HRT4 Druga strana, 28.9.2016. – Sindikati su u Sporazumu potpisali reforme, Vlada ih nije provela

O financijskom opsegu Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama, okolnostima u kojima su potpisani Sporazum i njegovi dodaci, o neodgovornosti vlasti prema Sporazumu zbog koje bi moglo doći do podizanja tužbi te reformi javnog sektora, u emisiji Druga strana govorio je čelnik Sindikata znanosti Vilim Ribić.

29. rujna 2016.

U četvrtak 28. rujna u emisiji Druga strana na Četvrtom programu Hrvatske televizije Željko Kardum razgovarao je s Vilimom Ribićem, predsjednikom Matice hrvatskih sindikata. Razgovor se uglavnom vodio o Sporazumu o plaćama koji istječe ove godine i morao bi biti realiziran. Ovdje ćemo nastojati vjerno, iako ne doslovno, prikazati glavne točke razgovora jer vjerujemo da su važne da se članovi Sindikata i javnost s njima upoznaju.

Željko Kardum: Dobro došli u Drugu stranu, emisiju o naličju službene ekonomske politike. Pokazat ćemo vam koliki kaos vlada u projekcijama rashoda državnog proračuna zadnjih sedam godina. Još ne znamo sastav nove vlade ali u jedno smo sigurni. Za Drugu stranu govori čovjek koji u šaci drži svaku novu vladu i ispostavlja račun težak od dvije do sedam milijardi kuna, koji sigurno dolazi na naplatu.

Sporazum o rastu plaća javnih (i državnih) službenika mogao je biti dobar primjer planiranja državne potrošnje. Sve je bilo unaprijed poznato: rast BDP-a dva kvartala zaredom i iznos koji treba isplatiti. Nitko ne može tvrditi da je to kostur iz ormara koji je ostavila prethodna vlada jer su sporazume potpisivale Sanaderova, vlada Jadranke Kosor i Milanovićeva vlada. Ne dođe li do rasta plaća do kraja godine ili ne postignu li novi sporazum, sindikati će dići tužbu protiv države na sedam milijardi kuna.

Dvije ili sedam milijardi?

S nama je u studiju predsjednik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić. Gospodine Ribiću, u proljeće ove godine tvrdilo se da je to 1,8 milijardi, otkud sada sedam?

Vilim Ribić: Mi ne tvrdimo ni da je sedam. Ali nije ni 1,8 milijardi. Gledalo se samo jedan element tog sporazuma, ali on bi bio nešto niži od 1,8 milijardi, ali onda se to u medijima napuše. Ali čak i da jest 1,8 milijardi, onda je to za državu manji trošak, jer se pola od toga vrati kroz poreze. Kad se uzme još i povećana potrošnja i PDV to nije učinak od 1,8 milijardi – ne treba ljude time plašiti.

Kardum: Ali vi ste rekli da ćete tužiti za sedam milijardi.

Ribić: Ne, ja sam rekao da su moguće različite varijante. Postoji jako puno nepoznanica. Imamo funkciju s nekoliko varijabli od kojih su mnoge nepoznate. Zbog toga što nije jasno kako će se uzimati ti nejasni elementi, primjerice zbog promjene metodologije Državnog zavoda za statistiku, zbog onog pitanja je li 1,9999 ili 2 posto bio rast, sjećate se toga, nije jasno nastupa li sporazum od 1. siječnja ili kvartal kasnije, o tome se s Vladom moramo dogovoriti. Zbog toga imate razne varijante, od tri do sedam milijardi, ovisno o tome kako sudovi na kraju budu procjenjivali neke elemente, ako do suda dođe.

