Zašto radimo na zakonima?

Potaknuti snažnim reakcijama na nedavne događaje odlučili smo svim članovima Sindikata na radno mjesto dostaviti kopiju Glasnika u kojem objašnjavamo svoja stajališta. Ovdje vam donosimo posebno naglašene dijelove teksta koji se tiču prijedloga zakona koji reguliraju sustav znanosti i visokog obrazovanja:

Zašto sudjelujemo u radnim skupinama za izradu tri zakona?

O radu u radnim skupinama

Naša polazišta za rad na zakonima

Sindikat je kritizirao sva tri prijedloga zakona zbog niza neprihvatljivih rješenja (vidi www.nsz.hr). I ostali dijelovi akademske zajednice uputili su oštru kritiku. Na Velikom vijeću Sindikata, 22. listopada, ministar je puna tri sata stoički slušao kritičke primjedbe naših članova. Na kraju je obećao u drugoj fazi uključiti i sindikalne predstavnike. Sredinom prosinca nove su radne skupine počele raditi na tri nova zakona, a njih su činili čelnici naših ustanova – ravnatelji, rektori i prorektori – i tri sindikalna predstavnika. Neki su pitali trebamo li raditi na tim zakonima s obzirom na neprihvatljivost prvotnih prijedloga. Odlučili smo da je to naš imperativ iz sljedećih razloga:

1. Ako nas tamo nema moguća su katastrofalna rješenja po radne odnose naših zaposlenika. S obzirom da u radnim skupinama sjede čelnici ustanova, koji su i poslodavci u našem sustavu, takva je mogućnost sasvim realna, što znamo iz prijašnjih iskustava. Upravo su iz tog miljea više puta lansirane ideje o pretvaranju stalnog radnog odnosa naših nastavnika i znanstvenika u radni odnos na određeno vrijeme (što se i nalazi u prijedlogu prvotne verzije ovih zakona). Također, bilo je nekoliko pokušaja da se asistentima ukine radni odnos i pretvori ih se u stipendiste (po uzoru na neke velike zemlje Europske unije) itd. Opća tendencija kratkoročnih i nestalnih ugovora zahvatila je mnoge zemlje, pa i u našem susjedstvu. Samo u Velikoj Britaniji je broj nastavnika s ugovorima na stalno s 2/3 od prije 20 godine pao na svega 1/3 danas. Kod nas je to do sada sprječavao Sindikat jer je bio na pravome mjestu u pravo vrijeme. Naša je primarna briga vaš radno-pravni položaj.

2. Ministarstvo je pokazalo otvorenost za argumentirani dijalog i spremnost na odustajanje od mnogih rješenja koja su nam u prvotnim verzijama bila neprihvatljiva. Uvažavanje argumenata rad čini smislenim. Međutim, takva fleksibilnost pokazuje da u Ministarstvu nije postojala razrađena koncepcija (što ne smatramo pohvalnim), ali ne postoji niti nekakav dijabolični plan (ili ga mi još nismo primijetili). Ako čvrsta koncepcija ne postoji onda se ona mora izgraditi u hodu, a pri tome mi, s našim znanjima, međunarodnim iskustvima i s našim strateškim dokumentima možemo pomoći njenoj izgradnji. (Upućujemo na naše rezolucije i politiku u znanosti i visokom obrazovanju sa Sedmog sabora Sindikata – vidi www.nsz.hr ).

3. S obzirom da su promjene u visokom obrazovanju i znanosti neizbježne, Sindikat mora paziti u kojem smjeru one idu. Da je stanje u našem visokom obrazovanju i znanosti jako loše misle svi kompetentni subjekti u zemlji i iz inozemstva. Po svim segmentima zaostajemo. I zato moramo biti tamo da promjene ne bi pod naletom neoliberalnih rješenja odnijele najvažnije naše vrijednosti: akademske slobode nastavnika i javni karakter visokog obrazovanja i znanosti.

4. I na koncu, već u prvotnim prijedlozima bilo je i nekih dobrih rješenja za vaša prava i modernih rješenja za sustav (u tekstu na našem webu označeno plavom bojom), koja su upućivala da vrijedi pokušati.

