Nacrt politike u znanosti i visokom obrazovanju

Učinili smo javno dostupnim i tekst Nacrta prijedloga politike u znanosti i visokom obrazovanju koji je također usvojen na 8. Saboru. Ovaj dokument predstavlja polazišne točke Sindikata u javnom djelovanju u području visokog obrazovanja i znanosti i stoga je od izrazite važnosti za organizaciju.

Na tragu dokumenta o znanstvenoj politici koji je usvojen na posljednjem Saboru Sindikata prije četiri godine, Sindikat ovom prilikom ponovno nastoji reartikulirati cjelovito viđenje znanstvenog i visokoobrazovnog područja. Ovaj Nacrt prijedloga valja shvatiti kao poticajni i stalno otvoreni dokument za trajnu diskusiju unutar samoga Sindikata, naših sveučilišta i instituta te šire u društvu. Raspravu vidimo i važnijom od samog rezultata. Potreban je zajednički napor svih sudionika u sustavu, od vlasti do nastavnika, na promišljanju i nalaženju odgovora na pitanja s kojima se susrećemo. Rezultate rasprave Veliko vijeće Sindikata će kontinuirano ugrađivati u dokument sljedećih mjeseci, a vjerojatno i godina.

Tekst Nacrta politike možete preuzeti i u PDF formatu.


 

VIII Sabor Sindikata znanosti – 31. svibnja 2014.

NACRT PRIJEDLOGA POLITIKE
U ZNANOSTI I VISOKOM OBRAZOVANJU

Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja na planu znanstveno-obrazovne politike već dva desetljeća zagovara procese bez kojih nije moguće zemlju uvesti u društvo razvijenih europskih nacija. Ti su procesi poznati i uobičajeni u našem civilizacijskom miljeu. Unatoč tome politika i društvo nisu u stanju dovesti hrvatski znanstveni i visokoobrazovni pogon u stanje u kojem on funkcionira kao kreativni generator razvoja hrvatskog društva.

Hrvatska je kao mala zemlja imperativno upućena na očuvanje i razvoj ljudskih potencijala neovisno o izboru razvojnih rješenja. Nedvojbeno, to nije moguće bez učinkovitih sustava obrazovanja i znanosti.

SUSTAV KOJI JE U KRIZI NE MOŽE DATI ODGOVARAJUĆI DOPRINOS IZLASKU IZ GOSPODARSKE KRIZE. Hrvatski znanstveni i visokoobrazovni sustav bio je i prije krize opterećen ozbiljnim slabostima, o čemu smo zauzimali jasna programska i vrijednosna stajališta i u proteklim razdobljima. Suočen s teškom ekonomskom krizom taj je sustav ipak uspio do značajne mjere ispuniti svoju društvenu zadaću stvaranjem novih kadrova u visokom obrazovanju, novih otkrića u znanosti i prijenosom novih znanja, i sve to unatoč pogoršanim financijskim i materijalnim uvjetima.

Međutim, zbog ranijh slabosti ovaj sustav nije dao zapaženiji doprinos izlasku gospodarstva iz krize. Štoviše, sustav je bio, i nadalje jest, nesklon pokušajima reforme i modernizacije. Napor upravljača visokoobrazovnim sustavom, uz presudnu potporu neprincipijelnih saveza neodgovornih političara raznih pa i suprotnih stranačkih opcija, i dalje je usmjeren na očuvanje postojećeg stanja.

Takav sustav nesposoban je ne samo odgovoriti društvenim imperativima, nego je neučinkovit u zaštiti svoje vlastite pozicije. Usljed umanjenog kredibiliteta nije u stanju učinkovito odgovoriti na daljnja smanjivanja proračunskih sredstava, što njegovu društvenu ulogu marginalizira, a sam sustav dovodi na rub opstanka. Nažalost, promašena ekonomska politika obje vlade tijekom ovih godina krize dramatično pogađa ne samo plaće zaposlenika u znanosti i visokom obrazovanju, radne perspektive mladih istraživača, sigurnost zaposlenja važnih ljudi u nenastavnom korpusu, već nadasve uvjete poučavanja i istraživanja.

SUSTAV NE MOŽE IZAĆI IZ KRIZE AKO POSTOJI NEBRIGA VLASTI I DIJELA AKADEMSKE ZAJEDNICE. Nebrojeno puta je rečeno da je imperativ svake države u ovako teškim vremenima ulagati i pojačano brinuti o obrazovanju i znanosti. Pri čemu je riječ briga važnija od riječi ulagati. Kvalitetno obrazovanje i vrhunski znanstveni rad istinski su interes cijeloga društva. Brojni su uspješni primjeri ovakve politike, a nema niti jednog primjera koji bi ukazao na suprotno. Ne smijemo zapostaviti evidentnu istinu da bez promjene postojeće ekonomske paradigme u kojoj je zatočena Republika Hrvatska, zahvaljujući nepripremljenoj i nepromišljenoj politici, daljnje štete u ovom sustavu nije moguće izbjeći.