Realizacija Sporazuma u tri slijeda

Veoma je važno razumjeti da imamo tri slijeda. To je najvažnije da gledatelji razumiju sporazum koji je relativno kompliciran. Probajmo pojednostaviti. Prvi slijed kaže da je 2009. godine, prema sporazumu sa Sanaderom iz 2006. godine trebala – dakle 2009. godine – uslijediti treća tranša rasta plaća od 6 posto. Država je rekla da nema novaca i jednostrano nije ispunila sporazum. Kad su smanjili jednostrano, mi smo odgovorili štrajkom. Nakon 28 sati neprekidnih pregovora izišao je sporazum o kojem sada govorimo.

Prvi dogovor je bio – u redu, vi ste nama uzeli šest posto, mi to ne možemo vratiti sada, zbog krize koja je nastupila, vratite nam kad… Onda je uslijedila rasprava kad. Onda je bio dogovor – kada BDP poraste dva posto. Dakle, to je vrlo jedno pravedno rješenje. Državi smo pomogli, nema šest posto, ali kad bude novaca onda treba biti i za ovih 250 000 ljudi.

Onda smo dogovorili sljedeće: kad se bude vratilo tih šest posto, u tom trenutku bit će i promijenjeni odnosi između plaća u javnim službama i plaća u privredi. Privreda će u međuvremenu ili rasti ili padati. To je drugi slijed. Promijenit će se odnosi ili na štetu ili u korist javnih službi, pa smo rekli – treba uskladiti te odnose da budu onakvi kakvi su bili prije krize. U ovih sedam godina privreda je rasla, ne puno, neznatno. Nama su plaće bile zamrznute ili smanjivane. Poremetili su se odnosi. Sad ih treba uskladiti. Treba ih povećati. To je drugi slijed.

I onda postoji i treći slijed. Kad već radimo jedan tako ozbiljan sporazum na duge staze, idemo napraviti politiku plaća. Idemo zauvijek definirati kakav to odnos plaća treba biti između javnih službi i ostalih sektora društva. Kao što se to radi u drugim zemljama u svijetu. Idemo da nema štrajka, svake godine pregovora, mučenja, da mi ne budemo zvijezde televizijskih emisija, hajde da svega toga nema, da stvorimo stabilan okvir za ljude u javnim službama, da se kaže plaće će biti uvijek takve u odnosu na druge dijelove društva. To je treći slijed.

Što se u međuvremenu dogodilo? Sporazum je potpisan 2009. On je projiciran do 2011. Iz krize se nije izišlo do 2015. Ta sva tri slijeda su bila razvučena u duljem vremenskom periodu. Kako je tek sad došlo do oporavka, sad su se sva ta tri slijeda sabila u vrlo kratki rok.

Nakon isteka Sporazuma slijede tužbe

Sporazum vrijedi do 26. listopada ove godine. Sa tri mjeseca produžene primjene kolektivnog ugovora što je po Zakonu o radu, 26. siječanja taj sporazum više nije na snazi. Sad ga treba ispuniti. A kad su se sva tri slijeda složila onda je to jako puno novaca. To je od 1,8 milijardi do maksimalno sedam milijardi. Koliko će biti ovisi o tome kako ćemo razriješiti u pregovorima, ako ih bude, te sporne situacije.

Kardum: Što ćete učiniti ako se to ne riješi u siječnju 2017 godine? Tužit ćete državu, kome?

Ribić: Tužit ćemo državu hrvatskim sudovima. To je potpuno normalan postupak ako država, ova vlast, ne pokaže elementarnu pravnu kulturu što se – nadam se – neće dogoditi. Za razliku od prethodnih vlada. Ova vlast koja je sad bila – Orešković, Petrov, Karamarko, Marić – oni su pokazali zabrinjavajuću nezainteresiranost za ovo pitanje. Šest mjeseci su se međusobno svađali, nisu rješavali to pitanje. Ona prethodna vlast, ono je bio najžešći udar koji su javne službe dosad doživjele i to je bila nekompetentna vlast koja nit je znala nit je iskoristila ove prednosti koje ovaj sporazum ima već je pravnim nasiljem lomila kolektivne ugovore.

Sramota koja valjda nikada u Hrvatskoj se neće ponoviti.

