Meki cilj u tvrdoj ambalaži – Banka.hr

Kolika je ozbiljnost premijera i Vlade koja postavi za svoj cilj uspon RH na ljestvici Svjetske banke analizirao je u sjajnom tekstu profesor na Ekonomskom fakultetu Ivo Bićanić. Vrijedno čitanja.

Premijer Milanović je kao operativni cilj Vlade postavio namjeru da do kraja mandata Hrvatska na ljestvici Doing Business Svjetske banke poraste za nekoliko desetaka mjesta. Profesor Ivo Bićanić ukazuje na zablude, nekompetentnost i apsurde tako postavljenih ciljeva ekonomske politike. Iz autorovih komentara posve je jasno koliko je Milanovićevo poimanje prioriteta na strani neoliberalnih, a ne socijaldemokratskih vrijednosti. Opaske Bićanića o nepreciznosti i neostvarivosti zacrtanog cilja nanovo upućuju na ozbiljan problem kojeg javnost iz dana u dan sve više osjeća na vlastitoj koži – ova Vlada nema jasnu viziju, strategiju i rješenja kojima bi zemlju izvela iz krize i omogućila bolji i kvalitetniji život svojim građanima (događa se baš suprotno!), a sve je izglednije da nema ni kapaciteta kojima bi te nedostatke otklonila. U svakom slučaju vrijedno čitanja.

Analitički tekst Ive Bićanića objavljen je na internetskim stranicama časopisa Banka, a mi ga prenosimo u cijelosti.

Meki cilj u tvrdoj ambalaži

Cilj je Vlade, kako ga je u Saboru iznio premijer Milanović, da do kraja mandata na ljestvici Doing Business Svjetske banke Hrvatska naraste za nekoliko desetaka mjesta. Ivo Bićanić detaljno, osobito u drugom dijelu teksta, analizira zašto je to loš cilj

Ivo Bićanić Objavljeno 05.06, 10.12.2012.

