Rezultati socijalizma i kapitalizma u 63 godine: problem je politička ekonomija

U sklopu serije Rasprava o aktualnim pitanjima, u Sindikatu znanosti je 17. lipnja tema bio dugoročni ekonomski rast koji su u svojem radu Činjenice koje treba objasniti: analiza sekularnog rasta Hrvatske od 1952. do 2015. izračunali Ivo Bićanić, Milan Deskar Škrbić i Jurica Zrnc. U raspravi su još sudjelovali Vojmir Franičević i Željko Bogdan (EFZG), Đuro Medić, Vilim Ribić (NSZVO), Toni Prug, Mislav Žitko (FFZG), Marko Grdešić (FPZG). Raspravu je organizirao i moderirao Željko Ivanković.

Osnovna vrijednost rada je što je u relativno oskudnu literaturu o dugoročnim trendovima, uveo dosad najprecizniju i najtemeljitiju procjenu dugoročnog rasta. Rezultati su interesantni i poticajni za raspravu te traže dodatne analize i nadopune pa je stoga Sindikat znanosti nakon uspješne diskusije Politiziranje medija, medijalizacija politike, odlučio organizirati i diskusiju pod nazivom Hrvatski ekonomski rast od 1952. do 2015.: kako objasniti kretanja. Uvodničar u raspravu bio je prof. dr. sc. Ivo Bićanić.

Grubi zaključci analize koju su proveli Bićanić, Deskar-Škrbić i Zrnc mogu se svesti na:

  • Ni socijalizam, ni kapitalizam nisu Hrvatskoj donijeli smanjenje zaostataka BDP po glavi stanovnika za razvijenijim zemljama poput Slovenije i Austrije. U oba razdoblja epizode rasta su bile nestabilne, kratkotrajne i temeljene na uvozu štednje i deficitu uz činjenicu da je socijalizam ostvario stopu od 4,3 posto, a kapitalizam stopa od 1,8 posto. U oba perioda politička ekonomija nije bila uspješna u borbi protiv dugotrajnih stagnacija.
  • Iako su prije 26 godina svi građani RH vjerovali u potrebu promjene društveno- ekonomskog sustava i neminovno pozitivne posljedice te promjene, podaci o dugoročnom rastu BDP po glavi stanovnika (BDP p. c.) govore kako do toga nije došlo. Kapitalizam nije doveo do konvergencije spram razvijenih zemalja, dapače, nikada nije uspio generirati stope rasta iz uspješnog razdoblja socijalizma.

Zvučni zapis rasprave dostupan je za preslušavanje, a u nastavku donosimo osnovne daljnje zaključke koji proizilaze iz spomenutog rada, a potom i određene naglaske s održane rasprave.

 

OSNOVNI REZULTATI I ZAKLJUČCI KOJI PROIZLAZE IZ RADA

Što se to događalo s BDP-om po glavi stanovnika zadnje 63 godine?

Prosječni rast hrvatskog BDP-a p. c. od 1952. do 2015. iznosio je 3,3 posto godišnje. Prema alternativnom izračunu iz linearnog trenda rast je iznosio 2,6 posto godišnje. Ovaj potonji podatak omogućava izračun devastirajućih efekata krize u koju je Hrvatska upala 2009. Naime, jednostavna linearna projekcija pokazuje da bi s obzirom na trenutnu situaciju Hrvatskoj trebalo 28 godina da uz stopu rasta od 3 posto godišnje dostigne svoj dugoročni trend, odnosno razinu BDP-a po glavi stanovnika koju bismo ostvarili da smo konstantno rasli 2,6 posto.

