Obzor druge republike

Kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv – ostale kolumne pogledajte ovdje.

U jednom od prošlih brojeva Objektiva iskazao sam pesimizam s obzirom na potencijale izbornog procesa. Imajući na umu slabosti političkog sustava teško je vjerovati u visoke dosege mogućih društvenih promjena nakon izbora. Pod potrebnim promjenama ne mislim samo na povećanje ekonomske moći zemlje već na demokratizaciju, socijalizaciju i civilizaciju odnosa među ljudima u hrvatskom društvu radi unošenja više pravde, odgovornosti i obzira. Hrvatska politika, uključujući i medijsku politiku, uglavnom je kazalište lutaka u kojem konce povlači nekoliko društvenih i gospodarskih centara moći. Ključni problem hrvatske je oligopolna struktura društva i gospodarstva. Oligopoli imaju iste učinke kao monopoli i predstavljaju prijetnju demokraciji. Hrvatska politika o tome nema svijest, ne traži rješenje kako to neutralizirati (za razliku od povijesnih iskustava američke politike) već se tome povinuje.

Umjesto u politici o tome se razmišljalo u sindikatima u okviru Programa društvenog oporavka. Uočavamo da su izgubljene najvažnije vrijednosti liberalne demokracije i prednosti slobodnog tržišta. Naime, u oligopolnom gospodarstvu nema perfektne konkurencije već se cijene i kamatne stope određuju dogovorima na štetu potrošača. Refleksija takve distribucije gospodarske moći je politički sustav. U njemu nema konkurencije ideja i sadržaja. U igrokazu koji se zove demokratska procedura biraju se forme i likovi, a ne sadržaji. Politikom dominira novac, a ne narodna volja pa se tako oko vlasti nadmeću agenti bogatih u različitim dresovima. Stoga, hrvatski gospodarsko-politički sustav pogoduje plutokratskom obliku vladavine a parlamentarni život pretvara u farsu, onemogućuje oblike neposredne demokracije, i na koncu, prepreka je gospodarskom i društvenom razvoju (otežava provedbu reformi i smjelih poteza u politici).

Ovdje ću pokušati upozoriti na imperative promjena političkog sustava radi ostvarenja onih ciljeva i vrijednosti zbog kojih je vrijedilo napustiti tzv. socijalizam i jednopartijski sustav. Korpus takvih promjena ima značenje uspostave Druge hrvatske republike.

Presudno je prethodno riješiti dva tehnička problema bez kojih nema vjerodostojnog ishoda izbora. Prvi je sređivanje biračkih spiskova i ujednačenje veličine izbornih jedinica. Prvo je, zahvaljujući Pupovcu i HDZ-u, daleko od rješenja. Drugo se čini mogućim.

Reformu izbornog sustava valja započeti s uvođenjem glasovanja s dva glasa, po uzoru na Njemačku, jedan glas za zastupnika u izbornoj jedinici u kojoj glasač prebiva, drugi za stranačku listu (60+60 u Saboru). Time se jača odgovornost zastupnika biračima a smanjuje ovisnost o stranačkom vodstvu.

Treba zabraniti predizborne koalicije kako bi se izbjeglo da male stranke bez stvarnog legitimiteta ulaze u parlament a zatim u koalicijskim Vladama ucjenama aberiraju volju biračke većine.

Nadalje, nužno je striktno zakonsko reguliranje pravila unutarstranačke demokracije i financiranja stranaka u pravcu potpune transparentnosti i bitnog smanjivanja utjecaja novca u političkom životu (ograničiti iznos donacija i iznos dopuštenih sredstava za izborne kampanje).

Prevažno je osigurati ravnopravnu prezentaciju programa i ciljeva. Spriječiti senzacionalizaciju i personalizaciju izbornih kampanja. Kampanja se mora baviti važnim pitanjima iz života građana orijentirana prema načinu rješavanja budućih problema. Interes građana bitno je suprotstavljen interesu stranačkih elita i medijskih kuća, čija simbioza pogoduje manipulaciji i malformaciji ciljeva izbornog procesa na štetu birača. Valja pretvoriti kampanje u argumentirane rasprave sa što manje marketinškog pristupa i propagande (suprotno amerikaniziranim kampanjama u kojima je sve na dojmu a malo u sadržaju).

Treba uvesti novčane sankcije, kaznene mjere i privremene zabrane političkog djelovanja u slučajevima nelegalnog financiranja stranaka, političkih kampanja i netransparentnosti u pogledu izvora utrošenih sredstava. Potrebno je osigurati da svi izbori u zemlji budu u isto vrijeme. Ili da barem lokalni izbori u različitom vremenu budu u različitim izbornim jedinicama. Svaka vlast godinu dana prije izbora ne donosi osjetljive odluke, sljedeća vlast godinu dana nakon izbora upoznaje se s problemima, i taman kada treba učinkovito djelovati slijede novi izbori ili za predsjednika Države ili lokalni izbori. Iskustvo upućuje da su iz tih razloga blokade u donošenju važnih odluka često prisutne.

Potrebno je promijeniti i način izbora vijećnika u lokalnoj i regionalnoj upravi na osnovi većinskog modela bez neposrednog izbora čelnika.

Vlast mora imati visoki stupanj potpore u većinskoj volji građana, a ne samo onih koji su izašli na izbore. Apsurd je da zemljom ili gradom upravlja netko tko npr. ima petinu izražene volje svih građana. Ili građanin treba obaviti svoju građansku dužnost izlaskom na izbore ili treba platiti prihvatljivi doprinos, kojim će se sufinancirati troškovi izbornog postupka. Veliki odaziv na izbore smanjuje mogućnost da manjina ovlada ekonomskim interesima većine što je sada slučaj i što nas čeka nakon izbora, neovisno o njihovom ishodu.

Omogućiti oblike neposrednog odlučivanja građana o svim važnim pitanjima koji se tiču uvjeta njihova rada i života. Stoga se moraju promijeniti uvjeti pod kojima građani mogu ishoditi obavezno provođenje referenduma.

Potrebno je uvesti instrument referendumskog zahtijevanja prijevremenih izbora i smanjiti cenzus za ulazak u parlament. Više manjih stranaka, više prilika za afirmaciju novih političkih inicijativa.

Potrebna je radikalna reforma Ustavnog suda, itd. itd. Druga republika treba omogućiti stvarni utjecaj naroda i običnih ljudi na politiku i svoju sudbinu. Tek tada možemo govoriti o demokraciji kao vladavini naroda.

U Zagrebu, 7. rujna 2011. godine.

Vilim Ribić


Ključne riječi:

hrvatska politika | kolumna Vilima Ribića



Back to Top