“Kod plaća u obrazovanju uspoređuju se kruške i jabuke”
Skrećemo vam pozornost na zanimljivu polemiku koja se razvila u sklopu rasprave Jutarnjeg lista o plaćama u javnom sektoru, u kojoj je sudjelovao naš makroekonomist Matija Kroflin dovodeći u pitanje usporedbe korištene od strane Danijela Nestića s Ekonomskog instituta u Zagrebu pri iznošenju komentara o visini plaća u obrazovanju.
Skrećemo vam pozornost na zanimljivu polemiku koja se razvila u sklopu rasprave Jutarnjeg lista o plaćama u javnom sektoru, u kojoj je sudjelovao naš makroekonomist Matija Kroflin dovodeći u pitanje usporedbe korištene od strane Danijela Nestića s Ekonomskog instituta u Zagrebu pri iznošenju komentara o visini plaća u obrazovanju.
Izvorni tekst rasprave dostupan je ovdje: Treba li smanjivati plaće u javnom sektoru jer te plaće utječu na plaće u cijeloj ekonomiji
Replika Matije Kroflina na Nestićev komentar: Nevjerojatno da se kod plaća u obrazovanju uspoređuju kruške i jabuke
Odgovor Danijela Nestića: Mene prozivaju da uspoređujem kruške i jabuke, ali bojim se da oni imaju daleko veći problem od toga
Novi komentar Matije Kroflina: Naša ‘interesna pozicija’ je jasna. Možda bi vi, g. Nestiću, trebali pojasniti svoju
U nastavku prenosimo cijeli objavljeni tekst rasprave, uključujući i repliku Kroflina upućenu Nestiću, Nestićev odgovor te novi komentar Matije Kroflina:
RASPRAVA JUTARNJEG: TREBA LI SMANJIVATI PLAĆE U JAVNOM SEKTORU? Jer, te plaće utječu na plaće u cijeloj ekonomiji
Danijel Nestić, Ekonomski institut Zagreb
Ne postoji pouzdan način za određivanje jesu li plaće u javnom sektoru previsoke, preniske ili na primjerenoj razini. Konačan odgovor na to pitanje ne mogu dati stručnjaci. Oni mogu i moraju javnosti ponuditi podatke, usporedbe, analize i procjene učinaka na stanje državnog proračuna, kvalitetu javnih usluga, fluktuaciju kadrova i slično, no samo će politički proces, ili u krajnjem slučaju izbori, dati odgovor na pitanje koja se visina plaća u javnom sektoru u nekom društvu smatra primjerenom. Poželjno je da politički proces bude baziran na širokom skupu informacija kako bi odluke oko politike plaća bile povezane s očekivanim posljedicama tih odluka u pogledu standarda zaposlenih, poreznog opterećenja, stanja državnog proračuna ili učinaka na gospodarstvo. U tom smislu poželjno je ponuditi neke usporedbe i rezultate istraživanja, ali prosudbu primjerenosti ostaviti građanima.
Nedavno istraživanje provedeno na Ekonomskom institutu ponudilo je detaljnu usporedbu plaća u javnom i privatnom sektoru, no posljednji su se podaci odnosili na 2012. godinu. Pokazalo se da zaposlenici u državnim i javnim službama u prosjeku imaju oko 25% veću plaću nego zaposlenici u privatnim poduzećima. No, zaposlenici javnog sektora u pravilu imaju viši stupanj obrazovanja i prema tome za očekivati je da imaju više plaće. Stoga se u istraživanju uspoređivalo i plaće za usporedive razine obrazovanja i iskustva i zaključilo da su u tom slučaju plaće u javnom sektoru za oko 5% veće nego u privatnom sektoru. U poduzećima u državnom vlasništvu u takvoj su usporedbi plaće oko 7% veće nego u privatnom sektoru za usporedive radnike. Kako je nakon 2012. došlo do određenog smanjenja plaća u javnom sektoru, ova je razlika danas vjerojatno manja. No, još je jedan rezultat zanimljiv. Prednost javnog sektora u plaćama postoji za nisku i srednju razinu obrazovanja, dok se pokazuje da za visoku razinu obrazovanja javni sektor isplaćuje niže plaće nego privatni sektor. Poželjno je stoga razmisliti da buduća politika plaća u javnom sektoru ide u smjeru diferencirane promjene plaća kako bi se rad u javnom sektor učiniti atraktivnijim za kvalitetne visoko obrazovane osobe.