Kardum: U siječnju ove godine bili smo svjedoci da se pokušao izigravati taj sporazum tako što je prvi put u povijesti Državni zavod za statistiku računao BDP na četiri decimale, ne bi li se dokazalo da ipak nije dva posto. Hoćete li sporiti taj pristup, jer vam ipak odgovara da krene primjena sporazuma nego ako je to u četvrtom mjesecu.

Ribić: Nama odgovara da krene ranije. Ali, imate jedan paradoks, upravo zbog prelamanja tih rokova. Ono što je trebao biti drugi slijed (usklađivanje poremećenih plaća s privredom, op.) naglo postaje prvi slijed. Da ne gnjavimo gledatelje tom složenošću – nama odgovara i jedno i drugo. Ako je 1. siječanj, onda bi ljudi dobili zaostatak za duže razdoblje, ako je 1. travanj onda je veći rast osnovice. Pitanje je kad nastupa usklađivanje pariteta iz 2008. Tako da nam je zapravo i u biti svejedno.

Ono što je po meni važno, to je da vlada pristupi tom pitanju krajnje ozbiljno. Ni HDZ-ova ni ona SDP-ova vlada tome nisu pristupile ozbiljno. I to je velika sramota hrvatske države.

Kardum: Imaju obavezu koju su potpisali i koju trebaju izvršiti. Što je tu sporno?

Ribić: Nije sporno. Trebalo bi sjesti za stol i vidjeti što se može napraviti. Ako uđemo u sudske tužbe to ne odgovara nikome. Ako mi dobijemo te sporove, a mi smo sigurni da ćemo ih dobiti, ako ne u politiziranom i korumpiranom hrvatskom pravosuđu, onda ćemo to sigurno dobiti na europskoj razini. Samo kada ćemo to dobiti? Dobit ćemo to za sedam, osam, deset godina. Našim članovima to ne odgovara. Našim članovima odgovara da sada dobiju. Drugo, to je korisno i za sudove, da ne budu zasuti tisućama tužbi. I ovako su opterećeni. Suludo je puštati da stvari idu na sud. Treće, onda to neće biti samo ovih sedam milijardi, nego i sve kamate i zaostatci, a to bi bio takav udar na javne financije koji ja kao građanin ne želim. Valjda postoji netko i u vladi koji to pored mene ne želi.

Sindikati kao zagovornici reformi

Najbolje je postići dogovor. Da se vidi koje su realne mogućnosti i da mi saslušamo argumente zašto nešto ne može, ako sve drugo može. Zašto nešto ne može kad se radi o radnim ljudima. I da nam se odgovori – kao što Marić neki dan kaže da će zemlja izgubiti na reputaciji ako se nađe na međunarodnim sudovima sa bankama – pa valjda mu je važnija reputacija među vlastitim građanima. I ovdje se gubi reputacija. Ne znam vodi li vlada o tome brigu.

Kardum: Nitko od prijašnjih vlada nije ni osporavao da vi imate pravo na tih šest posto. Uvijek je bio izgovor, evo sad se nema novaca za isplatu. I prije prošlih izbora i SDP i HDZ tvrdili su da nije problem rasta plaća u javnom sektoru nego neprovođenje reformi javnog sektora. Slažete li se s time ili ne?

Ribić: Nisu tako tvrdili oni. Oni su tvrdili da je problem neprovođenje reformi ali ih nikad nisu proveli. Zanimljivo, Sporazum vam je tu. U njegovoj preambuli ovdje na drugoj strani piše – volio bih da to kamera snimi – šest točaka reformi koje su sindikati potpisali. Htjeli su biti partneri, sudjelovati u njima. Od jedinstvene politike plaća, od reformi pojedinih službi u javnim službama, od izrade registra zaposlenika, analize svih odredbi kolektivnih ugovora. Dakle, sindikati hoće reforme. To je izuzetno važno, to su i potpisali. Nijedna od tih reformi nije provedena. Razumijete li me? Nijedna!

