Samo 50.000 ljudi na prosvjedu – PORUKA SNAGE SINDIKATA

Donosimo govor V. Ribića. Pogledajte i ostalo: Ima li koristi od prosvjeda? Zašto Matica i obrazovanje na prosvjedu? Novinski komentari. Prosvjed u slikama. Film i crtani film.ostalo:

Ima li koristi od prosvjeda?

Zašto Matica i obrazovanje na prosvjedu?

Medijski izvještaji

Prosvjed u slikama.

Film i crtani film.

GOVOR VILIMA RIBIĆA

zamjenika predsjednika Matice na velikom prosvjednom skupu u Zagrebu

u subotu 12. travnja 2008. godine

Govor objavljujemo integralno kako je pripremljen. Dijelovi koji nisu izgovoreni zbog skraćivanja tijekom samog govorenja označeni su plavom bojom.

Dragi ljudi,

Rečeno je maloprije da postoje dvije Hrvatske. Nije rečeno da je ovdje ona bolja Hrvatska – Hrvatska rada, znanja i poštenja. Eto i sunce nam se pojavilo. Sunce prati hrabre, one koji se bore. Ovo je borba. Kada smo dolazili kod kazališta Kerempuh stajao je natpis: “…, koliko nas ima”. Da li bi nas toliko bilo da je Hrvatska normalna zemlja?

Uvjeravaju nas da napokon živimo u normalnoj zemlji. Vidi se to i po ulasku u Nato i Europsku uniju, kažu. Je li to tako? Hoće li nam doista NATO snage ukloniti sve domaće apsurde koje svakodnevno živimo i na koje se navikavamo prihvaćajući nenormalno kao normalno? Možda su u pravu. Hrvatska je normalna zemlja – ali samo kad se gleda s jahte. Kad se gleda iz škole, tvornice, s ulice i bolnice Hrvatska nije normalna zemlja. Nije za većinu svojih gra?ana koji žive od svog rada i svog znanja.

Jedan od primjera apsurda ovih dana je i priča o ponovnom povećanju školarina na fakultetima.

Hrvatski roditelji plaćaju najviše školarine u EU a za uzvrat imaju gotovo najniže plaće u EU. Je li to normalno? Studenti postaju kupci ljudskog prava na obrazovanje, a ne kolege u radnom procesu i to nigdje drugdje nego u zemlji znanja. Mi svi ostali navikli smo se na poskupljenja – ovaj puta školarina – i navikli da Država potplaćuje obrazovanje – pa što našoj djeci bude. Djeca imućnih koračat će putevima zemlje znanja, a svi ostali trebaju plivati u moru neznanja, ako se ne utope. Je li to normalno? A što je normalno? Školarine mora regulirati Država kao što je to u većini europskih zemalja. Država mora financirati fakultete kako treba. Država mora omogućiti kredite i stipendije za sve. To je tek normalno.

Navikli smo se i na druge apsurde u obrazovanju: na ambiciozne reforme – hnos, bolonja, zasnovane samo na entuzijazmu nastavnika bez financijske potpore, na nasilje nad učiteljima – koga to još uzbu?uje, osim žrtve, na nastavnike koji sami iz svog džepa plaćaju stručno- profesionalno usavršavanje, na nedostatak nastavnika – djeci nastavu drže nestručni predavači, na krvnu sliku “zemlje znanja”: 19% gra?ana nije završilo osnovnu školu; 22% ima samo završenu osnovnu, a tek 7% fakultet. Je li to normalno?

Navikli smo se da Država krši ugovore koje je potpisala, štoviše, i da zbog toga vodi parnice protiv svojih zaposlenika – i to unaprijed izgubljene parnice. Ulaže žalbe i tako sama opterećuje sudove i omogućuje advokatima da zarade one novce koje pokušava uskratiti svojim radnicima. I nitko za to ne odgovara.

Je li to igdje na svijetu ljudi normalno? Nije, ali ministru financija jeste.