Jedna nešto životnija usporedba može se ponuditi na temelju informacija koje su nedavno iznesene za vrijeme štrajka u sektoru obrazovanja. Ministar Mornar tada je izjavio da je prosječna plaća nastavnog osoblja s visokom stručnom spremom 6365 kuna u osnovnim školama i 6560 kuna u srednjim školama. Nemamo razloga ne vjerovati ministru. Je li to puno ili malo, svatko može sam prosuditi. Nekoliko dodatnih usporedbi možda pomogne. Prosječna neto plaća u Hrvatskoj u prvih šest mjeseci ove godine iznosila je 5685 kuna. No, nije loše ovaj pokazatelj upotpuniti regionalnom i sektorskom perspektivom. Državni zavod za statistiku objavljuje i podatke o plaćama po županijama, pri čemu se zadnji raspoloživi podatak odnosi na 2013. godinu. Pokazuje se da sve županije osim Grada Zagreba imaju nižu prosječnu plaću od državnog prosjeka. Bez Zagreba, prosječna plaća u zemlji bila bi za oko 500 kuna niža. U toj 2013. godini najniža prosječna neto plaća isplaćena je u Varaždinskoj županiji, 4429 kuna. S obzirom da javne službe imaju jednake plaće u svim dijelovima zemlje, proizlazi da je položaj njihovih zaposlenika, pa tako i nastavnika, relativno bolji u županijama s nižim plaćama. Dodatan uvid bi nam pružio podatak o plaći u privatnom sektoru. Kako taj podatak nemamo, zanimljivo je pogledati visinu prosječne plaću u prerađivačkoj industriji, djelatnosti koja se često smatra temeljem gospodarstva. U Varaždinskoj županiji, u poduzećima iz prerađivačke industriji, prosječna je neto plaća 2013. iznosila 3633 kuna. Možda u 2015. ona iznosi 2-3% više, ali to još uvijek znači da nastavno osoblje s VSS-om u osnovnoj školi ima oko 70% veću plaću od prosjeka u varaždinskoj industriji. Varaždinska županija je dodatno zanimljiva. U njoj industrija nije marginalna djelatnost, štoviše, oko 45% svih zaposlenih radi u prerađivačkoj industriji (ovaj podatak ne uključuje obrtnike, već samo poduzeća). Udio zaposlenosti u industriji za cijelu Hrvatsku je 18%, za grad Zagreb oko 11%. Istovremeno, Varaždinska županija ima treću najnižu stopu nezaposlenosti u Hrvatskoj. Samo Zagreb i Istarska županija imaju nižu stopu. Slični pokazatelji mogu se pronaći za Međimursku županiju.
Donekle slična usporedba moguća je na međunarodnoj razini. Eurostat objavljuje podatke o prosječnom trošku rada po djelatnostima po zemljama, pri čemu nema podataka o trošku rada u javnoj upravi, ali postoji podatak za agregirani sektor obrazovanja, zdravstva, umjetnosti, kulture i ostalih usluga. Za taj bi se sektor moglo reći da ipak prilično dobro predstavlja javni sektor. Trošak rada u tom sektoru se može staviti u odnos s troškom rada u industriji. Rezultati su različiti od zemlje do zemlje ali se može uočiti određena pravilnost. U 2014. godini u Hrvatskoj je u javnom sektoru (ali bez javne uprave) trošak rada bio 13% veći nego u industriji. Povoljniji odnos u korist javnog sektora imali su Portugal, Malta, Cipar, Italija i Luksemburg. S izuzetkom Luksemburg, sve su to zemlje na jugu Europe, često sa fiskalnim problemima i uglavnom slabo razvijenom industrijom (osim Italije). S druge strane, u Njemačkoj, Švedskoj ili Belgiji zaposlenici javnog sektora su bili za oko 20% slabije plaćeni od zaposlenika u industriji. U Češkoj, Danskoj ili Austriji javni je sektor bio je za oko 10% slabije plaćen. U EU, u 18 od 28 zemalja prosječni troška rada u javnom sektoru bio je manji nego u industriji.
Moguće je napraviti još mnoštvo drugih korisnih usporedbi, ali se nadamo će i navedene pomoći kod prosuđivanja o primjernosti plaća u hrvatskom javnom sektoru. Osim plaća, vjerojatno bi trebalo uzeti u obzir i sigurnost zaposlenja i plaće, standarde zaštite na radu, pritisak na radnom mjestu, radno okruženje i slično. Trebalo bi razgovarati i o reformi sustava plaća u javnom sektoru, koja se priprema i koja će možda biti jedan do prvih zadataka nove vlade jer je tako obećano u strateškim dokumentima upućenim Europskoj komisiji. Iako bi ta reforma mogla bitno promijeniti sustav plaća i motivacije za rad, ona vjerojatno neće značajnije promijeniti samu razinu plaća za većinu zaposlenika, pa neće, barem ne u prvim godinama, odgovoriti na pitanje primjerenosti sadašnje razine plaća u javnom sektoru.
Matija Kroflin, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja
Generalno, plaće u javnom sektor u RH nisu u optimalnom stanju, i oko toga bi se vjerojatno mogli složiti svi relevantni činitelji u društvu. Međutim, jesu li one visoke ili nisu nije moguće promatrati na generalnoj razini. Postoji plaća u zdravstvu, obrazovanju, javnoj administraciji, vojsci, policiji, pravosuđu, lokalnoj i regionalnoj upravi, javnim poduzećima, itd. Sve to čini javni sektor u širem smislu, međutim, ti dijelovi su po pitanju plaća toliko međusobno različiti, pa čak i unutar sebe, da je guranje svega u isti koš (a što se često radi) potpuno neproduktivno. Javna, monopolska poduzeća uglavnom imaju više plaće od privatnog sektora, a lokalna uprava ima veće plaće od državne. Obrazovanje je pak po kriteriju visoke stručne spreme najpotplaćenija djelatnost. Generalnim pogledom na javni sektor određene neracionalnosti pojedinih dijelova preslikavaju se na cjelinu, a posljedično tretiranje svih na isti način bez obzira na kvalitetu i količinu obavljenog posla, najgori je mogući način upravljanja.
