Prijedlog politike u znanosti i visokom obrazovanju

 

PETI SABOR SINDIKATA

NEZAVISNI SINDIKAT ZNANOSTI I VISOKOG OBRAZOVANJA

Na tragu dokumenta o znanstvenoj politici, koji je usvojen na posljednjem saboru Sindikata, u svibnju 2000. godine, Sindikat ponovno, povodom Petog sabora, reartikulira koherentno i cjelovito viđenje znanstvenog i visokoobrazovnog područja. Sindikalni doprinos društvenoj raspravi o teškoćama i razvojnim pravcima sveučilišta i znanosti, proizlazi iz sinteze dosadašnjih iskustava u zaštiti radnih i akademskih prava, iz domaćih promišljanja i najrelevantnijih inozemnih spoznaja, te iz najdubljih i istinskih interesa nastavnika i znanstvenika.

Iz rakursa brige za unapređenje znanosti i visokog obrazovanja, radnih uvjeta i radnih prava, akademskih prava i sloboda, te financiranja znanosti, Sindikat osvjetljava i ostala područja znanstvene i visokoobrazovne politike kao što su organizacija znanosti i sveučilišta, upravljanje našim ustanovama, regionalna politika i privatizacija, i ostale teme aktualne u trenutnim reformskim procesima.

Ovaj prijedlog, kao i prethodni, valja shvatiti kao poticajni i stalno otvoreni dokument za trajnu diskusiju unutar Sindikata, naših sveučilišta i šire u društvu. Raspravu vidimo i važnijom od samog rezultata.

PRIJEDLOG POLITIKE U ZNANOSTI I VISOKOM OBRAZOVANJU

U Razvojnim prioritetima RH, socijalni partneri i Vlada RH, krajem 2001. godine, zapisali su kao ciljeve Republike Hrvatske:

  • “Ravnomjerno povećanje državnog financiranja sustava obrazovanja i znanosti u trogodišnjem razdoblju na razinu postotnog izdvajanja iz BDP-a zemalja EU, pod uvjetom i u svrhu provedbe reformi u oba sustava.
  • Reforma čitavog sustava obrazovanja što podrazumijeva intenziviranje učenja postupaka i vještina, i fleksibilno obrazovanu radnu snagu.
  • Reforma sveučilišta u moderno i integrirano sveučilište.
  • Uvođenje instrumenata, subjekata i procesa mjerenja kvalitete u sustavu obrazovanja i znanosti.”

Očekivanja poreznih obveznika – radnika, građana i poslodavaca – od znanosti i sveučilišta susreću se u ovim rečenicama s očekivanjima znanstvene i sveučilišne zajednice od društva. Razvojni prioriteti RH povezali su povećano financiranje s reformskim procesima, ali i uspjeh reforme s povećanim financiranjem. Bez temeljite preobrazbe, znanost i visoko obrazovanje nisu u stanju odgovoriti potrebama zemlje, ali bez adekvatnog financiranja niti jedna reforma nema nikakvih izgleda. Sve što će se događati idućih godina u znanosti i obrazovanju vezat će se stoga uz reformu sustava. Utoliko je nužno određenje nastavnika, znanstvenika i njihovog Sindikata spram budućih procesa.

Očekivanja društva i okvir djelovanja

Zahtjevi iz budućnosti kao reformski ciljevi

Na putu iz razvojne periferije u red razvijenih i sređenih europskih zemalja, u kojima rad i znanje predstavljaju temelj materijalnog i kulturnog bogatstva, Hrvatska se ne može osloniti na postojeće zapuštene i zastarjele sustave visokog obrazovanja i znanosti. Hrvatska reforma visoke naobrazbe i znanosti treba nadilaziti ne samo našu situaciju već i postojeće stanje u većini zemalja Europske unije. Budućnost Hrvatske traži ustroj znanosti i visokog obrazovanja koji je kompatibilan reformskim procesima u zemljama Europske unije, te sukladan tranziciji razvijenog svijeta iz industrijskih društava u društva znanja. Komparativna prednost neke zemlje u takvom svijetu sve će se manje ogledati u pukoj sposobnosti usvajanja novih spoznaja, a sve više u brzini usvajanja znanja i kreativnom odgovoru na nova otkrića. Radikalne promjene u svijetu traže radikalno uklanjanje svih prepreka unutar postojećeg stanja. Hrvatska nema više vremena za kompromise s prošlošću i sadašnjošću, za pogađanje s partikularnim interesima… Hrvatska treba sustav znanosti i visokog obrazovanja koji je sposoban inicirati i nositi glavni teret promjena u društvu.

Stoga su očekivanja društva od akademske zajednice velika, zahtjevna i legitimna. Sposobnost sveučilišta i znanosti da na njih odgovore dovoljno ambiciozno i odgovorno, ali jednako toliko, ako ne i više, sposobnost političke elite i državne vlasti da takva očekivanja podupiru politički i materijalno, odlučivat će o ukupnoj sposobnosti Hrvatske za priključenje krugu naprednijih nacija. Hrvatska od obrazovanja, a posebno od sveučilišta i znanosti, očekuje kvalitetno i moderno obrazovanje, što znači fleksibilno obrazovanu radnu snagu, sposobnu za kreativnu primjenu vještina, postupaka i znanja, obrazovanu u višim fazama obrazovanja modularno, fundamentalno i multidisciplinarno, te humanistički i demokratski prosvijećenu u nižim fazama naobrazbe. To podrazumijeva:

  1. prijenos i primjenu znanja i vještina u ostale radne i kreativne dijelove društva, uz zaštitu od komercijalizacije i profaniranja nastavnog i istraživačkog rada;
  2. povećanje učinkovitosti obrazovnog i znanstvenog procesa – racionalnu i sveobuhvatnu upotrebu ljudskih resursa i materijalnih kapaciteta s učinkom na skraćivanje vremena studiranja i porast udjela studenata koji završavaju studij;
  3. vrednovanje kvalitete nastave i istraživanja, kao i jačanje vanjskog i poticanje unutarnjeg nadzora nad ispunjenjem zadaća i obveza;
  4. jačanje odgovornosti na svim razinama unutar sustava visokog obrazovanja i znanosti;
  5. sustav cjeloživotnog obrazovanja i sustav osposobljavanja učitelja i nastavnika za realizaciju reforme ostalih dijelova obrazovanja;

Hrvatska država je, s druge strane, dužna jamčiti znanstvenicima i nastavnicima:

