Rezolucije usvojene na IX Saboru Sindikata

U nastavku objavljujemo sadržaj svih šest rezolucija koje je usvojio deveti Sabor Sindikata znanosti. Rezolucije su manifestni stavovi Sindikata o problemima koji opterećuju hrvatsko društvo i njene građane te predstavljaju putokaz prema rješenjima za te probleme. Rezolucije IX Sabora govore o razdvajanju Ministarstva znanosti i obrazovanja, odgovornosti za iznimno teško stanje u zemlji, o regresivnim učincima članstva u Europskoj uniji te ishitrenom ulasku u eurozonu, o sindikalnom pristupu reformama i o dobnoj granici za odlazak u mirovinu.

Tekst rezolucija možete preuzeti klikom na linkove niže:

REZOLUCIJA o razdvajanju Ministarstva znanosti i obrazovanja (44/18)

REZOLUCIJA o odgovornosti za iznimno teško stanje u zemlji (45/18)

REZOLUCIJA o regresivnim učincima članstva u Europskoj uniji (46/18)

REZOLUCIJA o ishitrenom ulasku u eurozonu (47/18)

REZOLUCIJA o sindikalnom pristupu reformama (48/18)

REZOLUCIJA protiv povećanja dobne granice za odlazak u mirovinu (49/18)


REZOLUCIJA
o razdvajanju Ministarstva znanosti i obrazovanja (44/18)

 

SABOR

NEZAVISNOG SINDIKATA ZNANOSTI I VISOKOG OBRAZOVANJA

na zasjedanju 21. travnja 2018.

 

PREDLAŽE razdvajanje Ministarstva znanosti i obrazovanja na Ministarstvo prosvjete i Ministarstvo visokog obrazovanja, znanosti i tehnologije.

Iskustvo posljednjih 15 godina POKAZUJE da je Ministarstvo preglomazno, da čelna osoba nije u stanju kvalitetno pokriti sva četiri sustava i sudjelovati u mnogim važnim pitanjima o kojima odlučuje, čak ni na razini informacija, a državni tajnici nemaju ovlasti za samostalno djelovanje bez odobrenja ministra.

PRIMJEĆUJE da u oslabljenom državnom aparatu nije moguće ispuniti niz specifičnih obaveza prema sustavu, čak i onda kada su one propisane zakonom, primjerice Vijeće za obrazovanje odraslih koje nije ustrojeno sukladno zakonu te Savjet za financiranje znanosti i visokog obrazovanja koji uopće ne radi, iako je predviđen zakonom. Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije se ne provodi, a kada bi se i provodila, s ovako podkapacitiranim Ministarstvom ne bi bilo moguće sinkrono provoditi sve njene elemente.

UPOZORAVA da pune četiri godine sustav nema kolektivni ugovor, jer pregovarači ne mogu donositi odluke, a ministra najčešće nema. Peti put, sa svakom promjenom ministra, moramo iznova objašnjavati probleme sustava koje bi potpisani Ugovor mogao riješiti. Ministri se mijenjaju, a postojano ostaje ministarstvo bez institucionalne memorije i analitičke sposobnosti, uz sve štete i slabosti koje to donosi sustavu.

ISTIČE kako znanstvenici i nastavnici pamte puno bolje funkcioniranje znanstvenog i visokoškolskog sustava u vrijeme postojanja zasebnog ministarstva znanosti i tehnologije.

DRŽI da bi zasebno ministarstvo visokog obrazovanja, znanosti i tehnologije moglo s više pažnje i usmjerenosti rješavati probleme visokoga obrazovanja i znanosti, postići veću izravnost i prepoznatljivost spram javnosti i odgovornih mjesta, a što bi posljedično moglo dovesti do boljeg financiranja i veće zainteresiranosti društva prema tim pitanjima. Na taj način i vlada bi poslala poruku o svojoj usmjerenosti na tehnološku i znanstvenu budućnost zemlje.

Istodobno, u ministarstvu prosvjete otvorilo bi se više prostora za rješavanje pitanja odgoja i obrazovanja.

KONSTATIRA da je argument kako je potrebno imati što manje ministarstava demagoška neoliberalna neistina o što manjoj državi, jer sugerira da manje ministarstava znači manje birokracije i administracije. Administracije i birokracije ima onoliko koliko je politika odgovorna, neovisno o broju ministarstava, ili pak o tome kolike su stvarne potrebe države i društva, koje se mogu povećavati ili smanjivati jednako u jednom ili dva ministarstva.

