Fanatici štednje protiv mjera štednje

U Večernjem listu od 21. siječnja objavljen je odgovor na tekst novinara Gojka Drljače u kojem se napada ad hominem Vilim Ribić i Sindikat znanosti zbog zagovaranja naših ekonomskih gledišta. Uobičajeno, novinar nije birao sredstva. Ovdje donosimo i napad i odgovor gospodina Ribića.

U tekstu Gojka Drljače u Večernjem listu od 12. siječnja pokušava se diskreditirati predsjednika Ribića na dva načina: dovođenjem u pitanje njegovih stručnih kompetencija u ekonomskoj sferi te napadom na njegove ljudske i moralne kvalitete. Kako je za potrebe primjerenog odgovora na obje razine diskreditacije potrebno znatno više novinskog prostora nego što je za tu namjenu predviđeno u Večernjem listu, tekst odgovora objavljen je u osjetno skraćenoj formi. Stoga Vam ovdje donosimo objavljeni Ribićev tekst, kao i njegovu originalnu, neskraćenu verziju, gdje su tamno crvenom bojom označeni oni dijelovi teksta koje je redakcija Večernjeg lista odlučila ne objaviti.

Izvorni komentar Gojka Drljače

Objavljeni skraćeni tekst odgovora Vilima Ribića

Originalni tekst odgovora upućen redakciji Večernjeg lista

Izvorni komentar Gojka Drljače:

Večernji list, 12.1.2013. - komentar dana

Objavljeni skraćeni tekst odgovora Vilima Ribića:

Originalni tekst odgovora upućen redakciji Večernjeg lista:

