Smrt koja ne ometa

Dolazim u roditeljsku kuću dvadesetak dana nakon sahrane moga tate. Suze na crnini moje majke. Uvećana fotografija razdraganog starog oca nakon operacije u našem dvorištu usred visećih muškatla. Omanja kuća djeluje puno većom nego prije. Veća je za veličinu nastale praznine. Nije to više ista kuća. Shvaćam, zapravo neživa materija ima dušu. Ljudi su njena duša. Mi smo u opekama kuće, u pločicama dvorišta, u pepeljari pušača, u zamrljanim bejzbol kapama moga oca… Mi smo i u drvetu višnje, i u psu ljubimcu, i mački koja uznemireno traži suhonjava tatina koljenja da na njima zajedno zaspu. Našim odlaskom sve te stvari i sva ta bića bivaju drugačijima.

Roditelji su jedine osobe koje poznaju cjelinu naših života. Samo oni znaju o nama ono što drugi ne znaju i samo oni mogu i žele o nama pričati. A o njemu nitko nije pričao. Povrijedio me depersonalizirani crkveni obred, u kojem se ne govori o osobi s kojom se opraštamo. Navodno, mogli smo to učiniti sami. Tko je od nas mogao i riječi prozboriti a da ne prelomi dušu. A oni, govorili su otrcane poznate rečenice koje nitko ne sluša. Oni su se oprostili od xy-a (malim slovima). Nitko niti riječi o tatinim tegobama, tugama i duhovitostima. Pamtim, za Uskrs, nakon pričesti, rečenica za cijeli život, i moj i njegov: „Došao je kraj moga života“. Čujem jasno boju njegova glasa, ćutim dragi miris njegove starosti te sunce i smješak na kavi poslije Crkve. Nekoliko dana prije toga prolazi kraj mame na štakama. Ona ga upozorava da pazi da je ne dirne jer će pasti. Odgovor: „Prošlo je vrijeme diranja“. Vrte se sjećanja iz djetinjstva. Mladi otac, radnik, koji nadahnjuje pričom o astronautima.

Odlaskom tate odlomljen mi je dio životnog smisla. I u poslu. Fali mi njegova srdžba na laži protiv mene. Izrezivao je članke o meni iz novina. I često govorio, napusti taj posao, nije tebe vrijedan, uništit će te ljudsko zlo. A ipak, moj je dobroćudni otac volio ljude, i ljudi su voljeli njega, volio je šalu… I nije imao velikih pretenzija. Nikada ništa nije pokušavao oteti ili ostvariti na silu. I tako nas je odgajalo dvoje malih velikih ljudi.

Uzvratili smo brigom u njegovim najtežim danima. Duboka starost nije nikakva radost. U tim godinama nemaš prijatelja jer svi su već umrli. Ne možeš čitati i sve ide brže nego što možeš pratiti. Zaboravljaš lijekove, sam teško jedeš, ne vidiš da si zmazan, pobjegne ti nužda… I kad imaš nekoga, sve se to riješi; mi smo ga hranili, brinuli o lijekovima, previjali i kupali.

Stalno mi prolazi kroz glavu: A što bi bilo da nije bilo naše brige, mamine i sestrine, ponajprije, i pomoći divnih ljudi, mojih prijatelja. A što je kada si sam u toj dobi, kada nemaš nikoga? Naslutili smo to. Dio liječnika i sestara ne može pobjeći od rečenica: „Pa znate, on je star…“. Zar doista, htjeli smo reći. Usljed takvog pristupa nitko, pa ni mi, njegovu malaksalost nije vidio kao bolest, već kao starost. A bila je bolest. Podmukla. Dokazivao je da pušenje nije štetno: „Pušim, i ništa mi nije već 60 godina“. Nije srećom saznao da je baš od toga umro. Nije se sumnjalo. Jer je star.

Takav pristup znak je niske gerontološke kulture i osjetljivosti. Etički nezamisliv u Skandinaviji, Njemačkoj, Australiji. Tamo nitko nije toliko star da se za njegov život ne bi borilo u istoj mjeri kao i za život mladog čovjeka. Znam iz priča prijatelja koji tamo rade i razliku vide izoštrenije nego mi.

Život osamljenih starih ljudi u ovoj zemlji pravi je horor. Prijateljica koja se bavi tim pitanjima pričala je ovih dana o strašnim iskustvima s posla. Najbliži rođaci koji liječnicima sugeriraju da im njihove stare ne vraćaju kući (jer ih ne mogu ili ne žele uzdržavati), priče o sudbini staraca koji su sklopili ugovore o doživotnoj skrbi u zamjenu za kuću nakon smrti. O njihovom strahu, ovisnosti i izbezumljenosti u rukama zvijeri. O nemoći staraca u staračkim domovima.

Hrvatskom društvu starost i nemoć nisu teme. Toliko puno toga organizirano društvo može napraviti i bez novca. Hrvatska je zemlja s malo volonterskog rada i uzajamne empatije. Koliko mladih ljudi obilazi po stanovima stare ljude? Koliko ljudi volonterski starcima odlazi po potrepštine? Koliko katolika za Božić za svoju trpezu pozove stare ljude u bijedi? Tko misli o starcima agnosticima koji nemaju niti ono što pruža druženje putem Crkve. Život je nekada strašniji od smrti. Zar nije strašno kada osamljenom starcu koji ne može popamtiti upute za korištenje lijekova, ili ponašanje poslije operacije, liječnik brzim govorom objasni jednom i nije ga više briga je li taj čovjek to čuo, shvatio i na koncu zapamtio. U spomenutim zemljama liječnik naziva takvog pacijenta kući imajući na umu da starom čovjeku treba više puta objasniti. Kako sve to može postati tema javnosti? Imam dojam da je društvo za zaštitu životinja glasnije i učinkovitije. Stari čovjek u raljama birokratskog sustava znači smrt koja nikoga ne ometa.

Velika mi je utjeha da je moj tata umro u dostojanstvu, i okružen brigom. Beskrajno sam tužan sudbinama mnogih starih očajnih ljudi o kojima nema tko brinuti i s kojima se nema tko družiti, koji su se pomirili s okrutnošću ljudi, bolešću i smrću. Pitat će me netko: „A što si ti poduzeo po tom planu?“ Doista ništa. Do sada.

Zagreb, 29. lipnja 2011.

Vilim Ribić

Sve do sada objavljene kolumne možete pronaći OVDJE


Ključne riječi:

kolumna Vilima Ribića | obavijest o smrti



Back to Top