  1. povećanje izdvajanja za znanost i obrazovanje;
  2. čvrsto integrirana sveučilišta posvećena svojoj temeljnoj civilizacijskoj misiji – obrazovanju mladih naraštaja, te otkrivanju i prenošenju znanstvenih spoznaja;
  3. temeljne akademske slobode u okviru akademske samouprave
  4. jačanje demokratičnosti i veće reprezentativnosti u upravljanju znanstvenim i visokoobrazovnim institucijama;
  5. zadovoljavajuće pravne i političke preduvjete za ispunjenje gornjih zadaća,

Najavljenu reformu bez gornjih jamstava, znanstvenici i nastavnici, sveučilišta i znanstvene ustanove neće biti u stanju provesti, niti bi takva reforma imala šanse na uspjeh. Da bi reforma uopće počela navedeni imperativi moraju se tretirati kao aksiomi modernog ustroja visokog obrazovanja i znanosti. Društveni je gubitak tempa i vremena iscrpljivanje u diskusijama i traganje za konsenzusom o navedenim zadaćama (npr. o integraciji sveučilišta i ukidanju pravne osobnosti fakulteta). Takva pitanja ne mogu biti predmet dogovaranja, već eventualno edukacije u politici, pa i na sveučilištu. Reforma će, međutim, biti i proces u hodu u kojem će se mnoga pitanja rješavati u intenzivnoj komunikaciji sa znanstvenicima i nastavnicima.

Međunarodni okvir djelovanja

Međunarodni okvir u kojem se provodi reforma i u kojem Sindikat mora artikulirati svoju odgovornu društvenu poziciju zadan je potpisivanjem Bolonjske deklaracije 1999. godine, kada se 29 europskih zemlja obvezalo na prihvaćanje temeljnih načela Magna Charte i na započinjanje stvaranja jedinstvenog europskog obrazovnog prostora čiji je cilj harmonizacija i postupno prilagođivanje visokoškolskih sustava svih zemalja. Takvi procesi, koji trebaju završiti do 2010. godine, omogućit će visoku mobilnost i zapošljavanje svih građana Europe i povećati kompetitivnost europskog visokog obrazovanja. Bolonjska deklaracija nije dokument koji prisiljava na reforme, već dokument koji sadrži temeljne smjernice za reforme. Neprihvaćanje reformi u nekoj od zemalja znači ostati izvan glavnih tijekova promjena s nesagledivo štetnim posljedicama.

Društveni okvir

Dio sveobuhvatnih promjena u društvu. Reforma se ne može i ne smije odnositi samo na usko područje koje obuhvaćaju resori obrazovanja i znanosti, već mora korespondirati ukupnom okruženju u kojem se istodobno trebaju provoditi slični reformski zahvati. Hrvatska je zemlja u kojoj mnogi sustavi, podsustavi i institucije služe prije svega same sebi, a malo koja cjelini i zajedničkom dobru u onoj mjeri u kojoj to zahtijevaju imperativi brzoga razvoja. Neovisno o tome koliko malo obrazovanje i znanost financirano, ono je najskuplje onda kada nije usklađeno sa stvarnim potrebama gospodarstva i društva.

Dio reforme obrazovanja. Korjenita promjena Hrvatskog društva nije moguća ako ne dolazi iz bitno izmijenjenog obrazovnog sustava. Stoga se reforma visokog obrazovanja i znanosti treba obaviti kao sastavni dio cjelovite reforme osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja. Povećanje kvalitete obrazovnog sustava mora ići putem oslobađanja obrazovnih programa od nepotrebnih sadržaja, uključivanja u međunarodne integracije i putem tehnološkog i materijalnog razvoja obrazovnog sustava.

Načela

U reformskim procesima koji će zahvatiti znanstvene i obrazovne ustanove, nastavnike i znanstvenike, a time i

  • jednaki pristup visokom obrazovanju i znanosti, ograničen samo vrsnošću i sklonošću studiranju, te znanstvenom i nastavnom radu;
  • javno i stabilno financiranje utemeljeno u materijalnoj skrbi Države i njenoj prosvjetiteljskoj zaštiti civilizacijskog poslanja visokog školstva i znanosti;
  • jedinstvo znanosti i sveučilišnog obrazovanja, te stručnog i nastavnog rada;
  • imanentno demokratski i samoupravni karakter akademske zajednice;
  • odgovornost akademske zajednice široj društvenoj zajednici;
  • dijalog i partnerstvo između znanstvene zajednice, društva, sindikata i Države;
  • transparentnost rada izvršne i sveučilišne vlasti i otvorenost prema javnosti;
  • prilagodljivost sustava standardima i trendovima našeg civilizacijskog miljea, razvojnim prioritetima i veličini zemlje, te regionalnim karakteristikama

Uočene teškoće i problemi

Trajna nebriga društva i njene posljedice

Neupitno je najtrajniji problem hrvatske znanosti i visokog obrazovanja dugogodišnja potfinanciranost i potcjenjeni društveni status.

Ova teškoća multiplicirala je niz negativnih efekata – od kadrovske insuficijencije, do nezadovoljavajuće kvalitete rada i niske produktivnosti, do slabog utjecaja znanosti i sveučilišta na ukupni društveni i materijalni razvoj, do erozije rada i znanja kao društvenih vrijednosti, do pada moralnih standarda na sveučilištu, do stanja svijesti u dijelu nastavnog i znanstvenog korpusa – od stanovite apatije i gubitka samopouzdanja, izostanka intelektualne agilnosti i probojnosti, do znanstvenih oaza socijalne autističnosti i ispoljavanja sterilne superiornosti – ukratko do društvene i političke marginalizacije, intelektualne izoliranosti i samodostatnosti. Neodgovarajuću klimu ne ilustriraju samo brojke u Državnom proračunu, već i slab interes javnosti, novinstva i politike, za znanstvene teme, a osobito za pitanja znanstvene politike. Nisko financirana znanost najskuplja je znanost, jer kao takva uglavnom služi samoj sebi i ne daje odgovarajuće prinose. Iako važan dio znanosti mora imati neutilitarnu dimenziju, nezamislivo je ukupni sustav znanosti tretirati kao sustav društvene potrošnje, tj. intelektualnog razglabanja i dokolice, i ne prepoznati u današnjem vremenu conditio sine qua non civilizacijskog izdignuća svakog naroda. Stoga, za svaku je vlast nedopustivo ne zahtjevati od sustava znanosti razvojne prinose društvu, kao što je nedopustivo znanstvenicima ne omogućiti proizvodnju tih prinosa. Svaki prigovor o niskoj produktivnosti hrvatske znanosti gubi svoju snagu pri usporedbi njene produktivnosti po jedinici financiranja u svjetskim razmjerima.

