Društvo jednakih šansi i šanse nejednakih

Kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv

Imao sam čast biti gost na proslavi 20 godina Hrvatske narodne stranke. Od osnutka ta je stranka prepuna iznimnih političkih osoba, moralnih i intelektualnih veličina, od Savke i Tripala, Srećka Bijelića, Stipe Mesića, Gorana Granića, Vesne Pusić… Nabrajanje bi potrajalo. Međutim, u ovom tekstu zanima me je li skup sjajnih pojedinaca i sam sjajan skup, odnosno, jesu li impresivni karakteri porodili i impresivan karakter stranke? Naravno, oni čije vrijednosti i interese ta stranka zastupa pozitivno će odgovoriti na ovo pitanje. A tko su ti, zapravo? Površni promatrač bi odmah odgovorio da je to narod, jer se radi o narodnoj stranci. Vidim stanovitu teškoću vjerodostojnosti u činjenici da se na čelu narodne stranke nalazi krupni kapitalist, puno veću nego u tome da je prethodni predsjednik bila elitna intelektualka. Vrijede prigovori da je stereotip očekivati na čelu narodne stranke populističkog demagoga i da je važna filozofija stranke. Presudne su ideje koje stranka provodi u političkom životu. I doista, koliko su te ideje narodne? HNS sebe legitimira kao liberalnu stranku koja inzistira na pravima pojedinca. Notorna je činjenica da liberali u svijetu gotovo nigdje nisu vodeća stranka i da u vlasti sudjeluju uglavnom kao koalicijski partner, što znači da vrlo teško mogu steći potporu narodne većine. Međutim, tamošnji liberali ne nazivaju se narodnjacima pa tamo ne vidim problem. Oni jasno zagovaraju poduzetništvo i privatnu inicijativu u pitanjima ekonomsko-socijalnog karaktera. I naši liberalni narodnjaci neupitno zagovaraju isti taj sloj, a pri tome još i obrazovaniji dio gradskog stanovništva (što stranci daje šarm). Naši su hćnesovci i na ovoj proslavi višekratno ponavljali da su oni građanska stranka i, što je osobito važno, zagovornici društva u kojem svaki pojedinac ima jednake šanse. To vide kao znak usklađenosti između liberalizma i narodnjaštva.

O nekome ponekad više govori ono što nije rekao od onoga što jeste. Na proslavi niti jednom riječju nije otvoreno pitanje nejednakosti, pravde i socijalne kohezije. Posebno je indikativno da niti jedan govornik, uključujući i goste, nije spomenuo riječ radnik. Bilo je veoma zanimljivih govora o ekonomskom zastoju i razvoju, o zapostavljenosti znanosti i obrazovanja, o slabostima našeg integriranja u Europu i moralnoj izopačenosti politike i društva. Uz sva ta prevažna pitanja nitko nije spominjao najvažnije pitanje: kakve socijalne relacije HNS misli stvarati u Hrvatskoj? Nismo čuli kakve su implikacije na društvo jednakih šansi njihove gospodarske, obrazovne, porezne i druge politike? Liberalni HNS nije prepoznao pitanje jednakosti kao svoje narodnjačko pitanje. Ako postoji i jedno mjesto na kojem mogu pomiriti proturječje svoga naziva i sadržaja onda je to baš pitanje jednakosti. Nije moguće graditi društvo jednakih šansi u društvu velikih nejednakosti. Hrvatska je takvo društvo. Očevidna je istina da su jednake šanse moguće samo u društvu razvijene srednje klase, u kojoj je tek mali broj ljudi siromašan odnosno veoma bogat. Za pojedinca je obrazovni sustav prvo mjesto provjere svojih jednakih šansi. Nebrojene analize iz raznih zemalja potvrđuju da je školski uspjeh djece u daleko većoj korelaciji s materijalnim stanjem njihovih obitelji nego s njihovim iskazanim sposobnostima. Društvo istinski jednakih prilika nalazimo u nordijskim zemljama, Australiji i Kanadi. Takva društva civilizacijski su ideal na tragu europskog socijalnog modela. To svakako nije američko društvo. O poreznoj politici hćnesovci niti riječi, osim općih „amerikaniziranih” mjesta o navodno visokim porezima i visokoj javnoj potrošnji, čime se očito HNS uklapa u imitativni i nekreativni karakter hrvatske politike, zasnovane na plitkim predodžbama, ememefovskim mantrama, udomaćenim dogmama i općim mjestima, bez oslonca na činjenice. Takva politika pridonosi opće prisutnoj nekompetentnosti hrvatskog društva. Naši narodnjaci ponovili su višekratno da su oni stranka koja uvijek govori istinu i da je njihov problem što narod tu istinu ne prepoznaje. Na žalost ne govore uvijek istinu, ne iz namjere, već počesto iz nepoznavanja. Njihove „istine” su istine poduzetnika a ne i narodne većine. Takva politika ne primjećuje trend promjena društveno-ekonomskih paradigmi u svijetu. Ona sebe ne reažurira. Ona propušta priliku osvajanja naklonosti većine građana. Ne primjećuje da će teško moći ekonomske interese manjine nametnuti volji većine. I ne primjećuje da se s rastom nejednakosti, što Čačić zapravo zagovara, potkopava demokratski poredak. Vlast bogate poduzetničke manjine nad interesima narodne većine ne može se održati bez manipulacije, jačanjem uloge novca u politici, suptilnih oblika korupcije i slabljenja demokratskih institucija. Osjećam da je Čačić u svojoj jednodimenzionalnoj apologiji poduzetničkih interesa spreman ići u tom pravcu uvjeren da je baš to nešto jako dobro. Može li takav HNS biti koalicijski partner u ovom smislu ne puno više određenijem SDP-u. Može, ako SDP odustane od interesa narodne većine i društva jednakih šansi. Ima li Lijepa naša nekoga tko zna kako je počešljati? U Zagrebu, 19. listopada 2010. godine

Vilim Ribić

Sve do sada objavljene kolumne možete pronaći OVDJE


Ključne riječi:

kolumna Vilima Ribića | političke stranke



Back to Top