Prigovor da Sindikat radom u radnim skupinama daje legitimitet budućim katastrofalnim rješenjima i da će na kraju biti izigran, nakon čega neće stići više prosvjedovati nije opravdan. Kada bi postojala čvrsta koncepcija koja šteti ljudima u sustavu tada bi se moglo reći da je naš ulazak u izradu takvih zakona upitan (iako bi i tada ostala dilema treba li pokušati spašavati što se da spasiti). Sindikat se nikada do sada nije dao izigrati, pa treba vjerovati da se to niti sada neće dogoditi. A prosvjedovati uvijek stignemo čim uočimo da stvari ne idu u pravom smjeru. Naš Sindikat veoma je jak i respektabilan za stolom u argumentiranom dijalogu, kako u radu na zakonima tako i u pregovorima o vašim pravima.

Otpori nekih sredina bilo kakvim promjenama poznati su nam cijelo ovo desetljeće. Iza toga stoje snažni materijalni interesi i zloupotreba javnoga dobra za privatne i skupne interese, pri čemu se opravdanje pronalazi u naopakim interpretacijama autonomije sveučilišta. To su oni koji su nedavno na jednom skupu izjavljivali da ustanove trebaju sačuvati svoje profite i svoje vlasništvo. Jedan dekan i jedna prorektorica nisu znali da je državno sveučilište po definiciji javno dobro i da javna ustanova ne može imati profite. To je abeceda, ali i slika nerazumijevanja problema u dijelu akademske zajednice. Zar bi u takvom ambijentu s takvom količinom neupućenosti u društvu i Državi mi trebali ostati po strani?

O radu u radnim skupinama

Za sada se mnoge primjedbe, ne samo našeg Sindikata već i drugih dijelova akademske zajednice usvajaju u atmosferi argumentiranog dijaloga. Nije realno očekivati da će svi naši prijedlozi proći, ali za sada ne postoji razlog zbog kojeg bismo napustili radne skupine. Ministarstvo uglavnom prihvaća dogovore koje postignu sami članovi radnih skupina. Najdalje je otišla radna skupina za zakon o znanosti. Skupina za izradu zakona o visokom obrazovanju također je napravila zapažen posao, a naš je sindikalni predstavnik veoma aktivan.

Skupina za izradu zakona o sveučilištu koju čine uglavnom rektori, najmanje je do sada napravila, što zbog njihove prezauzetosti, a što zbog višekratne rasprave koju je na nekoliko sjednica otvarao rektor Bjeliš. On je inzistirao na tome da je nužno prethodno imati smjernice ili politički dokument za izradu zakona. Mi smo ga u tome podržali, a i većina drugih misli da bi to bilo korisno, ali kada ih već nema, misle da ih je moguće iskristalizirati kroz rad na samim zakonima. Rektor Bjeliš tako ne misli pa je višekratno prekidao rad i odlazio sa sastanaka. Uslijed toga, ta radna skupina nije napravila puno na samim zakonima. U tom razdoblju, umjesto ljutnje i dugih neplodnih rasprava, prijedlog koncepcije se već mogao i napraviti. Mogao ju je pripremiti i sam rektor Bjeliš, Ministarstvo pa i radna skupina. Sveučilište u Zagrebu planira izradu programa svoje transformacije pa se čini da se ova prerana izrada zakona ne uklapa u njihov plan aktivnosti. Zbog toga je Sindikat predložio da se napravi posebni zakon za Sveučilište u Zagrebu, ali se s time nisu složili ostali rektori.

Sindikat smatra potrebnim da Vlada prije pisanja nove i konačne verzije sva tri zakona, na temelju ishoda rasprava u radnim skupinama, obavezno usvoji programski dokument o cilju i razlozima reforme u našem sustavu (tzv. policy paper) koji će zajedno sa zakonima ići na javnu raspravu.