Često se voli uspoređivati funkcioniranje privatnog sektora s javnim sektorom i pritom sugerirati kako plaće u javnom sektoru u cjelini treba racionalizirati. Međutim, jesu li plaće u obrazovanju, znanosti i zdravstvu zaista takve da bi ih se moglo racionalizirati?
Ulazak u EU i odljev kvalitetne radne snage iz tih sektora pokazao je da su one međunarodno nekonkurentne. Međutim, one su s obzirom na svoju važnost nekonkurentne i interno. Prosječna neto plaća za prvih 6 mjeseci 2015. prema podacima DZS-a bila je u visokom obrazovanju 8.174 kune, a u bolnicama 6.823 kune. U financijskoj djelatnosti plaća je bila 8.877 kuna. Dakle, plaća u ustanovama koje se brinu o našem zdravlju i životu je 30 posto manja, a plaća u ustanovama s najobrazovanijom populacijom u RH je 9 posto manja nego u institucijama koje vode naše račune. Istovremeno, plaća u osnovnim školama iznosila je 4.974 kune, a plaća u djelatnosti šumarstva i sječi drva 5.981 kunu, odnosno šumari i drvosječe imaju 20 posto veće plaće od prosvjetara. Jesu li ti odnosi logični? Obrazovanje i zdravstvo su pojedinačno dva najveća dijela javnog sektora (cca 150 tisuća od 250 tisuća proračunskih korisnika) i imajući u vidu gore istaknute podatke, uz sve metodološke slabosti tih podataka, možemo li ipak generalno reći da su plaće u javnom sektoru prevelike? Ako jesu, s čime ih uspoređujemo?
Problemi s neefikasnošću i lošom kvalitetom javnog sektora postoje, ali nisu jednako zastupljeni u svim segmentima i ne mogu se rješavati samo kroz plaće. Buduća Vlada morala bi težiti tome da se plaćama u javnom sektoru upravlja i to na način da ih se gleda na što višoj razini specifičnosti, ali kroz jasnu ideju što su to ključni društveni interesi. Ako je to kvalitetnije obrazovanje onda je uz promjene u nastavnim programima jedna od ključnih stvari podići dignitet učiteljske profesije i povećati prosječnu plaću za VSS u obrazovanju, koja je godinama najniža u usporedbi s ostalim NKD djelatnostima.
Da bi se to postiglo potrebni su određeni instrumenti i institucionalne promjene koje će omogućiti transparentno praćenja i određivanja plaća te stvoriti uvjete za provođenje politike plaća kao bitne poluge razvoja i usmjeravanja javnog sektora. Prvi korak bi moglo biti sinkroniziranje kolektivnih pregovora i uvođenje reda u te procese. Međutim, jedan od najbitnijih segmenta budućeg upravljanja mora biti stvaranje sustava vrednovanja rada i kvalitete koji će biti primjenjiv i u stanju prepoznati i financijski razlikovati one koji rade bolje od onih koji rade ispod određene razine. Nažalost, Hrvatska je od nečeg takvog miljama daleko jer da bi se nečim upravljalo prvo o tome treba nešto znati. Trenutno smo u situaciji da nemamo kvalitetne čak ni osnovne statističke podatke. Od uvođenja JOPPD obrasca koji je trebao poboljšati baznu statistiku prošlo je više od dvije godine bez da je vidljiva bilo kakva korist za službenu statistiku.
Do sada je bilo pokušaja da se uspostavi neki sustav upravljanja plaćama, ali su svi propali zbog manjka političke volje. Tako je bilo i s aktualnom Vladom, koja je prošle zime socijalnim partnerima izrazila želju za stvaranjem boljeg okvira za razumijevanje i praćenje plaća. Nažalost, ispostavilo se da je želja prisutna samo radi ispunjavanja forme, odnosno zadovoljavanja zahtjeva Europske komisije da se pitanju plaća posveti neka pažnja.
Hrvoje Šimović, Ekonomski fakultet Zagreb
Naizgled vrlo jednostavno pitanje, ali pitanje na koje je nemoguće dati izravan odgovor. Osobno sam protiv nominalnog, neselektivnog i linearnog smanjenja plaća u javnom sektoru, ali da su javnom sektoru potrebne određene reforme koje trebaju doprinijeti učinkovitosti i kvaliteti pružanja javnih usluga to svakako treba već jednom poduzeti. Drugo pitanje koje se često postavlja jest da li su plaće u javnom sektoru previsoke? Opet ne postoji jednoznačan odgovor jer postoje velike razlike s obzirom na veličinu i kompleksnost javnog sektora. Sve je relativno, ovisi kako i tko gleda.
Kad se govori o učinkovitosti javnog sektora, sadašnja Vlada odlučila se za tzv. politiku nečinjenja i ponovo se u predizborno vrijeme govori o jednostranom i najčešće linearnom smanjivanju plaća od 10-tak i više posto. Nepošteno bi bilo reći da Vlada nije baš ništa radila. Bilo je tu izmjena Zakona o radu, otkazivanja kolektivnih ugovora, donošenja razno raznih „masterplanova“ itd. U konačnici možemo sve svesti na narodnu izreku „tresla se brda, rodio se miš“. Rashodi za zaposlene neznačajno su se smanjili s 35,6 mlrd. kuna u 2011. na 34,1 mlrd. kuna u 2014. godini. Nominalna promjena od 1,5 mlrd kuna je neznačajna ako se uzme u obzir da je prosječni deficit u zadnje 4 godine iznosio 16,2 mlrd. kuna.