Ivo Bićanić

Ivo Bićanić

Podjela cjelokupnog perioda na različita kraća razdoblja omogućava interesantne usporedbe po prosječnim stopama rasta (vidi Tablica 1.), a rad definira i određene vremenske točke u kojima je došlo do bitnih promjena u stopama rasta te prikazuje dugoročne obrasce konvergencije Hrvatske s odabranim zemljama. Neki od zaključaka na koje rad ukazuje su:

  • Uzimajući u obzir isključivo samo stopu rasta BDP-a p. c. socijalizam je bio uspješniji od kapitalizma. Prosječna stopa rasta BDP-a p. c. u 38 socijalističkih godina (1952.-1990.) iznosila je 4,3 posto godišnje, a u 25 kapitalističkih godina iznosila je 1,8 posto. Hrvatska je najviši rast ostvarivala od 1952. do 1980. od 6,1 posto godišnje. Taj rast nikada nije ponovljen, čak ni u razdoblju od 1995. do 2008. kada je prisutan utjecaj niske ratne baze, obnove, izgradnje autocesta i ekonomsko-financijskog balona prije krize.

Tablica 1. Prosječne stope rasta BDP-a po glavi stanovnika

1952.-1990. Socijalističko razdoblje  4,3%
1952.-1980. Uspješni socijalizam  6,1%
1980.-1990. Socijalistička stagnacija -0,6%
1990.-2015. Kapitalističko razdoblje  1,8%
1990.-1995. Ratni kapitalizam -5,7%
1995.-2008. Uspješni kapitalizam  5,3%
2009.-2015. Kapitalistička stagnacija -0,1%
1995.-2015. Mirnodopski kapitalizam  3,5%
1952.-2015. Cijeli period  3.3%

Izvor: Bićanić, Deskar-Škrbić, Zrnc (2016.)

  • U svim promatranim razdobljima nismo uspjeli konvergirati Sloveniji, a spram Austrije smo divergirali u svim razdobljima osim od 1995. do 2008.
  • Uz pretpostavku da Austrija nastavi dugoročno rasti 1,5 posto godišnje, Hrvatskoj bi, uz duplo veću stopu od 3 posto godišnje, trebalo 57 godina da dostigne razinu BDP p. c. Austrije.
  • Jugoslavija nije stvorila uvjete za konvergenciju među svojim zemljama, a postoje naznake kako nakon krize više nije sigurno ni da li unutar EU funkcioniraju konvergencijski mehanizmi.
  • U Hrvatskoj postoje tri institucionalna loma u kretanju stopa rasta i to u 1980., 1994. i 2009. Lom iz 1980. i 2009. nalaze se u različitim razdobljima (socijalističko i kapitalističko), međutim, slični su jer su uzrokovani vanjskim šokovima kojima se zemlja nije uspjela prilagoditi, odnosno u oba slučaja šokovi su doveli do lomova u prethodno visokim stopama rasta te do razdoblja stagnacije.
NAGLASCI RASPRAVE

Je li Hrvatska ikada uspjela ostvariti značajniji rast?

Poznati ekonomist i nobelovac Simon Kuznets je 1966. uveo pojam Moderni ekonomski rast koji se opisuje kao postojano visoke stope rasta tijekom duljeg razdoblja praćene restrukturiranjem u prihvatljivom društvenom okruženju. Visoke stope podrazumijevaju takav rasta da se dohodak udvostruči svakih 16 godina, dulje razdoblje podrazumijeva nekoliko ciklusa, odnosno 30-ak godina, restrukturiranje podrazumijeva lako seljenje resursa i mobilnost, a prihvatljivo društveno okruženje podrazumijeva demokraciju i odgovornost.

Hrvatska nikada nije ostvarila rast koji bi zadovoljavao gore spomenute kriterije, a s obzirom na posljedice i strukturne slabosti koje je razotkrila kriza i produžena recesija od 2009. do 2015. teško je očekivati da će Hrvatska i u srednjem roku ostvariti stope rasta više od 5 posto koje bi joj omogućile ubrzanu konvergenciju zemljama poput Austrije. Razdoblja visokog rasta i u socijalizmu i u kapitalizmu bila su kratkotrajna i temeljila su se na uvozu štednje i deficitima te se u usporedbi s dugoročnim stopama rasta u drugim zemljama i stupnjem razvoja tih drugih zemalja Hrvatska se ne može povijesno smatrati uspješnom ekonomijom.