U mrtvom trokutu nekompetentne znanstvene politike, fragmentirane znanstvene i sveučilišne zajednice i blokirajuće ekonomske politike znanost i visoko obrazovanje kreću se tunelom na čijem se kraju ne vidi svjetlo. Posljedice će biti dramatične i nepopravljive. O tome je nužno podizati razinu svijesti, kako u Sindikatu, tako i u samom sustavu kao i u cijelom društvu. Većina nastavnika i znanstvenika svjesna je da se devastirajući procesi ne mogu izbjeći bez reformskih zahvata. Pri tome se reforme moraju oslanjati i na strateške dokumente Europske unije (Europa 2020, Horizon 2020, Rethinking education). Ako sveučilišta, veleučilišta, visoke škole i instituti ne daju doprinos izlasku iz ekonomske i društvene krize kroz kvalitetno obrazovanje i transfer tehnologije u suradnji s gospodarstvom, oni gube svoju društvenu ulogu. Stoga je nužno, sukladno smjernicama navedenih strateških dokumenata, da inovacije uz obrazovanje i znanost postanu treća misija sveučilišta.

Bez stabilnog i održivog financiranja prema smjernicama EU, bez financiranja ustanova u skladu s vrednovanjem kvalitete njihova rada i bez podizanja razine odgovornosti svih sudionika akademske zajednice, ne može se očekivati odgovarajuća uključenost Hrvatske u europski znanstveni i obrazovni prostor.

Sa žaljenjem konstatiramo da niti izvršna niti sveučilišne vlasti, kako u okviru opće, tako i znanstvene politike, nisu spremni inicirati odgovarajuće promjene, bez čega se raspoloživi potencijali znanstvenog i visokoobrazovnog sustava ne mogu realizirati u optimalnom opsegu. Upravo suprotno, iz znanstveno-obrazovne politike izvršne vlasti posljednjih godina nedvojbeno razaznajemo samo jedan ključni motiv: dosljednu provedbu mjera financijskih ušteda i kontinuiranog isisavanja ionako nedostatnih sredstava nužnih za stabilno funkcioniranje sustava.

PET PRAVACA NA KOJIMA SE NAŠA DJELATNOST SUSTAVNO DESTRUIRA. Rijetko koja promjena u sustavu generirana od Ministarstva ima zadaću poboljšati učinkovitost sustava, a gotovo svaka ima za motiv smanjivanje troškova, pa makar to išlo na štetu sustava. Može se govoriti o teškim posljedicama koje sustav trpi od takvog pritiska aktualne izvršne vlasti i to u pet pravaca: sve manja sredstva za istraživanje, ograničenja napredovanja nastavnika što je zapravo ugrožavanje akademskih sloboda i autonomije sveučilišta, uvođenje outsourcinga bez smislenog opravdanja, smanjivanja plaća i pokušaj deprivacije vlastitih prihoda.

NEREALNA FINANCIJSKA OČEKIVANJA OD EU FONDOVA I PROGRAMA. Sredstva Obzora 2020. (Horizon 2020) kao novog programa Europske unije za istraživanje i inovacije za razdoblje od 2014. – 2020., odnosno EU strukturnih i kohezijskih fondova, ne mogu i ne smiju biti korištena kao supstitucija nedostatnom domaćem ulaganju. Nažalost, u posljednje vrijeme svjedoci smo takvih nerealnih poruka izvršne vlasti. Slično prošlim sličnim programima EU (EC Frameworks 5-7), Obzor 2020. predstavljat će svega 10% ulaganja u istraživanja i razvoj na razini EU. U svijetu ne postoji dobro uređen i učinkovit sustav istraživanja i razvoja koji se prije svega ne temelji na stabilnom i optimalnom nacionalnom financiranju. Niti jedna izvršna politika neće dokazati drugačije.

Nacionalno ulaganje u obrazovanje i znanost ne smije biti niti suštinski tretirano niti ekonomski kalkulirano kao deficit.

