Nejednakosti kao uzrok krize

Nevjerojatno! Pročitajte ovaj prevažni tekst. Dva ekonomista MMF-a objavili su istraživački rad u kojem dokazuju da je jedan od uzroka obje velike krize rast nejednakosti u dohocima. Nejednakost više nije samo pitanje morala i pravednosti, već i ekonomsko pitanje prvoga reda. I to dolazi iz MMF-a. Senzacionalno! Slično piše i nobelovac Stieglitz.

Ovaj revolucionarni obrat u shvaćanjima upućuje da se mijenja duh vremena. Dosadašnja neoliberalna shvaćanja polako uzmiču u povijest. Prema njima pohlepa je nešto dobro a bogatiji trebaju biti što bogatiji jer je to dobro za ekonomiju. Sada vidimo da nije dobro niti za ekonomiju. Ili kako je to rekao Roosevelt davnih tridesetih godina: „Do sada smo znali da je pohlepa loša za moral, a sada znamo da je loša i za ekonomiju“.

Nejednakosti kao uzrok krize

Michael Kumhof i Romain Rancière

(Michael Kumhof je zamjenik voditelja odjela, a Romain Rancière ekonomist, obojica zaposleni u Odjelu za istraživanje MMF-a)

Dugi periodi nejednakosti u dohocima potiču posuđivanje od bogatih te na taj način povećavaju rizik nastajanja velikih ekonomskih kriza

Sjedinjene Američke Države iskusile su dvije velike ekonomske krize u zadnjih 100 godina – Veliku depresiju 1929. i Veliku recesiju 2007. Čini se kako je nejednakost dohodaka igrala ulogu u nastanku obaju tih kriza. Ovo tvrdimo stoga što postoje dvije nevjerojatne sličnosti između era koje su prethodile tim krizama: oštar rast nejednakosti dohodaka i oštar rast zaduženosti u odnosu na dohotke u kućanstvima.

Jesu li ove dvije činjenice povezane? Empirijski dokazi i dosljedan teorijski model (Kumhof i Rancière, 2010) ukazuju na to. Kad se dogodi – kao što se čini da je bio slučaj u dugom pripremanju terena za obje krize – da bogati posuđuju velik dio svog dodatnog dohotka siromašnima i srednjoj klasi, te kad nejednakost dohotka raste nekoliko desetljeća zaredom, omjer duga i dohotka se diže do te mjere da povećava rizik nastajanja velike krize.

Preusmjeravanje bogatstva

Promotrili smo razvoj udjela ukupnog dohotka gornjih 5% kućanstava u SAD-u (rangiranih prema dohotku) u usporedbi s omjerom dugova i dohodaka u tim kućanstvima u razdobljima koja su prethodila 1929. i 2007. godini (vidi graf 1). Udio dohodaka tih gornjih 5% povećao se s 24% 1920. godine do 34% 1928.; s 22% u 1983. narastao je na 34% u 2007. (u razdoblju prije 1929. koristili smo manji vremenski interval jer je Prvi svjetski rat uvelike iskrivio ranije podatke). Tijekom oba ova razdoblja, omjer zaduženosti kućanstava u odnosu na dohotke se značajno povećao. Između 1920. i 1932. taj se omjer gotovo udvostručio, dok je u razdoblju između 1983. i 2007. dosegao znatno veći nivo (139%).

Razlika između potrošnje bogatih te one siromašnih i srednje klase u kasnijem se razdoblju (1983.-2007.) nije povećala u toj mjeri kao razlika u prihodima tih dvaju grupa. Jedini način da se održi visok nivo potrošnje uz takve stagnirajuće prihode bio je da se siromašni i srednja klasa zadužuju (vidi graf 2).

Drugim riječima, skok u omjeru duga i dohotka prikazan na grafu 1 koncentriran je u siromašnim te u kućanstvima srednje klase. 1983. godine, omjer zaduženosti i dohodaka gornjih 5% kućanstava bio je 80%; za ostalih 95% omjer je iznosio 60%. Dvadeset i pet godina kasnije uočavamo zapanjujući preokret: za gornjih 5% omjer iznosi 65%, dok je u ostalih 95% kućanstava narastao na 140%.

Čini se kako su siromašni radnici i srednja klasa odolijevali eroziji svojih relativnih dohodaka na način da su zaduživanjem održavali visok životni standard. Paralelno s tim, bogati su akumulirali sve više sredstava te investirali u sredstva osigurana zajmovima siromašnima i srednjoj klasi. S obzirom da je nejednakost u potrošnji te dvije skupine manja od nejednakosti u njihovim dohocima, nastala je znatno veća nejednakost u bogatstvu.