Mislav Žitko i Marko Grdešić

Mislav Žitko i Marko Grdešić

Postoje li naznake da bi u skorijoj budućnosti mogli ostvariti značajniji rast?

Obrada podataka o dugoročnom rastu hrvatskog BDP p. c. ukazuje na sekularnu stagnaciju, fenomen koji nije specifičan samo za Hrvatsku te ga ekonomska znanost još nije dovoljno razjasnila, međutim, njeno postojanje ograničava vjerojatnost budućih visokih stopa i dodatno usporava mogućnost hrvatske konvergencije. Isto tako činjenica je i da bi se Hrvatska mogla nalaziti u zamci srednje razvijenosti iz koje zemlje obično teško pronalaze put ka višim razinama dohotka i stupnju razvoja. Nadalje, neizvjesno je kako će i hoće li nakon krize funkcionirati konvergencijski mehanizmi unutar EU, a prepreke postizanju ozbiljnijeg ekonomskog rasta mogu biti i manjkav institucionalni okvir, niska razina tehnologije, domaće štednje, neadekvatan ljudski i kulturni kapital, poduzetnički deficit, manjak menadžerskih kompetencija, korupcija itd.

U konačnici razlozi mogu biti i eksterni. Primjerice kada se govori o periodu od 2009. do 2015. presudni faktor rasta ili stagnacije mogao bi se tražiti u neefikasnosti ekonomskog odgovora Europe na krizu.

Ne postoji problem ekonomske politike već političke ekonomije

Do ubrzanja rasta ne dolazi inercijski. Ekonomisti obično znaju prepoznaju uspješne politike, a još bolje one krive. Danas se najčešće govori o smanjenju neizvjesnosti koje podrazumijeva konzistentnost kroz duže vrijeme, uključivosti, odnosno potrebi da koristi od rasta ima što širi sloj ljudi i to odmah te o dijagnostici rasta koja podrazumijeva da se za uspjeh treba prepoznati ključna ograničenja rastu i usredotočiti na mali broj ostvarivih ciljeva. Utjecaj velikog broja reformi do sada je bio precijenjen i one moraju poticati rast, a ne samo efikasnost. Pritom Vlada i državna uprava moraju preuzeti odgovornost, a ne biti predmet istiskivanja i zaobilaženja. Ekonomska nauka za rješavanje određenog problema ima puno recepata te je ključni zadatak političke ekonomije da odabere onaj optimalan.

Ivo Bićanić, Željko Ivanković i Matija Kroflin

Ivo Bićanić, Željko Ivanković i Matija Kroflin

– U ovom je dijelu rasprave sudjelovao prof. Vojo Franičević, posebnim upozorenjem da duga razdoblja stagnacije i u socijalizmu i u kapitalizmu ukazuju na neke strukturne slabosti u hrvatskoj ekonomiji i društvu koje valja istražiti.

Vladimir Pertot je razvio teoriju refleksivnog intervencionizma po kojoj je pokazivao da je Jugoslavija uvijek intervenirala refleksivno, nakon događaja. To se na neki način može preslikati i na Hrvatsku jer dugoročne stope rasta pokazuju kako je nakon dva eksterna šoka, 1980. i 2009. u Hrvatskoj nastupilo razdoblje produljene krize iz kojeg se zemlja izvlačila godinama. Te epizode su vrlo značajne jer pokazuju da i u socijalističkom i u kapitalističkom razdoblju Hrvatska nije znala adekvatno reagirati na inozemne šokove i primijeniti optimalan recept. U konačnici, u cjelokupnom promatranom periodu nisu kreirani uvjeti koji bi doveli do dugotrajno visokih i stabilnih stopa rasta (ni u socijalizmu, ni u kapitalizmu) pa se može s pravom reći da je poznati hrvatski ekonomist Branko Horvat bio u pravu kada je isticao da problem Jugoslavije pa tako i Hrvatske nije ekonomska politika već politička ekonomija.