Zapostavljeni društveni status, nerazumijevanje obrazovanja i znanosti kao temeljne snage izgradnje novog društva, izostanak vizija svih političkih garnitura na ovim prostorima, imao je za posljedicu višegodišnji izostanak ulaganja u opremu, investicije i ljude; trajni odlazak kvalitetnih ljudi u inozemstvo; zanemarivanje policentričnog razvoja; nove inicijative bez odgovarajuće prostorne, materijalne i kadrovske ekipiranosti; nerealna očekivanja od kadrovski devastiranih sveučilišta; propuštanje zaoštravanja odgovornosti u oba sustava; spregu privilegiranih centara na sveučilištima s politikom…

Intenzivna integracija u međunarodne tijekove donijet će niz blagotvornih efekata i olakšati brzo uklanjanje većine unutarnjih slabosti. Međunarodna prisutnost zahtijevat će velike unutarnje napore znanstvene zajednice na reformi sustava i kompatibilnosti u međunarodnim okvirima.

Kritička ocjena stanja

Suglasni smo s navodom iz Razvojnih prioriteta RH da postojeće stanje visokog obrazovanja i znanosti uglavnom karakteriziraju “zapušteni i zastarjeli sustavi, neprilagođeni nacionalnim i gospodarskim problemima i prioritetima.” te nezadovoljavajuća kvaliteta visokoobrazovnog i znanstvenog rada. Naravno, postoje i suprotni primjeri, središta vrlo kvalitetnoga rada u nastavi i znanosti, ali su oni više posljedica individualnih napora ili stjecaja pozitivnih okolnosti nego što proizlaze iz samog sustava.

Hrvatski obrazovni i znanstveni sustav dobrim je dijelom nedovoljno učinkovit, u ponajvažnijoj zadaći, “proizvodnji” znanja i obrazovanih kadrova, u kvalitativnom i u kvantitativnom smislu, a to se posebno očituje u duljini studiranja i broju diplomiranih studenta.

Upisna politika praktično ne postoji, na neke fakultete upisuje se preveliki broj studenata s obzirom na kapacitete, ali i s obzirom na potrebe za tim profilima, a s druge strane, u usporedbi s drugim zemljama, ukopno premali broj studenata u odnosu na broj stanovnika.

Naši curriculumi uglavnom su zastarjeli, unatoč nizu pozitivnih iznimki, studenti su velikim dijelom obrazovani zastarjelim metodama, neinovativno i neinventivno, te poslodavci dobivaju kadar niske razine upotrebivih znanja. Poslijediplomska nastava i stručna specijalizacija prečesto je izvan ocjene kvalitete.

Znanstveni podmladak u brojnim slučajevima koristiti se za realizaciju neznanstvenih projekata radi stjecanja materijalne dobiti, a počesto je u pitanju i nedovoljna kompetentnost mentora. Nema sustavnog praćenja odljeva visokoobrazovanih kadrova u inozemstvo, niti ima brige o njihovom povratku u Hrvatsku. Stručnjaci koji su otišli vrlo rijetko održavaju radne kontake s matičnim sveučililištem u zemlji.

Vrlo je slaba koordinacija sustava osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja sa sustavom visokog obrazovanja, i u smislu funkcioniranja jedinstvenog obrazovnog sustava, i u smislu podizanja kvalitete profesora i nastavnika u osnovnom i srednjem obrazovanju.

Znanost i visoko obrazovanje u cjelini nisu postali ključne poluge društvenog razvitka, te imaju vrlo slab, gotovo zanemariv utjecaj na gospodarski i tehnološki razvoj zemlje. Samo iznimno postoji dobra suradnja gospodarstva i visokog obrazovanja i znanosti putem stipendija, financiranja projekata, praćenja adekvatnosti znanja koje se stječe na visokim učilištima, korekcija curriculuma i sl. Vrlo često se suradnja s gospodarstvom pretvara u netransparentno poduzetništvo i u (zlo)upotrebu javnog dobra za osobne probitke.

Znanstvena produktivnost je niska: skroman je broj svjetski relevantnih radova i aktivnih znanstvenika. Niska razina kvalitete rada odnosi se jednako i na obrazovni proces.

U pravilu ne postoji čvrsta veza i suradnja između fakulteta i javnih instituta, što je dodatno rasipanje ionako skromnih infrastrukturnih, odnosno nastavnih i znanstvenih ljudskih resursa.

U sustavu dominira logika nezamjeranja i poznanstava, koja umjesto konkurencije i napretka proizvodi kooperaciju u pokriću uzajamnih slabosti, usljed čega na mnogim mjestima nema odgovarajuće selekcije ljudi, borbe ideja, bistrenja mišljenja i vrijednosti.

Umjesto intelektualne kompeticije dominira interesna kooperacija oko materijalnih probitaka, pri čemu se partikularno štiti raznim sredstvima, a najčešće pogrešno shvaćenom autonomijom sveučilišta.

Ukratko: niti gospodarstvo, niti državna uprava, niti lokalna samouprava, niti u krajnjoj liniji Europa kojoj težimo, od ovakvog hrvatskog obrazovnog i znanstvenog sustava ne može dobiti odgovarajuće poluge tzv. održivog razvoja.

PREPREKE PROMJENAMA

Prepreke promjenama nisu malobrojne pa se stoga s njima valja i ovdje malo pozabaviti. Nepostojanje svijesti i interesa da se prilike mijenjaju, ne samo kod dijela politike, već i i u nekim upravljačkim krugovima na sveučilištu i u znanosti, gdje su u pravilu glasni oni koji po svaku cijenu nastoje zadržati postojeće stanje.

Izostanak adekvatnog i kontinuiranog vrednovanja pojedinaca, projekata, programa i ustanova, što u startu onemogućava transparentno i učinkovito stimuliranje i razvoj dobrih, odnosno destimuliranje i korekciju lošijih dijelova sustava.

Nepostojanje konkurencije među programima i ustanovama. Vrlo je teško, iako ne i nemoguće u maloj zemlji razviti zadovoljavajući stupanj konkurencije među sveučilištima, fakultetima, odnosno znanstvenim ustanovama.

Problem zakonske regulative i pravne sigurnosti. Dva postojeća temeljna zakona, unatoč izmjenama, pokazali su se kao loši propisi, neprecizni, nejasni i nekompatibilni sa suvremenim europskim i svjetskim rješenjima. Također, nepridržavanje zakona i zakonskih rokova postalo je prečesta pojava koja pridonosi pravnoj nesigurnosti, ništa manjoj od one u društvu u cjelini.