čuli smo, Država je izgubila sudske sporove vrijedne milijarde vaših kuna u parnicama sa stranim tvrtkama. Uskoro ćemo se i na to morat naviknut. Još gore – naviknut ćemo se da zbog toga tako?er nitko ne odgovara. Kamo sreće da je to jedino razbacivanje naših para. Navikli smo se da financiraju ono što njima donosi političke poene, nesvrhovite mostove, stadione, dvorane za elitni sport unatoč nedostatku sportskih terena za našu djecu, itd… Je li to možda normalno? Za hrvatsku političku elitu jeste.

Navikli smo se da neki mjesečno zara?uju 200 puta više nego jedan radnik, 40 puta više nego vrhunski znanstvenik i 20 puta više nego predsjednik Vlade. Nema tog rada i čovjeka koji vrijedi 200 puta više od rada drugog ljudskog bića.

Navikli smo da na sebi ne štede, a da nama nude razne teorije odricanja, navikli se na sve težu dostupnost pravde i sudova, kvalitetnog liječenja, na neplaćanje rada, na plaćanje ispod stola, na nelegalno zapošljavanje bez kazni.

Navikli smo na sveprisutnu pohlepu kao društvenu vrijednost, koja razara socijalnu stabilnost, na pohlepu koja ubija duhovno, a ponekad i fizički. Ali navikli smo se i na izostanak solidarnosti me?u nama.

Je li i to normalno?

Navikli smo da nosimo mito ili najčešće poklone u javne ustanove, bolnice, sudove, ministarstva, škole, fakultete itd… Je li to normalno? Andriji Hebrangu jeste. Kazao nam je, vjerovali ili ne, da je donošenje poklona u bolnice u tradiciji hrvatskog naroda. Ljudi, to nije u tradiciji njemačkog ili francuskog naroda. Znate zašto? Jer se tamo i za primitak najmanjeg poklona dobije otkaz. Izgleda da je u tradiciji hrvatskog naroda da ga se guli dok može izdržati.

Navikli smo se i na korupciju, kriminal i ubojstva po ulicama, na nejednakost svih ljudi pred zakonom. Zabrana okupljanja na Markovom trgu vrijedi za vas, ali ne vrijedi za vlast. Vlada krši zakone i time sama postaje zakon.

Navikli smo na vlast čija je glavna preokupacija briga o promidžbi svoje politike a puno manje rješavanje problema gra?ana i radnika.

Normalno nam je i laganje političara, zar ne? U Ma?arskoj to nije normalno. Tamo jedna laž njihova premijera pokreće demonstracije. Kod nas ni najveće pljačke ne pokreću ljude. Je li nam i to normalno? U Hrvatskoj, zemlji duge tradicije uspješnog pljačkanja – jeste.

Prihvatili smo i to da nam nude jednu politiku prije izbora, a da nakon izbora vode politiku suprotnu volji većine birača. Nekad je bilo da se smije izgubiti vlast ali ne i obraz. Danas nam je postalo normalno da se smije izgubiti sve – samo ne vlast.

Mirimo se da radnici nemaju političkog zaštitnika i pokrovitelja. Je li to normalno?

Hrvatska će ovako postati banana republika – s političarima u krošnjama drveća izraslog u džungli narodne tuge i apatije. Pozovimo ih neka što prije si?u i započnu uspravni hod. Neka usprave i sebe i nas u dostojanstvu i obzirnosti. Ne smijemo živjeti u zvjerinjaku.

Pravedna vlast mora imati smjelosti i zaštiti veličinu maloga čovjeka, veličinu njegove dobrote, jednostavnosti i poštenja.

Smrtni je grijeh politika kojoj čovjek nije nadahnuće, politika bez čvrstih načela i pravedne vizije.

Grijeh je vlast bez odgovornosti i poslovanje bez morala.

Hoćemo promjenu ne samo smjera već i metoda sadašnje politike.

Ako to ne dobijemo spremimo se mijenjati politiku.

Hoćemo Vladu sposobnu rješavati probleme ljudi.

Ako to ne dobijemo spremimo se rješavati ih na ulici.

