Zašto nema dogovora

Autorski tekst Vilima Ribića objavljen u Jutarnjem listu od 13. srpnja o razlozima zašto nećemo pristati na Vladin prijedlog. Budući da je tekst u Jutarnjem skraćen, ovdje objavljujemo integralnu izvornu verziju. Dijelove teksta koje Jutarnji nije objavio označili smo svijetlijom nijansom sive.

Četiri od osam sindikata, koji okupljaju 66 tisuće članova, odbila su prijedlog Vlade o bespovratnom ukidanju regresa, božićnica i jubilarnih nagrada (sindikati koji su popustili imaju 28 tisuća). Dio će medija odgovornost pripisati sindikatima koji su time „onemogućili spas Hrvatske“. Nema sumnje, dogovor Vlade i sindikata bio bi dobar znak za ovu zemlju, iako spas Hrvatske ipak ne ovisi o njemu, već o investicijama kojih još uvijek nema. Prva lopata nije zakopana do najavljenog roka, stranih partnera nema, ulazak u EU nije gospodarski kapitaliziran, kočničarska monetarna politika nije promijenjena, visoke kamatne stope nisu smanjene, a poduzetničke inicijative, smjelosti i projekata nema. To je tako zbog manje više istih onih razloga zbog kojih je cijela Europa u blokadi, na što iz dana u dan upozorava plejada svjetskih ekonomskih autoriteta. Primjećujem, kapitala ima (i u Hrvatskoj), radne snage ima, a proizvodni kapaciteti su neiskorišteni. Kakvo je to društvo koje nije u stanju mobilizirati sve te resurse? Odgovor: kapitalističko usred krize. Mjere štednje put su u spiralu propadanja u okolnostima ustrašenog kapitala. Zakonitosti u ekonomiji depresije sasvim su drugačiji od ekonomije prosperiteta. U zemlji su četiri bitna instrumenta ekonomske politike podešena prorecesijski: porezi su povećani, tečaj je precijenjen, kamate su previsoke, a javna potrošnja smanjena. Unatoč svemu tome javnost se fokusira na pregovore o božićnici, što je potpuno iracionalno, ali je dobar način da se skrene pozornost s izostanka investicija i pronađe krivce u sindikatima. Ipak, ima li sindikalno odricanje smisla? Ima, iako je valjda svima jasno da tu fiskalni učinak nije presudan. Sve Linićeve lamentacije o stanju u privredi, koje su uglavnom točne, nisu u korelaciji s isplatama ove tri naknade. Međutim, sindikati su ocijenili da postoji jedna opasnost za zemlju, kao argument za nužnost odricanja, a to je mogući pad kreditnog rejtinga. Stoga smo bili spremni odustati od ove tri naknade u ovoj i idućoj godini. Postavili smo samo jedan mali uvjet. Ono što dajemo sada u krizi potrebno je ljudima vratiti kada novaca bude. Na naše iznenađenje, odgovor Linića bio je negativan s obrazloženjem da će kriza trajati nekoliko godina (s mjerama štednje, doduše, doista će tako i biti) i da oni neće ostaviti nikakve obveze budućoj vladi. Nije maliciozno ako se pitamo znači li to da Linić misli kako neće uspjeti zemlju izvući iz krize u ovom mandatu i da neće dobiti izbore? Nadalje, svaka vlada potpisuje svaki mjesec razne ugovorne obveze koje obvezuju sljedeće vlade. Međutim, kada to treba napraviti radi radnih ljudi, onda Linić to navodno ne može. Smiješno. Ako takav razuman sindikalni prijedlog nije prihvatljiv (čini mi se da većini drugih ministara jeste), onda Linić tjera kapric u kojem vidim samo jedan smisao: smanjiti izdatke za zaposlene u dugom nizu godina sukladno smjernicama proračuna za iduće tri godine kojima nova Vlada predviđa smanjenje javne potrošnje s 41% BDP-a na 37% BDP-a. Hrvatska javna potrošnja je jedna od najmanjih (u Europi je prosjek 50%). Posljedice tako male javne potrošnje, a pri tome još i izdašno rasipne na neproduktivne skupine i sektore, godinama podnose svojom oskudicom prosvjeta i znanost. Otuda toliki otpor prosvjetara. Daljnje smanjenje i ovako male javne potrošnje pogodit će građane koji koriste javne servise. Eto zašto Vlada ne pristaje na povrat božićnice i regresa po izlasku iz krize, a zašto mi na tome inzistiramo. Iduće godine čeka nas prestanak važenja Temeljnog kolektivnog ugovora, pa je jasno da će se ići na ukidanje tih i sličnih prava. Olako pristajanje na ukidanje tih prava bez povrata otvaranje je vrata novim posezanjima. Sindikati koji su pristali na bezuvjetni gubitak ovih naknada ne shvaćaju