Iskrivljene interpretacije autonomije sveučilišta

Stvarni problemi autonomije nisu uvijek odgovarajuće shvaćeni u sveučilišnoj zajednici i u društvu. Autonomija sveučilišta tumači se kao samodostatni sustav ekskluzivnih prava, ali bez odgovornosti prema širem društvenom okruženju, kao njene sastavne odrednice. Autonomija se ne shvaća u službi sloboda članova akademske zajednice, već kao autonomija fakulteta i njihovih čelnika, iza koje je moguće i kršenje zakonskih propisa, kao i rad bez nadzora, i to počesto na štetu nastavnika, a bez ikakve odgovornosti. Takva interpretacija autonomije sveučilišta ozbiljan je problem koji nas znatno može udaljiti od modernog sveučilišta.

Posebno zabrinjava da takva interpretacija dolazi iz Ustavnog suda. Na cijelom Zapadu civilizacijska vrijednost je samo autonomija sveučilišta, a ne i autonomija fakulteta. Takav anakroni pristup, jedinstven u Europi, stimulans je centrifugalnim težnjama na sveučilištu. On zaobilazi sam smisao autonomije sveučilišta, kao institucionalnog odraza akademskih sloboda koje primarno pripadaju svim članovima akademske zajednice, a ne tek njihovim čelnicima i uskom krugu povlaštenika. Naime, počesto se ne zna ili zaboravlja, autonomija je tek institucionalni okvir za ostvarenje akademskih sloboda, autonomija je sredstvo, a svrha su akademske slobode.

Slabosti u organizaciji i upravljanju

Naši studiji nisu sveučilišni u skladu s međunarodnim tendencijama. To i ne mogu biti ako sveučilišta nisu cjelovito integrirana. Ona se danas sastoje od fakulteta, kao pravnih osoba, koji sasvim legitimno i legalno brinu o optimizaciji svojih sustava, a ne o kvaliteti i razvoju cjeline – sveučilišta.

Cijeli je sustav centraliziran na dvije razine: na razini države (ministra) te na razini dekana fakulteta. Tijela sveučilišta imaju vrlo mali utjecaj u upravljanju i kreiranju razvoja, a dekani netransparentno upravljaju fakultetima, pri čemu nemaju kome odgovarati za svoj rad. U tom kontekstu valja otvoriti pitanje duljine dekanskih mandata. Sadašnji kratki mandati ne potiču odgovorno obnašanje funkcije.

Financijsko poslovanje, kvaliteta rada i briga o racionalnosti i zakonitosti poslovanja nisu pod odgovarajućim nadzorom osnivača, a nisu niti dovoljno međukontrolirani unutar ustanova. Ovlasti i odgovornosti pročelnika katedri, odjela ili drugih organizacijskih jedinica svedeni su na minimum. Mnogi problemi sveučilišta svode se na neodgovarajuću demokratičnost u upravljanju ustanovama i znanstvenim tijelima, te u biranju upravljačkih tijela i čelnika. Sastavi Senata nisu dovoljno reprezentativni, u njih se ulazi primarno po upravljačkom kriteriju (samo dekani). Nezadovoljavajući je udio studenata u upravljačkim tijelima sveučilišta i fakulteta.

Asimetrija u veličini hrvatskih sveučilišta dodatno otežava vođenje konzistentne i jedinstvene visokoobrazovne i znanstvene politike. Uvjerljivo najveće Zagrebačko sveučilište, kao konglomerat heterogenih i divergentnih interesa, vrlo je teško, ako ne i nemoguće uspješno integrirati u učinkovito sveučilište. Ono je kao takvo teško upravljivo, a zbog prostorne dislociranosti i disfunkcinalno za modularno obrazovanje i mobilnost studenata i nastavnika.

Financiranje

Sustav je nedvojbeno nedostatno financiran. No, istovremeno je financiranje pretjerano distributivno i netransparentno. Model financiranja je zastario, financiranje nije ni u kakvoj korelaciji s kvalitetom. Neprihvatljiv je i postotak kojim se u ukupnim proračunskim sredstvima za znanost financira studentski standard – ta izdvajanja dvostruko su veća od troškova “hladnog pogona” svih fakulteta u državi.

Izostanak koncepta regionalnog razvoja

Ne postoji nacionalna koncepcija regionalnog sveučilišnog i znanstvenog razvoja, nema odgovarajućih poticaja za odlazak kvalitetnih kadrova na izvanzagrebačka sveučilišta i javne znanstvene institute.

Problemi u sustavu veleučilišta

Čvrsto povezana s regionalnim gospodarstvom i lokalnom samoupravom, učinkovita i fleksibilna u obrazovanju kadrova koji imaju praktična znanja kompatibilna s potrebama poslodavaca, upravo su veleučilišta mogla i trebaju biti snažan motor regionalnog razvoja. Nažalost, većina veleučilišta pokazala se kao promašen i katastrofalno izveden projekt, bez kadrova i prostornih kapaciteta.

Prijedlozi nužnih promjena

Potpora politike – Vlade i Sabora. Prema iskustvima zemalja EU reforma sustava znanosti i visokog obrazovanja izuzetno je složena i nemoguće ju je provesti bez najodlučnije potpore Vlade i Sabora. Unatoč otporima neodlučnost i odgađanje nužnih zahvata u izravnoj je suprotnosti s temeljnim nacionalnim interesima i svakim danom postaje sve skuplje. Stvarni izgledi za uspjeh ne postoje ako politika ne prihvati da početkom 21. stoljeća ulaganje u obrazovni i znanstveni sustav daje u konačnici rješenje problema nezaposlenosti i rasta životnog standarda.

Zakonska rješenja. Nova zakonska rješenja pretpostavka su za početak reforme. Usvajanje novog jedinstvenog temeljnog zakona o znanosti i visokom školstvu primjerenije je jedinstvu znanosti i sveučilišnog obrazovanja. U Zakon je nužno uvesti jasne sankcije koje će osobito zaposlenike štititi u slučaju nepoštivanja propisa, prekoračenja rokova i sl.

Vrednovanje kvalitete

Uspjeh gotovo svih reformskih mjera izravno i najviše ovisi o uspostavi sustava vrednovanja kvalitete. Kontinuirana valorizacija kvalitete pojedinaca, projekata i osobito ustanova, utemeljena na jasnim i međunarodno prihvaćenim mjerilima, jedini je korektivni faktor koji je moguće dosljedno primjeniti u razvoju obrazovnog i znanstvenog sustava. Stoga je nužno utemeljiti agenciju ili slično tijelo s isključivim zadatkom periodičnog vrednovanja i rangiranja naših obrazovnih i znanstvenih institucija. Da bi vrednovanje bilo pošteno i transparentno, ono u što većoj mjeri mora biti neovisno, što znači da bi to tijelo moralo biti financirano višestrano: od strane države, znanstvenih/obrazovnih ustanova i poslodavaca.