Rast zaduženosti skupine s najnižim dohocima imala je utjecaj i na veličinu financijske industrije SAD-a i na njenu izloženost financijskim krizama. Veće oslanjanje skupine s nižim primanjima na zaduživanje – kao i porast bogatstva onih najimućnijih – uzrokovala je veću potrebu za financijskim posredovanjem.

Između 1981. i 2007. financijski sektor u SAD-u rastao je velikom brzinom – omjer privatnih kre dita u odnosu na bruto društveni proizvod (BDP) se više no udvostručio, s 90% na 210%. Udio financijske industrije u BDP-u se također udvostručio, s 4% na 8%. Uz povećani dug, gospodarstvo je postalo ranjivije na financijsku krizu. Kad je kriza naposlijetku stigla 2007.-08., sa sobom je donijela opći val nemogućnosti povrata kredita i ogluhe; 10% zajmova pod hipotekom postalo je nenaplativo, dok se output naglo smanjio.

Svakako, postoje i druga moguća objašnjenja za ishodište krize iz 2007. godine. Mnogi su naglašavali ulogu prelabave monetarne politike, pretjerane financijske liberalizacije i balona cijena imovine. Za ove se faktore u pravilu smatra da su važni u godinama tik pred krizu, tijekom kojih je omjer duga u odnosu na dohodak rastao većom brzinom nego prije. No može se također reći, kako navodi Rajan (2010), da je tu uglavnom riječ o manifestaciji temeljne i dugotrajnije dinamike bazirane na nejednakosti dohodaka. Rajan argumentira da je rastuća nejednakost dohodaka stvorila politički pritisak – ne da se ta nejednakost počne smanjivati, već da se potakne jednostavno zaduživanje kako bi se održao snažan nivo potražnje i zapošljavanja unatoč stagnaciji dohodaka.

Modeliranje činjenica

Ekonomskim modeliranjem se jasno mogu ilustrirati poveznice između nejednakosti dohodaka, izloženosti riziku i kriza. Naš model posjeduje nekoliko novina kojima se oslikavaju gore opisani empirijski podaci. Kao prvo, kućanstva su podijeljena u dvije grupe: jedna grupa uključuje gornjih 5% pri raspodjeli dohotka (nazovimo ih „vlasnici kapitala“) i sav svoj dohodak zahvaljuje povratima od kapitala te kamatama na zajmove, dok druga sadrži preostalih 95% („radnici“) koji ostvaruju dohodak u obliku plaća. Drugo, plaće se određuju pogodbom između vlasnika kapitala i radnika. Treće, sva kućanstva paze na vlastitu potrošnju, no vlasnici kapitala paze i na to koliko kapitala (fizičkog kapitala i financijskih sredstava) posjeduju. Iz toga proizlazi da kad se dohodak vlasnika kapitala povećava nauštrb radnika, oni će taj višak alocirati u kombinaciju više potrošnje, većih fizičkih investicija i većih financijskih investicija. Ovo zadnje sastoji se od povećanja zajmova radnicima – čija potrošnja izvorno predstavlja visokih 71% BDP-a – čime im se omogućava da troše dovoljno kako bi održali gospodarsku proizvodnju.

Našim se modelom može predočiti što se događa nakon što gospodarstvo pretrpi dugotrajan šok distribucije dohotka u korist vlasnika kapitala. Radnici se prilagođavaju kroz kombinaciju snižavanja potrošnje i zaduživanja kako bi umanjili taj pad u potrošnji (vidi graf 3). Na taj način postupno raste radnički omjer duga u odnosu na dohodak, što slijedi uzorak i magnitudu dokumentiranu na grafu 2. Viši dug radnika omogućen je kreditiranjem iz povećanog raspoloživog dohotka vlasnika kapitala.