Iz riječi Predsjednika vlade RH Zorana Milanovića izgovorenih u Saboru RH saznali smo što je cilj ove koalicijske vlade: ˝Cilj moje Vlade je da za tri godine ako dočekamo kraj mandata….mi po kriterijima ‘Doing business in Croatia’….narastemo za nekoliko desetaka mjesta….To je cilj vlade. Dakle to je jedan operativni cilj u tijeku.˝ Nije to rekao netko iz vlade, nekada Čačić, sada Grčić, Mimica, itd. pa da se premijer kasnije može vaditi kako obećanja nema; ovo je rekao sam predsjednik vlade (vidi opasku 2 na kraju teksta). Naoko to izgleda sjajno jer – rang je broj. Takav su cilj preporučili istaknuti ekonomisti (Katarina Ott, a lako moguće i drugi). To je cilj čije se postizanje može mjeriti, mjere ga vanjski ocjenjivači (objavljuje ga Svjetska banka u svojoj godišnjoj analizi) pa nije podložan domaćem kemijanju, taj cilj omogućava utvrđivanje ‘prolaznog vremena’ jer se mjeri godišnje, to je transaprentan cilj jer je ranglista svima besplatno dostupna i na koncu to je usporediv cilj jer se za 183 zemlje mjeri na isti način. Ima još. Taj se cilj može lako zamotati u primamljivu ambalažu povećanja efikasnosti javne uprave, što je općeprihvaćeno kao možda najveći problem, Postizanje tog cilja moze biti predstavljeno kao preduvjet pokretanja famoznog investicijskog vala i to putem poticanja domaćih privatnih investicija (što mnogi prepoznaju kao temeljni cilj) i putem privlačenja stranih ulaganja, što većina smatra preduvjetom spasa. U novoj ambalaži je i očekivanje da će bitna promjena ranga omogućiti bolje uvjete poslovanja i omogućiti poduzetnicima slobodu samootkrivanja svojih komparativnih prednosti (a la Rodrik). Činilo bi se dakle da je predsjednik vlade dobro odabrao operativni cilj i da mu se zamjeriti ništa ne da. Nažalost (za glasače SDP-a kojima je, vjerujem, sve teže dalje glasati za SDP) nije sve tako jednostavno. Postoji nekoliko problema zašto je to ipak pogrešno izabrani cilj. Od mnogih ovdje valja ukazati na sedam. Na prvom mjestu su načelne zamjerke, prema kojima se u izboru cilja vide siromaštvo ideja i neznanje kuda se zapravo ide. Drugi prigovor je da je cilj, kako ga je premijer iznio, samo prividno precizan. Treće, bez obzira na tu nepreciznost cilj je vidljivo neostvariv pa dovodi u pitanje vjerodostojnost. Četvrto, da je i ostvariv ne implicira nužno neki važni pomak jer poboljšanje ranga ne mora ništa značiti u stvarnosti. Peto, postoji problem da se cilj želi ostvariti do kraja mandata, dakle za tri godine. Šesto, problem je i izbor kompozitnog indeksa na kojem se rangiranje temelji. Na koncu kao sedmi problem, postoji ‘Balkanska opasnost’ manipulacije. Mislim da je sedam poteškoća dovoljno da baci sjenu na Milanovićev izbor cilja popravljanja ranga na ljestvici Doing Business. Siromaštvo ideja Dakle prvo, načelne zamjerke. Riječ je o ‘operativnom cilju’. Temelji se na ideji da je dovoljno usredotočiti se na ‘doing business’ a kada se popravi rang, onda će sve druge stvari ‘sjesti na svoje mjesto’. Utoliko, u izboru cilja kao što je promjena ranga vidi se nemoć: siromaštvo ideja, odsutnost koncepcije, odustanak od politike razvoja. Popravljanje ranga je dobar operativni cilj samo ako se ne zna kuda se ide, jer se njime moze postići bilo što. Oni skloniji ideologiji će prepoznati u ovom izboru ranga konačni procvat novog liberalizma – na nama je da uklanjamo prepreke, a na vama da nesputano i slobodno ulažete. Koja ranglista Što se drugog prigovora tiče, Svjetska banka u godišnjem ‘doing business’ projektu ima nekoliko ranglista (najpoznatija je ona lakoće poslovanja, ali ima ih još 10, recimo sigurnost ugovora, likvidnost ili dostpunost kredita, itd). Predsjednik vlade nije precizirao na koju ranglistu se odnosi njegov cilj. Bez obzira na to je li to iz neznanja (jer ne zna da ima više ranglista), nesmotrenosti (jer je onako ‘iz rukava’ to rekao) ili namjerne neodređenosti (da kasnije može ukloniti kritike da nije obećao baš to ili prilagoditi se najboljem pomaku), to nije dobro jer ukazuje na smušenost. To nikom nije uspjelo Treće, cilj je neostvariv. Narasti ‘…za nekoliko desetaka mjesta…’ je nemoguće u tri godine. To je minimalno 20 mjesta (a implicitno i više). Ako ostali stoje a sada je Hrvatska rangirana kao 80. i u društvu je Namibije (78), Maldiva (79), Moldove (81) i Albanije (82) da popravi rang za 20 mjesta bila bi na mjestu današnje Samoe i u društvu Tonge (58), Bugarske (59), Paname (61) i Poljske (62). Lako se može ustanoviti da takav pomak nije nikome uspio. Izabrati cilj koji je unaprijed neostvariv nije mudro, to ugrožava vjerodostojnost i u drugim stvarima. U šest godina (2005.-2011.) jedini su veći pomak od 20 mjesta imali Gruzija i Ruanda. Teorija planiranja doduše kaže da je dobro imati prenapregnute ciljeve ali ista ta teorija kaže da ovakvi udarnički ciljevi imaju suprotni učinak. Naročito ako se vlada tvrdoglavo drži vlastitih pogrešaka. Rangiranje skriva Četvrto, rangiranje na temelju kompozitnog indeksa je inherentno nedostatno. Rangiranje skriva kvantitativne promjene. Svaki tko se bavi ranglistama upisa u srednje škole razumije problem. Rangiranje je tek prividno precizno zbog posljedica zamjene kontinuiranog uređenja (više/niže za X centimetara) leksikografskim (prvi-drugi-treći).

