Opravdanost mogućnosti rada do 68 godina

U korist mlađih ali ne na štetu starijih

Suočena s verificiranim potpisima više od 700 tisuća građana, Vlada RH je na sjednici održanoj 19. rujna 2019. godine objavila kako će u cijelosti ozakoniti sadržaj referendumskog pitanja Inicijative „67 je previše“, što je ispunjenje sindikalnih htijenja i volje građana u potpunosti. Međutim, Vlada najavljuje i dodatne intervencije u setu od šest drugih zakona čija je svrha, prema izjavama premijera i ministra rada, omogućiti rad do 68. godine života svima koji to žele. Sindikat prema toj odluci Vlade ima znatne rezerve. Naše neslaganje i zabrinutost odnose se na negativne posljedice takvih rješenja i na općem i na posebnom planu u sustavu znanosti i obrazovanja.

Opći plan i ekonomske štete

Rad do 68. godine života predviđa se kao pravo radnika, neovisno o tome postoji li za njegovim radom potreba ili ne.

  1. S obzirom da je najveći problem hrvatskog društva iseljavanje stanovništva, onda je ovakav prijedlog štetan i nerazumljiv. Među mnogim razlozima iseljavanje je motivirano ponajviše nedostatkom kvalitetnih radnih mjesta, što je pak posljedica neaktivne ekonomske politike Vlade (na tragu „preporuka“ Europske komisije). S obzirom da se na tom planu ne nazire neka pozitivna promjena, onda odluka o mogućnosti produljenja radnog vijeka do 68. godine de facto znači smanjivanje mogućnosti zapošljavanja mladih te istovremeno zadržavanje manje produktivne i manje motivirane radne snage.
  2. Takvo rješenje imalo bi ekonomskog i društvenog opravdanja samo i jedino tamo gdje postoji stvarna potreba za takvim radnicima, odnosno kada drugih radnika nema.
  3. Kalkulacije o financiranju mirovinskog sustava (radi njegove navodne neodrživosti – tvrdnja koja je dokazano neodrživa) ne mogu biti važnije od štetnih ekonomskih učinaka na proizvodnju i na povećanje ekonomske dinamike i efikasnosti. Sto puta je već rečeno: rješenje mirovinskog sustava nije u bavljenju godinama radnog staža već u ekonomskom rastu i otvaranju novih radnih mjesta.

Bonusi: stimulacija ili nagrada za zdravlje

  1. Dodjeljivanje bonusa na mirovinu onima koji ostaju raditi iza 65. godine je također mjera koja nema razložnog opravdanja. Ako je svrha te mjere stimuliranje ostanka u radnom odnosu, onda je ona nepotrebna, jer današnja mirovina u iznosu od 40% zadnje plaće zaposlenika je dovoljni stimulans da svatko tko je zdrav ostane u radnom odnosu. Drugačije bi bilo da mirovina iznosi 80% zadnje plaće, tada bi stimulans imao smisla. Ovako se bonus pretvara u nagradu za to što je netko imao sreću biti zdrav i u snazi, bez staračkih poteškoća (smanjenje radne i životne energije, poremećaj sna, pamćenja, vida, kostobolja, … itd. itd.).
  2. Novac koji se planira za bonus, budući da dolazi iz javnih sredstava, umanjuje mirovine onih koji su otišli u mirovinu s propisanih 65 godina, jer su to morali ili zbog bolesti ili navedenih poteškoća poznih godina.
  3. Nedvojbeno je da Vlada pokušava financijskim putem izvojevati ono što nije uspjela zakonskom regulacijom zbog referendumske inicijative i tako osujetiti ili ublažiti učinke referenduma i istovremeno zadovoljiti tzv. preporuke iz EU-a.

Zaključujemo: Nije prihvatljivo uvođenje prava zaposlenika na ostanak u radnom odnosu iza 65. godine, ako za njima ne postoji poslovna ili društvena potreba. Međutim, ako postoji, onda je takav ostanak do 68. godine poželjan, jer to za radnika znači duži period primanja plaće odnosno viši stupanj socijalne sigurnosti, veći broj uplata doprinosa u mirovinski fond i povoljniji izračun visine mirovine jednom kada ode iz svijeta rada, pod uvjetom da je to njegov osobni izbor. Bonus za ostanak u svijetu rada, kao oblik stimulacije, sasvim je nepotreban i štoviše štetan za sve koji u mirovinu odlaze redovno, jer predstavlja nagradu a ne stimulaciju, nagradu za to što radnik radi u sektoru ili na radnom mjestu u kojem je to moguće, ili za to što je zdrav i bez staračkih teškoća.