da su na to pristali trajno. Ako se tome pridruži mrvljenje sindikata privilegiranjem strukovnih sindikata u pregovorima te otežavanjem kolektivnog pregovaranja, onda sve upućuje da je na djelu provedba neoliberalne agende, rastakanja socijalne države. Sindikati su jedini u državi koji su se u stanju tome oduprijeti. Stalno ponavljanje da novaca nema nije pravi argument iz više razloga. Prvo, skandalozna je i civilizacijskoj razini neprimjerena odluka parlamenta koji usvoji državni proračun a da u njemu predvidi nepoštivanje ugovora, makar to bili po njima očito manje vrijedni ugovori s radnim ljudima. Zato nema novca. Jer su tako predvidjeli. Nadalje, prognoza da će se uskraćivanjem prekovremenih sati uštedjeti 2 milijarde kuna znak je neupućenosti, kao što je i znak nesnalaženja zakašnjelo započinjanje pregovora uslijed čega im je pobjegao regres. I na koncu, novaca ima, porezni prihodi su veći za 4,5% u prvih pet mjeseci, a projekcije turističke sezone vrlo su optimistične. Međutim, neovisno o tome bili smo spremni na odricanje. Pregovori sa sindikatima mogu završiti uspješno samo i jedino ako se teškoće ekonomske situacije uspiju pomiriti s načelom pravednosti. Nažalost, Vladini pregovarači nisu pokazali niti najmanju spremnost da shvate potrebe i tegobu suprotne strane. Sindikati bi po njima trebali zaboraviti na svoju misiju i držati lojtre ekonomskim projekcijama Slavka Linića. Linićeve promašene projekcije zabrinjavaju čak i njegove simpatizere. Krive su mu bile prognoze da neće biti rasta cijena i da će u ovoj godini biti rast, a ne pad BDP-a. U potonjem slučaju omalovažio je znanstvene ekonomiste kao statističare. Čovjek ima pravo pogriješiti, pogotovo ako ima čestite namjere, ali mu mi nemamo pravo nekritički vjerovati.Za sva posrtanja i blokade u privredi pronađeni su krivci. To su sindikalni čelnici iako su dogovor odbila tijela sindikata i iako će se Vladin prijedlog ponuditi članovima na referendumsko izjašnjavanje. Pitajmo se, kako da čelnici sindikata svojim članovima objasne da se opet trebaju nečega odreći, ako pri tome ljudi znaju da smo se u zadnje tri godine već odrekli oko 7 milijardi kuna, da smo samo krajem prošle godine ostavili državnom proračunu 1,179 milijardi kuna, da je ukupna masa za plaće u RH 10,7% BDP-a a da u EU to iznosi 11,1%, da su plaće u zdravstvu i javnoj upravi u odnosu na privredu pale za 3,2% od 2008. godine. Plaće u privredi od tada su porasle za 3,1% a 20 privrednih djelatnosti od 2008. godine ima rast plaća od 4 do 30%, itd. itd. Prosječna bruto plaća u javnim poduzećima iznosi 10280 kuna a u obrazovanju 7838 kuna a zdravstvo 8891. Prisjetimo se samo razlike u kvalifikacijskoj strukturi obrazovanja i privrede. Dakle, niti jedan podatak DZS-a, Eurostata, OECD-a… ne govori da postoji privilegirani položaj javnih i državnih službi i da su baš ove djelatnosti te koje bi trebale i ovaj puta platiti cijenu izlaska iz krize. Ne zaboravimo realni BDP je pao 8,3% od početka krize, a naše su realne plaće pale za 10,5%. Kroz inflaciju u zemlji se provodi nečujna unutarnja devalvacija, a sindikati uopće ne postavljaju pitanje indeksacije s troškovima života. Niti to nije dovoljno. I na koncu, o karakteru ovih „pregovora“ (zapravo ultimatuma) govori to što se o podacima nije razgovaralo, a kamoli analiziralo. Svojstva vladinih pregovarača otežala su put k dogovoru. Oni nisu uočili pravednost i korisnost u našem prijedlogu. Autističnost, nepopustljivost kao vid pokazivanja mišića dovelo je do izostanka argumentirane rasprave. Nije bilo ozbiljne rasprave i nisu ih zanimali naši podaci, što je dovelo do blokade kreativnih rješenja.Izostanak političkog smisla vidi se po tome što su zakasnili pet mjeseci s početkom pregovora, što su pregovore vodili po medijima, što olako stvaraju protivnike umjesto saveznike… Tragičan je taktički faux pas to što su krenuli baš od prosvjete u pregovore o odricanjima.

Zagreb, 11. srpnja 2012.

Vilim Ribić


Ključne riječi:

jutarnji list | kolektivni ugovori | pregovori | pregovori o plaćama | temeljni kolektivni ugovor | Vilim Ribić | Vlada RH



Back to Top