Rektor je također u radnoj skupini višekratno optuživao da postoji urota o podjeli Sveučilišta u Zagrebu. To je čudna optužba jer je Sveučilište već podijeljeno. Ono je rascjepkano na tridesetak sastavnica, od kojih svaka za sebe funkcionira kao mikro-sveučilište. Sveučilište u funkcionalnom smislu gotovo da i ne postoji. Tko je god proveo i malo vremena na vanjskim sveučilištima zna o čemu ovdje govorimo. Nije pitanje treba li podijeliti Sveučilište u Zagrebu već treba li ga integrirati u jedno ili nekoliko sveučilišta, ili pod jednim sveučilištem organizirati nekoliko grozdova srodnih fakulteta. Sve su to legitimne ideje, o kojima slobodni ljudi u ovoj zemlji slobodno razgovaraju već više godina. Kada se o tome govori rektor se previše ljuti i optužuje umjesto da argumentira suprotno. U radnim skupinama smo čuli da se to pitanje neće uređivati zakonom već će o tome odlučivati samo Sveučilište . Naša polazišta za rad na zakonima

U ocjenu tri nacrta zakona krećemo temeljem naših gledišta koja su rezultat dugogodišnje rasprave u Sindikatu. Izdvojit ćemo samo nekoliko naših dijagnoza stanja u sustavu, koje su relevantne u kontekstu rasprave o zakonima:

1. U sustavu radnih odnosa već je sada u osnovi postignuta ravnoteža između potrebne sigurnosti i potrebne nesigurnosti, sukladno prirodi znanstvenog i nastavnog rada. Ta je ocjena i međunarodno potvrđena. Moguće su tek neke manje promjene.

2. Sindikat se protivi uvođenju školarina, a pogotovo na način da su one supstitut za neadekvatno financiranje države.

3. Sveučilište je fragmentirano do te mjere da kao funkcionalna cjelina i ne postoji. Takvo stanje je neodrživo, na dulji rok šteti svima u akademskoj zajednici i bitno smanjuje učinke znanstvenih i nastavnih potencijala.

Posljedica toga je kaotično stanje u kojem se gubi odgovornost prema misiji sveučilišta radi ostvarivanja komercijalnih učinaka; ne postoji nikakvo a kamoli efikasno upravljanje sveučilištem, ne postoji koherentna visokoobrazovna, znanstvena i poslovna politika razvoja, zloupotrebljava se javno dobro za privatne svrhe, upisuju se studenti radi školarina preko kapaciteta ustanove, izostaje nadzor itd. Ovdje je nemoguće pobrojati sve manifestacije takvog stanja pa vas zato upućujemo na naše dokumente na našim web stranicama.

4. Bolonjski proces i financijska autonomija u upravljanju proračunskim sredstvima nisu izvedivi na odgovarajući način bez integriranog sveučilišta (svaki fakultet jedna bolonja).

5. Financiranje nije u korelaciji s kvalitetom rada i istraživanja.

Ukratko, sustavu nedostaje efikasno upravljanje, jačanje odgovornosti na svim razinama i usmjerenost na nastavu i istraživanje. Sustav je sve većom komercijalizacijom počeo ugrožavati visoko obrazovanje kao javno dobro.

Mi smatramo da je snažni i stalni nadzor države izuzetno važan i koristan za sve pa i za sveučilište. Taj se nadzor može obavljati interno i eksterno. Međutim, u upravljanju sveučilištem država ne bi trebala sudjelovati niti interno, niti eksterno. Najviše što bi mogla imati je pravo veta na neke zakonom točno propisane odluke i eventualno potvrđivati rektora nakon izbora na senatu i time rektora učiniti odgovornim i prema državi. Predloženo rješenje o preoblikovanju uz manje promjene je sasvim razumno. Odnos između države i sveučilišta trebala bi biti stvar razumnog dogovora sveučilišta i države. U razumnoj zemlji. Država može imati samo one funkcije koje je u stanju kvalitetno obaviti, ili stvoriti institucije koje to mogu napraviti. Država u tim funkcijama koje preuzima mora biti nepristrana. To su dva prevažna postulata.

Sadašnje stanje pogoduje određenim krugovima koji se godinama najžešće opiru bilo kakvim promjenama zlorabeći autonomiju sveučilišta i institucije poput Ustavnog suda. Kritičari prvotnih verzija zakona bili su podijeljeni na one koji žele očuvati status quo i na one koji žele promjene, a nisu zadovoljni ponuđenim rješenjima (Sindikat).


Ključne riječi:

glasnik | tri nova sistemska zakona



Back to Top