Dželati i prosvjetitelji

Tekst Vilima Ribića iz jednog od nedavnih izdanja Objektiva govori o psihološkim i vrijednosnim deficitima zbog kojih Vlada nije u stanju izvući zemlju iz krize.

Pišem ovaj tekst u praskozorje, na Svjetski dan učitelja. Pišem ga u Rovinju gdje upravo danas nobelovac Paul Krugman, jedan od najvećih ekonomista današnjice, ima izlaganje za hrvatsku javnost.

Živo me zanima što će premijer Milanović danas poručiti učiteljima. Hoćemo li ponovno slušati naricanja kako silno žali što je kao dželat morao izvršiti egzekuciju nad prosvjetom i ubiti je u pojam? Već se proslavio svojim izjavama u tom smislu, pri čemu je za odluku Vlade optužio sindikalne čelnike, jer oni nisu htjeli potpisati smanjenje prava prosvjetarima bez da ih o tome pitaju. I pri tom se pozvao na preciznost. Međutim, preciznost govori da je od 59256 ljudi izašlih na sindikalni referendum njih 91,1 % bilo protiv Linićeve gadarije.

Zbog tog velikog grijeha egzekutor je odrubio glavu prosvjetarima i sada ne može zaustaviti suze. Ali nije Milanović toliko zao. On je tek puki egzekutor, pravi izvor zla je presuditelj Slavko Linić. Uočavam apsurd da onaj tko treba donositi odluke zapravo opravdava i glanca odluke svojih ministara. U ozbiljnim Vladama je drugačije. Premijer donosi odluke, a drugi to objašnjavaju i opravdavaju. Prosvjetari s gnušanjem odbijaju čestitke iz ove Vlade nakon šikane koju su doživjeli, već se spremaju iskazati svoje mišljenje o tome na prosvjedu 11. listopada.

S još većim zanimanjem iščekujem viđenje i izlaganje Paula Krugmana. Pored njegovih već poznatih stajališta o potrebi da država investira kada to nije u stanju privatni kapital, o potrebi jačanja potrošnje, i javne i osobne, i o potpuno pogrešnoj politici Europske unije koju diktira Njemačka (iz koje Milanoviću stižu pohvale s kojima se on ponosi) sa zastrašujućim posljedicama po društvene perspektive i o desetljeću stagnacije koje nas zbog toga iščekuje, bit će zanimljivo čuti kako bi Krugman primijenio svoje recepte na hrvatsku specifičnu situaciju u kojoj jačanje domaće potražnje zbog visoke granične sklonosti uvozu gospodarstva i stanovništva samo jača uvoz, a time i ukupni vanjski dug.

Međutim, niti sto najboljih savjeta neće pomoći Hrvatskoj. Jer mi imamo Linića. Naši epigoni nisu u stanju misliti drugačije od šablone koju dobivaju od svojih mentalnih i ideoloških mentora. Ovih dana stalno mi se vrti u glavi sjajan tekst, baš u ovom časopisu, o Islandu i njegovom originalnom izlasku iz krize (devalvirali su valutu, ukinuli valutnu klauzulu, pustili inflaciju jedno vrijeme, na referendumu odbili vraćati dugove koji nisu njihovi…) sve suprotno od onoga što radi i traži Europa, iako je Island, isto tako kao i Hrvatska, pred ulaskom u Europsku uniju. Island ima 300 tisuća stanovnika. Često za očajno stanje u našoj maloj zemlji optužujemo njenu veličinu, jer kao nemamo dovoljno pametnih ljudi, pa su mediokriteti na najvišim položajima u društvu. Sve manje vjerujem u taj argument od kada sam osvijestio činjenicu da je Dubrovačka republika, taj dragulj razuma i promišljenosti, imala svega 10 tisuća stanovnika.Mediokriteti, doduše, jesu na mnogim istaknutim položajima u zemlji, prisjetimo se samo nekih sindikalnih liderica, koje doista u nekom pristojnom društvu ne bi mogle biti više od portira u sindikatu; isto tako, prisjetimo se habitusa velikog broja naših poslodavaca te nekih ministara, prijašnjih i sadašnjih.

Za zemlju bez razine, za tu negativnu selekciju u politici, nije kriv broj stanovnika, već niska obrazovna razina, politički sustav i mentalitetna svojstva nacije koja nema osjećaj odgovornosti za opće dobro. Ovaj narod nije imao sreću naći državnika od dimenzije, ili instituciju od presudnog utjecaja, koji bi ga inspirirao na promjenu mentaliteta. Međutim, to ipak nije ključni problem. Teško bi se moglo reći da su Čačić i Linić, kao kreatori jednodimenzionalne budućnosti Hrvatske, mediokriteti. Ne, ovdje se radi o ideologiji koja začahuruje kreativne potencijale i alternative. Ovdje se radi o deficitima psihološke naravi dvojice ljudi koji misle da posjeduju istinu o stvarima i kojima nije potreban dijalog. Primjerice, frapantna je činjenica da u Vladi nemaju makroekonomske savjetnike. Linić i Čačić imaju ekonomska znanja kako investirati, voditi firme, računovodstvena i poslovno-financijska znanja, ali je očit deficit makroekonomskih znanja. Voditi firmu i državu prilično su različite stvari. Mikroekonomija je različita disciplina od makroekonomije, otprilike, kao i razlika u fizici između astronomije i kvantne fizike.

Treba li nas onda čuditi Linić kada na sjednici GSV-a poručuje da u ovoj zemlji 10 godina neće biti dobro? Od političara očekujem rješenja, a ne kontemplaciju. Ako nema rješenja, zašto se prihvatio posla u vlasti i politici? O desetljeću stagnacije može govoriti Krugman, jer on ne donosi odluke, ali on sigurno ne bi tako govorio kada bi ih mogao donositi. Jer, za razliku od Linića, on ima rješenje.

Novi egzodus mladih i obrazovanih ljudi u Kanadu, Australiju i Novi Zeland, o kojem slušam na sve strane, upućuje da su pametni ljudi prepoznali besperspektivnost ove zemlje, s ovom i sa svakom domaćom politikom, unatoč činjenici o ulasku u Europsku uniju. Europska politika tom beznađu također doprinosi. Očito su nade mladih ljudi, a vjerojatno i većine građana, u novu vlast ispuhane. Uostalom, tko prosvjeti smanjuje plaće, ne može prosvijetliti ovu zemlju.

Možda ju može Krugman.

Rovinj, 5. listopada 2012.

Vilim Ribić


Ključne riječi:

kolumna Vilima Ribića



  • Zdenka Šmit

    Ribić dobar kao i uvijek.
    Moja primjedba ide web-majstoru: jedva pročitah tekst – nečitak je! Gdje ste našli, zaboga, ova siva slova na sivoj podlozi?! (A članstvo čine uglavnom ljudi s oslabljenim vidom, ne mladi sportaši!)

Back to Top