Hrvatski radio, 8.7.2012., Intervju tjedna s Vilimom Ribićem

Čelnik Sindikata i predsjednik Matice detaljno se osvrnuo na dosadašnji teški tijek pregovora s Vladom i moguće ishode koji nas očekuju u srijedu.


Intervju tjedna, HR 8.7.2012. – gost Vilim Ribić


Ključne riječi:

Hrvatski radio | intervju s Vilimom Ribićem | kolektivni ugovori | pregovori | pregovori o plaćama | temeljni kolektivni ugovor



  • POŠTOVANI OSOBNO SMATRAM DA VLADA MORA ILI DATI TRENUTNU OSTAVKU ILI HRVATSKOM SVJETSKOM SABORU DATI TRI MINISTARSKA MJESTA ZA IZLAZ IZ GOSPODARSKE KRIZE, NAIME I TADA KADA JE SDP POBIJEDIO JEDINI SMO IMALI GOSPODARSKI PROGRAM I IMAMO GA I DANAS KAO I OSIGURANA NOVČANA SREDSTVA….Model koji je na snazi od devedesetih produbio je mnoge strateške smjernice ekonomske politike diktirane MMF-om (otvaranje i asimetričnu deregulaciju ekonomije, privatizaciju, financijsku liberalizaciju, prilagodbu i nesigurnost tržišta rada; napredujući znatno u intenzitetu, izričaju i funkcionalnosti javne politike s obzirom na, s jedne strane program stabilizacije i razvoja, a s druge željene ciljeve samopodrške: učvršćivanje procesa nakupljanja i umnažanja kapitala u različitim ekonomsko-socijalnim područjima.

    Sadašnji proces uvelike je potenciran nepovratnošću promjena nastalih ili potaknutih javnom politikom, kao što su primjerice veća izloženost vanjskoj konkurenciji, restrukturiranje i subrogacija države, financijsko vrednovanje kapitala kao središnje osi ekonomije, povišenih strukturalnih stopa nezaposlenosti i niske zaposlenosti, uz nepoznate razine siromaštva i neimaštine. Ukratko rečeno, rastuća koncentracija ekonomske moći u jezgri koju čine veliki poduzetnici bez sumnje je jedan od fenomena oko kojih će se nastaviti graditi budući scenariji hrvatske i vanjske ekonomije.

    Unutar ovoga okvira, razvijeni program privatizacije čini jednu od središnjih osi javne politike i refundacijske strategije koji je podržava. Dovoljno je razmotriti neke od njegovih osnovnih strukturalnih posljedica: učvršćivanje i očuvanje monopolskih ili oligopolskih tržišta uključujući jamstva internalizacije i izvanrednih prihoda, prijenos aktiva i, osnovno, upravne moći odlučujuće u konfiguraciji strukture cijena i rentabilnosti povezane s ekonomijom, produbljivanje procesa koncentracije i centralizacije kapitala i rekonfiguraciju posljedične lokalne ekonomske moći.

    U ovom kontekstu, velike strukturalne promjene posljednjih 15 godina prepoznaju dvije etape koje održavaju zloglasne diskrepancije u razvoju velikih javnih i privatnih tvrtki. Prva etapa obuhvaća fundamentalne promjene poduprte dvama usko međusobno povezanim procesima: privatizaciju javnih tvrtki i rađanje lokalnih ekonomskih grupa i raznih oblika inozemnog kapitala, koji potiče modifikacije bitne u vlasničkoj strukturi državnih firmi te uzrokuje značajne izmjene financijskih aktiva i kapitala.

    U drugoj etapi, pod utjecajem prethodnih slijedi druga promjena, koju čini prijenos vlasništva gotovo cjelokupnog ili jednog bitnog postotka kapitala brojnih privatnih tvrtki, među koje se ubrajaju neki od glavnih konzorcija koji su kupili javne tvrtke u prethodnim godinama. Ovi prijenosi omogućuju važan porast pojavljivanja transnacionalnih tvrtki i inozemnih konglomerata, na štetu onih lokalnih, osobito ekonomskih grupacija nastalih u prvoj etapi. Kao posljedica ovakvog slijeda događaja, ravnoteža sve više prevagnjuje na stranu onih koji jasno dopuštaju prebacivanje profita roditeljskim tvrtkama u inozemstvu, otvarajući put prijenosu kapitala i baštine u strane ruke.

