Rezolucije usvojene na 10. Saboru Sindikata

U nastavku objavljujemo sadržaj tri rezolucije koje su usvojene na desetom zasjedanju Sabora Sindikata znanosti. Rezolucije su manifestni stavovi Sindikata o problemima koji opterećuju hrvatsko društvo i njene građane te predstavljaju putokaz prema rješenjima za te probleme. Rezolucije X. Sabora govore o nemoći politike i društva u zaustavljanju iseljavanja stanovništva, o izjednačavanju prava i odgovornosti članova i nečlanova Sindikata te o narušavanju akademskih sloboda na hrvatskim sveučilištima i zloupotrebi autonomije.

Predstavljanje rezolucija 50/22 i 51/22:

Predstavljanje rezolucije 52/22:

Rezolucije su dostupne za preuzimanje i u PDF formatu:

REZOLUCIJA 50/22
o nemoći politike i društva u zaustavljanju iseljavanja stanovništva

SABOR

NEZAVISNOG SINDIKATA ZNANOSTI I VISOKOG OBRAZOVANJA

na zasjedanju 2. srpnja 2022. godine

OSLANJAJUĆI se na Rezoluciju 45 iz 2018. godine „o odgovornosti za iznimno teško stanje u zemlji“,

PONAVLJA da iseljavanje, koje se pretvorilo u egzodus kakav do sada još nije zabilježen, potkopava ne samo ekonomski i društveni, već i kulturni i znanstveni razvoj zemlje, uslijed čega zemlja dugoročno klizi u nacionalnu katastrofu.

PODSJEĆA da je iseljavanje ponajviše posljedica pogrešnih odgovora hrvatskih vlada na globalnu financijsku krizu i eurokrizu u prošlom desetljeću, a na temelju pogrešnih neoliberalnih politika EU-a i rezanja javne potrošnje, a što je sve još pogoršao izostanak bilo kakve pripreme RH za liberalizirano tržište rada nakon ulaska u EU.

UPOZORAVA da hrvatska politička elita nema adekvatne odgovore. Nemušti poticaji povećanju nataliteta, čak i da ispadnu uspješni, ne rješavaju problem jer i s većim brojem rođenih ljudi nije osiguran njihov ostanak u nesređenoj zemlji siromaštva, nejednakosti, nepravdi, slabe države i njezinih institucija, nekvalitetnih javnih službi, politikantstva i korupcije.

UPOZORAVA da hrvatske vlasti, umjesto rješavanja ove kataklizme, potiskuju problem pronalazeći neuvjerljiva opravdanja poput tvrdnje da je slobodno kretanje radne snage jedna od temeljnih sloboda EU-a ili, još bizarnije, da i druge zemlje u EU-u trpe iste poteškoće. Slobodno kretanje radne snage jest poželjna pojava, no masovno iseljavanje je nešto sasvim drugo. Sličan egzodus dogodio se i u Rumunjskoj, Poljskoj, Grčkoj, Latviji, Litvi, Portugalu, Bugarskoj, Mađarskoj, Italiji… i drugim istočnim i južnim državama EU-a. Međutim, to nije opravdanje, već je upravo indikator koji upućuje na zajednički i najvažniji uzrok iseljavanja iz svih tih zemalja EU-a.

NAGLAŠAVA da je prociklička ekonomska politika, koju generira EU, uz ograničenje javnog duga i deficita, pogodila na isti način i u istoj mjeri sve navedene zemlje, a sve s ciljem da se očuva financijska stabilnost i zajednička valuta, u vrijeme kada je imperativ trebao biti ekonomski rast i izlazak iz krize.

KONSTATIRA da je uslijed svega toga vladama navedenih zemalja znatno sužena vlastita inicijativa u spašavanju proizvodnje i radnih mjesta te u razvoju industrijskih politika i novih tehnologija. Zatvaranje radnih mjesta, visoki troškovi oskudnog kapitala i, kao posljedica toga, smanjivanje plaća zaposlenih ljudi, doprinijelo je osjećaju besperspektivnosti i uzrokovalo masovno iseljavanje.