VEČERNJI LISTGlavni urednikGoran Ogurlić Poštovani glavni uredniče!U Vašem je listu 12. siječnja 2013. godine objavljen članak pod nazivom Vilim Ribić – teoretičar i praktičar financijske neodgovornosti. Molim Vas da objavite ovaj odgovor. IU Vašem je listu 12. siječnja 2013. godine objavljen članak pod nazivom Vilim Ribić – teoretičar i praktičar financijske neodgovornosti čiji je autor Gojko Drljača. Govor mržnje, podcjenjivanje, uvrede i klevete koje sadrži Drljačin tekst uklapaju se u već ustaljenu antisindikalnu propagandu. Navikao sam. A i očekivao sam napad od vulgarnih interpreta neoliberalnih dogmi poput stručno neresetiranog Drljače (neću reći kao on: talibana). Njegov tekst prvo obračunava s idejama koje se protive mjerama štednje, a potom nastoji diskreditirati mene kao zagovornika suprotnog mišljenja, iznoseći neistine i poluistine. Čini mi se da time neće uvećati uvjerljivost svojih zastarjelih gledišta. Da bih demantirao sve neistine što je Drljača nadrljao, trebao bi mi puno veći prostor nego što mi redakcija može ponuditi. Stoga ću se fokusirati na najvažnije.Dakle, kao prvo, ja ne mislim da je štednja nešto krivo. To je banalizacija mojih stajališta. Štednja je najčešće nešto dobro. Međutim, suprotnost štednji nije potrošnja, već rastrošnost. I štednja i potrošnja dvije su ekonomski korisne strane iste medalje. Ono što Drljača ne razumije je razlika između štednje obitelji, što je uvijek dobro, i štednje države, što je dobro u vrijeme prosperiteta. Međutim, da štednja države u vrijeme krize može biti štetna ekonomska mjera dokazuju teorijski radovi najvećih imena ekonomije. Ako se Drljači teorija ne čita (što je vidljivo), onda neka se osvrne na praksu zemalja koje već petu godinu ulaze u spiralu pogoršanja uslijed mjera štednje. Ako niti to nije dovoljno, onda može evocirati povijesno iskustvo iz krize 1929-1932, te razdoblje totalitarnih prevrata nakon godina rigoroznih mjera štednje koje je provodio njemački kancelar Heinrich Bruning do 1933. godine. Ako niti to nije dovoljno, onda bi trebao pogledati nedavno objavljena izuzetno argumentirana stajališta UNCTAD-a o ekonomskoj štetnosti mjera štednje. Itd. itd.Psihološko sljepilo spram činjenica zbog ideoloških uvjerenja Freud je nazvao skotomom. Skotom našeg Drljače pretvara ono što čuje u željene misli. Doista, MMF nije rekao da je štednja loša, ali niti ja nisam to tako interpretirao (Drljača podvaljuje). Međutim, Blanchard upozorava da su učinci pretjerane štednje u kratkom roku dali negativne učinke (fiskalni multiplikator veći je od jedan), a Drljača ne razumije da je zato prociklički učinak znatno veći nego što je MMF očekivao. Stoga, treba olabaviti politiku kontrakcije, fiskalnu konsolidaciju i deficit, treba se okrenuti proizvodnji i zapošljavanju i uklanjanje deficita ostaviti srednjem roku. Nije to neka velika mudrost. Nadalje, farbanje stvarnosti vidljivo je i iz smiješne tvrdnje kako se priopćenje iz MMF-a ne odnosi na Hrvatsku. Jer u Hrvatskoj se navodno ne štedi (Milanovićev biser godine). Vjerujem da Drljača i veleumni analitičari banaka ne štede, ali neka pitaju sve one kojima su plaće smanjene i zamrznute godinama. Uostalom, zašto raste broj nezaposlenih unatoč štednji. Nakaznost takvog tijeka misli zaključuje da treba štedjeti još i više. I to ne svi, već samo neki, nesretnici koji za svoj rad plaću primaju na državnom proračunu, i to sto puta i do besvijesti. Tu plaću Drljačin izvitopereni pristup naziva povlasticama, i to bez ikakvog argumenta o usporednoj cijeni toga rada. Drljača imputira: ako si protiv mjera štednje onda si za potrošnju i financijsku neodgovornost. On ne razlikuje potrošnju, koja proizvodnju održava i potiče, od financijske neodgovornosti koja proizvodnju koči. Protiv smo štednje koja udara u srce društva, u produktivni rad, ali nismo protiv štednje koja uklanja rastrošnost. Izjavu MMF-ovih analitičara možete farbati ovako i onako, ali ne može se poreći da oni sugeriraju kako treba preispitati politiku državne štednje. U vrijeme kada se obitelji razdužuju, kada privatni sektor nema smjelosti ući u investicije, jer nema izvjesne prodaje, počinje spirala tonjenja (tzv. Minskijev moment: kada se svi počnu razduživati, a nitko se ne zadužuje, počinje nagli pad relativnih cijena svega u odnosu na dug. Rekao bi genijalni Irwing Fischer, što se u krizi više razdužujemo to smo više dužni). To je tako u teoriji. Može li Drljača reći da to nije tako u europskoj i hrvatskoj stvarnosti?Jedina snaga koja u takvim okolnostima može preokrenuti tijek zbivanja je Država. Europa to ne čini i tako je hibernirala svoje gospodarstvo. Po svemu sudeći to je teška historijska pogreška. Hrvatskom kruži aforizam: „Vlada je zbog mjera štednje morala ugasiti svjetlo na kraju tunela“. Međutim, čak i da svjetlo postoji, pravo je pitanje kada će mjere štednje dati rezultata. Osiromašeni građani nemaju vremena čekati. Bogati imaju vremena napretek. U međuvremenu propadaju cijele generacije s nesagledivim društvenim posljedicama. Stoga je potrebno hitno promijeniti pristup. I u centru EU postoje velike dileme i rasprave na tu temu. Njih nema samo u Hrvatskoj. Njenoj vlasti sve je jasno. Prema onima koji misle drukčije širi se mržnja. Nemamo raspravne kulture, što rječito pokazuje Drljača histeričnim napadom na mene. Moja je vrlina tek da sam pismen, da se trudim nešto pročitati i da sam ekonomski toliko obrazovan da to što pročitam mogu razumjeti. Nisam nikakav teoretičar. A da sam pravi antipod praktičaru financijske neodgovornosti pišem u nastavku. II Zastrašujuće je, doista, kako je u medijskom prostoru lako mutiti vodu. Osim što