Dostupna finalna verzija uredbe o koeficijentima

KLIKNI OVDJE

Image by cosmix from Pixabay

Kako je euro podijelio Europu

Kad su ministri financija eurozone nedavno izdali zajedničko priopćenje puno hvalospjeva povodom dvadesete obljetnice uvođenja euro novčanica i kovanica, dogodilo se nešto zanimljivo: ništa. Nitko se nije pridružio slavlju niti imao potrebu da izrazi neslaganje.

15. veljače 2022.

Project Syndicate objavio je komentar Janisa Varufakisa, bivšeg grčkog ministra financija, povodom dvadesete obljetnice uvođenja eura kao zajedničke valute. Ovdje ga prenosimo u cijelosti:

Prije točno 20 godina, puštanjem u opticaj novih kovanica i novčanica, zajednička europska valuta je postala opipljiva stvarnost. Ministri financija eurozone obilježili su godišnjicu izdavanjem priopćenja u kojem su zajedničku valutu opisali kao jedno od „najopipljivijih dostignuća europskih integracija“. Istina je, zapravo, da euro nimalo nije doprinjeo europskim integracijama. Naprotiv.

Primarna svrha eura bila je pospješiti integraciju eliminiranjem troškova valutnih konverzija i, još važnije, otklanjanjem rizika destabilizirajućih devalvacija. Europljanima je obećano da će nova valuta potaknuti rast prekogranične trgovine, da će se životni standardi u različitim zemljama ujednačiti, da će se fluktuacije poslovnih ciklusa ublažiti, da će cijene biti stabilnije, i da će investicije unutar eurozone donijeti brz rast produktivnosti i ujednačavanje ekonomskog rasta u zemljama članicama. Ukratko, euro će omogućiti da čitava Europa postane Njemačka, na jedan dobar način.

Dvadeset godina kasnije, niti jedno od tih obećanja nije ispunjeno. Otkako je eurozona uspostavljena, trgovina unutar zone porasla je za 10%, što je znatno niže od rasta globalne trgovine od 30% u istom periodu i, još važnije, od rasta trgovine između Njemačke i tri zemlje EU koje nisu prihvatile euro, a koji je iznosio 63%. Te zemlje su Poljska, Mađarska i Češka.

Ista stvar je i sa produktivnim investicijama. Masovni val zajmova iz Njemačke i Francuske preplavio je zemlje kao što su Grčka, Irska, Portugal i Španjolska, što je bio izvor krize eura prije 10 godina. Također, najveći broj stranih izravnih investicija iz zemalja kao što je Njemačka usmjeren je u onaj dio EU koji je odabrao ne ući u monetarnu uniju. Dok su razlike u investicijama i produktivnosti unutar eurozone rasle, konvergencija je zabilježena jedino u odnosu na zemlje koje su ostale izvan zone.

Što se tiče dohotka, na svakih 100 eura dohotka koji je prosječan Nijemac ostvario 1995. godine, prosječan Čeh je zarađivao 17, prosječan Grk 42, a prosječan Portugalac 37. Od ove tri zemlje, jedino u Češkoj nije bilo moguće podići eure s bankomata nakon 2001. godine. A opet, do 2020. godine prosječan dohodak Čeha približio se ostvarenom njemačkom dohotku od 100 eura za cijela 24 eura, dok je u Grčkoj i Portugalu to pomicanje iznosilo 3 i 9 eura.

Ključno pitanje nije zašto euro nije donio konvergenciju, već zašto su svi vjerovali da će euro to učiniti. Kratak osvrt na tri para dobro integriranih ekonomija ovdje može biti od koristi: to su Švedska i Norveška, Australija i Novi Zeland te Amerika i Kanada. Bliska povezanost ovih zemalja nikada nije bila ugrožena upravo zato što su izbjegle monetarnu uniju.

Da bismo uočili kakva je bila uloga monetarne neovisnosti u održavanju bliskih veza između povezanih ekonomija, pogledat ćemo kako su se kretale stope inflacije. Nakon 1979. godine, stope inflacije u Švedskoj i NorveškojAustraliji i Novom Zelandu te Americi i Kanadi bile su uglavnom slične. S druge strane, bilateralni valutni tečajevi su u istom periodu značajno fluktuirali da bi apsorbirali šokove asimetričnih recesija i bankarskih kriza.