 

Za Sabor Sindikata,

prof. dr. sc. Igor Radeka, predsjednik


REZOLUCIJA
o odgovornosti za iznimno teško stanje u zemlji (45/18)

 

SABOR

NEZAVISNOG SINDIKATA ZNANOSTI I VISOKOG OBRAZOVANJA

na zasjedanju 21. travnja 2018.

 

KONSTATIRA kako se, unatoč dramatičnom stanju u kojem se Hrvatska nalazi, u njoj raspravlja i lome koplja o mnogo čemu, samo ne o odgovornosti za katastrofu u kojoj se zemlja nalazi, a koja se manifestira u iseljavanju i gubitku stanovništva kao nikada do sada, katastrofu koja prijeti ne samo znanosti i obrazovanju, mirovinskom sustavu, gospodarskom rastu, već životu i opstanku nacije.

Šutnja o temi odgovornosti ukazuje da oni koji su doprinijeli takvu stanju i dalje drže poluge moći u politici, ekonomskoj struci i medijima.

UOČAVA da temeljni uzrok svih hrvatskih nevolja leži u pogrešnim idejama i doktrinama kojima su neupućene politike nastojale gospodarstvo izvući iz krize, a danas ga oporaviti. Presudnim čimbenikom uspjeha ili neuspjeha neke zemlje u suvremenom svijetu pokazuje se pravilan izbor političko-ekonomskih ideja i doktrina.

ZAKLJUČUJE da ne postoji veći dokaz o krahu dosadašnje ekonomske paradigme od trenutnog stanja u kojemu se zemlja nalazi. Promašene ideje koje su zagušile gospodarstvo i dovele do masovnoga iseljavanja jesu:

  • politika smanjenja svih oblika potrošnje u vrijeme kada je trebalo spašavati potražnju, a time i proizvodnju i radna mjesta;
  • dizanje poreza i istovremeno smanjivanje javne potrošnje (primjerice, plaća i izdvajanja za znanost), u vrijeme kada je trebalo smanjivati poreze i povećavati javnu potrošnju;
  • briga o deficitu i javnom dugu umjesto usmjerenosti na proizvodnju i radna mjesta;
  • borba protiv inflacije u vrijeme kada inflacija nije bila prijetnja, ali deflacija jeste;
  • vjera da će financijska stabilnost dovesti do rasta iako su svi znalci upozoravali da samo rast može omogućiti stabilnost;
  • naivno očekivanje da će poduzetnici investirati i otvarati radna mjesta ako se obavi financijska konsolidacija i ukloni deficit, što se nije dogodilo;
  • vjerovanje da će siromašni povećavati svoje dohotke kada se bogati dovoljno obogate jer će njihovo bogatstvo tada „iscuriti“ do siromašnih. To se nije dogodilo nigdje.

NAGLAŠAVA kako je zahvaljujući plejadi najistaknutijih ekonomskih mislilaca današnjice (Stiglitz, Krugman, Piketty, Blyth…) pa i nekih najbogatijih, ali upućenih ljudi (Warren Buffett) danas širom svijeta prihvaćeno da su takve ideje teški i neodgovorni promašaji.

UPOZORAVA kako su krive ideje o tome kako spasiti ekonomiju u krizi prošlih godina dolazile ponajprije iz Europske komisije, putem europskoga semestra a pod utjecajem njemačke ekonomske škole, koja se poklapala s interesima najbogatijih europskih zemalja.

PRIMJEĆUJE da je naša vanjska politika bezrezervnoga prihvaćanja tuđih uputa odredila naše sadašnje socijalno i ekonomsko stanje, umjesto da ono određuje sadržaj i karakter naše vanjske politike.

UOČAVA da su krive doktrine preuzimali i propovijedaju predsjednici i SDP-ove i HDZ-ove vlade, diplomati po vokaciji, što i ne bi bio problem da postoji kompetentno okruženje u politici, državnom aparatu, u medijima, među socijalnim partnerima i ekonomskoj struci. Ono na spomenutim instancama niti je postojalo niti postoji.