Promjene financiranja sustava

Znanost i visoko obrazovanje mora se dostići prosjek izdvajanja zemalja Europske unije. Visina financiranja pojedinih nositelja nastave i istraživanja mora se vezati uz razvijeni i brzi sustav vrednovanja pojedinaca, programa i ustanova.

Nužno je uvesti financijsku autonomiju sveučilišta i umanjiti financijske ingerencije Ministarstva, uz istovremeno jačanje njegove nadzorne uloge.

Potrebno je poticati financiranje obrazovanja i znanosti od strane drugih ministarstava, ali još i više od strane nedržavnih subjekata (gospodarstvo, inozemni financijeri, zaklade). Pri tome je nužno uvesti porezne poticaje.

Poželjno je uvesti razumno participiranje studenata u troškovima studija tako da to izravno stimulira najbolje studente, odnosno da lošije motivira na učinkovitije studiranje, ali ne tako da se to pretvori u socijalnu prepreku jednakom pristupu svih slojeva stanovništva visokom obrazovanju. Nužno je financijski snažno podupirati najkvalitetnije projekte, odnosno značajno smanjiti financiranje neproduktivnih istraživanja.

Osigurati u primjerenoj mjeri stvaranje tzv. vlastitih prihoda na tržištu, ali i razraditi njihovo transparentno trošenje na neprofitnom načelu, kako ne bi uslijedila ona trka za zaradom na javnom dobru koja šteti znanosti i nastave.

Organizacija i upravljanje

Usklađivanje strukture visokog obrazovanja s tendencijama EU (odnosi se prije svega na integraciju sveučilišta, modernizaciju curriculuma, redefiniranje statusa i strukture dodiplomskog i poslijediplomskog studija, prihvaćanje europskog sustava kreditinih bodova (ECTS), te omogućavanje izravnog pristupa doktorskom studiju za asistente.

Što prije potrebno je utemeljiti i omogućiti učinkoviti rad u ključnim tijelima: Nacionalnom vijeću za visoko obrazovanje i Nacionalnom odboru za znanost. Štoviše, po uzoru na slična tijela razvijenih zemalja EU (1) nužno je postupno decentralizirati sustav smanjujući djelokrug stručnih ovlasti Ministarstva znanosti i tehnologije, odnosno povećavajući izvršne ovlasti i odgovornosti Nacionalnog vijeća i Nacionalnog odbora.

Bilo bi iznimno korisno pri Vladi utemeljiti savjetodavno tijelo za razvoj zemlje utemeljen na znanosti i obrazovanju, (npr. Savjet za znanost i razvoj), tijelo koje će, zajedno s predstavnicima Sabora, Vlade, Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje i Nacionalnog odbora za znanost, kao i socijalnih partnera (poslodavaca i sindikata), na savjetodavnoj razini utjecati na cjelokupni razvoj sustava obrazovanja i znanosti u RH.

Potrebno je stvarati pretpostavke za jasniju organizaciju sveučilišta po odjelskom principu, u kojem su odjeli nosioci znanstvenog rada svih znanstvenika unutar istog znanstvenog polja na jednom sveučilištu.

Nužno je povećati demokratičnost i reprezentativnost akademske zajednice u upravljačkim tijelima. Izbore rektora obavljati među svim profesorima na saboru sveučilišta, a ukinuti automatizam ulaska dekana u Senat. Osigurati odgovarajuću zastupljenost u Senatu svih članova akademske zajednice i akademskih struktura.

Potrebno je ojačati ovlasti, ali i odgovornosti, prvenstveno rektora i senata, ali i svih drugih čelnika koji raspolažu stanovitim ovlastima. Jednako tako potrebno je ugraditi tijela i instrumente unutarnje i vanjske zaštite akademskih sloboda i prava svih članova akademske zajednice, od studenata do nastavnika, te ojačati tijela unutarnjega i vanjskoga nadzora svugdje gdje postoje ovlasti (nadzorna vijeća, etička povjerenstva itd.).

Valja na temelju rektorskih i dekanskih iskustava razmotriti i pitanje prekratkih mandata, kao i plaćama bitno bolje stimulirati preuzimanje ovlasti i odgovornosti u sustavu.

Integracija sveučilišta

Sveučilišta trebaju postati jedine pravne osobe, a fakulteti podružnice, što jedino može jamčiti promjenu koja će voditi uskoj suradnji fakulteta, studiranju na sveučilištu, mobilnosti studenata i nastavnika, te racionalnom upravljanju kadrovskim i materijalnim resursima. Propise treba prilagoditi stvarnim odnosima i veličini sustava.

Redimenzioniranje sveučilišta

Iako je ukidanje pravne osobnosti fakulteta nužan element reforme, ono za posljedicu može imati fragmentacijske tendencije i mrvljenje sveučilišta, posebno onog najvećeg, na mnoštvo specijaliziranih mini-sveučilišta. Sve treba učiniti da se nikako ne dozvoli atomizacija postojećih sveučilišta u male i odviše specijalizirane cjeline. Takvo razdvajanje djelovalo bi pogubno na uspostavljanje suvremenih sveučilišta i na temeljnu misiju sveučilišnog obrazovanja, kao što se to uostalom i dogodilo u nekim tranzicijskim zemljama.

Međutim, o redimenzioniranju sveučilišta, ipak se mora otvoriti otvorena i temeljita rasprava, jer postoji niz snažnih argumenata koji upućuju da bi bilo bolje kad bi hrvatska sveučilišta bila usporedive veličine po broju studenata i nastavnika. Položaj svih hrvatskih sveučilišta bio bi tako ravnopravniji za kompeticiju, organizacija i rad bili bi bitno učinkovitiji, a ostvarili bi se i uvjeti nužni za vrednovanje kvalitete visokih učilišta. Tako bi se mogao riješiti i problem tromosti, i upravljačke neučinkovitosti glomaznog Sveučilišta u Zagrebu. Eventualni zahvati u veličinu sveučilišta moraju svakako podrazumijevati znatne državne investicije radi relokacija postojećih fakulteta (izgradnja novih objekata i uspostava kampusa…).

Privatizacija visokog obrazovanja

Neprihvatljiva je bilo kakva privatizacija od države utemeljenih znanstvenih i obrazovnih institucija. Visoko obrazovanje mora biti pretežito u državnom vlasništvu i javno financirano.

Privatna visoka učilišta su poželjna i prihvatljiva ako su javna i neprofitna, ako udovoljavaju od države propisanim standardima kvalitete, ako potiču kompeticiju u kvaliteti i ako ne potkopavaju kadrovske i materijalne temelje javnog visokog obrazovanja i znanosti.