Nije tajna da je veći problem u masi plaća nego u njihovim visinama. Bilo je mnogo riječi o tome da postoji višak zaposlenih u javnom sektoru te da smanjenju troškova za zaposlene treba pristupiti prvenstveno kroz racionalizaciju broja zaposlenih, a ne kroz smanjenje plaća. Također, postoji velika neusklađenost između plaća u državnoj upravi u odnosu na zaposlene u lokalnoj i regionalnoj samoupravi i njihovim povezanim (komunalnim) društvima. Ovome treba pridodati čitav niz državnih agencija koje također imaju prosječno veće plaće nego zaposleni u državnoj upravi i drugim segmentnim javnog sektora. Bez obzira na političku volju, sporosti bilo kakvih promjena doprinosi zakonodavni okvir koji predviđa dugo vrijeme za otkaz kolektivnih ugovora, proces pregovaranja i adekvatnu sistematizaciju radnih mjesta koja je prijeko potrebna u javnom sektoru. Sindikati vješto koriste takvu situaciju, a Vlada je i sama nekonzistentna u pogledu politike plaća. Najbolji dokaz k tome je nedavni štrajk zaposlenika u sustavu obrazovanja i socijalne skrbi uzrokovan prethodim povećanjem plaća zaposlenika u zdravstvu.
Općenito se smatra kako porast javnih rashoda djeluje pozitivno na rast BDP-a, a isto vrijedi i za smanjenje poreza. To prvenstveno vrijedi kada se porast javnih rashoda, i/ili smanjenje poreza, ne financira zaduživanjem. Ukoliko je deficit visok i pretežno se financira zaduživanjem na domaćem financijskom tržištu, vjerojatno će doći do smanjivanja privatnih investicija što će u potpunosti ili djelomično poništiti pozitivan učinak rasta rashoda i/ili smanjenja poreza, ako ne u kratkom onda sigurno u srednjem roku.
Budući da Hrvatska ima visok deficit i javni dug, te monetarnu politiku koja se bavi samo stabilnošću cijena, ekspanzivno djelovanje fiskalne politike izrazito je ograničeno. S druge strane, smanjenje ili zamrzavanje javnih rashoda i mjere štednje zasigurno će negativno djelovati na BDP što je uostalom činjenica u Hrvatskoj posljednjih šest godina. Kada se promotri struktura javnih rashoda, vidi se da su se najveće uštede dogodile upravo kod tzv. produktivnih javnih rashoda koji najviše doprinose rastu BDP-a u kratkom i u dugom roku. To su javne investicije i razni drugi kapitalni rashodi.
Treba naglasiti kako druge vrste javnih rashoda pozitivno djeluju na BDP samo u kratkom roku. Radi se o tekućim rashodima najčešće za plaće, mirovine i druge socijalne naknade, subvencije. Često ih se naziva neproduktivnim javnim rashodima jer u dugom roku uglavnom negativno djeluju na BDP. U tom kontekstu treba promatrati opravdanost strukturnih reformi koje bi se poduzimale s ciljem veće učinkovitosti trošenja javnog novca (npr. zdravstvo), kvalitete javnih usluga (npr. obrazovanje, administracija) i u konačnici racionalizacije tekućih javnih rashoda. U istom tom kontekstu treba promatrati i politiku plaća u javnom sektoru. Osim prilagodbe zakonodavstva i sporosti bilo kakvih promjena uz uvjet poštivanja Zakona o radu, svakako paralelno treba izgraditi sustav vrednovanja kvalitete rada, uvesti adekvatne mjere i u konačnici kroz plaću (de)stimulirati i utjecati na kvalitetu rada svakog pojedinca zaposlenog u javnom sektoru. Po mojem skromnom saznanju, samo je jedan takav prijedlog ugledao svjetlo dana u hrvatskom političkom životu.
Zaključno, kao odgovor na pitanja postavljena na početku treba naglasiti kakao rješenje nije samo u politici plaća u javnom sektoru. Postoje čak važniji segmenti javnih rashoda kao što su mirovine, socijalne naknade i subvencije gdje je potrebno redefinirati određena prava i povlastice. Iako su svima puna usta „strukturnih reformi“, u njima zaista leži rješenje problema. Samo treba napokon reći što znači strukturna reforma. Bit je da se stvari trajno, ne privremeno, mijenjaju, u korist društva u cjelini i u svrhu povećanja kvalitete i učinkovitosti javnog sektora kao takvog. Jednostranim i linearnim rezanjem plaća to se ne može postići.
SINDIKALIST PROTIV UGLEDNOG STRUČNJAKA ‘Nevjerojatno da se kod plaća u obrazovanju uspoređuju kruške i jabuke!’
Matija Kroflin, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja
Nažalost, kao i o plaćama u ostalim dijelovima javnog sektora, i o plaćama u obrazovanju znamo nedovoljno. Ne postoji detaljna i kvalitetna nacionalna statistika, a i ono malo što postoji i odnosi se na prosječne plaće ima određena ograničenja i mane.
Stoga ne čudi što se prilikom nedavnog štrajka u prosvjeti vodila žestoka polemika oko toga kolike su zapravo plaće učitelja u osnovnim i srednjim školama. Ministar je baratao nekim internim podacima, učitelji su novinarima pokazivali svoje platne liste, a sindikati su se koristili javnim podacima DZS-a. Nažalost, javnost je u toj priči bivala zbunjena i to joj nije za zamjeriti.
