Čačić od Herakla do Tuđmana

Kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv bavi se likom i djelom prvog potpredsjednika Vlade Čačića.

Iz dana u dan gospodin Čačić dokazuje urbi et orbi kako je on, kao genski kontejner, puno bolji, pametniji i jači od sindikalaca. Sindikalaca ima puno pa je isprazna svaka generalizacija koja cijeloj profesionalnoj skupini pripisuje određena personalna svojstva. Zamislimo da Čačićeva svojstva pripišemo svim političarima. Primjerice, svi su političari nasilni, lažljivi, častohlepni, nesigurni, površni, nepromišljeni, itd. itd. Iako bi se mnogi s time rado složili, to jednostavno nije istina. Istina je, međutim, da Čačić jeste takav.

Tko god misli da pretjerujem upućujem ga na kukavički, skandalozan i podmukao nastup u emisiji HRT-a Otvoreno. Kukavički – jer je inzistirao da bude sam u studiju. Skandalozan – jer je sindikate optužio da su toliko glupi da nisu podržali njegov prijedlog u korist radnika. Istina je da je Čačić toliko nepismen da svoju ideju nije znao artikulirati pisanim putem, pa su mu sindikati u tome pomogli na način da je sindikalni, a ne Čačićev, prijedlog završio kao amandman Vlade. I umjesto da se zahvali na toj dragocjenoj pomoći, on sindikatima imputira svoju glupost. Dijabolično i podlo.

Gospodin Čačić bavi se deficitom proračuna iako je puno ozbiljniji onaj njegov deficit koji ne rješavaju ekonomisti, već psiholozi i psihijatri. Lako je primijetiti da gospodin Čačić nepokolebljivo vjeruje u svoju mesijansku ulogu. On je Heraklo koji čisti smrad domaćih Augijevih staja i Prokrust koji će u krevet svoje only-profit životne filozofije rastezati i sakatiti razum drugih ljudi.

Bezizlazno stanje u kojem se zemlja nalazi pogodni je humus za nicanje ovakvih likova. U teškim vremenima ljudi očekuju i traže mesiju. Kako je problem mesija da se oni obično u stvarnosti ne pojavljuju, već na njihovo mjesto stupaju lažni proroci, ispitajmo Čačićevo proroštvo.

Primjećujem frapantnu sličnost s Tuđmanom. I Tuđman je bio uvjeren da posjeduje konačnu istinu u koju se ne sumnja. I Tuđman je teško podnosio suprotno mišljenje, i Tuđman je hvalio sebe i svoje prosudbe, a sve druge podcjenjivao, pa i vrijeđao. I Tuđman je dijelo lekcije svima, pa i onda kada su njemu lekcije trebale. Za razliku od Čačića, Tuđman je ipak imao neku razinu pa nije prijetio fizičkim obračunima. Ni Tuđman ni Čačić nisu profil zrelog tolerantnog političara koji imaju sposobnost privlačenja raznomišljenika. I Tuđman je dijelio ljude u najtežim trenucima kada ih je trebalo povezivati. Obojica su u suprotnom mišljenju umjesto inspiracije i samo-preispitivanja vidjeli prijetnju. Obojica su u dijalogu vidjeli gubljenje vremena.

Naravno da je Tuđman imao velikih zasluga, naravno da je počesto bio u pravu i naravno da su mnogi njegovi oponenti lupetali. Ali neupitne su i Tuđmanove zastrašujuće pogreške, koje su stajale skupo hrvatski narod i državu. Proričem da nas s Čačićem čeka slična sudbina.

Slika u koju jedan dio ljudi vjeruje glasi: Čačić zna što radi. On nas iz dana u dan uvjerava, kako on sve zna, a nitko drugi ništa ne zna. Neshvatljivo, ali stječe se dojam da inferiorna politička okolina u to vjeruje. Naravno da taj čovjek ima stanovitih iskustava, znanja i vještina, naravno da će na mnogim mjestima ostvariti učinke, ali ono što će upropastiti, pored onoga što će proizvesti, bit će jednako pogubno kao i Tuđmanove greške.

Uzrok Tuđmanovih pogrešaka bio je u personalnom narcizmu, metodološkom historicizmu i ahistoričnom nacionalnom somnambulizmu (snovi o podjeli Bosne…). Uzrok Čačićevih pogrešaka bit će u istom personalnom narcizmu koji vodi do dijaloške autističnosti, moralnom relativizmu i vulgarnoj interpretaciji neoliberalnih dogmi koje sav svoj horizont crpe iz osobnog poduzetničkog iskustva bez dovoljnog razumijevanja makroekonomskih dimenzija problema, a još manje socijalnih implikacija određenih ekonomskih poteza. Čačić je jednostavno zatočenik jedne dimenzije u kojem osim „samo-profit“ pristupa za druge aspekte stvarnosti nije duhovno senzibiliziran i obrazovno kapacitiran. Velika je opasnost da zatočenik toga zatočenika postane cijela Hrvatska. Čačić je spreman rastvarati društvo, Milanović bi ga trebao spašavati. Milanović je do sada, kao diplomat i pravnik više liberalno legitimiran nego socijalno. Milanović nije siguran da u današnjem vremenu prostor za socijaldemokratske vrijednosti uopće postoji. Nesiguran čovjek ne može biti aktivan i odlučan zagovornik. Milanović je do sada sprječavao moralna Čačićeva posrtanja (Ferenčak, gradonačelnik Varaždina), ali ne i rastvaranje društvenih vrijednosti koje započinju privatizacijom Vjesnika. Milanović očito ne vidi niti društvenu dimenziju problema u investiranju u škole kroz javno-privatno partnerstvo. Milanović ne vidi, a Čačića se ne tiče, da su stope povrata za privatnog investitora u javno-privatnom partnerstvu veće od prinosa koji država daje na obveznice, tj. drugim riječima, država može objekte graditi znatno jeftinije. Čačića se ne tiče činjenica da je javno-privatno partnerstvo zabranjeno u Njemačkoj, a da je britansko iskustvo u britanskom parlamentu ukupno ocijenjeno negativnim.

Dakle, ako se ekonomija i oporavi, pustoš koja će u društvu ostati nakon četiri godine Čačićeve vladavine bit će nepopravljiva. Ali, kada se radi o ekonomiji i tu slutim stranputice, voluntarizam bez stručnosti i srljanje bez mudrosti. Volio bih da nisam u pravu.

Zagreb, 5. travnja 2012.

Vilim Ribić


Ključne riječi:

Heraklo | kolumna Vilima Ribića | Radimir Čačić | Tuđman



Back to Top