Hoćemo modernu zemlju po mjeri rada, učenja i znanja.

Ako to ne dobijemo spremimo se to sami stvoriti.

Hoćemo zemlju u kojoj su svim ljudima dostupni kvalitetno liječenje, učenje i studiranje, pravda i sudovanje, socijalna sigurnost i dostojanstvo u starosti.

Poručimo im odavde zajedno: neke od nas možete varati sve vrijeme, sve nas možete vozati neko vrijeme, ali ne možete sve nas varati sve vrijeme.

IMA LI KORISTI OD PROSVJEDA?

Mnogobrojne slobode gra?ana u razvijenim zemljama nisu stvorene same od sebe, a još manje voljom vladajućih politika. One su posljedica napora, žrtava i pritisaka udruženih gra?ana. Hrvatska u mnogočemu dolazi već na gotovo, na već izborenu civilizacijsku razinu europskih zemalja, ali u mnogočemu i zaostaje. Stoga je ovaj prosvjed u subotu 12. travnja 2008. godine bio veoma važan i za demokraciju i za prava radnih ljudi, za ulju?enu sliku naše zemlje.

Mnogi dvoje i pitaju se kakva korist od prosvjeda? Zbog toga mnogi nisu došli na prosvjed. Svoje negodovanje ističu samo u privatnom krugu navikli da se drugi bore i govore za njih (vidi odličan tekst novinarke Novog lista). Ti ljudi slabo razumiju način na koji funkcionira politika i društvo u demokratskim uvjetima. Samo u totalitarnim sustavima politika nije marila za raspoloženje javnosti. Štoviše, tamo javnosti nije niti bilo. U demokraciji je cilj političara biti na vlasti da bi raspolagali s potrebnom moći radi odgovornog javnog rada (pozitivno) ili radi osobnih interesa (monstruozno). U oba slučaja ne smiju zanemariti mišljenje javnosti.

Svaki prosvjed kao društveni konflikt može utjecati na promjenu prevladavajućih stavova u društvu, što pak može utjecati na promjenu vlasti, prijevremeno ili na izborima. Kada se ti stavovi mijenjaju u društvu, mijenjaju se i odnosi unutar političkih stranaka i otvara se prostor za kritiku i borba za vlast. Dakle, sama se vlast unutar sebe tada po prirodi stvari raslojava, a pozicija lidera u strankama slabi. Nadalje, prosvjedi traže od Vlade da se bavi s njima umjesto da radi na onome što je već započela.

Stoga se Vlade u zemljama razvijene demokracije ne usude oglušiti na raspoloženje javnosti (Berlusconi povukao već predložene promjene radnog zakonodavstva, slično je bilo i u Francuskoj). Prosvjed je uvijek i svagdje snažan pritisak na vlast. Vjerojatno ste primijetili da je premijer upravo dan prije prosvjeda u petak bio u Viktoru Lencu, da bi riješio problem izlaska iz stečaja iako je to mogao napraviti puno ranije, a da je u Petrokemiji baš na dan prosvjeda potpisivao sporazum o podjeli dionica radnicima iako je taj zahtjev star punih 10 godina. Što to govori? Zašto mu je do toga stalo baš na dan prosvjeda?

Naravno, vlast se može i oglušiti o prosvjed, sindikati ne moraju uspjeti, ali bez prosvjeda bitno su smanjene šanse sindikatima, a to znači zaposlenicima da se problemi riješe.

Sindikati su bili strpljivi i odgovorni. Već godinama traže da se problemi rješavaju kroz GSV i dijalog s Vladom. Iako su mnogi dogovori ostvareni, mnogi važni nisu i nastoje se godinama ne riješiti (npr. izrabljivani radnik u privatnom sektoru, odvjetničke tarife, rad na crno, rad na odre?eno vrijeme, sre?ivanje stanja u zdravstvu, sada i školarine…) i to je pravi razlog prosvjedu.