Međutim, za zamjeriti je ljudima kojima bi preciznost baratanja podacima trebala biti sastavni dio svakodnevnog posla. Tako je nevjerojatno da znanstvenik s jednog od uglednih hrvatskih instituta, ekonomist po struci, koji je usput rečeno, prošle godine bio angažiran od strane Vlade RH da za Europsku komisiju izradi sveobuhvatnu analizu stanja plaća u RH, uspoređuje kruške i jabuke kada su u pitanju podaci o plaćama u obrazovanju.
Dotični je, naime, u nedavnom osvrtu na plaće javnog sektora u RH iznio sljedeće:
„…Ministar Mornar tada je izjavio da je prosječna plaća nastavnog osoblja s visokom stručnom spremom 6365 kuna u osnovnim školama i 6560 kuna u srednjim školama. Nemamo razloga ne vjerovati ministru. Je li to puno ili malo, svatko može sam prosuditi. Nekoliko dodatnih usporedbi možda pomogne. Prosječna neto plaća u Hrvatskoj u prvih šest mjeseci ove godine iznosila je 5685 kuna.“
Uspoređivanje neusporedivih, ministrovih podataka s podacima DZS-a i na temelju toga sugeriranje kako su plaće u obrazovanju visoke, prilično je nevjerojatno s obzirom da dolazi od osobe koju javnost drži stručnim autoritetom.
Prosječna plaća u RH zaista iznosi 5.685 kuna. Navedeni podatak stoji u Priopćenju DZS-a broj 9.1.1/6. objavljenom 31. kolovoza 2015. Svatko može vrlo lako pronaći navedeno priopćenje na mrežnim stranicama DZS-a. Međutim, u tom istom priopćenju stoje i podaci o obrazovanju. U prvih šest mjeseci ove godine prosječna plaća u osnovnim školama bila je 4.974 kune, a u srednjim školama 5.330 kuna. Prosječna plaća u cijelom obrazovanju, koje uključuje i visoko obrazovanje, bila je 5.508 kuna. Bez obzira na sve manjkavosti tih podataka, to su jedini javni, međusobno usporedivi podaci koje imamo i na temelju kojih je moguće donositi određene zaključke o trenutnim odnosima plaća u RH.
Javnost ministru može vjerovati na riječ, ali stručnjak koji se bavi plaćama ne bi trebao. Naime, ministar je iznosio podatke koji nisu dostupni široj javnosti. Prema parametrima za izračun plaća ministrove bi brojke mogle odgovarati neto plaći VSS učitelja/nastavnika zaposlenog na puno radno vrijeme s više od 25 godina staža, jednim djetetom i niskim prirezom. Da li je to „prosječan“ učitelj ili nastavnik? Ne znamo, jer nemamo podatke o radnom vremenu, dobnoj strukturi, broju djece, kao ni konkretnom prebivalištu svih učitelja i nastavnika. Dakle, ne možemo ustvrditi da su ministrovi podaci točni, ali čak i da jesu nema opravdanja da ih uspoređujemo s prosjekom svih djelatnosti u RH ili s prosjekom prerađivačke industrije.
Jedina relevantna usporedba onda bi bila da se navedene plaće uspoređuje s plaćom za neko drugo konkretno radno mjesto koje zahtjeva istu razinu obrazovanja i s osobama koje imaju jednak radni staž, broj djece i prebivalište kao i gore istaknuti navodni, „prosječni“ učitelj. To naravno nitko u RH nije napravio. Određeni podaci DZS-a sugeriraju da bi u tom slučaju situacija za učitelje i nastavnike mogla biti prilično loša. Naime, obrazovanje (a učitelji i nastavnici čine većinu) je prema prosječnoj plaći za VSS već godinama najslabije plaćena djelatnosti. Prema posljednjim podacima, 29 posto manje nego prosjek RH.
UGLEDNI STRUČNJAK ODGOVARA SINDIKATU ‘Mene prozivaju da uspoređujem kruške i jabuke, ali bojim se da oni imaju daleko veći problem od toga’
Danijel Nestić, Ekonomski institut Zagreb
U reakciji na moj tekst objavljen na portalu Jutarnjeg lista, Matija Kroflin iz Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja napisao je osvrt u kojem mi zamjera nepreciznost u baratanju podacima. Pritom s jedne strane izražava čuđenje što sam u usporedbama koristio podatke koje je iznio ministar Mornar („javnost ministru može vjerovati na riječ, ali stručnjak koji se bavi plaćama ne bi trebao“), a s druge strane implicira da sam koristio neodgovarajuće usporedbe plaća („tako je nevjerojatno da znanstvenik s jednog od uglednih hrvatskih instituta, … uspoređuje kruške i jabuke kada su u pitanju podaci o plaćama u obrazovanju). Pokušat ću odgovoriti na obje ove glavne zamjerke i pokazati da su one neutemeljene.Ministar je u svom otvorenom pismu javnosti iznio podatke prema kojima je prosječna plaća nastavnog osoblja s visokom stručnom spremom 6.365 kuna u osnovnim školama i 6.560 kuna u srednjim školama. Treba li vjerovati tim podacima i koristiti ih u javnoj raspravi? Mislim da treba. No, kad sam koristio ove podatke tu nije bilo u pitanju samo obično „vjerovanje na riječ“ jer ministri u javnosti doista znaju baratati s vrlo problematičnim podacima. Za razliku od mnogih drugih, ministar Mornar je u svom objašnjenju bio vrlo precizan opisujući i vrstu i izvor podataka koje je koristio. Rekao je da su radi o podacima iz „platnih lista koje vodi FINA, a kojeg i školske ustanove koriste za obračun u isplati plaća, što je u svakom trenutku provjerljivo“. Radi se, naime, o podacima iz Centralnog obračuna plaća (COP), podacima o stvarnim isplatama na temelju programa kojim se obračunavaju i isplaćuju plaće na jednak način u svim školama i od strane svih korisnika državnog proračuna. Nažalost, ti podaci doista nisu javni.