Veće uštede na vrhu i više zajmova na dnu upućuju na to da se nejednakost u potrošnji povećava znatno manje od nejednakosti u dohotku. Obrasci štednje i zajmova u obje grupe potiču potrebu za financijskim uslugama te posredovanjem. Veličina financijskog sektora se na taj način ugrubo udvostručuje. Rast zaduženosti siromašnih te kućanstava srednje klase uzrokuje financijsku nestabilnost i povećava vjerojatnost nastanka financijske krize. S obzirom da se radnička moć pregovaranja (a time i njihova sposobnost da otplaćuju kredite) oporavlja vrlo sporo, krediti nastavljaju rasti čime se produbljuje rizik od krize. U trenutku kad do krize dođe – ovdje pretpostavljamo da je to nakon 30 godina – imamo masovnu nemogućnost povrata dugova kućanstava za 10% svih postojećih zajmova, praćenu naglom kontrakcijom outputa, kao što se desilo tijekom financijske krize 2007. – 08.

Model upućuje na nekoliko načina kojima bi porast omjera duga i dohotka u periodu prije krize mogao biti i izraženiji od onog prikazanog na grafu 3. Kao prvo, ukoliko vlasnici kapitala alociraju većinu svog dodatnog dohotka u potrošnju i financijske investicije umjesto u produktivne investicije, omjer duga i dohotka se znatno povećava. To je zato što su vlasnici kapitala skloni posuđivati uz manje kamate, na taj način povećavajući dug, dok je osnovni kapital niži, čime se smanjuju output i plaće radnika. Drugo, ukoliko je brzina kojom se radnička moć pregovaranja postupno oporavlja blizu nuli, čak ni financijska kriza sa zamjetnim brojem nenaplativih potraživanja ne pomaže previše u tom pogledu: omjer duga i prihoda nastavlja rasti desetljećima nakon krize, što čini vrlo izglednim cijeli niz financijskih kriza.

Moguće politike

Smanjenje omjera duga i dohotka moguće je na dva načina.

Prvi je uredno smanjenje duga. Pritom mislimo na situaciju u kojoj su kriza i široki val insolventnosti postali neizbježni, no ciljanom politikom se ograničava kolateralna šteta po realnu ekonomiju, što vodi k blažoj kontrakciji realne ekonomske aktivnosti. Ovo implicira znatno manju redukciju dohotka od nenaplativih kredita pa se omjer duga i dohotka smanjuje puno snažnije nego pri nekontroliranim slučajevima nemogućnosti naplate. Ipak, dugotrajni trend prema većim omjerima duga i dohotka nastavlja se odmah nakon smanjenja duga, jer radnici i dalje predstavljaju smanjeni dio dohotka gospodarstva.

Druga mogućnost, ilustrirana na grafu 4, predstavlja povećanje radničkih primanja – na primjer, jačanjem kolektivnih pregovaračkih prava – čime im se omogućuje da s vremenom radom otplate dugove. Smatra se da se ovakvim pristupom otklanja vjerojatnost izbijanja kriznih situacija. Odnos duga i dohotka trenutno pada upravo zbog većih primanja, a ne toliko zbog smanjivanja duga. Još važnije, rizik nesolventnosti i predstojeće krize se odmah počinje smanjivati.

Prema tome, bilo kakav uspjeh u smanjivanju nejednakosti prihoda bi trebao korisno djelovati na smanjivanje izglednosti budućih kriza. No potrebne mjere kojima bi se to postiglo su problematične. Na primjer, jake međunarodne silnice poput konkurencije iz Kine pritišću razinu plaća prema dolje, dok bi prelazak s oporezivanja rada na oporezivanje kapitala mogao usmjeriti investicije k drugim destinacijama. No pomak s oporezivanja radničkih primanja prema porezima na ekonomsku rentu, uključujući zemljišta, prirodne resurse i financijski sektor, ne pati od tih problema. Što se tiče jačanja pregovaračke moći radnika, poteškoće tog pristupa trebaju se usporediti s potencijalno katastrofičnim posljedicama daljnje duboke financijske i realne krize ukoliko se ovakvi trendovi nastave.

Ponovna uspostava jednakosti kroz redistribuciju prihoda od bogatih prema siromašnima ne samo da bi zadovoljila Robin Hoodove svijeta, već bi mogla i pomoći u spašavanju globalne ekonomije od još jedne velike krize.

Izvorni tekst dostupan je na: http://www.imf.org/external/pubs/ft/fandd/2010/12/Kumhof.htm

Prijevod s engleskog jezika: Robert Brozd, dipl.pol.


Ključne riječi:

ekonomska kriza | MMF | nejednakost



  • SANDI POTRČ

    Financiranje novac od 5.000 € ima 900.000 €(zeljka.baletic@gmail.com)

    Financiranje novac od 5.000 € ima 900.000 € u 24 ili 48 sati e-mail: zeljka.baletic@gmail.com

Back to Top