Hrvatska u Brownovom gibanju

Ili zašto nismo na prosvjedima?

“Narod je na ulicama a sindikati u kabinetima pišu program. Umjesto s narodom oni za stolom pregovoraju s Vladom kojoj su dani otpisani, koja nema legitimitet i koja ih je toliko puta prevarila. Sindikati su izdali narod koji im je poklonio 717000 potpisa a koji nikada nije živio teže.”

To su konstatacije koje slušamo ovih dana. Svih ovih godina po sindikatima se pljuje redovno, pa smo na besmislice već navikli. Razmotrimo nekoliko činjenica koje treba prethodno raščistiti.

1. Nelegitmnost ove Vlade nije nesporna činjenica i može biti pitanje politološke rasprave. Međutim, nesporna činjenica je da ova Vlada i dalje vlada ovom zemljom i da još može utjecati na naše živote.

2. Ne može se reći da su sindikati bili stalno varani od hrvatskih vlada, pa niti od ove. U velikoj većini slučajeva vlade uglavnom poštuju dogovore sa sindikatima, jer moraju. Bilo je nekoliko ekscesnih prijevara sa SDP-ovom Vladom kao i ova zadnja manipulacija HDZ-a s Ustavnim sudom.

3. Sindikati su narodu već temeljito uzvratili otvarajući mogućnost referenduma o uvjetima za provedbu referenduma. Time će građani prvi puta moći odlučivati neposredno o vitalnim pitanjima iz svoga života, npr. čisti okoliš, nuklearke, prava pacijenata, porezni sustav, itd. Nema vrednije stvari.

4. Na ulicama je dio naroda. Deset tisuća ljudi nije cijeli narod. Sindikati imaju 450 tisuća članova.

Dakle, zašto sindikati nisu na ulici, zašto pišu program i zašto vjeruju da nešto mogu postići s ovom “otpisanom” Vladom?

Iako je ljudima prije bilo i teže nego danas, npr. u vrijeme rata i poraća ili 2003. godine kada je u zemlji bilo 400 tisuća nezaposlenih, ipak je ovo današnje stanje neizdrživo i sindikati znaju da moraju djelovati. Je li to pritisak? Ili je to program? Ili pregovori? Odgovor glasi: sve troje – u pravilnom i promišljenom redoslijedu zbivanja.

Bitne činjenice za ovu situaciju glase: ovo je izborna godina, pa u njoj nije dovoljno samo pripremiti neposredne zahtjeve. Potrebno je zahvatiti šire uzroke stanja te pokušati privoliti ili primorati političke snage za naše vizije i rješenja. Stoga su sindikati prvo odlučili raditi na pripremi Programa društvenog oporavka, čija je svrha širi utjecaj u društvenom životu zemlje, i kratkoročno i dugoročno. Ako nam uspije, to je daleko najučinkovitiji način zaštite naših članova.

U izbornoj godini sve demokratske vlade sklone su socijalnim ustupcima više nego ranije i sindikati obično tada oblikuju onaj skup zahtjeva koji prethodnih godina nisu mogli realizirati. Ako je Vlada slaba i “otpisani mrtvac”, tim bolje za pregovore. No, to ćemo tek vidjeti. Sudjelovanjem u prosvjedima s političkim zahtjevima sindikati si zatvaraju ovu priliku i prepuštaju se neizvjesnosti buduće vlade.

Zašto prije nismo pokrenuli problem neisplata plaća? Pokrenuli smo ga davno ranije, ali vlast na njega nije reagirala na odgovarajući način. Sada procjenjujemo da imamo šanse. Kao socijalni partneri moramo pokušati prvo probleme riješiti za stolom; u slučaju neuspjeha slijede metode pritisaka.

Što se timinga tiče, sve radimo po planu. Počeli smo u ožujku razgovore o zahtjevima i Programu i imamo ispred sebe najmanje tri mjeseca. Naša je procjena da zbog pregovora s Europskom unijom izbori neće biti prije jeseni, unatoč pritiscima. Zbog navedenih razloga izbori sindikatima i ne odgovaraju prije tog razdoblja. Taj interes naših članova uklapa se u interes građana, jer je po našem sudu ulazak u EU imperativ svih imperativa, a izbori u ovom trenutku s tehničkom vladom zaustavili bi taj proces.

Prosvjedi koji se događaju ovih dana odgovaraju našim namjerama jer su iskaz nezadovoljstva ljudi koji trpe nepravde. Mi doduše, znamo da prosvjedi sami neće njihovo stanje promijeniti, kao što to neće niti puka promjena vlasti (što tvrde i sami prosvjednici).

Pažljivo smo analizirali tko i u kom pravcu oblikuje prosvjede. Jako je dobro prosvjedovanje protiv raznih središta moći (osim HNB-a, i Ustavnog suda, zanimljivo) čime su ukazali na sveopću krizu svih institucija.

Međutim, presudno je sljedeće. Postoji samo jedan jasno artikulirani zahtjev, i to samo političke naravi: izbori odmah. Nije dobro da je to jedini zahtjev. Štoviše, on samog sebe negira ako se jedinu političku alternativu proglašava jednako nepoželjnom (ne bez razloga).

Nadalje, mnogi drugi zahtjevi iz parola zapravo nas brinu. Mi ne možemo pozvati članove u demonstracije kojima je lajtmotiv protivljenje ulasku u Europsku uniju, i u kojima se podupire institucija čija je monetarna politika zakočila zemlju.

Da bismo mi mogli mobilizirati naše heterogeno članstvo, moramo imati cilj oko kojega ih možemo objediniti a ne razjediniti. To mogu biti samo njihovi socijalni interesi, pri čemu je politika tek sredstvo. Kod nekih prosvjednika je obrnuto.

Naši su članovi mogli dolaziti na prosvjede individualno, mi im to nismo branili. Naprotiv. Prosvjedi ipak nisu narasli. Međutim, za to ne trebaju kriviti sindikate, već poruke koje razjedinjuju, a još i više izostanak rješenja i vizija. Prosvjedi ne nude odgovore koje građani traže. Prosvjednici znaju što neće, ali ne znaju što hoće.

Smjena Vlade je tek prvi korak na dugačkom putu. Hrvatsku se ne može voditi kao što prosvjednici vode sami sebe, Brownovim gibanjem, nasumično od mjesta do mjesta, od parole do parole. Hrvatsku se ne može voditi izvan Europske unije, niti tako da rušimo kapitalizam već samo tako da izgrađujemo socijalne elemente u kapitalizmu.

Ono što nisu u stanju prosvjednici u stanju su sindikati. Stoga, naše aktivnosti nisu suprotstavljene prosvjedima, već su im komplementarne.

U Zagrebu, 25. ožujka 2011.

Vilim Ribić


Ključne riječi:

prosvjedi



Back to Top