NEGATIVNE POSLJEDICE AKTUALNE ZNANSTVENO-OBRAZOVNE POLITIKE. Posljedice sustavnih promašaja izvršne vlasti brojne su i ozbiljne, a među njima izdvajamo one koje izravno pogađaju sustav i imat će dugotrajne negativne učinke:

  • drastičan pad kvalitete nastavne i istraživačke infrastrukture;
  • trend stalnog smanjenja broja mladih ljudi koji ulaze i rade u znanosti, što potkopava dugoročne aktualne i razvojne potrebe sustava a time i potencijale cijelog društva;
  • sve nestabilniji položaj mladih znanstvenika, što ovo zanimanje velikih odricanja čini manje atraktivnim,
  • smanjen ulazak najboljih studenata u sustav, uz istovremeni odlazak najboljih mladih istraživača u inozemstvo,
  • sve veći pritisak na destrukciju radnih odnosa i cijene rada,
  • naglo i radikalno smanjenje broja redovitih profesora iznad 65. godine života čime se ugrožavaju specifične potrebe visokih učilišta i znanstvenog rada u njima,
  • prijetnja uvođenjem outsourcinga bez odgovarajuće podloge, argumentacije i razumijevanja specifičnosti sustava,
  • kompletna destrukcija socijalnog dijaloga u znanosti i visokom obrazovanju.

DEFINIRANJE I PONOVNA AFIRMACIJA KLJUČNIH VRIJEDNOSTI. Osim kriznih okolnosti valja konstatirati da slabostima sustava pogoduje i dugogodišnja nedefiniranost temeljnih odnosa na kojima sustav treba počivati. S tim u vezi ističemo sljedeće ciljeve, vrijednosti i načela bez čije implementacije po našem sudu nije moguće očekivati uspostavu učinkovitog sustava znanosti i visokog obrazovanja:

  • Visoko obrazovanje treba biti isključivo javno dobro. Potrebno je preispitivati odnose javnog i privatnog s aspekta motiva i društvene korisnosti;
  • Jednaki pristup visokom obrazovanju od preddiplomskog do doktorskog studija, pod istim uvjetima i uz konačno i nedvosmisleno osiguravanje državno financiranog besplatnog obrazovanja;
  • Jačanje kvalitete i učinkovitosti radnog procesa prema načelu društvene odgovornosti:

–      svođenje studijskih smjerova na razumnu mjeru na svim razinama visokog obrazovanja,
–      rješavanje problema neučinkovitog studiranja na svim razinama,
–      usklađivanje kapaciteta visokih učilišta s upisnim kvotama i usklađivanje upisnih kvota s dugoročnim potrebama društva,
–      osiguravanje materijalnih uvjeta za razvoj javnih instituta i visokih učilišta,
–      unapređenje vrednovanja kvalitete ustanova i pojedinaca, uz povezivanje financiranja s rezultatima vrednovanja,

  • Zaštita autonomije sveučilišta u čijem središtu je očuvanje i unapređenje akademskih prava i sloboda pojedinaca, članova akademske zajednice. Potrebno je stalno kritički upozoravati na iskrivljene interpretacije autonomije sveučilišta unutar samoga sveučilišta, koja se prečesto svodi samo na pitanje upotrebe novca bez polaganja računa široj društvenoj zajednici;
  • Afirmiranje financijske autonomije u funkciji ostvarenja misije sveučilišta i akademskih sloboda. Financijska autonomija pretpostavlja uvođenje cjelovitih programskih ugovora uz kompetentno i transparentno periodično vrednovanje a ne smije postati nesputani okvir za komercijalizaciju visokog obrazovanja i znanosti i za pretvaranje naših ustanova u profitne centre radi zadovoljavanja privatnih interesa na javnom dobru. Ne treba pobrkati komercijalizaciju rezultata istraživanja, što je poželjno, od pretvaranja komercijalnih ciljeva u prioritete ustanova;
  • Reorganizacija javnih sveučilišta i jačanje integracijskih silnica, posebice uspostavom organizacijskog modela na tragu modernih i učinkovitih svjetskih sveučilišta;
  • Razvoj upravljačkih kompetencija čelnika javnih sveučilišta i njihovih sastavnica, veleučilišta, visokih škola i instituta;
  • Preispitivanje Bolonjskog procesa. Bolonjski proces u Hrvatskoj nije dao očekivane rezultate, kako zbog prethodno navedenih strukturnih problema kojima je visoko obrazovanje bilo opterećeno, tako i zbog prevladavajućeg zadržavanja na formalnoj provedbi koja nije izazvala suštinsku promjenu odnosa. Umjesto da su dotadašnji dodiplomski studiji svedeni na današnje preddiplomske studije s izlaznim kompetencijama koje omogućavaju uključivanje u svijet radadiplome prvostupnika u pravilu kvalificiraju samo za nastavak studija na diplomskoj razini. Dodiplomski studiji time nisu skraćeni već produljeni. Osim toga, student nije postao središte visokoobrazovnog procesa; Budući da nisu ispunjeni glavni ciljevi reforme, ne samo u RH, već i u EU, nužno je kritički revalorizirati i korigirati način implementacije provedbe Bolonjskog procesa.
  • Uz Bolonjski proces nužno je komplementarno ubrzanje razvoja cjeloživotnog učenja, u čemu značajno zaostajemo za razvijenim svijetom;
  • Jasno definiranje misije, razine autonomije i strateških pravaca istraživanja javnih znanstvenih instituta, uz uvođenje vjerodostojnih kriterija vrednovanja znanstvene izvrsnosti u javnim institutima.
  • Nužno je osiguratipretpostavke za ravnopravni razvoj svih znanstvenih područja, polja i grana; valja se suprotstaviti zapostavljanju vitalnih humanističkih i društvenih znanosti u okviru kojih se mora očuvati proučavanje i unaprjeđivanje znanja značajnih za razvoj hrvatske kulture i društva.
  • Omogućavanje transparentnog izbora kompetentnih osoba u ključna tijela koja određuju strateške odrednice ili modele financiranja sustava znanosti i visokog obrazovanja (Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj, Hrvatska zaklada za znanost).

