Zakon o radu i Sveto pismo

Izmjene Zakona o radu, otkazivanje isteklih kolektivnih ugovora i fleksigurnost teme su kojima se bavi ovaj tekst iz tjednika Objektiv.

Sindikati ne prihvaćaju razgovor o promjeni Zakona o radu jer ne očekuju povećanje radničkih prava. Poslodavci traže temeljitu izmjenu Zakona, misleći pri tome na lakše otpuštanje i smanjenje prava zaposlenika. Vlada najavljuje promjenu samo jednog članka koji se tiče produžene primjene kolektivnih ugovora.

Krenimo od Vladinog prijedloga. Po važećem zakonskom rješenju kolektivni ugovor jači je kada istekne nego dok je na snazi. Naime, kada istekne njegova prava i dalje vrijede i ona se više nikako ne mogu otkazati. Ako ga je poslodavac mogao otkazati za vrijeme važenja, to nije mogao i poslije. Ili drugim riječima, duh mrtvaca ima veći utjecaj nego sam mrtvac za života. U sindikatima ne može biti veća radost kad im je umrlo dijete, koje su ispregovarali i donijeli na svijet.

Spomenuta odredba Zakona suprotna je ljudskom razumu, logički je neodrživa, iako ide na ruku sindikatima, ali samo na prvi pogled. Kada kolektivni ugovor istekne prava iz njega vrijede vječno, a sindikati ne moraju više uopće pregovarati ako nemaju ambiciju prava povećati. To je još jedan od hrvatskih apsurda.

Pokušaj prošle Vlade da se članak 262 prelomi na način da prava iz kolektivnog ugovora odmah po njegovom isteku više ne vrijede te, još više, pokušaj da se omogući promptni otkaz kolektivnih ugovora na određeno vrijeme bez ikakvih uvjeta, kad se god kojem poslodavcu to svidi, doveo je do peticije i 717 tisuća skupljenih potpisa. Dakle, s time se nije igrati.

Zašto je bila tako žestoka reakcija sindikata i građana? Građani su manje više htjeli iskazati nezadovoljstvo vlašću, hrabro izašavši po toplome vremenu na davanje svojih potpisa do zadnje kapi svoje tinte. Na štrajkove i prosvjede zimi se ne odazivaju, ali opasno potpisivanje je nešto drugo. Sindikati su pak tada imali samo sindikalne i radničke interese u fokusu, jer bi usvajanje predloženih izmjena Zakona dovelo do destrukcije kompletnog sustava kolektivnog pregovaranja. Ako danas kolektivni ugovor ima čvrstoću Svetog pisma, u varijanti koju je predložila tadašnja Vlada imao bi snagu toalet papira. Poslodavci bi ga u proljeće potpisali da izbjegnu štrajk, a preko ljeta kada su ljudi na godišnjem mogli bi ga otkazati. Možemo zamisliti desetine sličnih manipulacija. Takvo rješenje osim što bi bilo štetno za prava radnika, ono bi bilo doprinos društvenoj nestabilnosti. Demokratsko društvo potiče kolektivno pregovaranje upravo zbog potrebe da osigura socijalni mir na neko vrijeme.

Nesumnjivo je društveno korisno da poslodavci imaju mogućnost otkazivanja kolektivnog ugovora kada nastupe promjene poslovanja. To je i u interesu radnih mjesta, jer bi zadržavanje prava iz prethodnog povoljnijeg razdoblja moglo dovesti do propasti poduzeća, a time i gubitka svih radnih mjesta. To otkazivanje ne smije biti bezuvjetno, a uvjete pod kojima se to može dogoditi Zakon mora precizno propisati (pogoršanje gospodarskih okolnosti koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme potpisivanja ugovora). Kada ugovor nije otkazan, već je normalno istekao (jer poslodavac nije u krizi), nužno je da prava iz njega još neko vrijeme traju (godinu dana) radi pokušaja sklapanja novog ugovora, izbjegavanja ishitrenih socijalnih sukoba i prilagodbe radnika i poslodavaca na moguću novu razinu prava (nižu ili višu).To su razumna sindikalna stajališta, dogovorena s prošlom Vladom. Čini mi se da će se sličan dogovor postići i s ovom.

Sindikalni pristanak na ukidanje jedne apsurdne odredbe svakako je znak njihove zrelosti, iako, istini za volju, to odgovara u konačnici i radničkim interesima (ako je njihov interes da ne potone brod na kojem se voze zajedno s poslodavcem ). Sindikalni pristanak ima stanovitu političku vrijednost i stoga smatram potrebnim da Vlada jednako razumno uzvrati potrebi sindikata za opstankom, posebno u privatnom sektoru i industriji. Mora se osigurati nesmetano organiziranje i djelovanje sindikata u privatnom sektoru, kaznama zatvora sankcionirati svako zastrašivanje i potkopavanje sindikata kao društveno opasno postupanje te stimulirati sindikalno organiziranje u cijelom društvu nizom pozitivnih mjera.

Po ostalim pitanjima premijer pušta tonove koji gode sindikalnim ušima, ističući da je Zakon o radu vrsta društvenog ugovora koji se ne može svako malo dovoditi u pitanje, jer gdje je kraj smanjenju prava radnika… Ispravno. Međutim, ne treba odbijati razgovor o promjenama koje ukidaju i još neke apsurde u samom tekstu Zakona. Iako sindikati Zakon o radu nazivaju biblijom radništva, on ipak nije Sveto pismo. Primjerice, otkazni rok se produžava za vrijeme bolovanja. Mnogi to koriste i produžavaju radni odnos na nekoliko godina, što poslodavcu onemogućava zapošljavanje novog čovjeka na to radno mjesto.

Dakle, ne treba bježati od promjena koje bi uklonile očite nelogičnosti ili nejasnoće, ali je apsolutno neprihvatljivo da se razgovara o smanjenju razine postojećih prava radnika u Zakonu, u ime tzv. fleksigurnosti. Fleksigurnost je sjajna ako je država u mogućnosti osigurati materijalnu sigurnost radnicima koji izgube posao. Budući da naša Država nije u stanju osigurati naknade za nezaposlene u visini koja bitno ne mijenja standard njihovog života, fleksigurnost će se u hrvatskim uvjetima svesti samo na potpunu obespravljenost otpuštenih ljudi, njihovo novo nezapošljavanje i očaj. Zakon o radu nije prepreka otpuštanju neradnika, niti je prepreka otpuštanju viška zaposlenih zbog ekonomskih razloga. Po tom Zakonu 180 tisuća ljudi otpušteno je u vrijeme ove krize. Poslodavci moraju snositi društveni trošak tog otpuštanja.

U Zagrebu, 10. veljače 2012.

Vilim Ribić


Ključne riječi:

fleksigurnost | kolektivni ugovori | kolumna Vilima Ribića | Sveto pismo | Zakon o radu



Back to Top