Vlada bi trebala donijeti odluku da glavne pokazatelje o plaćama u javnom sektoru koji se vode u COP-u redovito objavljuje. Tada bi vjerojatno puno toga bilo jasnije.
Drugi razlog korištenja „ministrovih“ podatka je procjena da oni dobro odražavaju stvarno stanje. To se može približno provjeriti na drugi način. Ministar je govorio o nastavnom osoblju s VSS-om u osnovnim i srednjim školama. Velika većina učitelja i nastavnika s VSS-om ima koeficijent složenosti poslova radnog mjesta od 1,325, a taj je koeficijent dovoljno dobra osnova za izračun „prosječne“ plaće učitelja. To jako dobro znaju i sindikati koji pokrivaju područje obrazovanja. Plaće u javnom sektoru mogu se izračunati kao umnožak koeficijenta složenosti i osnovice za plaće, te množenjem rezultata s koeficijentom za minuli rad (0,5% za svaku godinu staža) i koeficijentima po osnovi različitih dodataka. U ovoj računici trebali bi procijeniti prosječan radni staž učitelja. Na temelju nekih drugih podataka (Anketa o radnoj snazi), prosječan staž osobe zaposlene u javnim službama je preko 20 godina, ali ćemo radi opreza pretpostaviti da prosječan učitelj ima 18 godina staža. Trebali bi procijeniti i dodatke na plaću. Za početak ćemo uzeti u obzir samo jedan dodatak i to onaj koji se primjenjuje na sve zaposlenike u sustavu obrazovanja temeljem sporazuma i kolektivnih ugovora i prema kojem se plaća uvećava za 13,725%.Osnovica plaće iznosi 5.108,84 kuna. Dakle, koeficijent složenosti posla 1,325 puta osnovica 5.108,84 uvećano za 9% po osnovi staža (18 godina puta 0,5% po godini staža) uvećano za 13,725% zbog dodatka po sporazumu daje nam bruto plaću od 8.391,13. Kako bi izračunali neto plaću trebaju nam podaci o oporezivanju, pri čemu je pitanje kolike osobne odbitke za djecu , te koji postotak prireza koristiti u izračunu. Kod prireza je nešto lakše, Zagreb ima najveći prirez, 18%, ali je u nekim općinama on 0%.
Prosjek za Hrvatsku može se procijeniti na 10%, pa ćemo u račun uzeti taj podatak. Oko poreznih odbitaka za djecu nemamo dobar izbor, ali recimo za početak da se tu radi o jednom djetetu. Primjenom sadašnjih poreznih pravila, proizlazi da bi navedena bruto plaća u neto iznosu bila oko 6.250 kuna. Bila bi 5.900 kuna za osobu bez osobnog odbitka za djecu, odnosno 6.580 kuna za osobu koja kao porezni odbitak ima dvoje djece. Dakle, prilično blizu ministrovim podacima. No, postoje još neki dodaci na plaću koji su dogovoreni kolektivnim ugovorima, a kojima se navedena plaća može uvećati, poput dodatka za smjenski rad, dvokratni rad, dodatka za znanstveni stupanj (magistar ili doktor znanosti), za mentorski rad, dodatak zbog otežanih i posebnih uvjeta (rad s učenicima s poteškoćama u razvoju) i slično. Iz svega toga mogu zaključiti da su podaci koji je iznio ministar korektni i da dobro pokazuju iznos prosječne plaće nastavnog osoblja sa VSS-om.
Drugo pitanje odnosi se na to s čime usporediti podatak o plaći učitelja ne bi li stekli dojam o njezinoj relativnoj visini. Ja sam je usporedio s prosječnom plaćom u zemlji, u nekim županijama i sektorima.
Iako nije savršena, mislim da je takva usporedba dovoljno ilustrativna. Namjera je bila vrlo jednostavna. Željelo se, u mjeri u kojoj je to moguće, usporediti plaću učitelja s plaćom roditelja čija djeca pohađaju školu. Prosječnu plaću roditelja ima smisla procijeniti podatkom o prosječnoj plaći koju objavljuje DZS. Smatram da je to dovoljno fer za ilustraciju.
Matija Kroflin u svom odgovoru sugerira da je jedini pravi podatak za usporedbu onaj o prosječnoj plaći u sektoru obrazovanja koji objavljuje Državni zavod za statistiku (DZS). Za prvih šest mjeseci ove godine, takva je plaća iznosila 4.974 kune u osnovnim školama, a 5.330 kuna u srednjim školama. Tu vidim dva problema. To, prvo, nije podatak o plaći učitelja, već on uključuje plaće svih osoba zaposlenih u školama, pa tako i plaće pomoćnog i administrativno-tehničkog osoblja, a uključuje i plaće zaposlenih u privatnim školama. Time se usporedba jako zamagljuje. Iz tog podatka ne znamo kolika je plaća učitelja u državnoj školi. Drugo, podatak o prosječnoj plaći u obrazovanju koji objavljuje DZS-a, nažalost, ima određenih problema. To nije, kao što bi možda očekivali, prosječna plaća po zaposleniku za rad u punom radnom vremenu.