    Koncentracija kapitala

    Jedan od temeljnih elemenata privatizacijskog programa razvijenog u Hrvatskoj proizlazi iz njegove vrlo aktivne uloge poticatelja procesa koncentracije i centralizacije kapitala. Za modalitete koje usvaja privatizacija najvećim dijelom javnih tvrtki, kao i slabosti i propuste na planu obrane od konkurencije – ne samo na normativnom planu, nego i u vlastitoj regulatornoj ulozi, denacionalizacijski program javlja se kao kamen temeljac u dinamici i dostignućima koncentracije kapitala u zemlji.

    U skladu sa žurbom – političkom, institucijskom, fiskalnom i privatizacijskom, suprotstavljajući se preporukama i najboljim međunarodnim praksama u ovom polju, manjak brige za dijeljenje i fragmentiranje vlasništva privatiziranih tvrtki (npr. putem tržišta kapitala ili čak slobodnom podjelom dionica i povlaštenih ponuda za korisnike različitih usluga) čini jednu od osnovnih komponenata privatizacijskog programa.

    Ova službena nepažnja za distribuciju ili atomizaciju vlasništva privatiziranih tvrtki sa sobom je u stvarnosti donijela jasan poticaj centralizacije i koncentracije kapitala, a s tim i konsolidaciju rastuće moći poslovanja u rukama konglomerata, koji su otada počeli kontrolirati raznoliku skalu aktivnosti – u mnogim slučajevim združeni vertikalno ili horizontalno, a posljedično je ista nepažnja dovela i do slabljenja regulatorne uloge države. Svi ovi faktori istovremeno se kombiniraju sa preživljavanjem i ponovnim jačanjem monopola ili zakonskih oligopola pod uvjetima koji ne samo da osiguravaju odsutstvo rizika poduzetnika nego i vrlo visoke stope povrata, kao i prijenos moći odlučujuće u utvrđivanju strukture cijena i rentabilnosti ekonomije, a na taj način i varijabli velikog ekonomsko-socijalnog značaja, kao što su npr. distribucija prihoda ili kompetitivnost raznih sektora aktivnosti te u konačnosti i samoodređenja kao cjeline, u jednu jezgru potpuno određenu velikim ekonomskim silama.

    Tako se u trenutku prijenosa novca u privatni sektor različitih tvrtki kao očekivan rezultat samih modeliteta privatizacije u hrvatskom iskustvu jasno pokazala trostruka razina koncentracije kapitala. S jedne strane, što se tiče vlasništva u svakoj privatiziranoj tvrtki: vrijednosnice su ostale koncentrirane u svega tri ili četiri tvrke ili grupe koje su udovoljavale dotičnim konzorcijima.

    Potvrđuje se također i visok stupanj koncentracije vlasništva na sektornom planu, tj. ne samo da postoji značajan stupanj koncentracije na razini svake od privatiziranih tvrtki, nego i u svakom sektoru/području aktivnosti uključenom u program privatizacije.

    Na koncu, razmatrajući posljednji stupanj cjeline, također se manifestira vrlo visoka razina koncentracije vlasništva. Doista, vrlo zamjetan broj velikih ekonomskih konglomerata (u većini slučajeva udruženih sa stranim firmama) započinje kontrolirati veliku i raznoliku grupu bivših javnih tvrtki. Kao rezultat osnovnih modaliteta koje je proces privatizacije usvojio, ova skupina nastala redukcijom velikih gospodarskih grupa uspjela je usto u znatnoj mjeri povećati stupanj vertikalne i horizontalne integracije svojih aktivnosti i, u nekim slučajevima, proširiti svoja ulaganja u područja/sektore u kojima tada nije imala aktivno učešće.

    Također, rastuća polarizacija gospodarske moći potencirana je slabošću – i/ili neaktivnošću u području « anti-trust » zakonodavstva i obrane prava korisnika i potrošača. Naročito u okviru toga slaba normativna i regulatorna briga zaslužila je naziv obrana konkurencije. Uvođenje stručnosti, promoviranje i jačanje poslovanja tvrtki koje u svemu mogućem odgovaraju očekivanim kompetitivnim tržištima, čine neizbježne mehanizme u regulaciji prirodnih monopola. Regulacija vlasništva postaje u tom smislu neizbježna komponenta. U oba slučaja vertikalna i horizontalna dezintegracija biviših javnih tvrtki u raznim poslovnim jedinicama (npr. PLIVA i INA) pokušava segmentirati dotične aktivnosti i time uvesti određene razine stručnosti koje u cjelini rezultiraju slabljenjem kompetitivnosti na lokalnoj i međunarodnoj razini.