Osnivanje sveučilišnih klinika

Zbog specifičnosti obrazovanja lječnika, stomatologa i veterinara potrebno je pri reformi obrazovanja i zdravstva osigurati osnivanje sveučilišnih klinika. Za razliku od uobičajenog modela sveučilišnih bolnica u svijetu, u kojima se objedinjuju vrhunska medicina i znanstveni rad, u Hrvatskoj su kliničke bolnice i klinički bolnički centri zapravo samostalne zdravstvene ustanove na čiji razvoj medicinski fakulteti, odnosno sveučilišta imaju vrlo malo utjecaja. (2)

Veleučilišta

Nužno je revidirati cjelokupni sustav veleučilišta. Reorganizacijom sveučilišnog sustava omogućiti kadrovsko osnaživanje pojedinih veleučilišta. Ne dopustiti rad i osnivanje veleučilištima koja kadrovski, prostorno i kvalitetom obrazovanja ne udovoljavaju suvremenim kriterijima.

Financiranje veleučilišnog sustava u značajnoj mjeri prebaciti na regionalnu, odnosno razinu lokalne samouprave i gospodarstva.

Iskorak u načinu obrazovanja

Cjeloživotno obrazovanje. S razvojem zemlje i modernog tržišnog poslovanja, povezano s procesima fleksibilizacije radnih odnosa i znatno češćih ulazaka i izlazaka iz radnog odnosa, nužno se nameće i razvijanje institucija cjeloživotnog obrazovanja, kao mogućnost da zaposlenici lakše mogu promijeniti zanimanje, profesionalnu orijentaciju, odnosno specijalizaciju.

Za mnoga zanimanja, kao što su nastavnici, liječnici itd., nužno je osigurati sustav trajnog obrazovanja u institucijama visoke naobrazbe.

S obzirom na imperativ da se u što kraćem roku Hrvatska pretvori u društvo znanja, ritam i zahtjevi prema obrazovnom sustavu bit će veći nego što mu postojeći ljudski potencijali dozvoljavaju. Zato je važno što prije pokrenuti nacionalni projekt učenja na daljinu, koji će modularno omogućiti stjecanje znanja putem interneta. Ovaj projekt imao bi i vrlo pozitivne ekonomske učinke jer bi angažirao hrvatske informatičke potencijale. Nakon nekog vremena projekt bi se mogao postupno širiti i na srednje i osnovno obrazovanje, stručno usavršavanje itd. Međutim, učenje na daljinu može biti samo dopunska i pomoćna metoda koja ne može i ne smije supstituirati sveučilišni život i neposredni kontakt nastavnika i studenta, pogotovo ne radi razloga štednje državnog proračuna.

Znanstveni instituti

Ulogu i misiju pojedinih znanstvenih instituta trebalo bi redefinirati u pravcu ostvarivanja znanstvenih programa od strateškog interesa za RH, uz komponentu vrhunskih istraživanja, ali i sudjelovanja u visokom obrazovanju, te uspostavljanja znanstvene infrastrukture na korist cjelokupnog sustava znanosti i visokog obrazovanja.

Nakon temeljite analize rada postojećih javnih znanstvenih instituta, koju svakako treba obaviti budući Nacionalni odbor za znanost, valja uključiti dio instituta u sveučilišta.

Dio samostalnih javnih instituta moguće je prirodno povezati u mrežu instituta, po uzoru na Max Planck, CNRS, Weizmann. U takvim institutima znanstvena zajednica po logici stvari morat će preuzimati znatno veću odgovornost u radu na strateškim razvojnim prioritetima zemlje. Neke od takvih instituta treba uključiti u poslijediplomski studij, a putem znanstveno-tehnoloških parkova povezati ih s gospodarstvom.

Postoji i skupina instituta u gospodarskim subjektima koja mora uživati javnu potporu za razvojna istraživanja od većeg interesa za gospodarstvo i zemlju u cjelini. Takvim institutima valja omogućiti sudjelovanje u istraživačkim, pa i nastavnim programima na sveučilištu.

Tehnologija i znanost i sveučilište

Transfer tehnologije i primjena znanstvenih otkrića. Nužno je uspostaviti cjeloviti sustav potpore transferu znanja i znanstvenika u privrednu djelatnost. Sustav treba omogućiti znanstvenicima komercijalizaciju znanstvenih ideja privremenim ili djelomičnim izlaskom znanstvenika iz sustava znanosti i visokog obrazovanja (na godinu-dvije, pola radnog vremena, smanjivanje norme itd..), radom u znanstveno-tehnološkom parku pri sveučilištu, ili osnivanjem trgovačkih društava (start-up poduzeća) s mogućnošću znanstvenog dioničarstva za inventivne i produktivne istraživače, čime se pored transfera tehnologije rješavaju i pitanja intelektualnog vlasništva, problemi plaćanja dodatnog rada na sveučilištu itd. Zakonom bi trebalo propisati da u takvim slučajevima sveučilište ili javni znanstveni institut mora imati više od polovice udjela u vlasništvu takvih poduzeća.

Nakon nekog vremena, kroz takav sustav transfera tehnologije rješavat će se i zapošljavanje mladih doktora znanosti. Dok se ne uspostavi normalna potražnja za znanstvenim kadrom treba osigurati posebne programe poticaja za zapošljavanje onih mladih ljudi koji ne mogu ostati u sustavu znanosti i visokog obrazovanja.

Odgovornost znanosti prema tehnološkom razvoju. Tehnološki razvijena društva, koja značajan dio svoga BDP-a ostvaruju kroz poduzeća utemeljena na modernim tehnologijama, imaju cijeli lanac institucija koje povezuju fundamentalna, primjenjena i razvojna istraživanja s proizvodnjom za tržište. Ulaganjem u sve tri istraživačke razine osigurava se potrebna raznorodnost i njihova uspješna interakcija.

Razvojni je imperativ Hrvatske snažan utjecaj hrvatske znanosti na razvoj vlastitih modernih tehnologija, za što je potrebno aktivirati znanstveno-istraživačke potencijale, intenzivirati raznolike programe suradnje znanosti i gospodarstva i time ojačati tehnološku osnovicu zemlje. U tom je procesu potpora Države i njena aktivna uloga neizostavan preduvjet povećane kompetitivnosti postojećih i osnivanja novih poduzeća utemeljenih na znanju.

Provedba vulgarnih gledišta prema kojima znanstvene institucije trebaju dio svoga financiranja osigurati u suradnji s privredom, sa svrhom stvaranja proizvoda i usluga namijenjenih tržištu, dugoročno bi razorila znanstvenu supstancu zemlje. Poduzeća i poduzetnici trebaju imati koristi od znanstvenih istraživanja kao izvora novih ideja i novih tehnologija, a ne kao poligona za kreiranje proizvoda za tržište.