Ovo ipak zahtjeva malo tehničkih pojašnjenja. Podatke o prosječnoj plaći na mjesečnoj razini DZS prikuplja anketom od samih poduzeća i ustanova. Prikupljaju se podaci o masi isplaćenih plaća koja se potom dijeli s brojem zaposlenih. Pritom ti podaci uključuju i plaće zaposlenika koji rade nepuno radno vrijeme. Rad na nepuno radno vrijeme je relativno rijedak u Hrvatskoj, pa se čini da to ne bi trebao biti poseban problem. Međutim, u sektoru osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja on je relativno čest ako se promatra samo jedan poslodavac (škola), pri čemu učitelji dio sati odrade u jednoj školi, a dio u drugoj ili trećoj. Kako svaka škola ispunjava svoj anketni upitnik za potrebe DZS-a, proizlazi da ima puno zaposlenih na nepuno radno vrijeme, premda se možda puni fond sati ostvaruje radom u više škola. Podatak o prosječnoj plaći u djelatnosti obrazovanja koji objavljuje DZS nije korigiran za broj sati rada i stoga to nije prosječna plaća u smislu plaće za puno radno vrijeme. To je prosječna plaća isplaćena po obrazovnim ustanovama, bez obzira na broj sati rada i ona je osjetno manja nego što bi to bila prosječna plaća za puno radno vrijeme. To je još jedan razlog zašto podatak DZS-a o prosječnoj plaću u obrazovanju nije dobra osnova za usporedbe.
Općenita napomena tiče se primjedbe o „usporedbi krušaka i jabuka“. Kod usporedbe plaća u javnom sektoru uvijek smo najvećim dijelom osuđeni na „usporedbu krušaka i jabuka“ . Upravo u tome i jest specifičnost poslova u javnim službama. Njih je teško uspoređivati s poslovima u privatnom sektoru jer potpuno usporedivih poslova tamo često nema, moguće su samo približne usporedbe, osim za dio pomoćnih i administrativnih poslova. Zato je kod bilo koje usporedbe važno objasniti što se uspoređuje s čime i zašto se to čini, poželjno je ponuditi što veći skup različitih usporedbi, pa tek onda donijeti zaključak. U tom pogledu i sugestijom da se uspoređuju jedino prosječne plaće u cijelom sektoru obrazovanju, bojim se da je gospodin Kroflin ušao u usporedbu manje usporedivih kategorija nego ja i da je suočen s daleko većim problemom „krušaka i jabuka“. Čak i sugestija da se uspoređuje zaposlenik s VSS-om u djelatnosti obrazovanja i u drugim djelatnostima ima značajnih poteškoća, prvo, zbog već spomenutog problema s izračunom prosječne plaće u obrazovanju, a drugo zbog pitanja jesu li radna mjesta s VSS-om u, na primjer, jednom proizvodnom pogonu usporediva s radnim mjestima u školi , te trebaju li ona generirati iste plaće.
Iz ove rasprave jasno je da nemamo dovoljno podataka o plaćama, posebno o plaćama u javnom sektoru. DZS planira početi objavljivati podatke o zaposlenosti i plaćama na temelju poreznih podataka, točnije JOPPD obrasca, što je vrlo obećavajuće i moglo bi znatno popraviti naša saznanja o kretanjima na tržištu rada. Predlažem da se objave i podaci o prosječnoj plaći i medijanu prema ekvivalentu punog radnog vremena što bi onda riješilo neke naše dvojbe. Za sada smo osuđeni na parcijalne podatke.Pritom ne treba zaboraviti da sindikati, pa i gospodin Kroflin kao zaposlenik sindikata, imaju vrlo jasan cilj prikazati da su plaće što manje kako bi lakše opravdali svoje zahtjeve za rastom plaća i za to koriste ili iskorištavaju sve argumente koji su im na raspolaganju. To im nije za zamjeriti, to je njihova interesna pozicija. Čini se da su medijski vrlo uspješni u prezentaciji podataka koji im odgovaraju. No, postoje i druge usporedbe koje isto tako zavrjeđuju da budu prikazane, a vjerujem da je jedna od njih ona koju sam ponudio u svom tekstu i to bez pretenzije da bude najbolja ili jedina, već samo jedna od mnogih.
Možemo biti sigurni da sindikati itekako dobro znaju koliko zarađuje prosječni učitelj, znaju sve o koeficijentima i dodacima koji su dogovoreni u kolektivnim ugovorima i nema potrebe za čuđenjem ako se iznesu usporedbe koje su manje poznate javnosti i koje im možda ne idu u prilog.