PREPOZNAJE kako se uslijed toga politika povinovala površnom javnom mnijenju. Njega su na tragu europskih zabluda oblikovali mediji, njihovi urednici i novinari, često pod diktatom privatnih vlasnika, povezanih s visokom politikom, bez dubljeg razumijevanja ekonomskih zakonitosti. Isto to pratilo je i poslodavce koji su preslikavali svoja mikroekonomska iskustva na makro-ekonomsku politiku, što je početnička pogreška. Sindikati su razumijevali o čemu se tu radi, ali su bili medijski i politički stigmatizirani kao kočničari bolje budućnosti (koju danas živimo).

NAGLAŠAVA kako najveći, i to smrtni grijeh, pripada velikom dijelu hrvatskih ekonomista, zagovornika tržišnog fundamentalizma (ili neoliberalizma), koji su trebali znati, ali nisu, koji su trebali biti časni, a ne častohlepni, koji su trebali biti znanstvenici, a ne trgovci svojim znanjima. Njih su mediji promovirali kao ugledne stručnjake dok su diskreditirali one ekonomiste koji su imali prava znanja.

ZAKLJUČUJE da su medijska pristranost i neoliberalne zablude stvorili okruženje iz kojeg je politika obiju opcija odvela zemlju u stanje u kojem se nalazi.

ZAKLJUČUJE kako je prošla vlast napustila ideje socijaldemokracije pod socijaldemokratskim plaštem. Aktualna će vlast pod stjegovima nacionalnog znakovlja, okovana neoliberalnim zabludama, stranim uplivima i ortačko-financijaškom okruženjem ispustiti vitalne nacionalne interese.

 

Za Sabor Sindikata

prof. dr. sc. Igor Radeka, predsjednik


REZOLUCIJA
o regresivnim učincima članstva u Europskoj uniji (46/18)

 

PODSJEĆAJUĆI kako smo boje našega sindikata, žute i plave kao i boje Europske unije, usvojili još davne 1990. godine, sanjajući ulazak u europsku zajednicu naroda

 

SABOR

NEZAVISNOG SINDIKATA ZNANOSTI I VISOKOG OBRAZOVANJA

na zasjedanju 21. travnja 2018.

 

SVJESTAN da ostvarenje sna ne nadahnjuje kao što to čini sam san i da sanjajući letimo, dok u stvarnosti hodamo, često i teturamo,

PITA SE kako to da se naš let u Europsku uniju pretvara u posrtanje?

PRIMJEĆUJE da je na mnogim mjestima stanje lošije, pritom ne dvojeći da Hrvatska nema alternative članstvu u Europskoj uniji i da je tim članstvom ostvarila i vidljive prednosti.

UOČAVA da smo se prije ulaska u EU nadali europskim fondovima kako bismo približili razinu znanstvenog i obrazovnog rada razvijenijim zemljama. Nakon ulaska shvatili smo da su europska sredstva poslužila hrvatskim vladama kao supstitut za neodgovarajuće financiranje znanosti i obrazovanja iz proračuna i time nas još više udaljili od znanstvenih standarada u drugim europskim zemljama. Apsolutna izdvajanja za obrazovanje i znanost od ulaska u EU stagniraju i nisu se oporavila do predkrizne razine, a kamoli počela sustizati razvijene zemlje.

KONSTATIRA da smo prije ulaska u EU u zemlji razvijali socijalni dijalog. Nakon ulaska sve vlade su ga pretvorile u formalnost. Prije ulaska vlastodršci su se htjeli dokazivati, a nakon ulaska im to više nije trebalo.

PODSJEĆA da je prije ulaska u EU intenzivirana borba protiv korupcije, a da bi sve izgledalo uvjerljivije, mediji su emitirali masovna uhićenja. Međutim, istraživanja pokazuju da je korupcija danas još i veća.

ISTIČE da se prije ulaska u EU politika dokazivala udaljenošću od pravosuđa, a pravosudni sustav se trudio dostizati visoke standarde. Danas su najviši sudovi pod neformalnim, ali vidljivim utjecajem politike i interesnih skupina, a dobar je dio pravosuđa pao ispod svake razine, pri čemu je mnogim građanima pravda nedostupnija nego prije.

Također PODSJEĆA da se prije ulaska u EU politika trudila distancirati od utjecaja na medije, a pogotovo na javnu televiziju. Danas HDZ-ovo uplitanje u javne medije (HINA i HRT) ide izravno iz Vlade.