Kardum: Dobro…

Ribić: To su naše vlade. A po medijima će pisati kad se napadaju sindikati da su sindikati kočničari reformi. Evo vam dokaza gdje smo bili. Radi se politika plaća, to je sporazum o plaćama, ali znamo da to ne može samo za sebe živjeti ako sustav nije uređen i efikasan. Dakle, vlasti neće provesti reforme. Da se to prvo razumijemo. A Sindikat nema ništa protiv toga, već naprotiv, spreman je na to. E, sad, kad me pitate za plaće, što je s plaćama, u tom kontekstu, onda vam mogu reći da su oni stalno govorili da država nema novaca. I to se govori otkad se aktualiziralo pitanje tog sporazuma.

Kardum: Je li to problem sindikata ili ljudi koji upravljaju državom?

Ribić: Adresira se na sindikate, ali su pravi problem oni koji upravljaju državom. Oni moraju imati input kod izrade državnog proračuna. Ovo (pokazuje Sporazum) mora biti ulazna brojka, ulazna veličina a ne… a što su oni navikli, politika je navikla odnositi se prema cijeni rada i radnim ljudima da su njihove plaće ostatak ostataka u državnom proračunu kad se svi drugi namire. Dakle, morate plaćati inozemne ugovore, morate plaćati – kao što je Milanović rekao – ugovore za automobile. Sjećate se „ne možemo mi vratiti te automobile jer se ugovori moraju poštovati“, ali ne morate poštovati ugovore sa sindikatima, možete ih zakonima rušiti, to je radio upravo Milanović.

Zašto nije pokrenuta revizija Sporazuma

Kardum: U svim tim sporazumima i ugovorima koje su potpisivali iz vlade HDZ-a i SDP-a postoji jedna klauzula, koja iz današnje perspektive gotovo nevjerojatno zvuči da niti vlada Zorana Milanovića nije aktivirala, mogućnost revizije sporazuma i obavezne arbitraže u slučaju pada BDP-a. Zašto to, po vama, vlada nije iskoristila?

Ribić: Vidite što su sindikati potpisali. Krajnje odgovorno. I napadi na taj sporazum koji su pisali razni komentatori po medijima, a koji ga nikad pročitali nisu niti zavirili u njega je potpuno sličan onome kako se ponašala vlada RH. Oni u to nisu zavirili. Sindikati su rekli, ako pada BDP idemo u reviziju sporazuma, dakle padaju i plaće. I mi smo to potpisali 2009., a 2011. bila je korekcija, izmjene i dopune, 2011.

Kardum: I 2012. ministar Mimica, za državne službenike.

Ribić: Dakle, mi smo ugradili odredbu – ako BDP pada mogu pladati i plaće, ide se na reviziju. Onda su novinari pitali Mrsića zašto to nije iskoristio. Pazite, imali su pet punih kvartala je padao BDP, drugi kvartal 2012. do drugi kvartal 2013. To je bila prilika kad su mogli aktivirati tu odredbu. Oni je nisu ni pročitali. Vjerujte. Jer da su pročitali to bi aktivirali. Mrsićev odgovor je bio da „nismo išli na reviziju jer ionako sindikati ne bi pristali“. Ali zato je u sporazum ugrađen još jedan, dodatni korak: ako nema dogovora na reviziji, ide se na obaveznu arbitražu. Čak smo uredili kako se bira neutralni arbitar, da ne bi bilo opstrukcije oko neutralnog arbitra. Ako se ne izabere dogovorom onda je to predsjednik Županijskog suda. Sve je napisano u sporazumu, oni to ništa nisu znali.

Kardum: Nisu izvršili obaveze koje su mogli, ako ne ništa drugo, barem izbjeći.

Ribić: Zato jer je to neodgovornost vlasti. I ja sad neću govoriti te vlasti. Ta vlast (op. Milanovićeva) bila je ekstremno neodgovorna, ali ni druge nisu bile puno bolje.

