U organizaciji Sindikata znanosti i časopisa Banka u prostorijama Sindikata je održan stručni okrugli stol na temu “Opasnosti deflacije po hrvatsko gospodarstvo”. U nastavku prenosimo detaljan izvještaj Banke o sadržaju rasprave.

Rohatinski: Reprogramom javnog duga brže iz krize

U stručnoj raspravi o opasnostima od deflacije za hrvatsko gospodarstvo
uvodna izlaganja održali su Željko Rohatinski i Boris Cota,
a diskutanti su bili Ivo Bićanić, Vedran Šošić i Hrvoje Šimović

Među sudionicima skupa nije bilo jasne suglasnosti je li Hrvatska zaista ušla u deflaciju ili nije, njihove je istupe moguće sažeti kao načelan konsenzus oko toga da Hrvatska na jednogodišnjoj razini doživljava deflaciju, ali kako je s druge strane riječ o korekciji čak dva velika inflacijska vala nakon početka recesije 2008. godine

banka.hr             Objavljeno 12.37, 24.04.2014.

Željko Rohatinski, bivši guverner Hrvatske narodne banke na okruglom stolu magazina Banka i Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja (NSZ) o opasnostima od deflacije za hrvatsko gospodarstvo govorio je o nužnosti brze promjene bez koje Hrvatska ne može izaći iz recesije te ponudio novi pristup: mjerama na otvorenom tržištu  reprogramirati dio javnog duga i time osloboditi  prostor za jeftinije kreditiranje privatnog sektora.
Banka je u suradnji s Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja organizirala stručnu raspravu o opasnostima od deflacije za hrvatsko gospodarstvo. Uvodna izlaganja uz Željka Rohatinskog, održao je i Boris Cota, a diskutanti su Ivo Bićanić, Vedran Šošić i Hrvoje Šimović.

Iako među sudionicima skupa nije bilo jasne suglasnosti je li Hrvatska zaista ušla u deflaciju ili nije, njihove je istupe moguće sažeti kao načelan konsenzus oko toga da Hrvatska na jednogodišnjoj razini doživljava deflaciju, ali kako je s druge strane riječ o korekciji čak dva velika inflacijska vala nakon početka recesije 2008. godine.

Rohatinski naglašava da je za to potrebno nekoliko preduvjeta kao što su: racionalizacija i stroga kontrola “neinvesticijskih” stavki proračuna,  spremnost banaka i mirovinskih fondova da zadrže oslobođenu likvidnost u zemlji i supstituiraju “sigurne” plasmane državi mnogo rizičnijim plasmanima privatnom sektoru, fleksibilnija prudencijalna politika središnje banke, odustajanje od a priori definirane rigidnosti nominalnih plaća, sposobnost poduzetništva da osmisli i realizira konkurentne proizvodne programe i tome slično.

Udar na interesne skupine

No, Rohatinski je svjestan da svaka od navedenih pretpostavki zadire u separatne interese pojedinih struktura ekonomije i društva i znači za njih preuzimanje određenog rizika, a da pri tome ne može biti nikakvih čvrstih garancija uspješnosti takvog pristupa. No, očito je da uz sve parcijalne različitosti treba konsenzusom „brzo uspostaviti zajednički presjek interesnih i rizičnih skupova bez kojeg zemlja ne može suštinski izaći iz postojeće krize“, zaključio je Rohatinski svoje izlaganje koje u nastavku donosimo u cijelosti.

Bivši je guverner naglasio kako u Hrvatskoj zasad još nema razloga govoriti o deflaciji, kad se pogledaju dugoročni pokazatelji. Uzme li se kao bazna godina za proučavanje 2008. kad je hrvatska ekonomija ušla u recesiju, odnosno točku infleksije industrijske proizvodnje.

Samo od tada, Hrvatska je imala čak dva vala visokih stopa inflacije, još u ljeto 2008. i 2012. godine, što je rezultiralo time da su od početka krize proizvođačke cijene u industriji i dalje 16 posto više nego na početku krize, a potrošačke su 11 posto više. S druge strane, bruto domaći proizvod Hrvatske je od 2008. godine do danas pao 12 posto, a industrijska proizvodnja 16 posto.

Divergentnost kretanja agregatne razine cijena i proizvodnje stvorila je tako u razdoblju od druge polovine 2008. do početka 2014. godine gotovo simetričan raskorak između količine i cijene proizvoda i usluga raspoloživih u nacionalnoj ekonomiji od oko 25 postotnih poena u odnosu na stanje sredinom 2008. godine. Istodobno, nominalni tečaj je deprecirao za 6 posto.

Trošak krize je preliven na građane

Postojani i paralelni rast cijena u vodećim granama bio je podsjeća Rohatinski, opravdavan usklađivanjem sa svijetom, smanjivanjem gubitaka državnih poduzeća, i skično, no cijelo je vrijeme na snazi bilo inflacijsko oporezivanje, kod kojeg se trošak krize prelijevao na građane.

To je dovelo i do preraspodjele novca između grana, i time i do ekonomskog i socijalnog raslojavanja društva.

Za njega je aktualan pad cijena posljedica raskoraka između smanjene proizvodnje i povećane razine cijena, odraz nefleksibilnosti sustava da se prilagodi krizi.

Rješenje tog problema samo je u povećanju proizvodnje, kako bi se uz što manje inflacijske pritiske povećala zaposlenost. A Hrvatska si više ne može priuštiti ekspanzivnu fiskalnu politiku kakvu je imala cijelo vrijeme krize, ali i prije nje. S druge strane, cijena novca je za hrvatske banke i tvrtke iznimno visoka, i djeluje restriktivno na kreditnu aktivnost.

