Pregovaračko biserje

O zanimljivim detaljima s pregovora Vlade i sindikata o izmjenama TKU, posebice o pregovaračkim sposobnostima ministra Mrsića, informirajte se u kolumni Vilima Ribića za Objektiv.

Pretpostavljam da ljude zanimaju pikanterije s pregovora Vlade i osam sindikata. Niz je propusta i pravih bisera koje smo čuli i doživjeli tijekom pregovora o izmjenama Temeljnog kolektivnog ugovora.

Krenimo s najvažnijim likom koji se u pregovorima nije pojavljivao, ali je o njima javno sudio. Zoran Milanović u televizijskom intervjuju RTL-u izjavljuje da “svaka čast sindikatima, ali je on blizu dogovora“ s građanima i javnim službenicima. Nismo znali da premijer potajice pregovara s našim članovima mimo sindikata. Smisao je izjave da nije važan dogovor sa sindikatima, jer su Vlada i on dobili potporu naših članova. Ostaje nejasno pregovara li on sa svih 100 tisuća ljudi, ili s njihovim predstavnicima, pregovara li noću ili danju, i zašto potajice jer to javnost nije znala. Ostaje nejasno, zašto onda uopće zove sindikate ako ima povoljan dogovor s našim članovima. Kada smo to čuli uplašili smo se da nam članovi rade iza leđa i da nas Vlada zove samo zato da nas informira kako su nam članovi okrenuli leđa i kako vole premijera više nego nas. Tragikomični faux pas leži u činjenici da premijer demokratske države, čija je zadaća razvijati temeljne ustavne i demokratske vrednote, oduzima sindikatima, institucijama demokratskog poretka, pregovarački legitimitet i pripisuje ga izvršnoj vlasti, tj. sebi. Da bismo taj legitimitet vratili, odlučili smo provesti referendum o vladinom prijedlogu među našim članovima. Već smo imali doba u kojem je partija znala bolje od sindikata što radničkoj klasi treba.

Poziv Milanovićev da sindikati trebaju biti razumni mi smo ozbiljno shvatili pa smo se doista razumno odrekli božićnice, regresa i jubilarne nagrade i zauzvrat smo razumno tražili da nam to Vlada vrati kada izađemo iz krize, ali je to kapriciozni Slavko Linić odbio a da nije iznio niti jedan ozbiljan kontraargument. Usudi li se Milanović Linića pozvati na razumnost?

Mirando Mrsić, ministar rada, koji se tako hrabro usudio zagnjuriti u resor o kojem ima pojma kao i ja o njegovoj medicinskoj specijalizaciji, posebno je vrelo bisera. Svaki pokušaj argumentiranog ulaska u neki problem s gospodinom Mrsićem nije moguć, jer on u nedostatku imanentnog razumijevanja problema pribjegava automatiziranim izjavama, kao da u glavi ima rekorder sa snimljenim izjavama pa na svaki otvoreni problem uključuje jednu od njh. Jedna od najčešćih koju ponavlja je da s ovom Vladom „nema dogovora ispod stola i u četiri oka i da se ovu Vladu ne može ucjenjivati i da s njom nema trgovine“. Na stranu to što su pregovori uvijek trgovina, što je ucjena sastavni dio pregovaračkog nadmetanja i nadmudrivanja, ali ovdje Mrsić šalje jednu drugu poruku koju ne zna odgovarajuće artikulirati. Mrsić je uvjeren kako je pregovaranje izvan formalnih struktura postojalo i kako je to bio neki veliki problem koji je njegovala prošla Vlada i pri tome aludira kako su prosvjetari time nešto povoljno za sebe izdogovarali. Nismo znali da je prošla Vlada favorizirala prosvjetu. Da smo znali, ne bismo štrajkali tri puta. Izvor Mrsićevih spoznaja očito je gđa Avberšek, savjetnica SDP-a iz sindikalnih redova, čiji su ridikulozni istupi predmet zabave većini ljudi u ovom poslu, osim Mrsiću koji njene sugestije uzima ozbiljno. Fraza o dogovaranju ispod stola često se koristila u sindikalnim redovima za dr. Babića, koji je putem dobrih odnosa s ministrima liječnicima, od Hebranga do Milinovića, uspio utjecati na položaj liječnika. Uloga sindikata i jeste da pokuša naći puteve kako poboljšati položaj svojih članova, pa makar i „ispod stola“. Znam da Babiću nije bilo moguće formalnim putem, „iznad stola“ nešto dogovoriti u nazočnosti Avberšek čiji se pregovarački dometi najčešće sastoje u opstrukciji i nemogućnosti vođenja argumentiranog dijaloga.

Da karneval bude potpun, upravo su liječnik Mrsić i liječnik Babić ispod stola i u četiri oka dogovorili privilegirani položaj strukovnih sindikata u pregovorima (liječnički sindikat je sindikat struke). Zakon koji to omogućuje usvaja se 13. u petak, što će biti zabilježeno kao crni petak hrvatskog sindikalizma.

Još su dva Mrsićeva bisera vrijedna zabilježbe. Skoro smo se rasplakali od muke kada nam je s dozom prijetnje objašnjavao da je izmjena sporazuma o plaćama koju smo s prošlom Vladom dogovorili u studenom prošle godine nelegalna. S tim sporazumom oslobodili smo ovogodišnji proračun ugovorne obaveze u iznosu od 1,179 milijuna kuna. Predložili smo mu da ga onda poništi. Kada je shvatio da će onda morati isplatiti taj iznos, zašutio je. Tu izmjenu jedino nije potpisala gospođa Avberšek. Ona mu je valjda rekla kako je ta izmjena nevaljala.

I na koncu, nije usvojen protokol za pregovore iako su u dobroj namjeri sindikati Matice predložili tekst protokola u kojem stoji kako se može pristupiti promjenama TKU-a ako ih je šest od osam sindikata spremno potpisati. Bez toga da bi promjena TKU-a bila valjana mora ju potpisati svih osam sindikata. Mrsić nije bio u stanju procijeniti da naš prijedlog više odgovara Vladi jer olakšava potpisivanje sporazuma.

Mrsić je došao u ovaj posao s tipičnim liječničkim sindromom više vrijednosti. Liječnici su često skloni vjerovati u svoje nadnaravne sposobnosti i moć savladavanja svih problema (što je posljedica podilaženja pacijenata koji o njima ovise). Oni su često stručnjaci za sve. Tako npr., znamo na pregovorima često slušati promašene ekskurzije dr. Babića u području ekonomije i prava.

Bisera je puno više nego što ima papira pa ćemo nešto ostaviti i za neku drugu prigodu.

Zagreb, 28. lipnja 2012.

Vilim Ribić


Ključne riječi:

kolumna Vilima Ribića | pregovori | temeljni kolektivni ugovor | Vlada RH



Back to Top