obračunava s mojim suprotnim mišljenjem, iskrivljujući ga i demonizirajući, on ide i ad hominem, napadajući i mene osobno zbog stajališta naše organizacije. Glavna tvrdnja koju pri tome iznosi glasi: Ribić je protiv politike štednje, pa sigurno i u sindikatu žive financijski neodgovorno.Ovo je antologijski apsurdno, paradoksalno i smiješno do urnebesa. Drljača, baš nema sreće. Baš je našao pravoga optužiti za rastrošnost. Nije se raspitao, nema pojma, ali sudi i osuđuje. Pomoći ću mu.Vilim Ribić, protivnik državne politike mjera štednje, jedan je zapravo pretjerano štedljiv čovjek, spreman na odricanja i u osobnom i poslovnom životu. Svi iz moje okoline to dobro znaju jer ih često iritira. Evo nekoliko činjenica koje su lako dokazive.Nikada u životu nisam uzeo kredit. Nisam imao pisani ugovor o radu za 22 godine svoga djelovanja (bio sam na vjetrometini izbora unutar sindikata). Još u 47. godini svoga života na čelu sindikata imao sam asistentsku plaću. Tek kada su ljudi u Sindikatu shvatili da to baš nije normalno onda su mi povećali plaću, nota bene, bez moga traženja. Nadalje! Imam 56 godina života a nemam nikakve nekretnine u svome vlasništvu. Podstanar sam.Za plaću i prava koje primam, Drljača ne optužuje Sindikat, već mene. Kao da ja sam sebi određujem plaću. Plaća se određuje za radno mjesto sukladno Pravilniku, a ne za Ribića. Je li Sindikat možda donio pogrešnu odluku pa sam ja trebao odbiti takvu plaću? Moj radni tjedan varira minimalno od 60 do 80 radnih sati i nemam plaćene prekovremene, rad subotom i nedjeljom i noćni rad (kojeg ima itekako). Nemam niti jedan dan bolovanja za 23 godine, što ne znači da nisam bio bolestan. Dakle, više nego pošteno odradim svoju plaću koja je potpuno sukladna plaći naših članova za posao istog stupnja složenosti, staža i obrazovanja.Imam visoku stručnu spremu, studirao sam na dva fakulteta i apsolvirao najteži poslijediplomski studij iz makroekonomije kod najboljeg hrvatskog ekonomiste svih vremena Branka Horvata. Kada se donosio Pravilnik o radu, ljudi su u tijelima Sindikata mislili da to radno mjesto zaslužuje plaću državnog tajnika ili dekana fakulteta. Logika je bila, sjećam se, da čelnik Sindikata treba imati plaću istu kao i onaj s kojim on pregovara, kako ne bi imao motiva za prelazak na drugu stranu. Tako je to svagdje u inozemstvu. Tako su zaključili, ali je moja sadašnja plaća prilično manja od spomenutih.Na posao hodam pješke (22 minute), a auto su mi dali koristiti u privatne svrhe, što koristim jednom u mjesec-dva s obvezom plaćanja goriva, što uredno i učinim.Drljača prenosi nečuvene laži iz gebelsovskog teksta ljetos u Globusu o tome da smo bankrotirali, da smo izgubili neke novce. Prošlo je pola godine od te laži, a bankrota još nema, osim u Drljačinoj glavi. Kada je riječ o našim web stranicama, one nisu forum za raspravu, već su oglasna ploča našim članovima da znaju što Sindikat zastupa i što radi. Laž je da na njima nema kritičkih osvrta na naše djelovanje. Kad god netko napadne naš Sindikat mi to objavimo na našim stranicama. Tako će biti i ovaj put. Objavit ćemo Drljačin pamflet i ovaj odgovor.Što se tiče financijskih izvještaja statutom svih sindikata u svijetu propisana je tajna financijskog poslovanja zbog štrajkaškog fonda. Stoga niti na jednim web stranicama drugih sindikata, ne samo našega, nema financijskih izvještaja. Glavni austrijski sindikat ima enorman štrajkaški fond, a o njegovoj visini znaju samo predsjednik i rizničar. Drljača se pravi da ne zna da mi nismo državna institucija koja ima obavezu javnosti. Postoji li ipak kontrola u sindikatima? Naravno da postoji, postoje nadzorni odbori, birani na skupštinama u tajnom glasovanju od više kandidata, koji redovito prate financije i o tome obavještavaju po Statutu nadležna tijela Sindikata. Unutarnja kontrola u sindikatima veoma je jaka pa je to razlog zašto su sindikati najčestitiji dio društva. U deset godina možete na prste izbrojati pronevjere i zloupotrebe. Dakle, gospodine Drljača, potpuno ste promašili metu. Okrenite se poslodavcima, bankarima i političarima. Tamo cvate pohlepa. GSV se ne može održati u Remetincu, jer tamo jedino sindikalci fale. Poslodavci i političari stalni su stanari. Za sve ostale laži o meni nemam želudac više pisati. Čitatelj će me razumjeti.Zanimljivo da se Drljača nije obrušio na plaće sindikalaca koji imaju veću plaću od moje, imaju srednju stručnu spremu, i zbog izostanka odgovarajućih znanja nanose štetu svojim članovima. Takvi nisu problem Drljači jer su oni potpisali što je tražila Vlada. Nije niti Ribić problem, već su problem dobro organizirani radni ljudi u Sindikatu.Zar nije Linić trebao biti predmet Drljačine kritike odlaskom u Dubai?U veoma štedljivoj maniri vodimo i sindikat. Zahvaljujući 18 godina štednje, niskih plaća u sindikatu, i odricanja na svim planovima, smogli smo financijske snage da izgradimo zgradu Sindikata, usred Zagreba, baš kao što su to uradili i svi ozbiljni sindikati na Zapadu.Plaću valja zarađivati čestitim i plemenitim radom. Drljačin uradak to nije kao što nije niti onih novinara koji su objavljivali naručene gadarije o meni svih ovih mjeseci i godina. Walter Reuther bio je predsjednik najvećeg sindikata automobilske industrije u SAD-u, piše Krugman, i radili su mu ono što meni rade u Hrvatskoj. Baš po recepturi organiziranog kapitala. Lažima uništavaju kvalitetu društvenog života, slabe demokratske institucije i spuštaju razinu novinarske profesije. U Zagrebu, 15. siječnja 2013. godine

Vilim Ribić, predsjednik Matice hrvatskih sindikata


Ključne riječi:

demanti | napadi na sindikat | večernji list



Back to Top