Dakle, osnovno je pitanje kako produktivno povećati zaposlenost i korištenje kapaciteta, odnosno ukupnu konkurentnost nacionalne ekonomije u uvjetima fiskalnog ograničenja i skupog financiranja?

Jedna od mogućnosti, koju je Rohatinski predložio je uvođenje operacija na otvorenom tržištu u funkciji restrukturiranja i, praktički, reprogramiranja dijela javnog duga, s ciljem da se smanjivanjem kamatnih stopa i produžavanjem rokova otplate kratkoročno smanje obveze države po toj osnovi koje sada iznose 3,5 posto BDP-a temeljem plaćanja kamata te 7,5 posto BDP-a temeljem otplata glavnice duga.

Trebamo kenyesijanski ‘animal spirits’

Time bi se, kroz smanjene kamate, oslobodio u okviru definirane veličine strukturnog deficita određeni prostor za aktivniju ulogu države u sferi investicija.  Istodobno, povećanom likvidnošću mirovinskih fondova i bankarskog sustava povećale bi se i njihove mogućnosti povoljnijeg financiranja privatnog sektora.

Na kraju izlaganja, zazvao je na keynesijanski “animal spirits”, međusobno povjerenje i konsenzus da se stvari počnu mijenjati.

Nakon Rohatinskog, profesor Boris Cota s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu pokazao je kako se u Europskoj uniji širi krug zemalja koje se suočavaju s deflacijom, pa se statistički deflacija po prvi put u više od osamdeset godina dogodila i u jednoj Švedskoj.

Cota je naglasio kako su zemlje Europske unije, kao i SAD, koje su dosad uspjele izbjeći zamku deflacije, to uspjele zahvaljujući proaktivnog monetarnoj politici kvantitativnog popuštanja, koja je keynesijanska ekonomska mjera. Na žalost, rekao je Cota, oni koji upravljajju monetarnom politikom eurozone, nisu keynesijanski ekonomisti.

Upozorio je kako je deflacija uvijek loša za dužnika a dobra za kreditora i kako je uspjela dovesti do još većeg društvenog raslojavanja u Hrvatskoj.

Vedran Šošić iz Hrvatske narodne banke rekao je kako se, sudeći prema svim pokazateljima, ne moramo bojati eskalacije deflacije i deflacijske spirale, već će stopa inflacije u Hrvatskoj ove godine iznositi oko 0,2 posto. Već u 2015. i 2016. godini, očekuje Šošić, godišnja bi stopa inflacije mogla iznositi oko dva posto.

Razina uvoza na pretkriznom razdoblju

Za početak, cijene koje padaju su kolebljive cijene proizvoda s fiksnom potražnjom poput poljoprivrednih proizvoda i energije. Drugo, kod potrošača nema deflacijskih očekivanja, posebno kod trajnih potrošačkih dobara kod kojih nema nazdaka dodatnog odgađanja potrošnje.

Nadalje, zaduženost i teret otplate kredita za građane pada, unatoč rastu realnih kamatnih stopa.

Ironično, primjetio je Šošić, razina izvoza vratila se na pretkrizna razdoblja, a konkurentnost se povećala zahvaljujući većoj stopi nezaposlenosti.

Profesor Ivo Bićanić s Ekonomskog fakulteta rekao je kako Hrvatska kroz deflaciju ustvari prolazi već četiri do pet godina, ako se ona promatra kao interna devalvacija, nego je tek sad pojam deflacije dobio pravo građanstva. Bićanić upozorava, kao i njegovi prethodnici u izlaganjima, kako nejednakost i međungeneracijsko prelijevanje bogatstva rastu.

Deflacija, podsjetio je, ubija investicije, a u slučaju Hrvatske, pojedinci čekaju imploziju sistema da bi počeli jeftino kupovati, a loša se investicijska očekivanja neće mijenjati. Bićanić je Šošića upitao može li uopće HNB išta učiniti da preokrene deflaciju bude li do nje došlo, a Rohatinskog zalaže li se on zaista za fleksibilnost plaća?

Naša je recesija posljedica eksternog šoka

Šošić je odgovorio da HNB ima alate, poput operacija na deviznom tržištu kojima bi se povećala količina kuna u sustavu, ali je podsjetio i na to da banke imaju velike količine likvidnosti.

U diskusiji je sudjelovao i dr. Hrvoje Šimović s Ekonomskog fakulteta koji je rekao da se slaže s Rohatinskim oko toga je li ova deflacija samo korekcija velike prethodne inflacije cijena. Upozorio je i da se boji kako neće biti deflacije troškova inputa.

Rohatinski je odgovorio Bićaniću, podsjetivši da je hrvatska recesija posljedica eksternog šoka, pada vanjske potražnje i pada priljeva stranog kapitala za investicije. Reakcija je bila povećanje deficita i zadržavanje rigidnih troškova i fiskalne presije. Rezultat je bio pad zaposlenosti.

Nadovezao se i Cota koji je pojasnio kako je nefleksibilnost plaća možda bila i ključni faktor zbog kojeg nismo upali u deflacijsku spiralu, jer su nefleksibilne nadnice omogućile da pad potrošnje ne bude toliko radikalan.

 

Ključne riječi:

Banka.hr, Boris Cota, deflacija, Hrvoje Šimović, Ivo Bićanić, okrugli stol, Vedran Šošić, Željko Rohatinski