UPOZORAVA da smo od ulaska u EU stigli na predzadnje mjesto po gospodarskoj razvijenosti. Prije ulaska bili smo u sredini tranzicijskih zemalja. Ponajviše je to posljedica uputa europskog semestra i neoliberalnih zabluda u institucijama Unije. Prije ulaska u EU naše su plaće bile među najvišima u tranzicijskim zemljama, danas su među najnižima. Prije ulaska u EU naši građani nisu mogli lako naći posao u drugim zemljama. Ulaskom na liberalizirano tržište radne snage doživjeli smo kataklizmu iseljavanja. Uzrok nije u slobodi kretanja radne snage, problem je u ekonomskoj politici koja nam je uskratila oporavak te izostanak odgovarajuće reakcije Europske unije na krize u zemljama poput Hrvatske.

ZAKLJUČUJE da su obje naše dosadašnje vlade i svi njihovi ortaci ušli u prvu ligu u kojoj nema ispadanja pa su zato sigurni da u njoj mogu nastaviti igrati i dalje na stari način. U toj ligi nema sankcija za odstupanje od civilizacijskih očekivanja građana.

Za Sabor Sindikata

prof. dr. sc. Igor Radeka, predsjednik


REZOLUCIJA
o ishitrenom ulasku u eurozonu (47/18)

 

KONSTATIRAJUĆI da je euro nastao kao politički projekt s plemenitim ciljem ekonomske i političke integracije europskog kontinenta

 

SABOR

NEZAVISNOG SINDIKATA ZNANOSTI I VISOKOG OBRAZOVANJA

na zasjedanju 21. travnja 2018.

 

ISTIČE kako je u ekonomskom smislu to neosmišljeni projekt (o čemu danas postoji suglasje relevantnih ekonomista u svijetu). Kao takav, suprotno htijenju, euro potkopava postavljene političke ciljeve.

Današnja kriza eurozone i pokušaj krpanja njezinih temelja posljedica je još jedne neoliberalne dogme o tome da je dovoljno samo uvesti zajedničku valutu, bez potrebnih institucija, a da će svemoćno tržište samoregulacijom ukloniti sva njena proturječja.

UPOZORAVA da euro, kako bi funkcionirao, mora djelovati na jedinstvenom valutnom području koje ima elemente državnosti, što Europska unija nema, i treba imati skup institucija i pravila koje u eurozoni ne postoje (potrebne su fiskalna, politička i bankarska integracija).

SAD su pravilnom politikom iz krize izašle već za 18 mjeseci, što znači da nije svjetska financijska kriza uzrok dugotrajnoj ekonomskoj krizi u Europi. Ona je za Europu bila tek veliki prasak koji je pokrenuo i razotkrio sve slabosti eurozone.

KONSTATIRA da je nemoć eurozone da efikasno odgovori na krizu ostavila kriznim zemljama tek politiku rezanja potrošnje, kako bi pokušale održati svoju konkurentnost. Umjesto oporavka, ta je politika krizu produbila i dovela do dramatičnih posljedica za cijeli europski kontinent, kao što su višemilijunska nezaposlenost, posebno mladih, rast siromaštva, galopirajuća nejednakost unutar zemalja i među zemljama, udaljavanje zemalja po stupnju razvijenosti, potkopavanje europskog socijalnog modela…

Gospodarski rast eurozone u osam godina krize bio je tek 0,6 posto dok je rast zemalja EU-a izvan eurozone u istom razdoblju 8 posto, kamate su bile nepovoljnije u eurozoni nego izvan nje.

Uslijed svega toga došlo je do masovnih iseljavanja iz niza zemalja pod eurom, kao i iz onih koje su fiksirale tečajeve uz euro, kao Republika Hrvatska.

NAGLAŠAVA da su konačne posljedice dugotrajne krize eurozone rast egoizama među državama, gubitak spremnosti na podjelu rizika u interesu cijele Unije, heterogeni i neuskladivi državni interesi unutar eurozone, primjerice, kamatne stope ili tečaj koji odgovaraju jednima, ali ne i drugima. Dugotrajna nemoć etabliranih politika dovela je do političke nestabilnosti, rasta ekstremizama, nacionalizama, populizma, ksenofobije i na koncu Brexit kao manifestacija svega tog zajedno.