IMG_2202

Vojmir Franičević

Sociolozi bi mogli govoriti i o institucionalnoj ili kulturnoj pozadini dugoročnih kretanja rasta. Teorija egalitarnog sindroma Županova i izvedenice koje su ponudili Štulhofer i Burić dugoročna bi kretanja rasta BDP-a p. c. u Hrvatskoj objasnila problemom mentaliteta koji je prisutan u oba sustava i onemogućuje da se ekonomski dobici raspodijele na način koji bi generirao budući rast.

Što podaci o kretanju BDP-a p. c. govore o našoj stvarnosti?

Toni Prug postavio je pitanje adekvatnosti podataka o BDP-u za opisivanje što e događa u ekonomskoj i društvenoj stvarnosti.

Svrha prikaza dugoročnih stopa rasta BDP-a p. c. važna je za ekonomsku povijest kao cjelinu, ali i za pragmatičko-politička zbivanja i naš budući odgovor na okolnosti. Same brojke su bitne, međutim, svrha je u tumačenju društvenog karaktera koji se krije iza brojki. Brojke omogućavaju jednostavnu kvantitativnu usporedbu utjecaja kapitalističkog i socijalističkog ekonomskog sustava na ekonomski rast pojedinih zemalja, međutim tek njihova nadogradnja kvalitativnom analizom i interdisciplinarnim pristupom može ponuditi relevantnije zaključke.

Toni Prug

Toni Prug

Također, treba imati na umu da se posljednjih desetljeća vodi sve više rasprava o ograničenjima BDP-a kao mjere kvalitete života i stupnja razvoja. Neki ugledni ekonomisti smatraju kako je BDP loša mjera te su uloženi značajni resursi i napori u kreiranje indikatora poput OECD-ovog Better Life Index kako bi se bolje prikazao stupanj razvoja pojedinih zemalja. S druge strane, nobelovac Paul Krugman u jednom članku ističe kako bez obzira na nedostatke koje BDP ima nema dokaza da je on kao indikator bitno promašio položaj bilo koje zemlje. U konačnici i socijalizam i kapitalizam su izrazito radna društva i rad je legitimacijski temelj i jednog i drugog sustava te ga je s tog aspekta i primjereno ocjenjivati kroz BDP kao vrstu generičke mjere, dok različiti indeksi i indikatori mogu mnogo bolje detektirati razinu razvoja i kvalitete života u pojedinim specifičnim aspektima.

Posebnu pažnju inkluzivnom rastu i onome što nam govore podaci o rastu treba dati kroz socio-ekonomsku dimenziju promatranja trenutnih demografskih kretanja. Naime, s padom stanovništva smanjuje se jedan od glavnih pritiska na rast, a jača potreba za preraspodjelom.

Željko Bogdan

Željko Bogdan

Vojo Franičević je također dodao da su mediji kod nas vrlo površno, ideološki, pratili referendum o zajamčenom minimalnom dohotku u Švicarskoj, iako on zapravo postavlja osnovno pitanje o zadovoljavanju potreba u društvima u kojima rad više neće biti temeljni legitimacijski princip pristupa potrebama.

U raspravi je djelomično i tematizirano pitanje kako su u promatranom razdoblju prošle druge zemlje bivše Jugoslavije kao i Grčka i Austrija s čijim je dugoročnim rastom uspoređivan rast Hrvatske i ostalih.

Bićanić je istaknuo da je što se tiče rasta najbolje prošla Crna Gora, najveći je dobitnik tranzicije, a najlošije Slovenija. No, naravno, u Crnoj su Gori dobro prošli samo dijelovi, na primjer Tivat, Budva itd. dok su Žabljak i Bijelo Polje zaostali. Nejednakost se povećala.


Ključne riječi:

dugoročni rast | gospodarski rast | Ivo Bićanić | rasprava | Željko Ivanković



Back to Top