Osposobljavanje radne snage za moderne tehnologije. Sposobnost rješavanja problema u okviru modernih tehnologija omogućuje obrazovanje na dodiplomskim i postdiplomskim studijima, te stručnim i znanstvenim programima, pod uvjetom da su takvi centri obrazovanja na fronti znanstvenih istraživanja. Općeprihvaćeno je gledište da je za razvoj tehnološki orijentiranih poduzeća od veće važnosti radna snaga koja je tijekom obrazovanja usvojila generička nego praktička znanja. Državno financirani znanstveni pogon u fundamentalnim i primijenjenim istraživanjima jamac je takvih centara obrazovanja.

Međunarodna kompetitivnost sveučilišta i znanstvenih institucija

Hrvatska sveučilišta i znanstvene institucije ne mogu odgovoriti budućim potrebama Hrvatske ako nemaju sposobnost međunarodne kompetitivnosti. Do toga se može doći samo intenzivnim povezivanjem sa sveučilišnim i znanstvenim institucijama u regiji, Europskoj uniji i vodećim zemljama svijeta, i to razmjenom profesora, znanstvenika i studenata, uključivanjem profesora i znanstvenika hrvatskog porijekla u obrazovne i znanstvene programe u Hrvatskoj, korištenjem stranog jezika u nastavi, pojednostavljenjem zapošljavanja stranaca na našim ustanovama… Samo znanost koja je međunarodno integrirana može kroz svoju mrežu međunarodne suradnje osigurati pristup svjetskim centrima znanja i modernim tehnologijama.

Dostupnost informacija iz sustava znanosti i visokog školstva

Treba napraviti brz i radikalan korak u osiguranju potpune dostupnosti svih informacija, znanstvenih i obrazovnih sadržaja, koje se stvaraju u sustavu znanosti i visokog obrazovanja. Svi obrazovni sadržaji koji nisu zaštićeni komercijalnim ugovorima trebaju biti dostupni putem računalne mreže. Nužno je kreirati baze podataka s tekstovima diplomskih, magistarskih i doktorskih radnji i osigurati da se s izdavačima znanstvene literature ugovore nacionalne licence koje omogućuju svim korisnicima u sustavu pristup informacijama i publikacijama elektroničkim putem.

Kadrovska politika i radni odnosi

Mobilnost kadrova jedan je od najvažnijih razloga reforme. Zakonska rješenja i sustav financiranja trebaju stvoriti bitno veću mobilnost nastavnika, studenata i znanstvenika unutar sveučilišta, između sveučilišta, između regija, te između instituta i sveučilišta. Znanstvenike s instituta nužno je, u što većoj mjeri, angažirati u nastavi na sveučilištu, a kadrovima sa sveučilišta treba omogućiti znanstveni rad koristeći infrastrukturu i kadrovske resurse javnih instituta.

Napredovanja u zvanjima treba maksimalno debirokratizirati, istovremeno zakonski uvodeći jasnu i jedinstvenu proceduru.

Potrebno je omogućiti ubrzano napredovanje najkvalitetnijih, brže od uobičajenog hoda.

Osobito je važno uložiti napore radi ujednačavanja kriterija za izbor u zvanja u različitim znanstvenim područjima i poljima.

Sustav napredovanja mora biti koncipiran tako da postavlja visoke kriterije za ulazak u sustav, najoštriju selekciju za ulazak u znanstveno-nastavni status, konkurenciju za najviša zvanja, ali sustav mora moći očuvati kadrove koji nisu uspjeli ili nisu ostvarili visoke domete u znanosti, a čija su specifična znanja i vještine od koristi u nastavi i istraživanju, pod uvjetom da takvi imaju manju plaću i veću normu u nastavi, da su na raspologanju cijelom sustavu itd. Takvu mogućnost valja predvidjeti kroz kategorije predavača ili kroz lepezu stručnih i suradničkih zvanja.

Potrebno je izjednačiti status znanstvenih novaka i asistenata. Sve asistente, u statusu današnjih novaka, nužno je uključiti u nastavu, uvjetujući daljnje napredovanje odre?enim brojem nastavnih sati. Asistente-novake dodjeljivati samo mentorima čija je znanstvena produktivnost i kvaliteta prepoznatljiva u međunarodnim relacijama za odgovarajuće područje.

Treba u budućnosti stvoriti sustav poticaja s ciljem da što više znanstvenika i nastavnika sklapa prvi ugovor o radu u sveučilišnoj sredini u kojoj nije doktorirao. Na primjer, razraditi model prema kojemu se takvim kandidatima omogućava rješavanje stambenog pitanja (povoljan stambeni kredit – sufinanciranjem kamate i državnim jamstvom), uz mogućnost da regionalni centri kandidatu ponude i dodatne pogodnosti.

Plaće za znanstveno i nastavno osoblje ne smiju biti bitno ispod tržišne vrijednosti stručnjaka u privredi, a mogu se dodatno diferencirati prema kategorijama izvrsnosti i svjetske produktivnosti. Sustav mora privlačiti najkvalitetnije pojedince.

Kadrovsko stanje Ministarstva znanosti vrlo nas zabrinjava. Naime, na temelju naših dosadašnjih iskustava, upozoravamo da postojeće Ministarstvo znanosti ovako opsežnu reformu nije u stanju provesti, tako da su nužne bitne promjene u kvalitativnom smislu.

Radni odnosi

Nisu prihvatljive promjene u postojećem sustavu radnih odnosa, jer sadašnje stanje pruža pravu mjeru između potrebne sigurnosti u radnom procesu dugog trajanja, kao što je istraživanje i nastava, i potrebne nesigurnosti, nužne za kreativni posao kao što je znanost. Reizbori znanstvenika i nastavnika u zvanja i natječaji za radno mjesto svakih pet godina, na koji mogu aplicirati sve osobe koje za nj imaju uvjete, predstavlja visoki stupanj nesigurnosti, dok s druge strane radni odnos na neodređeno vrijeme predstavlja minimum nužne pravne sigurnosti zaposlenika.

Svaki zahvat u tu materiju s aspekta daljnjeg jačanja nesigurnosti radnog mjesta predstavlja ekstremizam ispod civilizacijskih standarda. Takve tendencije dolaze iz upravljačkih krugova naše znanosti, koji svoju nesposobnost da se riješe loših kadrova, usljed komformizma i logike nezamjeranja, žele pokriti zakonskim rješenjima o radnom odnosu na određeno vrijeme i time ugroziti cijeli sustav na dulji rok.