ISTIČE da su od ovog procesa koristi nesumnjivo imale razvijene zemlje EU-a, koje na taj način besplatno dobivaju kvalificiranu radnu snagu obrazovanu na trošak siromašnih zemalja EU-a.  Korištenje europskih fondova nije niti približno adekvatna kompenzacija cijeni gubitka stanovništva, ako je za izgubljene ljude i obitelji uopće moguće naći odgovarajuću kompenzaciju.

PROSUĐUJEMO da je takvo stanje posljedica duha vremena i ekonomske ideologije, koja je izgubila povijesnu utakmicu, a čiju su cijenu dobrim dijelom platili i građani razvijenih zemalja, na jedan drugi način. Međutim, takvo stanje nije problem tih zemalja pa ga niti ne rješavaju.

PREDLAŽEMO aktivnu vanjsku politiku Hrvatske radi stvaranja bloka zemalja u istoj situaciji. Šutnja hrvatske politike u okviru EU-a oko ovog sudbonosnog pitanja nije produktivna. Hrvatska i pogođene zemlje moraju tražiti pravedno rješenje u dogovoru s najrazvijenijim zemljama EU-a.

VJERUJEMO da za to postoje dobre šanse jer je EU u stanju učiti na vlastitim greškama kao što je to pokazala nedavnim zaokretom u dijelu ekonomskih i socijalnih politika..

OČEKUJEMO napuštanje ideologiziranih mjerila o javnom dugu i deficitu, neprilagođenih specifičnostima pojedinih zemalja. Očekujemo priljev kapitala i javnih investicija, koje potiču i otvaraju perspektive i  stanovništvu i poduzetništvu pri čemu je presudna uloga nacionalne države. Samo država može realizirati dugoročnije ciljeve, za razliku od kratkoročne perspektive privatnog sektora. Tržište, samo za sebe, takve procese nikada ne bi moglo izvesti.

UPOZORAVAMO još jednom da će ulazak nespremne Republike Hrvatske u postojeću nedovršenu konstrukciju eurozone biti daljnji doprinos iseljavanju u svakoj budućoj krizi. Nužna je hitna dogradnja eurozone i stvaranje optimalnog valutnog područja, kao imperativ za sve zemlje koje su pogođene gubitkom vlastitog stanovništva.

ZAKLJUČUJEMO još jednom: naša kooperativna vanjska politika bezrezervnog prihvaćanja tuđih uputa odredila je naše sadašnje socijalno i ekonomsko stanje, umjesto da naši problemi i unutarnje stanje određuju sadržaj i karakter naše vanjske politike.

U Zagrebu 2. srpnja 2022.

prof. dr. sc. Petar Pervan, predsjednik Sindikata

REZOLUCIJA 51/22
o izjednačavanju prava i odgovornosti članova i nečlanova Sindikata

SABOR

NEZAVISNOG SINDIKATA ZNANOSTI I VISOKOG OBRAZOVANJA

na zasjedanju 2. srpnja 2022. godine

KONSTATIRA da prava iz kolektivnog ugovora pripadaju svim radnicima u istoj mjeri, neovisno o članstvu ili nečlanstvu u sindikatima. Takva situacija nije pravedna jer jedni sudjeluju u odricanjima za zajedničke interese svih, dok drugi uživaju u plodovima tog odricanja, a da tomu ništa ne doprinose. Takva je situacija i moralno neodrživa, budući da jedni iskorištavaju osjećaj solidarnosti drugih, svojih radnih kolega i njihove brige za opće dobro.

ZAHTIJEVA od Vlade RH da ispravi tu nepravdu i ukloni podređeni položaj članova sindikata u odnosu na nečlanove. Demokratske vlade dužne su poticati sindikalno organiziranje prema standardima Međunarodne organizacije rada. Nerješavanjem ovoga pitanja Vlada RH izravno bi afirmirala daljnje slabljenje sindikata, poticala napetosti među radnicima i potkopavala uzajamnu odgovornost kao važno načelo u društvu. Time bi došlo do daljnjeg pada sindikalnog članstva, što posljedično vodi do slabljenje položaja svih radnih ljudi, uključujući i nečlanove sindikata.

