ne bi trebala sudjelovati niti interno, niti eksterno.

Odnosi između države i sveučilišta trebali bi biti stvar razumnog dogovora sveučilišta i države. U razumnoj zemlji. Država može imati samo one funkcije koje je u stanju kvalitetno obaviti, ili stvoriti institucije koje to mogu napraviti. Država u tim funkcijama koje preuzima mora biti nepristrana. To su dva prevažna postulata.

I na kraju sveopće prisutno nepovjerenje, kao društveni fenomen, neovisno o njegovoj opravdanosti, i neovisno prema kome je upereno, a uvijek je upereno protiv onih koji predstavljaju cjelinu, bilo da je riječ o Aleksi Bjelišu, Sindikatu ili Vladi, spriječava razvoj zemlje i sveučilišta. Udruženo s kulturom optuživanja Hrvatska je definitivno već godinama u pat poziciji.

U blokadama kao što je ova decenijska na sveučilištu nema supstituta za pokretačku ulogu države, štogod o njoj mislili. Jedino država može biti demijurg promjena, katalizator nekih rješenja i brana privatnim interesima na javnom dobru. Zato država treba biti prisutna kao element sustava na pravi način koji ni na koji način ne ugrožava akademske slobode nastavnika. One nisu ugrožene ako država kontrolira poslovanje sveučilišta. Tada je ugrožena samovolja raznih skupina na ostvarenje svojih partikularnih interesa, što oni nazivaju autonomijom.

Stoga naša stvarnost ima samo dvije ozbiljne i realistične mogućnosti: države nema u visokom obrazovanju – nema niti promjena; ako želimo promjene – mora biti uključena i država. Naravno, apetiti budućih ministara mogu biti veći nego što je to potrebno. Tome ćemo se suprotstaviti.


Ključne riječi:

autonomija sveučilišta | kolumna Vilima Ribića | tri nova sistemska zakona | uloga države na sveučilištu



Back to Top