Kardum: Pa dobro, imali ste pregovore i sa vladom Tihomira Oreškovića?

Ribić: Nismo imali nikakvih pregovora. Imali smo nekoliko sastanaka od travnja do lipnja. Na kojima se pokazalo da čovjek koji je vodio te sastanke sa strane vlade RH nije mogao postići uvid ni koncentraciju…

Kardum: Govorite o ministru Mariću?

Ribić: Ne, govorim o gospodinu Petrovu. On je bio u teškim političkim klinčevima i on vjerojatno nije imao koncentracije, a vjerojatno kao liječnik nema ni ekonomsko-pravnih znanja da bi to mogao pratiti. Tako da su ti razgovori bili ništa drugo nego nekakvo kupovanje, odlaganje vremena, samo ne znam za koga su to kupovali.

Kardum: Ne možete poslati nekog na pregovore kad se radi o dvije milijarde kuna a da on ustvari nije u materiji. To je ipak nekakva obaveza.

Ribić: Ne mogu ja, ne možete vi, ali Vlada RH može.

Kardum: Kaže se da gospodin Pleša iz sindikata državnih službenika nije uspio ispregovarati sve kao vi. Znači li to da će javni službenici proći bolje od državnih namještenika?

Ribić: Prema tekstu sporazuma to bi se moglo dogoditi, ali oni su napravili jednu klauzulu – što dobiju javne službe to dobiju i oni. To je sindikalno zgodna klauzula – kad vama poraste plaća na Televiziji onda i meni treba porasti plaća. To bi bio odličan ugovor, zar ne? Ali dobro, to je tako u sindikatima. Ljudi na svoj način, kako mogu i znaju, štite svoje interese. Tako da će njima po toj nekoj klauzuli pripasti ono što i nama. Ja mislim da je to pošteno i pravedno. Postoji i ta klauzula, pravni razlog, ali postoji i politička realnost – nemoguće je da vlada digne javnim službama a da ne digne osnovicu i državnim službama, to je nemoguće. To je zakon spojenih posuda.

Kako je do Sporazuma uopće došlo

Svašta se pričalo o tom sporazumu. Gledateljima bi moglo biti zanimljivo. Naše plaće su i padale i sad su zamrznute. Nisu uopće rasle od krize. To je sve u ime izlaska iz krize. Ali, malo ljudi zna zašto je do svega ovoga došlo. Prije krize naše su plaće bile četiri pune godine zamrznute. U vrijeme kad je BDP rastao po stopama od četiri, pet posto. I kad su plaće u drugim sektorima, u javnim poduzećima, u privredi, rasle po stopama od sedam do devet posto.

Ljudi više nisu mogli izdržati. Svaka šuša je kraj profesora matematike imala veću plaću. Svi su ljudi bili frustrirani kad je uopće počela priča u društvu o njihovim plaćama. To je stvorilo jedan veliki naboj. Pod pritiskom članova 2006. u studenom mi počinjemo sa štrajkom. Tada nam je išlo izuzetno na ruku, a mi to nismo namještali, u to vrijeme je nastala velika kriza sa Glavašem. Cijela zemlja nije znala kako će se to rasplesti. Hoće li otići u desni radikalizam itd.

Dan, dva prije štrajka pozvan sam u Vladu. Dolazim u sobu u kojoj na moje zaprepaštenje nalazim Sanadera, Kosor, ministra Primorca i predsjednika Mesića. I oni svi na mene apeliraju da, ako je moguće, zbog te političke situacije mi odgodimo štrajk. Kao da je to moja privatna firma i kao da tu nema drugih ljudi koji odlučuju o svemu tome. Ja sam više glasnogovornik, i u ovom času.

