Dragan Bagić o stavovima Ustavnog suda i “besplatnom jahanju”

Večernji list je u svom tiskanom izdanju od 21. lipnja objavio zanimljiv osvrt Dragana Bagića na nedavnu odluku Ustavnog suda kojom se ukinula mogućnost propisana Zakonom o radu da sindikati za svoje članove ugovore nešto povoljnija prava nego za nečlanove sindikata.

Članak u nastavku prenosimo u cijelosti:

“Besplatno jahanje”: plaćene povlastice i diskriminacija

Čini se da ustavni suci drže kako o sindikalnim pitanjima nitko osim njih nema što relevantno za reći, što je pomalo problematično stajalište

Piše: Dragan Bagić

Ustavni sud je prije manje od mjesec dana donio odluku kojom ukida odredbe Zakona o radu kojima je krajem 2022., reprezentativnim sindikatima dana mogućnost ugovaranja nešto višeg iznosa nekih materijalnih prava za članove nego za radnike koji nisu članovi sindikata ili su članovi malih i nereprezentativnih sindikata.

U ekspresnom postupku, koji je trajao tek nešto više od dva tjedna, Ustavni sud je presudio da je navedeno pravo za članove reprezentativnih sindikata oblik diskriminacije ostalih radnika. Tako je propao drugi pokušaj sindikata da osiguraju neki mehanizam protiv “besplatnog jahanja” (eng. free riding), kako se u literaturi opisuje ponašanje onih koji ne doprinose postizanju određenog kolektivnog cilja i osiguravanju određenog kolektivnog dobra, a koji uživaju koristi od ostvarivanje tog općeg ili grupnog dobra.

Sve je unaprijed jasno

Radnici koji nisu članovi sindikata u onim radnim organizacijama u kojima sindikati postoje i aktivno djeluju na osiguravanju boljih radnih uvjeta su “besplatni jahači” , jer oni ne plaćaju sindikalnu članarinu (koja obično iznosio oko 1% neto plaće) a koriste sva prava kao i oni radnici koji financiraju sindikat i sudjeluju u njegovom radu (dakle, odvajaju i novac i svoje vrijeme) da bi se ostvarila (kakva-takva) poboljšanja materijalnih prava (plaće i drugi primitci) za sve radnike.

Iako se dva modela kojima se problem “besplatnog jahača” pokušao riješiti, onaj iz 2003. godine i ovaj iz 2022. godine, značajno konceptualno razlikuju Ustavni sud ih je jednako negativno ocijenio. Iz obrazloženja odluke Ustavnog suda se stječe dojam da se ustavnim sucima nije trebalo ni puno vremena niti puno promišljanja za donošenje ovakve odluke. Ustavni sud kod pitanja koja su kompleksna i zahtijevaju promišljanja ima mogućnost provođenja različitih oblika konzultacija. Dakle, po ovom pitanju ustavnim sucima je, čini se, sve unaprijed bilo jasno, kao da se radi o nekom posve jednostavno i očiglednom ustavnopravnom pitanju. Ustavni sudovi svugdje u svijetu se susreću s pitanjima različite kompleksnosti. Neka pitanja su posve jednostavna i jasna iz ustavnopravne perspektive te sudovi oko njih lako donose odluku. Tako je pitanje primjerice jednaka težina glasa na izborima, što se kod nas očitovalo u odlukama Ustavnog suda o zakonu koji uređuje izborne jedinice. No, neke odluke su kompleksnije i nejasnije, jer se ne radi o primjeni jednoznačnih temeljenih načela liberalnih demokracija, oko njih nema široko prihvaćenih međunarodnih standarda ili nemaju jasno utemeljenje u nacionalnoj društvenoj i političkoj tradiciji.

Pitanje posebnih prava za članove sindikata, po našem sudu, ne spadaju u ona pitanja u kojima bi ustavni suci smjeli imati unaprijed definirano mišljenje koje ne zahtijeva složen postupak propitivanja i široku argumentiranu pravnu ali i društveno-političku raspravu o tom pitanju. To pitanje ne proizlazi jednoznačno iz temeljenih načela liberalne demokracije, ne postoji neupitni jednoznačni međunarodni standardi te u vezi s tim pitanjem nema nesporne nacionalne društvene i političke tradicije na koju bi se Ustavni sud mogao osloniti.

Ustavni sud je zauzeo stajalište da se u ovom slučaju radi o diskriminatornoj odredbi te odredbi koja je u suprotnosti s načelom negativne slobode udruživanja, a koja podrazumijeva da država ili poslodavac ne smije prisiljavati radnike da se udruže u bilo koji ili određeni sindikat, jednako kao što ih ne smije ni kažnjavati ako se udruže u sindikat. Zabrana diskriminacija nesporno jest jasno načelo modernih liberalnih demokracija, pri čemu su jasno pobrojani kriteriji prema kojima je diskriminacija zabranjena. Ako bi netko nekome plaćao manju plaću samo zato što je određenog spola, rase ili nacionalne pripadnosti, to bi nesporno bila diskriminacija.

Izbjegavanje ozbiljne rasprave

S druge strane, pozitivna diskriminacija, a koja podrazumijeva davanje određene prednosti pripadniku neke društvene skupine kako bi se ispravile društvene nepravde koje trpe pripadnici te skupine također je široko prihvaćen princip u liberalnim demokracijama. Da bi se ocijenila opravdanost određene pozitivne diskriminacije, potrebno je ući u ozbiljnu raspravu o društvenom položaju neke skupine te društvenim odnosima u kojoj se ona nalazi u odnosu na druge skupine.

Prema našem sudu, ta rasprava bi morala biti ozbiljna i utemeljena na činjenicama, a morala bi uzeti u obzir i vrednovanje “besplatnog jahanja” , kao problema koji objektivno postoji i prema kojem društvo treba donijeti svoj sud. Jednako tako fenomen “besplatnog jahanja” je tijesno povezan i s pitanjem negativne slobode udruživanja. Odnosno, čini nam se da je Ustavni sud bez adekvatne javne rasprave i bez dovoljne osjetljivosti za ova pitanja izjednačio na ustavnopravnoj razini pravo na slobodu udruživanja i pravo na slobodu ne udruživanja (negativno pravo na slobodu udruživanja), što sociološki i povijesno nije samorazumljivo i izvan prostora za ozbiljnu diskusiju. Pitanje je može li se “gledanje samo svog osobnog interesa” izjednačiti s djelovanjem za dobro šire skupine. Može se konstatirati da je Ustavni sud izbjegao otvaranje te ozbiljne rasprave te na brzinu zauzeo stav kao da je po tim pitanjima sve jasno. Čini se da ustavni suci, sa širom skupinom hrvatskih pravnika, drže kako o ovim pitanjima nitko osim njih nema što relevantno za reći, što je u najmanju ruku problematično stajalište.

Ključne riječi:

Dragan Bagić, razlika član nečlan, Ustavni sud, večernji list