PREPOZNAJE da u Europskoj komisiji danas postoji svijest o uzrocima i posljedicama nedomišljenog valutnog projekta. U Bruxellesu rade punom parom na izgradnji potrebnih institucija i pravila. Međutim, na razini pojedinih država nema volje za prihvaćanjem veće političke, fiskalne pa čak niti bankarske integracije. Postoji potreba za desetak krupnih reformi, ali malo ih je koje mogu postići konsenzus 27 članica.

To vjerojatno upućuje da će stanje u Europi dugo ostati u pat poziciji. U takvu stanju Njemačka i njoj slične zemlje ne trpe kao zemlje južne i istočne periferije, poput Hrvatske.

ZAKLJUČUJE da je imperativ hrvatske politike i društva ne srljati u eurozonu sve dok nismo sasvim sigurni da je EU osigurala mehanizme koji manje i slabije zemlje neće ostaviti na cjedilu u uvjetima gospodarskih poremećaja, mehanizme koji će poravnavati gubitnike i dobitnike na zajedničkom valutnom području, a za sve to nužna je solidarnost među državama.

UPOZORAVA da je kapitalizam ekonomski sustav koji prate periodične krize. U krizi domaća poduzeća postaju nekonkurentna. Nacionalna ekonomija mora imati instrumente kojima može efikasno odgovoriti na krizne situacije, a to su monetarna, tečajna i fiskalna politika. Ako nemamo vlastitu valutu, tada ne možemo slabljenjem tečaja povećati njihovu konkurentnost, kao što to rade sve zemlje na svijetu. U isto vrijeme, bez slobode u proračunskoj politici, zbog ograničenja deficita i javnog duga, nemamo niti mogućnost stimuliranja domaće potražnje i proizvodnje (povećanjem plaća, tiskanjem novca, velikim investicijama i slično).

NAPOMINJE da nam euro uzima jednu ruku, tečajnu i monetarnu politiku, a europski semestar nam je već oduzeo drugu, fiskalnu ruku. Bez obiju ruku nacija je zablokirana u svim kriznim situacijama. To je preozbiljno pitanje da bismo podlegli priči o koristima eura (niži transakcijski troškovi, niže kamatne stope, uklanjanje valutnog rizika u poslovanju, itd.). Te tehničko-poslovne prednosti odnose se samo na uvjete kada gospodarstvo funkcionira uzlazno. Prepuštanje tih temeljnih poluga suvereniteta imalo bi smisla kada bi se na razini EU-a uspostavila državna struktura koja tada, baš kao i Vlada SAD-a, reagira kada treba spriječiti krizu u pojedinim svojim dijelovima.

UPOZORAVA da u zemlji oko tako važnog pitanja nema otvorene i poštene javne rasprave jer mediji prostor otvaraju samo zagovornicima uvođenja eura. To otvara pitanje namjera.

NAPOMINJE kako bi u vrijeme nesređenih okolnosti i nedovršenih nadnacionalnih institucija ulazak u eurozonu za naše članove, za znanost, obrazovanje i za sindikalno djelovanje, značio istu nevolju kakvu smo prošli u posljednjoj krizi. Bez dvije spomenute poluge, proračunske i monetarne, zemlja je u krizi osuđena na politiku smanjivanja troškova na svim razinama. To znači smanjivanje plaća, smanjivanje izdvajanja za znanost i obrazovanje i, na koncu, otvara se pitanje o smislu i učincima sindikalnoga organiziranja u takvim okolnostima.

ZAKLJUČUJE da valja čekati izgrađene institucije eurozone, političke integracije i povećanje naše gospodarske snage i brinuti se o svojim građanima na vratima Hrvatske daleko više nego o zahtjevima europskoga semestra.

Konačno ZAKLJUČUJE: ili je EU država pa se automatizmom brine o svim svojim dijelovima, ili su njezini dijelovi prepušteni sami sebi pa ona nije država. Tada se treba držati one države koju imamo. Svoje države.

 

Za Sabor Sindikata

prof. dr. sc. Igor Radeka, predsjednik


REZOLUCIJA
o sindikalnom pristupu reformama (48/18)

 

SABOR

NEZAVISNOG SINDIKATA ZNANOSTI I VISOKOG OBRAZOVANJA

na zasjedanju 21. travnja 2018.