Sustav znanosti i obrazovanja

Jedan od sustava koji je najviše pogođen lakonskim pristupom upravo je sustav znanosti i visokog obrazovanja. Svaki radnik, pa i onaj u znanosti i visokom obrazovanju, koji ima 35 godina staža može otići u prijevremenu mirovinu sa 60 godina života, a u starosnu sa 65 godina života. Prema prijedlogu Vlade može raditi i dulje, a poslodavac ga ne može poslati u starosnu mirovinu sve do 68. godine, dok će sam radnik tijekom tog intervala od 65. do 68. godine moći otići u starosnu mirovinu kada god to poželi. Dakle, ako radnik ne ode u starosnu mirovinu sa 65 godina ostaje mu ugovor o radu koji prestaje silom zakona tek kada navrši 68 godina života.

I tu dolazimo do ključnog problema našeg sustava, a to je važeća zabrana zapošljavanja, odnosno zatvoreni sustav popunjavanja koeficijenata za plaću zbog kojeg je zapošljavanje mladih znanstvenika, kao i napredovanje onih koji su već u sustavu i ispunili su sve potrebne uvjete, ili nemoguće ili otežano sve dok se ne oslobodi blokirana masa koeficijenata koja se popunjava samo i jedino prirodnim odljevom onih znanstvenika i nastavnika koji su navršili propisanu dob za umirovljenje.

Zbog toga je takvo rješenje pogubno za sustav i njegovu kadrovsku obnovu. Ono je štoviše i nepravedno prema mlađim ljudima i ljudima srednje generacije.

Međutim, Sindikat je oduvijek zastupao stajalište da se onim znanstvenicima i nastavnicima koji su dokazali svoju znanstvenu izvrsnost, i ako na njihovim ustanovama postoji potreba za nastavkom radnog angažmana, to i omogući jer takvi pojedinci daju važan doprinos u prenošenju svojih iskustava i kompetencija na mlađe generacije. Međutim, smatramo da to načelo treba primjenjivati putem zasebne i neovisne procjene svakog pojedinačnog slučaja na razini ustanove, za razliku od generalnog propisa koji podjednako zahvaća sve, neovisno o razini njihovog znanstvenog i nastavnog doprinosa.

Nadalje, i u takvom slučaju bi se radni odnos mogao produljiti najviše do 70-te godine života.

Odluke Malog vijeća Sindikata znanosti

U tom pogledu je i Malo vijeće Sindikata na svojoj sjednici održanoj 4. listopada 2019. zauzelo stav koji se protivi najavljenim izmjenama ZZDVO-a u ovom obliku te inzistira na rješenju koje neće dovesti u pitanje nova zapošljavanja i potrebna napredovanja u sustavu, ali će u isto vrijeme omogućiti da se najkvalitetnijim znanstvenicima i nastavnicima omogući dulje zadržavanje u sustavu.

Ako ipak budu usvojena najavljena rješenja o produljenju radnog vijeka do 68. godine za sve, čak i ako za tim ustanove ili poduzeća nemaju realnu potrebu, Malo vijeće smatra da u sustavima znanosti i obrazovanja treba tražiti rješenja koja neće zatvoriti mogućnost napredovanja i zapošljavanja mladim ljudima u nastavnim, znanstveno-nastavnim i suradničkim zvanjima, stoga, u tom smislu Sindikat zahtjeva povećanje mase dostupnih koeficijenata, ili drugim riječima, ukidanje zabrane novog zapošljavanja, kako ostanak ljudi iza 65 godine u radnom odnosu ne bi osujetio zapošljavanja i napredovanja u sustavu znanosti i visokog obrazovanja.

Kada je riječ o nenastavnom i neznanstvenom osoblju rješenja koja će se odnositi na sve radnike u zemlji odnosit će se bez razlike i na njih, kao što je bilo i do sada.

U ostalim segmentima obrazovnog sustava sindikati obrazovanja imaju ista ili slična stajališta, jer takva rješenja sprječavaju zapošljavanje mladih ljudi, odnosno njihov ostanak u sustavu.

U Zagrebu, 7. listopada 2019. godine

 

Igor Radeka, predsjednik Velikog vijeća

Vilim Ribić, glavni tajnik

 


Ključne riječi:

#67jepreviše | koeficijenti | rad do 68 godina | zabrana zapošljavanja



Back to Top