    Ta jedina dva primjera u polju privatizacije u kojima se u početku vodila briga o problematici regulacije vlasništva kapitala i koncentraciji tržišta, nepreciznosti, « slabosti », čak i modifikacije uvedene s obzirom na originalnu normativu – sumirane u siromašnu službenu predispoziciju za regulaciju u tom polju, išla su protiv originalnih postavki.

    Nepostojanje specifičnih normi protiv monopola u privatiziranim područjima ili procesu privatizacije vodi za sobom očuvanje vrlo manjkavih tržišta i u isto vrijeme utvrđivanje onih centripetalnih snaga koje favoriziraju ili potiču pristup rastućim razinama koncentracije – vertikalne ili horizontalne – takvih tržišta.

    Slabosti i nepreciznosti antimonopolskog zakonodavstva se zbrajaju, kako službenom nebrigom za uvođenje stručnosti u privatizirane javne usluge, tako i na normativnom i regulatornom planu. Sve to preuzelo je ulogu protagonista u vojsci punoj lobirajuće moći i u implementaciji loših strategija i praksi od strane velikih gospodarskih grupa – u skladu sa svojim dominantnim položajem na tržištima; drugim riječima, prirodnom neuključenosti asimetričnih « snaga tržišta ».

    Sumirajući, implicitno priznanje snaga prisile ekonomske moći i politike prirodno je dovelo do široke ljestvice aktivnosti – i propusta u normativnoj i regulatornoj materiji, koje nisu samo posljedice hitnih improvizacija, nego naprotiv, jedne institucionalne strategije u potpunosti funkcionalne za interese aktualnih hegemoničnih frakcija kapitala koncentriranog lokalno i inozemno.

    U stvarnosti, u posljednjem slučaju, takozvani defekti ili problemi regulatornog plana, takozvane pogreške privatizacijske žurbe, nisu ništa nego manifestacije jednog mnogo složenijeg problema: cjelokupne funkcionalnosti javne regulacije, s usko vezanom distorzijom svojih vlastitih osnova, privatiziranih usluga koje se tiču logike akumulacije i proizvodnje kapitala velikih lokalnih i stranih konglomerata koji su se od svoje aktivne uključenosti u različite privatizacijske procese privatizacije počeli utvrđivati kao hegemonijske jezgre gospodarske moći.

    Sveobuhvatan pregled državnih i i privatiziranih javnih usluga.

    Ponovna prilagodba tzv.osnovnih cijena tarifa, kao sredstvo ograničavanja izvanrednih dobitaka pružatelja javnih usluga.

    Eliminacija regulatornih zakašnjenja i stvarna primjena faktora efikasnosti.

    Stvarna provedba

    Figure « sudska neutralnost » u polju privatiziranih javnih usluga.

    Utvrđivanje ilegalno internaliziranih dionica, provođenje plana reintegracije takvih prihoda korisnicima i potrošačima.

    Modifikacija dotičnih tarifa izračunavanjem zbiljskog i ponderiranog utjecaja redukcije fiskalnih tereta u skladu s jedne strane oblikovanjem cijena nametnutih od tvrtki korisnica privatiziranih javnih usluga, a s druge konfiguracijom prihoda tih tvrtki.

    A- Propisati u okviru državnih i privatnih javnih usluga zakonodavstvo o Obrani stručnosti. Primijeniti normativu koja se odnosi na restrikcije vlasništva u strateškim sektorima (energija, voda, prirodni resursi, turizam itd.).

    B) Dati neovisnost i potpunu autarkiju zavodima regulacije i kontrole privatiziranih javnih usluga, jamčeći ispunjavanje ustavnih normi.

    C) Integrirati u regulatornu problematiku, a osobito u dotične sektorijalne okvire, dinamičnu viziju inkorporacije znanstveno-tehnološkog razvitka u području proizvodnje te državnih i privatiziranih javnih usluga, rekuperirajući ili čuvajući moć odlučivanja države u definiranju strateških smjernica.