 

PRIMJEĆUJE kako je točna konstatacija u javnom prostoru da se reforme u Hrvatskoj ne provode ili se provode sporo. Netočna je konstatacija iz neoliberalnih izvora da je izostanak reformi uzrok hrvatskih nevolja. Potrebne reforme nisu bile provedene ni prije 2008. godine pa je gospodarski rast tada bio visok.

UKAZUJE da su višegodišnji pad proizvodnje i gubitak dva godišnja BDP-a, pad na dno ljestvice europskih zemalja i s tim povezan rast nezaposlenosti, drastično rušenje cijene rada i masovno iseljavanje posljedice dviju kriza: globalne financijske (do kraja 2010.) i krize eurozone kao našeg okruženja (do kraja 2015.) te pogrešnog odgovora hrvatskih vlada na te ekonomske šokove.

KONSTATIRA da taj pad ne bi bio tako strmoglav da su reforme bile provedene, ali tsunami koji je uslijedio ipak ne bismo izbjegli. Plima i oseka našega okruženja su glavni uzroci podizanja i spuštanja broda koji se zove gospodarstvo Republike Hrvatske. Sada kada se naš brod podigao na plimi našega okruženja, kapetani na njemu viču da je to njihova zasluga. Međutim, reforme koje kapetani nisu proveli su reforme pravosuđa, javnih poduzeća, načina poslovanja, državne i javne uprave, obrazovanja i znanosti, lokalne uprave i samouprave, zdravstvenog sustava.

ISTIČE da sindikati u nizu reformi koje se ne provode nisu bili niti pozvani sudjelovati, a tamo gdje jesu, zdušno su ih zagovarali pa i do organiziranja najvećih demonstracija u zemlji zbog blokade obrazovne reforme. Međutim, reforme koje smanjuju radna prava a da za to nema prave potrebe, niti postoje analitičke procjene učinaka nisu reforme. Takvim „reformama“ u korist parcijalnih i dobrostojećih dijelova društva sindikati će se suprotstavljati.

RAZLIKUJE reforme u korist građana od racionalizacije troškova u korist poduzetnika. Kada poduzetnički krugovi, vladini dužnosnici i njihovi neoliberalni zagovornici govore o reformama, misle na smanjenje poreza i troškova poslovanja, što je doista počesto i potrebno, no to nisu reforme.

PODSJEĆA da prave reforme povećavaju efikasnost javnih servisa, i tek se na taj način indirektno smanjuju i troškovi poslovanja, ali takve reforme su dugotrajne i rijetko kada donose brze učinke – upravo suprotno od onoga što poduzetnički krugovi očekuju. Dakle, reforme ne mogu ukloniti trenutni problem iseljavanja i nedostatka radne snage. To mogu druge izvanredne politike, kojih nema. Prave reforme poboljšavaju život većini stanovništva (manjini je već poboljšan) i korisne su cijelom društvu. Primjerice, ozbiljna reforma zdravstva znači smanjiti liste čekanja, dok poduzetnike ona interesira samo kao smanjenje troškova. Prave reforme najčešće povećavaju troškove u kratkom roku da bi povećale efikasnost u dugom roku.

NAGLAŠAVA da bi hrvatska politika htjela reforme bez troškova za njihovu implementaciju. Njih je provodila i provodi nasumično. Reforme moraju biti pažljivo tempirane i dozirane, planirane i povezane, poredane u pravilnom redoslijedu i uz potporu većine. Reforme moraju biti dobro raspravljene u javnosti, kako bi građani vidjeli koristi u njima. Da bi to država mogla, mora imati povjerenje svojih građana. U tome leži najveći problem.

ZAKLJUČUJE da je kočničar reformi hrvatska politika, u ortačkom zagrljaju s partikularnim i klijentelističkim skupinama. Građanima, gospodarstvu i samoj državi prave su reforme u interesu i zato će ih sindikati i dalje zagovarati.

