Demokratski sindikalizam u raljama hrvatskog društva – Između prava i moći
U knjižici namijenjenoj svima onima koje zanimaju pitanja o položaju i utjecaju hrvatskih sindikata na društvo i vice versa, Vilim Ribić analizira razvoj i stvarnu snagu sindikata u Hrvatskoj, oslanjajući se na gotovo četiri desetljeća neposrednog sindikalnog iskustva
Iako su sindikalna prava zajamčena Ustavom, zakonima i međunarodnim standardima, autor upozorava na velik jaz između prava zapisanih na papiru i stvarnih mogućnosti sindikata da utječu na položaj radnika i razvoj društva. Knjižica govori o pravnom položaju sindikata, slabostima socijalnog dijaloga, radu pravosuđa, Ustavnog suda i inspekcije rada, kolektivnom pregovaranju, padu sindikalnog članstva te odnosu politike, medija i sindikata.
Uz analizu hrvatskog sindikalizma od demokratskih promjena do danas, publikacija donosi i konkretne primjere sindikalnih uspjeha, neuspjeha i institucionalnih prepreka. Namijenjena je sindikalnim aktivistima, ali i svima koji žele bolje razumjeti povezanost sindikalnog organiziranja, radničkih prava, socijalne pravde i demokracije.
Publikaciju možete pročitati u nastavku:
Na ovome mjestu prenosimo kraći uvodni tekst profesora Predraga Markovića o knjizi i autoru:
UMJESTO PREDGOVORA
Ovaj je tekst izvorno bio namijenjen za Konferenciju o radnim pravima na sveučilištu u Kyotu, Japan, u veljači 2026. godine. Međutim, iz njega je vidljivo kako je autor pisao tekst tako da bude koristan i u Hrvatskoj, posebice za sve one koji bi se možda željeli upoznati, ne samo s idejom već i s teškoćama sindikalnog organiziranja, a nisu to mogli saznati na ovako pristupačan način.
Autor je stoga možda i nesvjesno gotovo zaokružio problematiku s kojom se susreće hrvatski sindikalizam u zadnja četiri desetljeća, stavljajući naglasak na trajne i sada već endemske probleme, koji sindikate prate kroz ovo razdoblje.
Pročitavši ovaj važan tekst za sve nas u sindikatima, ali i za sve dobronamjerne, koji više intuitivno razumiju i naslućuju neraskidivost veza između temeljnih građanskih sloboda, sindikalnog organiziranja, socijalne pravde i same demokracije, izašao sam iz teksta s pomiješanim osjećajima. S jedne strane istinsko zadovoljstvo pa gotovo i katarza. Bio sam veoma zadovoljan kako je ovom složenom pitanju kolega Ribić pristupio, ali još i više kako ga je uobličio. Vrlo jasne i odmjerene analize smjenjuju se sa kratkim i sažetim opservacijama društveno-političkih prilika, ključnim epizodama i glavnim akterima koje su sindikalni pokret doveli do pozicije u kojoj se danas nalazi. Stoga to nije samo anamneza trenutnog stanja sindikalnog organiziranja već i njegova vrlo jasna dijagnoza. Ukratko, Vilim Ribić je napravio tekst koji poput svjetionika osvjetljava položaj sindikalnih organizacija u hrvatskom društvu. Istovremeno osjetio sam i malu nelagodu, jer sam shvatio koliko bitnih uvida o sindikalizmu kao takvom nisam imao, unatoč činjenici što sam kao čelnik sindikata, po prirodi stvari, nešto bolje od ostalih upućen u problematiku. Stoga sam sugerirao da se tekst koristi dvojako. On bi trebao biti analitički prilog raspravi o tome kamo sindikati i socijalna pravda kroče, za sve one u zemlji koji se tim pitanjima bave i koje to zanima. Istovremeno sam predložio da tekst postane poticajna literatura za sindikalne aktiviste, na seminarima i drugdje. Zapravo, tekst je koristan za sve građane ove zemlje kojima je istinski stalo da kroz oči jednog od protagonista zbivanja shvate kako su se sindikati u neovisnoj Hrvatskoj sve do današnjih dana stvarali i rastvarali, uspijevali i posrtali; kako su bili podržavani i potkopavani, hvaljeni i prezirani.
Sindikalni posao nije trivijalan, veoma je složen i zahtjevan jer nosi sa sobom jednu širu stručnu pa i ekspertnu dimenziju te kao takav ponekad zna biti nerazumljiv manje upućenima. On je operativno intenzivan, emotivno buran i ne ostavlja vremena njegovim akterima za spisateljski angažman koji je očito prijeko potreban. Stoga je svaki ovakav rad, koji dolazi iz dubine sindikalnog iskustva, ali i dubine sindikalnog srca, dragocjeno štivo, kakvih bi svakako trebalo biti puno više ako želimo izgraditi Hrvatsku kao pravednu državu koja jamči dostojanstveni život svojim građanima. Vjerujem da će mnogi nakon čitanja ovog teksta shvatiti zašto bez sindikata to nije moguće.
U Zagrebu, 29. svibnja 2026. godine
prof. dr. sc Predrag Marković,
predsjednik Velikog vijeća Sindikata znanosti