UPOZORAVA da su sindikati i kolektivno pregovaranje ustavne kategorije od goleme važnosti za demokraciju, socijalnu stabilnost i socijalnu pravdu. Da bi sindikati tu ustavnu zadaću mogli ispuniti, moraju imati stabilan okvir za djelovanje. Rad Vlade RH u socijalnom dijalogu financiraju svi građani plaćanjem poreza, međutim, sindikalni rad u istom procesu plaćaju samo oni koji to hoće.

PITA SE koliko bi poreza država prikupila kada bi plaćanje poreza bilo na dobrovoljnoj osnovi? Ako sindikalni rad nema učinaka, treba ga odmah zabraniti, ali ako ima učinaka, onda mora postojati razlika u primitcima iz kolektivnog ugovora razmjerno doprinosima članova sindikatu.

TRAŽI pravedno rješenje na tragu mnogobrojnih i raznovrsnih međunarodnih iskustava najnaprednijih demokratskih zemalja.

OČEKUJE potporu svih demokratskih političara, bilo u poziciji ili opoziciji, za ova naša traženja, jer njihovo ostvarenje omogućuje veći stupanj društvene pravde i stabilnosti, jačanje demokratskih institucija, pravednije odnose među ljudima te pravedniju raspodjelu društvenog bogatstva u vrijeme zabrinjavajućeg rasta nejednakosti, što sve vodi povećanju društvene kohezije, kao imperativa u teškim vremenima.

APELIRA na radne kolege, nečlanove sindikata, da razumiju kako je gotovo svako povećanje plaća i materijalnih prava, u pregovorima s poslodavcima, posljedica napora sindikalnih organizacija čiji rad omogućuju njihovi kolege članstvom u sindikatu.

ISTIČE da zahtjevi sindikata prema kojima bi članovi imali veće primitke, razmjerno njihovim odricanjima za zajedničke stvari, ili nečlanovi veće obveze s obzirom na koristi od sindikata, nisu usmjereni protiv nečlanova i njihovih interesa, već su odraz zabrinutosti za opstanak sindikata, koji je svakako i u interesu nečlanova. Ukratko, zahtjevi sindikata usmjereni su na izravnavanje odgovornosti i pogodnosti članova i nečlanova sindikata.

PORUČUJE da sindikat može opstati kao organizacija neovisna od politike samo i jedino ako ima relevantno članstvo koje mu daje životnu i društvenu snagu.

U Zagrebu 2. srpnja 2022.

prof. dr. sc. Petar Pervan, predsjednik Sindikata

REZOLUCIJA 52/22

o narušavanju akademskih sloboda na hrvatskim sveučilištima i zloupotrebi autonomije

SABOR

NEZAVISNOG SINDIKATA ZNANOSTI I VISOKOG OBRAZOVANJA

na zasjedanju 2. srpnja 2022. godine

IZRAŽAVA duboku zabrinutost zbog uznapredovale zloupotrebe autonomije sveučilišta od strane uprava nekih hrvatskih sveučilišta, a posebno onog najvećeg, Sveučilišta u Zagrebu, a na štetu individualnih akademskih prava i sloboda zaposlenika sveučilišta. Autonomija bilo kojeg sveučilišta prije svega podrazumijeva postojanje akademske samouprave i akademsko vodstvo, koje je duboko svjesno kako svojih odgovornosti tako i granica svojih prava u odnosu ne samo na društvo, već i na članove akademske zajednice. Nažalost, u praksi se upravljanje sveučilištem pretvorilo u autokratsko vladanje, koje sveučilišna tijela i senat koristi samo kao mašineriju za potvrdu interesnih odluka donesenih u vrlo malom krugu najviše pozicioniranih osoba na sveučilištu.