1	0,75
2	0,76
3	0,77
4	0,78
5	1,95
6	3,53
7	3,54
8	3,55
9	3,56
10	3,57

U rangiranju se za svaku zemlju prvo odredi vrijednost parametra i onda se njeno mjesto rangira. Razlika između ranga je uvijek ista, ali razlika između vrijednosti parametra ne mora biti. Apsolutna razlika može biti veća ili manja. Pojednostavljeni primjer 10 zemalja može poslužiti. Lijevo je rang a desno vrijednost parametra. Recimo da rang mijenja samo jedna zemlja za četiri mjesta. U prvom slučaju je deseta i postala je šesta, što znači da se vrijednost pokazatelja popravila za samo 1% (sa 3.57 na 3.53). No recimo da je bila šesta i popravila se za istih četiri mjesta i postala druga. Vrijednost pokazatelja se popravila za 79% (sa 3.53 na 0.76). Po Milanoviću koji gleda samo rangiranje to je isto, ali 1% i 79% je sasvim drugačije jer popravak od 1% unatoč penjanju za 4 mjesta i nije neka sreća. Dakle i ostvarenje cilja ne mora značiti puno. Napredak bez uspjeha, uspjeh bez napretka Peti problem je način kako je Milanović postavio ostvarenje cilja ‘…za tri godine ako dočekamo kraj mandata…’. U to vrijeme se i druge zemlje pomiču. Mogu sve zemlje popraviti vrijednost indeksa pa da rang Hrvatske ostane isti, unatoč poboljšanju vrijednosti indeksa. Ili zemlja može značajno popraviti vrijednost indeksa ali da su drugi bili bolji. Ili se zemlja ne mora uopće popraviti, a drugi se mogu pokvariti pa veliko popravljanje ranga ne mora značiti nikakav uspjeh. Znači popravljanje ranga nije jako dobar pokazatelj uspjeha. Pošast kompozitnih indeksa Šesti je problem posljedica činjenice da je ranigranje izvedeno iz vrijednosti kompozitnog indeksa. Zadnjih dvadesetak godina među ekonomistima je došlo do pošasti kompozitnih indeksa. Uzima se nekoliko vrijednosti i ponderiranjem sastave u indeks. Vrijednosti mogu biti ‘tvrde’ (recimo broj neriješenih sudskih spisa ili postotak domaćinstva sa tekućom vodom), ‘prividno tvrde’ (dužina sudskog spora ili prosječna plaća), ‘procijenjene’ (broj dana za građevinsku dozvolu ili neslužbeno gospodarstvo) ili ‘nedvojbeno meke’ (percepcija korupcije ili očekivanja za slijedeću godinu). Kompozitni indeski obično meke brojeve i procjene zamotaju u indeksni broj koji onda izgleda tvrdo. Tajna je da se prilikom upotrebe zaboravi prvo, kako su mekani brojevi ušli u račun, i drugo kako su ponderi određeni (jer njihovi odnosi određuju relativnu važnost svake komponente i u pravilu se biraju posve proizvoljno odabrani). Kasnija upotreba iz druge, treće ruke jednostavni zaboravi na staklene noge kompozitnih indeksa. Balkanska opasnost Sedmo i zadnje u ovom popisu je Balkanska opasnost. Kompozitni indeksi sastavljani su od ponderiranih dijelova. Obzirom na to jedna zemlja može manipulirati komponentama indeksa i dobiti značajne popravke koji ne znače mnogo (recimo u ‘doing business’ mogu značajno smanjiti broj dana za građevinske dozvole i cijenu priključka ali ništ ane učiniti u pravosuđu kojeg se smatra glavnom preprekom sigurnosti poslovanja). Sve u svemu cilj popravka rangiranja nije dobro odabran cilj. Bilo bi bolje da se Milanović više držao tradicije socijaldemokracije i odabrao druge jednako mjerljive staromodne ciljeve koji imaju više značenja i suočio se s implikacijama ozbiljne politike, a ne ragiranjem i površnim pokazateljima (kozmetikom). OPASKA 1 NASTANAK KOMPOZITNIH INDEKSA: Ekonomisti su počeli koristit kompozitne indekse nakon što je UNDP napravio HDI (Human Development Index) i Roberto Barro računao regresije rasta. Početkom devedesetih UNDP je ustanovio da dohodak po stanovniku u ppp (purchasing power parity – paritet kupovne moći) nije dobra mjera stupnja razvoja pa su konstruirali kompozitni indeks razvoja društva (HDI). Usput su izgradili još niz kompozitnih indeksa. Roberto Barro je u regresijama rasta početkom osamdesetih htio odrediti poželjnost demokracije za rast pa je posegnuo za indeksima koje je desetljećima računao Freedom House (u vrijeme Hladnog rata su počeli mjeriti demokraciju, slobode štampe, razinu ljudskih sloboda, itd.). Konačni legitimitet kompozitnim indeksima dao je godišnji Transition Report EBRD-a koji od početka devedestih kompozitnim indeksima sa jako mekanim komponentama mjeri sve i svašta uključujući napredak tranzicije i njenih odrednica. Sa tom modom su onda došli indeksi ekonomskih sloboda, percepcije korupcije, kompetitivnosti i još mnogi drugi rjeđe korišteni. Svi oni pate od izvjesne proizvoljnosti u skupljanju podataka (najčešće vrlo mekih) i ponderiranja (pojedinih komponenti). OPASKA 2: MILANOVIĆEVO RANGIRANJE U PUNOM SJAJU (citat iz saborskog fonograma): Dakle naš cilj je a dio toga je i pruga Rijeka-Zagreb-Botovo da to bude ozbiljna moćna stvar. I cilj moje Vlade je da za tri godine ako dočekamo kraj mandata, a vjerujem da hoćemo ali ne mogu to kategorički tvrditi, mi po kriterijima biznis doing business in Croatia da dakle po doing business kriterijima da narastemo za nekoliko desetaka mjesta, nećemo doći u svjetski vrh. To je cilj vlade. Dakle to je jedan operativni politički cilj u tijeku.

Ključne riječi:

Banka.hr, Doing Business, Ivo Bićanić, svjetska banka, Zoran Milanović