Ja im jasno kažem da je to nemoguće, da se mora postići dogovor. Zanimljiv je još jedan detalj. Ministar Primorac sjedio je uzrujan, s kuvertom s ostavkom na stolu. Mi mu to nećemo zaboraviti. Bio je crven, uzrujan, valjda su se prije toga svađali. I rekao je, ako se ovim ljudima ne udovolji, ja dajem ostavku. I više ništa nije rekao, tijekom cijelog sastanka. Na kraju, mi smo išli u taj štrajk. Četvrti je dan štrajka Sanader prekinuo put iz Albanije da bi došao k nama u petak navečer da se štrajk ne bi prelio u drugi tjedan. A 2004. nas nije htio ni primiti, kad smo isto bili u jednodnevnom štrajku.

Kardum: Dakle, on je imao svoje političke razloge zašto je njemu odgovaralo da on to potpiše.

Ribić: Tako je, a mi smo imali sreću što je bila ta kriza. Taj naš pritisak u pravom trenutku donio je prvi sporazum. I onda je je došla kriza 2009. godine i oni ne ispunjavaju tih šest posto. I tu nastaje ovaj sporazum kao što sam na početku emisije rekao. Tad smo već naučili pa smo pogodili termin štrajka. To je bilo neposredno u tjednu pred lokalne izbore. I tu smo bili jaki. I kad netko kaže da ne treba štrajkati pred izbore taj ništa ne razumije o sindikatu. A dio mojih članova nije razumio sada kad smo štrajkali u rujnu, dio ljudi nije razumio zašto je važno baš tada štrajkati. Da se još malo štrajkalo, Milanovića bismo slomili.

Kardum: Ali uopće nije važno zašto nešto potpisujete, iz socijalnih ili političkih ili nekih drugih razloga. Stvar je samo u tome da ako nešto potpisujete to vjerojatno trebate ukalkulirati u projekcije rashoda svog sljedećeg proračuna.

Ribić: Vi govorite kao civilizirani čovjek. Zar mislite da se vlast ponaša civilizirano? Nećete dobiti efikasniji sustav ako ljude ubijete u pojam. Kao što mi vidimo iz dana u dan, u ministarstvima rade ljudi nedorasli za složenost poslova koje zahtijevaju njihova radna mjesta. Ne svi, naravno, tamo imate par izvanrednih ljudi koji vuku za dvadesetak drugih. Dakle, sustav javnih i državnih službi je u teškoj krizi, pogotovu na lokalnoj razini, lokalna uprava. Taj sustav je u ogromnoj krizi. On ne zadovoljava potrebe ni države same ni građana ni poslodavaca. Dakle, njega treba reformirati, učiniti efikasnim. Ne morate smanjiti izdatke. Ali to što se dobije za te izdatke mora biti puno više nego što danas ti sektori pružaju društvu. Ali nije reforma da se smanjuju ljudima plaće. To je rezanje. To nije ni štednja. Kakva je to štednja ako učitelju smanjujete plaću. To je krivo reći mjere štednje. Nema mjera štednje, to su mjere rezanja.

Kardum: Ono što ste najavili to ćete vjerojatno i napraviti, ukoliko ne postignete dogovor sa vladom, ako istekne ugovor u 10. mjesecu. Možemo očekivati u siječnju tužbu prema RH, od 1,8 do 7 milijardi kuna.

Ribić: Da. Ne znamo kako će to biti, ali bih ja još jedan moment ovdje istaknuo. Beskrajno je važno da nakon ove ekonomske depresije u kojoj se sve radilo krivo i što je dovelo do ovog egzodusa ljudi da sada stvorimo nekakav optimizam i da ljudi nešto imaju od toga da održimo ovaj rast, a bez njega nijedan od hrvatskih problema se neće riješiti.

Kardum: Gospodine Ribić, puno vam hvala na ovom razgovoru i dolasku u emisiju.

Ribić: Hvala i vama.

Kardum, završni komentar u kojem govori da su se računi nakupili a da bi prstom mogli uprijeti u drugu stranu od sindikalne ako se traži tko je za to kriv.


Ključne riječi:

Druga strana, Sporazum o osnovici, Željko Kardum

Vezane vijesti

Prednosti članstva