OSUĐUJE upravljanje sveučilištem koje se manifestira nepostojanjem odgovornosti za nezakonite, neakademske i nedemokratske odluke, a istovremeno uključuje dokidanje akademske rasprave i njezino svođenje na puku formu, sankcioniranje nepoželjnog mišljenja ili glasovanja, i to čak do ukidanja mogućnosti profesionalnog napredovanja za neistomišljenike, revanšizam s pozicija moći kako prema ustanovama tako i prema pojedincima, manipulacije procedurama i onemogućavanje neovisnog rada sveučilišnih tijela (poput Etičkog savjeta, sveučilišnog Odbora za proračun, Povjerenstva za utvrđivanje kriterija i potvrdu izbora u zvanja), zatim kršenje autonomnih prava sastavnica, kao što je pravo na izbor dekana i prodekana, kupovanje lojalnosti dekana dodjelom koeficijenata za zapošljavanje, nezakonito i netransparentno zapošljavanje i tome slično.

NAGLAŠAVA kako je autonomija sveučilišta okvir zaštite pojedinačnih akademskih prava i sloboda članova akademske zajednice, a ne zaštita samovolje čelnika da sveučilištem upravlja bez ikakvog utjecaja i mogućnosti kontrole i korekcije od strane države i građana.

UPOZORAVA na neodgovarajuće ponašanje senata, koji ne ispunjavaju jednu od svojih najvažnijih uloga, a to je da budu korektiv rada sveučilišnih uprava. Na žalost, politika nezamjeranja postala je dominantni modus djelovanja članova Senata u Zagrebu. Premda dekani i njihove sastavnice ovise o financijama i koeficijentima za radna mjesta koja odobrava rektor, u osnovi za to nema opravdanja, jer na taj način omogućuju akademsku korupciju na najvišem nivou, izdajući poziv sveučilišnog profesora u punom značaju te riječi, prestajući biti uzor intelektualca koji se, osim za vlastitu struku i fakultet, brine i za širenje akademskih i općih društvenih vrijednosti.

OCJENJUJE da veliku odgovornost za nastalo stanje u akademskoj zajednici snose i političke garniture, budući da zakonska regulativa nije na odgovarajući način odgovorila na postojeće stanje. Nije zaštitila ni akademske slobode nastavnika i znanstvenika niti legitimni interes građana za odgovorno i zakonito ponašanje uprava sveučilišta. Loše stanje u akademskoj zajednici povezano je, među ostalim, i s neformalnom i interesnom povezanošću dijela političke i sudbene vlasti s upravljačkim krugovima akademske zajednice. Stoga pokušaj osuđivanja i sankcioniranja neodgovarajućeg ponašanja visoko pozicioniranih osoba u akademskoj zajednici nailazi na prepreke i u visokoj politici i u pravosuđu.

KONSTATIRA da je trenutno stanje, u kojem se odluke donose na temelju uskih, kratkoročnih, partikularnih interesa klanova pozicioniranih oko čelništva nekih sveučilišta, moguće prevladati kako jačanjem nadzorne uloge države tako i drugačijim izborom rektora i članova senata, a koji bi se trebali birati iz redova cijele akademske zajednice, i to na temelju nastavne, znanstvene i etičke izvrsnosti pojedinaca, kako okosnicu senata ne bi činile osobe koje su po naravi stvari na više načina ovisne o sveučilišnoj upravi.

ISTIČE sa žaljenjem da je nedozvoljena trgovina utjecajem i moći duboko prodrla u upravljačke krugove nekih akademskih sredina i da se trenutno stanje akademskog života na Sveučilištu u Zagrebu duboko srozalo ispod razine primjerene tradiciji uglednog srednjeeuropskog sveučilišta.

UPOZORAVA da način upravljanja na Sveučilištu u Zagrebu djeluje kao negativni uzor akademskim i znanstvenim institucijama, potiče zloupotrebu akademske samouprave kao plašta za zloupotrebu položaja i ovlasti i drugdje, a ne samo na sveučilištima, jer što je državna vlast, kao osnivač, dopustila Sveučilištu u Zagrebu, neće sankcionirati drugima. Time hrvatsko društvo svoju entropiju samo povećava.

U Zagrebu 2. srpnja 2022.

prof. dr. sc. Petar Pervan, predsjednik Sindikata

Ključne riječi:

autonomija sveučilišta, doprinos solidarnosti, iseljavanje, rezolucije Sabora Sindikata, Sabor Sindikata