Asistenti. Prihvatljiv je radni odnos na određeno vrijeme za asistente i suradnička zvanja do stupanja u znanstveno ili znanstveno-nastavno zvanje, pod uvjetom da se otvori mogućnost stambenih kredita i za zaposlenike koji su u radnom odnosu na određeno vrijeme. U suprotnom, ako se ta praktična prepreka ne ukloni, postaje nužno i za asistente uvesti formalni radni odnos na neodređeno vrijeme, ali s mogućnošću češćih natječaja i oštrih reizbora. Na taj način asistent faktički ostaje u istoj poziciji kao da ima radni odnos na određeno vrijeme, ali u formalnom smislu, ima radni odnos na neodređeno vrijeme, čime može aplicirati i na stambene kredite.

Sustav mora privlačiti najbolje mlade ljude, a to sigurno neće ako im nudi male plaće uz visoki stupanj nesigurnosti radnog mjesta i pri tome uz stambenu besperspektivnost u prvih deset godina njihovog radnog angažmana.

Izbor u trajno zvanje. Nisu prihvatljive tendencije ukidanja izbora u trajno zvanje iz poznatih civilizacijsko povijesnih razloga zbog čega je takav institut u akademskoj zajednici i uveden.

Proceduralne teškoće. Potrebno je riješiti niz proceduralnih teškoća kao npr.: izbori u zvanja traju neprimjereno dugo, rokovi iz zakona se ne poštuju, uvjeti za izbor nisu međusobno usklađeni, rokovi u kojima natječaj treba završiti nisu definirani, nema propisane odgovornosti za propuste i neažurnost ustanova, Ministarstva, sveučilišta, povjerenstva ili mentora u slučajevima kad ti propusti zaustavljaju napredovanja istraživača, koji nema mogućnost zaštite svojih prava u takvim slučajevima.

Stambena politika

S ozbirom na prirodu posla, prethodni problem može se riješiti tako da Ministarstvo znanosti započne projekt poticajnih stambenih kredita s privilegiranom i sufinanciranom kamatom iz sredstava Državnog proračuna.

Sažetak

Zahvaljujući socijalnom partnerstvu Sindikat znanosti vrlo je aktivno uključen u tijek reformskih rasprava i procesa. Sudjelujući u aktualnim zbivanjima i na njih utječući, Sindikat ostvaruje višestruko korisnu ulogu: smanjuje mogućnost pogrešaka državne i znanstvene vlasti, ali kroz dijalog izoštrava i poboljšava svoja stajališta, te istovremeno brine o budućem položaju znanstvenika, nastavnika i ostalih zaposlenika.

Sindikat i na planu znanstvene politike podržava sve one mjere i korake koji nas vode u društvo bogatih europskih nacija, jer je to daleko najvažniji interes naših članova. Taj put svakog društva, pa i Hrvatskog je dugotrajan, i ni malo lagodan, kao što je svako uspinjanje teško. Hrvatska zapravo niti na ovom području nema alternative. Izbor uspješnih solucija vrlo je mali. Stoga se ne treba zavaravati glasnim otporima promjenama. Njih će biti na svim razinama, od privilegiranih krugova na sveučilištu do politike, i to ne samo zbog gubitka pravne osobnosti fakulteta, već i zbog koncepta plaćanja studija, zbog uvođenja vrednovanja kvalitete, zbog zahtjeva za pojačanim financiranjem znanosti, a i zbog transparetnosti glede vlastitih prihoda i upisnih kvota, itd.

Pri svemu tome valja se sjetiti stare političke mudrosti: kad god se provode reforme uvijek se stvara dojam da je otpor znatno jači nego što doista jeste, jer oni koji gube dotadašnje pozicije i privilegije to brzo uoče pa postaju vrlo glasni, dok svi oni drugi kojima će reforme najviše pogodovati obično su neodlučni jer nisu sigurni da će im se to doista i dogoditi.

Ogromna većina naših nastavnika i znanstvenika ima interes za kvalitetnim obrazovanjem i vrhunskim znanstvenim radom, a to jednostavno nije moguće bez adekvatnog financiranja, bez uključenosti u europski znanstveni prostor, bez uključenja zemlje u Europsku uniju, a to sve neminovno zahtjeva integrirano sveučilište i ukidanje pravne osobnosti fakulteta, mobilnost nastavnika i studenata, financiranje ustanova koje ovisi o vrednovanju kvalitete ustanova i pojedinaca, te pojačanu kompeticiju za svaku znanstvenu kunu.

Zbog toga naši nastavnici i znanstveni, te njihov Sindikat, ne mogu ne poduprijeti ovakav smjer promjena, jer su reforme njihov najvitalniji interes i način da sve svoje kreativne potencijale mogu posvetiti istraživanju i studentima, bez prepreka u sustavu i oskudice u sredstvima.

Kao jedna od jačih sindikalnih udruga na području visokog obrazovanja u ovom dijelu Europe, kao organizacija koja je dosadašnjim naporima potvrdila legitimaciju aktivnog čimbenika u znanstvenoj zajednici, vjerujemo da ćemo, angažirajući naše članove, i ovaj puta dati doprinos autentičnom promišljanju hrvatske znanstvene i sveučilišne zbilje.


1. Na primjer tzv. HEA – Higher Education Authority u Irskoj, NWO- The Netherlands National Research Council u Nizozemskoj, Swedish Council for Planning and Coordination of Research, odnosno National Agency for Higher Education u Švedskoj, itd.

2. To je naročito naglašeno pri neadekvatnom probiru kadrova, koji vrlo često ne mogu pokrenuti i izvesti programe koje bi takav tip bolnice morao imati. Stoga izostaje temeljna svrha ovog tipa bolnica, kao što su: podizanje razine medicinske struke na najvišu moguću razinu, razvoj novih i uvođenje najmodernijih postojećih terapijskih i dijagnostičkih postupaka, te kvalitetna edukacija studenata i drugih kadrova. Važno je naglasiti da sve klinike ne mogu biti sveučilišne bolnice, što danas nije praksa u Hrvatskoj. Samo one koje ispune stroge kriterije kvalitete dijagnostike, terapije, znanstvenog rada i obrazovanja kadrova mogu dobiti status sveučilišnih bolnica. U njih bi se trebalo više ulagati, ali i očekivanja isto tako moraju biti veća. Ovakvom politikom postiglo bi se da medicinski fakulteti i sveučilišta budu u pravom smislu riječi integralni dio hrvatske medicine, kao i da imaju aktivnu ulogu u njenom razvoju.

U Zagrebu, 15. lipnja 2002.

Malo vijeće Sindikata


Ključne riječi:

politika u znanosti i visokom obrazovanju | programski dokumenti



Back to Top