Za Sabor Sindikata

prof. dr. sc. Igor Radeka, predsjednik


REZOLUCIJA
protiv povećanja dobne granice za odlazak u mirovinu (49/18)

 

KONSTATIRAJUĆI kako bi Hrvatska uskoro, po naputcima Europske komisije, trebala donijeti Zakon prema kojemu od 2033. godine treba nastupiti povećanje dobne granice za odlazak u starosnu mirovinu na 67 godina života, dok bi se prijevremeni odlazak u mirovinu dodatno penalizirao

SABOR

NEZAVISNOG SINDIKATA ZNANOSTI I VISOKOG OBRAZOVANJA

na zasjedanju 21. travnja 2018.

 

UPOZORAVA da rješenje koje predviđa povećanje dobne granice za odlazak u starosnu mirovinu nije prihvatljivo iz sljedećih razloga:

–          ono je ekonomski i socijalno neodrživo, a ujedno je nehumano, osobito u pojedinim djelatnostima i zanimanjima u kojima i mlađe osobe imaju poteškoća s izdržavanjem osmosatnih psiho-fizičkih napora u okviru rada kojeg obavljaju;

–          povećanjem dobne granice za odlazak u mirovinu radna mjesta zadržava starija radna snaga s bitno oslabljenom sposobnošću za rad dok su mlade osobe u naponu snage uslijed toga vrlo često isključene iz tržišta rada, što dovodi do smanjenja ukupne produktivnosti gospodarstva;

–          nerazmjernim povećanjem dobne granice za odlazak u mirovinu poništava se temeljna svrha mirovinskog osiguranja, a to je osiguranje od rizika starosti, upravo iz razloga što se starošću radna sposobnost zaposlenika bitno umanjuje;

–          nepovoljan omjer radno aktivnog stanovništva i umirovljenika ne treba rješavati smanjenjem broja umirovljenika, već prilagodbama ekonomskih politika treba povećavati broj radno aktivnog stanovništva i povećati ekonomski rast;

–          suprotno od predloženog, mnoge zemlje Europske unije već sada snižavaju dobnu granicu za odlazak u mirovinu.

ISTIČE kako upravo mi u Sindikatu znanosti imamo puno moralno pravo, ali i moralnu obvezu protiviti se takvoj mjeri, budući smo mi organizacija radnika od kojih jedan dio čak i želi raditi dulje od sadašnjeg ograničenja. Produljenje može biti prihvatljivo samo za one skupine radnika kojima rad ne smeta zdravlju niti njihova dob smeta poslu.

PROPITUJE kakva je to politika koja zadržava starije ljude na rubu snaga u radnom odnosu, a mladima u naponu snage pokazuje put u inozemstvo jer za njih nije u stanju osigurati posao.

Umjesto produljenja, PREDLAŽE planirati skraćenje godina života za odlazak u mirovinu jer tako već postupaju neke zemlje u EU-u.

PODSJEĆA da će se u vrijeme kada roboti preuzimaju poslove ljudi, u vrijeme četvrte industrijske revolucije, digitalizacije i informatizacije, stvoriti materijalna bogatstva dovoljna za neslućenu humanizaciju ljudskih odnosa. Već stvorena bogatstva omogućavaju da se govori o temeljnom dohotku za sve građane neke zemlje te o skraćivanju radnoga vremena. Zašto se onda ne bi govorilo o skraćivanju godina života potrebnih za odlazak u mirovinu?

PRIMJEĆUJE da su današnja bogatstva raspodijeljena zastrašujuće nepravedno. Desetak najbogatijih ljudi raspolaže imovinom koliko i pola čovječanstva. Nije pitanje ima li bogatstva, već  kako je ono raspodijeljeno. Iako je Hrvatska siromašna zemlja, ona nije izolirani otok i učinci razvoja tehnologije i proizvodnje prelijevaju se u RH. Plima nezabilježenog znanstveno-tehnološkog progresa podići će i hrvatski brod, čak i ako on zaostaje za drugima u konvoju.

ZAKLJUČUJE da će demokratska društva moći izabrati žele li uvesti temeljni dohodak ili smanjiti uvjete za mirovinu. Do 2033. stanje će biti još povoljnije. Stvarati zakone i projekcije na tako dugi rok, a ne imati ovu osnovnu epohalno-ekonomsku činjenicu na umu, znači biti iza svoga vremena.

 

Za Sabor Sindikata

prof. dr. sc. Igor Radeka, predsjednik

 


Ključne riječi:

rezolucije | rezolucije Sabora Sindikata | Sabor Sindikata



Back to Top