Nakon ovog prosvjeda sindikalna strana trebala bi bitno ojačati svoje pozicije kako bi se dogovori sa sindikatima shvatili krajnje ozbiljno. Mi ne znamo hoće li sada doći do promjene u pristupu Vlade ali znamo da bez prosvjeda ne bi sigurno. Ne bude li ovaj prosvjed bio dovoljan, stvari će se morati ponavljati. I to ljudi moraju razumjeti i u ovim naporima sudjelovati.

Jednostavno rečeno, ne budemo li im sjedili za vratom, opustit će se i raditi samo po svome. Prosvjed, ima naravno i druge korisne usputne učinke. Ljudi se osjećaju bolje, jer osjećaju uzajamnost i solidarnost, jača se vjera ljudi u vlastitu moć, iskazuje se nezadovoljstvo koje vladajući moraju čuti, i uostalom, nešto se zanimljivo doga?a.

ZAŠTO MATICA I VERTIKALA NA PROSVJEDU?

Neki su nas članovi pitali zašto mi idemo na prosvjed na kojem se traže veće plaće kad imamo sporazum o plaćama s Vladom kojeg se Vlada pridržava i s kojim smo zadovoljni jer nam je omogućio brži rast plaća od inflacije i od drugih plaća u zemlji.

Prosvjed je bio pod geslom “Zajedno za veće plaće” jer su to zahtjevi svih europskih sindikata neovisno o konkretnoj situaciji u nekoj zemlji ili djelatnosti. To su opći zahtjevi za preraspodjelom društvenog bogatstva jer je zadnjih trideset godina došlo do ogromnog povećanja profita i smanjenog udjela plaća u bruto proizvodu europskih zemalja, što je posljedica raslojavanja izazvanog globalizacijom i neoliberalnim doktrinama. Jedina snaga koja to može zaustaviti su sindikati.

Stoga se Matica sindikata javnih službi i vertikala obrazovanja, koja je njen sastavni dio, uključila u prosvjed iz sljedećih razloga:

§ Neupitno je da u globalnim okvirima i mi u javnim i državnim službama moramo vršiti pritisak u tom pravcu. Što je veći rast svih drugih plaća u zemlji bit će veći i naš. čekaju nas pregovori 2009. godine nakon isteka trogodišnjeg sporazuma, pa nam dobro do?e otvaranje tog problema već danas.

§ Glavni razlog prosvjedu bio je daleko širi i sveobuhvatniji: promjena Vladine politike u pravcu zaštite radnih prava, učinkovito rješavanje problema radnih ljudi, dostupnost svima ljudima zdravlja, obrazovanja, pravde i sudovanja, itd. itd.

§ Bilo nam je važno i pokazati snagu udruženih sindikata kako bi svi sindikati, uključujući i naše, bili još ozbiljnije shvaćeni.

§ U nizu zahtjeva gospodarskih sindikata mi smo bili na prosvjedu tako?er i zbog solidarnosti.

MEDIJSKI IZVJEŠTAJI

Sindikalni prosvjed na Jelačićevu trgu okupio preko 50.000 ljudi – jutarnji.hr, 12.04

“Još masovniji prosvjed ako nas Vlada ne bude čula” – vecernji.hr, 12.04

Prosvjed sindikata, – hrt.hr, 12.04.

Sindikalisti: Ovo nije Hrvatska kakvu smo željeli, – slobodnadalmacija.hr, 12.04.

Bunt koji obvezuje – komentar Novog lista, 13. travnja

GALERIJA SLIKA

Ako slika vrijedi tisuću riječi, onda ovih deset slika vrijedi barem pedeset tisuća :)

Slika 1

Slika 2

Slika 3

Slika 4

Slika 5

Slika 6

Slika 7

Slika 8

Slika 9

Slika 10

pogledajte i fotogaleriju Sindikata srednjih škola

FILM I CRTANI FILM

Za sve Vas koji ste bili daleko od video zida (ili sram vas bilo kod kuće pred televizorima) ovdje možete pogledati film i crtani film koji smo prikazivali na prosvjedu

Film – uskoro

Crtani film


Ključne riječi:

prosvjedi



Back to Top