    D) U uskoj vezi s prethodnom točkom, postići konsenzus s upravljanim tvrtkama o implementaciji programa razvoja lokalnih pružatelja usluga, slavnu nacionalnu kupnju.

    E) Promicati univerzalizaciju osnovnih javnih usluga na bazi principa socijalne jednakosti i neizostavne prostorne ravnoteže. Jamčiti pružanje usluga zaduženih za zdravlje populacije.

    Regionalna ekonomija

    Privatizacija državnih tvrtki

    Ova odluka gospodarske politike, usmjerena pružanju resursa državi da bi se nosila s vanjskim zaduženjima ozbiljno je utjecala na teritorije prethodno ovisne o aktivnoj prisutnosti tvrtki transferiranih privatnom kapitalu. Te transformacije, postavljene u praksu države prije privatizacija, i dodane politici « dobrovoljnog umirovljenja », ruše socijalno tkanje u prostorima ovisnima o tim aktivnostima. Društveno isključivanje je osnovni rezultat ove privatizacijske politike. Prije svega zato što su lokalna tržišta reducirana u veličini i jer osnovni izvor rada naglo pada, uz nedovoljno zahtjeva za ohrabrivanjem drugačijih proizvodnih mogućnosti. Slijedeći razlog je taj što oni koji su se godinama ili desetljećima bavili aktivnostima kao što su farmaceutika, pomorstvo, šumarstvo, ribarstvo i nafta, trebaju čvrstu potporu kako bi promijenili radnu kulturu s ciljem prilagodbe i konkuriranja na svjetskom tržištu, tražeći funkcionalnu razinu koja će im istodobno omogućiti rast i razvoj. Ipak, država je samo predala odštete zadajući brze likvidacije financijskim tržištima s ciljem ušutkavanja bilo kakvog protesta i zavaravanja likvidiranih. Na trećem mjestu, državne su tvrtke osim eventulnih višaka osoblja ili grešaka u svom upravljanju, nudile svojim radnicima i obiteljima mrežu socijalnih usluga prve kvalitete koju je činila neizravna dodatna plaća, a ona se potpuno gubi u privatizacijskom procesu.

    Deregulacija tržišta

    Deregulacijska strategija, ili prijedlog prakse imenovanja države kao suca ili kompenzatora drušvenih nejednakosti, s ciljem navodnog „eliminiranja birokratskih zapreka koje otežavaju rast tvrtki” uzrokovala je nepopravljive štete u cijeloj regionalnoj proizvodnoj mreži. Zapravo, ono što se htjelo je ostaviti slobodan prostor procesu akumulacije koji će favorizirati koncentrirane gospodarske grupe i pokušati umanjiti državne troškove, da bi se tako reducirali porezi tvrtki i podigle stope prihoda.

    Kamatne stope, težak pristup službenom financijskom tržištu

    Obje strategije povezane s nacionalnim i internacionalnim kapitalom su centralne u ekonomskoj politici i utječu na tradicionalnu proizvodnju različitih regija. Javno je i zloglasno da kamatna stopa kredita malih i srednjih proizvođača vrlo visoka u stvarnim terminima. Vrijednosti stopa koje formalni financijski sustav, tj. skup banki koje posluju u RH naplaćuje malim i srednjim proizvođačima iz unutrašnjosti uvelike nadilazi njihove mogućnosti suprotstavljanja cijeni novca koje traže kao zajam za ulaganje ili poboljšavanje svojih aktivnosti. Ta cijena proizvodnog financiranja koja pogađa i pogađat će regionalne i centralne lokalne tvrtke snažno se suprotstavlja prednostima koje drži koncentrirani kapital u pristupanju internacionalnom kreditu. Taj kontrast potaknut će zajedno s procesom gospodarske koncentracije i otvaranja prema vani, pravac koji će se razdvajati na dva segmenta kapitala. Jedni, sretniji, s rastućom moći na tržištu i obilatim i relativno jeftinim financiranjem, napredovat će na sve dominantnije položaje, a drugi, ograničeni u pristupu kreditu, bilo zato što nemaju stvarna jamstva, ne kvalificiraju se ili ne mogu platiti tražene kamatne stope, nestat će polagano…www.hssd.hr

Back to Top