UČITELJ I NASTAVNIK KAO NAJVAŽNIJA PROFESIJA ZA BUDUĆNOST HRVATSKE. Niti zemlje sa znatno naprednijim sustavom obrazovanja i znanosti, i posljedično s naprednijim gospodarstvom, nisu i neće biti u stanju predvidjeti najtraženija znanja, vještine i zanimanja u svijetu sutrašnjice. U svjetlu ove neizvjesnosti jedna je stvar sasvim izvjesna, ključnu kvalitetu za održivi razvoj društva predstavljaju kreativno obrazovani mladi ljudi koji vladaju temeljnim znanjima, fleksibilni su i spremni na promjene i osposobljeni za cjeloživotno učenje. Za stvaranje takve populacije ključno je zanimanje učitelja, profesora i nastavnika, od osnovne škole do visokog obrazovanja. Ulaganje upravo u ovu profesiju jedina je nacionalna investicija u ljudski kapital koja će sasvim sigurno dati rezultate koji kao društvo nužno trebamo. To je jedini strateški razvojni potez u kojem nije moguće pogriješiti. Stoga, u skladu s recentnim trendovima u obrazovanju i društvenim potrebama, nastavnici od osnovne škole do visokog obrazovanja moraju biti prepoznati, priznati i tretirani kao najvažnija profesija u Republici Hrvatskoj.

U skladu sa smjernicama međunarodnih strateških dokumenata potrebna je afirmacija niza mjera za daljnji razvoj nastavničke profesije i u sustavu visokog obrazovanja, i topoboljšanjem materijalnog statusa i društvenog ugleda nastavničke profesije.

KADROVSKA POLITIKA. Nužno je asistentima sačuvati radni odnos sukladno preporukama Europske komisije a suprotstaviti se tendencijama koje mlade ljude žele pretvoriti u stipendiste bez socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Najžešće se treba suprotstaviti tendencijama iz Ministarstva da asistenti sami sebi plaćaju školarinu za poslijediplomske studije.

Nužno je regulirati rad nakon umirovljenja koji je ovom sustavu prijeko potreban u mnogim njegovim dijelovima.

Nužno je urediti načine i mogućnosti napredovanja u skladu s načelima o autonomiji sveučilišta.

Nužno je održati i zaštititi zaštitnu doljnju cijenu rada za svako radno mjesto u našim ustanovama kao ulazni element kalkulacije pri ugovaranju programskih ugovora. U suprotnom moguć je pravi kaos u odnosima plaća u zemlji s otvorenim prostorom za šikaniranje nepoćudnih znanstvenika.

PARLAMENTARNI I AKADEMSKI KONSENZUS KAO NUŽNI UVJET PROMJENA. Vodeći politički čimbenici u Hrvatskoj već dulji niz godina nisu sposobni ni spremni pokrenuti reformu znanosti i obrazovanja. Očigledno je za njenu realizaciju nužna uspostava nacionalnog i političkog konsenzusa koja će zamijeniti aktualnu borbu utjecajnih pojedinaca i skupina u održavanju postojećeg stanja radi očuvanja osobnih i partikularnih interesa.

Stoga je ovaj Nacrt ponovo prije svega poziv na korjenite promjene i uspostavu nužnog konsenzusa, kako unutar parlamentarnih stranaka tako i unutar akademske zajednice.

U Zagrebu, 27. 5. 2014. godine

Pripremili za Sabor Sindikata po ovlaštenju Velikog vijeća:

prof. dr. sc. Krunoslav Pisk, predsjednik Sindikata, diskutirao i odobrio
Vilim Ribić, predsjednik Velikog vijeća, spisateljski intervenirao
prof. dr. sc. Igor Radeka, potpredsjednik Sindikata, pripremio koncept i strukturu teksta
dr. sc. Tvrtko Smital, član Malog vijeća, spisateljski intervenirao
prof. dr. sc. Miljenko Šimpraga, član Malog vijeća, diskutirao

 

 


Ključne riječi:

politika u znanosti i visokom obrazovanju | Sabor Sindikata



Back to Top