Profačun ili prijevara birača

Što nam je zapravo donio Državni proračun za 2012. godinu i kako se to uklapa u proklamiranu viziju Hrvatske kao zemlje znanja otkriva novi tekst iz Objektiva.

Državni proračun za ovu i sljedeće tri godine ne samo da se uklapa u već profaniranu politiku strogih mjera štednje, već upućuje i na još jedno profaniranje profesorske profesije. Stoga bi ga iz protesta trebalo zvati profačun.

Prije nego se osvrnem na njegovu ekonomsku smislenost pogledajmo kako su u njemu prošli obrazovanje i znanost. Po ne znamo koji puta politika je pričala jedno a učinila drugo. Deja vu. Smanjenje rashoda za sve zaposlene na Proračunu dovodi i do smanjenja iste te stavke i u Ministarstvu znanosti, što je glavni razlog zašto je došlo do ukupnog smanjenja izdvajanja za znanost i obrazovanje s 11,9 na 11,6 milijardi. Međutim, pravi problem je u postotku izdvajanja iz BDP-a koji se također smanjuje, ne samo ove godine, već i u iduće tri. To je pokazatelj tretmana obrazovanja i znanosti u glavama tehnokratskog dueta Čačić-Linić koji de facto u ovakvim pitanjima vodi zemlju. Taj isti duet i na primjeru Vjesnika pokazuje da mu ništa nije sveto što ne donosi profit. Dodatno, prisjetimo se da ta i takva politika nije pronašla i pripremila čovjeka za ministra u tako važnom resoru. Našli su ga u zadnjih pet minuta i doveli u nemoguću situaciju.

Pogledajmo, što su sve o obrazovanju pisali? U Programu Kukuriku koalicije piše manje više isto što piše i u Vladinom programu. Piše da su „obrazovanje i znanost ključne pretpostavke razvoja gospodarstva“. U proračunskim brojkama o tome niti traga. Ključna pretpostavka tretirana je kao i sve ostalo.

Sadašnja vlast dok je bila u oporbi višekratno je isticala nedopustivo nisko izdvajanje za znanost i obrazovanje u krizi. U programima pišu da će nastojati „što skorije dostići razinu izdvajanja u EU“. To tamo iznosi oko 5,5% BDP-a prosječno. U RH iz profačuna izdvajalo se u 2011 godini 3,46% BDP-a, ove godine to će biti 3,30%, 2013. 3,19% a 2014 niskih 3,04%. To znači da pod riječ „skoro“ oni razumijevaju vremenski period dulji od jednog mandata.

Nadalje, iako ne planiraju daljnja smanjenja u apsolutnom iznosu, matematičari znaju, ako brojnik ostaje isti a raste nazivnik kvocijent je manji. Brojnik čine sredstva za znanost koja su konstantna u sljedeće tri godine, u iznosu od 11,6 milijardi, a nazivnik čini iznos BDP-a koji će sigurno rasti, ako ni zbog čega, onda zbog inflacije. Zato je rezultat pad izdvajanja iz BDP-a. Nadalje, za isti iznos novca ljudi i sustav će moći nabavljati manje potrebnih stvari zbog inflacije koja se predviđa 2 do 3% godišnje. To je osiromašenje sustava za nešto manje od deset posto za tri godine. U njihovim je programima napisano da će poboljšati „materijalni položaj nastavnika, opremljenost škola i materijalnih uvjeta rada“. Dakle, i najdobronamjerniji čovjek ne može izbjeći misao da se radi o prijevari birača i javnosti.

Pri tome, dodajmo da u gornja razmatranja nismo uključili još i decentralizirana proračunska sredstva kojima Država pomaže općine i gradove, a koja su smanjena s 1,62 na 1,27 milijarde kuna. Najveći dio tih sredstava je inače namijenjen za obnovu škola i za pomoć obrazovanju. To je još dodatno smanjenje u BDP-u. Dakle, radi se o pravom udaru na znanost i obrazovanje.

Doista se otvara pitanje o smislu demokracije koju živimo. Za ovu vlast glasovala je četvrtina građana ove zemlje. I ta je četvrtina po svemu sudeći prevarena. Ali to je priča za drugu temu.

Donose li ovakva profačunska rezanja barem što dobro zemlji u cjelini? Iskreno rečeno sumnjam. Već i vrapci na grani pjevaju da politika rezanja i mjera štednje samo produbljuje krizu. Primjerice, iako su i Portugal i Španjolska slijepo i pravovjerno provodili sve zahtjeve financijskih krugova te drastično srezali javnu potrošnju, njihov javni dug i deficit se povećava. Da će slično biti i u Hrvatskoj velika je vjerojatnost. Ključni instrumenti ekonomske politike podešeni su prorecesijski (visoke kamatne stope, rezanje potrošnje, povećanje ukupnog poreznog opterećenja i previsoki tečaj). Za izlazak iz krize potrebno je sve obrnuto.

S takvom politikom otvara se pitanje smisla odricanja zaposlenika od božićnice i regresa. Do sada su se prosvjetari, znanstvenici i svi drugi koji plaću primaju na državnom proračunu odrekli 7,4 milijarde kuna od travnja 2009. godine (smanjenje osnovice za 6%, zamrznute plaće, odricanje od inflacije, odricanje od božićnice itd.). Ta odricanja nisu dala učinke. Nezaposlenost u zemlji raste, BDP stagnira. Vlada u Proračunu nije predvidjela božićnice i regres i očito je to stavka na koju računa kada govori o smanjenju Proračuna za 2 milijarde kuna na stavci „rashodi za zaposlene“. Za tako što mora dobiti pristanak sindikata pa će se uskoro naši članovi naći pred velikom dilemom. Dilema nije hoće li naša žrtva biti doprinos izlasku iz krize ili ne, već je dilema hoće li Hrvatska potonuti još dublje zbog isplate božićnica i regresa.

Ostale stavke u Profačunu doživjele su restrukturiranje, tj. unutarnju preraspodjelu. Sredstva za školarine povećana su u iduće tri godine ali već odokativnom metodom zaključujem da to nikako nije dovoljno za realizaciju ideje o besplatnom studiranju. A i to su obećavali.

Zanimljivo, mediji se bave smanjivanjem radničkih prava kao mjerom za izlazak iz krize, ali ne i udarom na obrazovanje kao najvažniju pretpostavku bilo kakvog razvoja. Naravno, i to je još jedan od tisuću dokaza da je najveći dio medija puko oruđe partikularnih interesa kapitalističke klase, a ne i instrument promicanja stvarnih interesa zemlje i ovoga naroda.

Zagreb, 8. ožujka 2012.

Vilim Ribić


Ključne riječi:

državni proračun | kolumna Vilima Ribića



Back to Top