Nešto slično događalo se i u EU, u odnosima između Njemačke, vodeće ekonomije eurozone, i Poljske, zemlje koja ne koristi euro. Kada je nastao euro, poljska zlota je izgubila 27% vrijednosti. Onda je nakon 2004. porasla za 50%, da bi za vrijeme financijske krize 2008. ponovo pala za 30%. Poljska je izbjegla generiranje rasta zaduživanjem u inozemstvu, što je bilo tipično za članice poput Grčke, Španjolske, Irske i Cipra, kao i ogromnu recesiju kada se zahuktala kriza eura. Treba li nas onda čuditi što je od svih EU ekonomija najviši stupanj konvergencije s Njemačkom dostigla upravo Poljska?

U retrospektivi, gotovo da se čini kako je arhitektura eura postavljena s ciljem da proizvede najveće moguće udaljavanje između zemalja članica. Europljani su ustanovili zajedničku centralnu banku koja iza sebe nije imala zajedničku državu koja će je podržati kada je to potrebno, i ostavili zemlje članice da se snalaze bez centralne banke koja će ih podržati kada nastupi financijska kriza, a države su primorane pokrivati gubitke banaka koje posluju na njihovom teritoriju.

Stranim zajmovima u dobra vremena nagomilana su neodrživa zaduženja. Na prvi znak financijske krize (bilo privatnog ili javnog duga), događa se neizbježno: financijski grč čitave eurozone, koji nužno produbljuje razlike i donosi nove disbalanse.

Laički govoreći, Europljani su odlučili uštediti tako što će skinuti amortizere s automobila, a onda su upali u prvu rupu na putu. Razlog zašto su zemlje poput Poljske, Novog Zelanda i Kanade bolje podnijele globalnu krizu (ne zaostajući dodatno za Njemačkom, Australijom i Amerikom, i ne predajući im vlastiti suverenitet) jest to što su se oduprle monetarnoj uniji s moćnijim susjedima. Da su podlegle iskušenju zajedničke valute, krize 1991., 2001., 2008. ili 2020. pretvorile bi ih u dužničke kolonije.

Neki tvrde da je Europa izvukla potrebne pouke. Kriza eura i pandemija donijele su eurozoni nove institucije kao što su Europski mehanizam za stabilnost (zajednički fond za pokrivanje gubitaka), Jedinstveni nadzorni sustav za europske banke i plan oporavka NextGenerationEU.

To su velike promjene. Ali to je tek minimum onoga što je neophodno da bi se euro održao u životu, a da pritom ne promijeni svoj karakter. EU je tako potvrdila spremnost da promijeni sve kako bi sve ostalo isto – ili točnije, da bi izbjegla jedinu promjenu koja je doista važna: a to je formiranje pune fiskalne i političke unije, što je preduvjet za uspješno upravljanje makroekonomskim šokovima i eliminiranje regionalnih disbalansa.

Dvadeset godina nakon nastajanja, euro je konstrukcija koja dobro funkcionira samo u dobra vremena, dok u međuvremenu doprinosi rastu nejednakosti umjesto da je smanjuje. To je donedavno inspiriralo žučne rasprave – i nadu da je Europa svjesna jačanja centrifugalnih sila koje ugrožavaju njene temelje.

Ali nije više tako. Kada su ministri financija eurozone objavili zajednički hvalospjev jedinstvenoj valuti, dogodila se zanimljiva stvar: ništa. Nitko im se nije pridružio u slavlju. Nitko nije osjetio potrebu da izrazi neslaganje. Takav stupanj apatije nije dobar znak za uniju ugroženu sve izraženijim nejednakostima i ksenofobičnim populizmom.

*Prevedeni tekst preuzet je s Peščanik.net i prilagođen hrvatskom jeziku.

 


Ključne riječi:

euro, Janis Varufakis, Project Syndicate, uvođenje eura

Vezane vijesti

Prednosti članstva