NOVA REPLIKA SINDIKATA UGLEDNOM STRUČNJAKU ‘Naša ‘interesna pozicija’ je jasna. Možda bi vi, g. Nestiću, trebali pojasniti svoju…’
Matija Kroflin, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja
Nestić je u svojem odgovoru na moju reakciju ušao u široku raspravu o podacima i metodologiji, ali kruške ostaju kruške, a jabuke ostaju jabuke, bez obzira koliko se potrudili objasniti što su to točno kruške, a što jabuke. Stvari su zapravo jednostavne i svode se na sljedeće: g. Nestić sugerira da su plaće učitelja i nastavnika u osnovnim i srednjim školama previsoke, a ja smatram da bi trebale biti veće. Potrudit ću se objasniti zašto.
Što je izazvalo reakciju?
Na početku moram istaknuti da se uz neke manje zadrške slažem s većim dijelom elaboracije i pojašnjenja statistike koju je g. Nestić ponudio u svojem odgovoru. Pažljiviji čitatelji će uočiti da je potvrdio i brojne moje tvrdnje iz prethodna dva teksta. Primjerice, da ministar nije iznosio javne podatke, da možemo samo procjenjivati jesu li plaće koje je spominjao zaista prosječne plaće te da javna statistika o prosječnim plaćama ima određene probleme.
Međutim, suština moje kritike bila je usmjerena na činjenicu da g. Nestić sugerira zaključak o tome kako su plaće učitelja visoke na temelju podataka za koje smatram da objektivno ne mogu biti upotrijebljeni za izvođenje takvog zaključka. Radi jednostavnosti praćenja ove polemike citirat ću dijelove teksta g. Nestića zbog kojih sam odlučio reagirati, a koji glase:
“Ministar Mornar tada je izjavio da je prosječna plaća nastavnog osoblja s visokom stručnom spremom 6365 kuna u osnovnim školama i 6560 kuna u srednjim školama… Je li to puno ili malo, svatko može sam prosuditi. Nekoliko dodatnih usporedbi možda pomogne. Prosječna neto plaća u Hrvatskoj u prvih šest mjeseci ove godine iznosila je 5685 kuna… u toj 2013. godini najniža prosječna neto plaća isplaćena je u Varaždinskoj županiji, 4429 kuna. …U Varaždinskoj županiji, u poduzećima iz prerađivačke industriji, prosječna je neto plaća 2013. iznosila 3633 kuna. …to još uvijek znači da nastavno osoblje s VSS-om u osnovnoj školi ima oko 70% veću plaću od prosjeka u varaždinskoj industriji.“
Gore navedeni citat moguće je protumačiti jedino kao sugestiju g. Nestića da su plaće učitelja i nastavnika previsoke jer su, između ostalog 70 posto veće od zaposlenih u prerađivačkoj industriji i to u najslabije plaćenoj županiji u RH. Vjerojatno ne bih imao potrebu reagirati da je uz prerađivačku industriju istaknuta i recimo prosječna neto plaća za financijske uslužne djelatnosti od 8.877 kuna, za djelatnost telekomunikacija u iznosu od 9.201 kune ili pak za promidžbu u iznosu od 9.571 kune. I djeca zaposlenih u tim djelatnostima pohađaju školu pa bi se to onda moglo nazvati usporedbom plaća učitelja s plaćama roditelja. Zapravo, sve bi bilo u redu da je g. Nestić postupio onako kako je sam elaborirao u svojem odgovoru na kritiku:
“Zato je kod bilo koje usporedbe važno objasniti što se uspoređuje s čime i zašto se to čini, poželjno je ponuditi što veći skup različitih usporedbi, pa tek onda donijeti zaključak.”
Par riječi o “interesnoj poziciji”
Nestić je u odgovoru na kritiku objasnio što uspoređuje s čime, međutim, nije objasnio zašto. To zašto možda proizlazi iz nečega što on naziva, “interesnom pozicijom”. Ne mogu nagađati koja je to pozicija, ali ako se ova polemika nastavi nadam se da ćemo dobiti pojašnjenje pa ćemo lakše shvatiti zašto misli da su plaće učitelja previsoke.
Inače, pozicija Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja (u nastavku Sindikat) i mene kao stručnog suradnika u njemu je brinuti o radno-pravnom i materijalnom položaju zaposlenih u sustavu znanosti i visokog obrazovanja te, ni ja osobno, ni Sindikat nemamo nikakvu direktnu materijalnu korist od zauzimanja za interese učitelja i nastavnika. Međutim, sam obrazovni proces i ishodi obrazovanja kao posljedica tog procesa u RH nisu adekvatni. Dio tog problema leži u lošim programima, dio u lošem upravljanju sustavom, a dio i u demotivaciji i negativnoj selekciji onih koji se odlučuju biti učitelji i nastavnici. Potonje proizlazi iz neadekvatnih plaća za ta radna mjesta i to nije samo moje mišljenje i mišljenje Sindikata već je taj problem prepoznala i Strategija znanosti, obrazovanja i tehnologije koju su radili nezavisni stručnjaci i koju je usvojio Hrvatski Sabor. Dakle, mislim da je interes Sindikata da rastu plaće i učiteljima i nastavnicima prilično društveno opravdan i jasan.
U konačnici i moje osobno stajalište je da je neto plaća od 6.400 kuna (koju se proklamira kao prosječnu plaću učitelja u OŠ) za osobu s više od 20 godina staža, punim nastavnim opterećenjem, završenim fakultetom i jednim od najodgovornijih poslova (a to je briga za tuđu, maloljetnu djecu i njihov intelektualni i društveni razvoj) neadekvatna i nemotivirajuća za stvaranje boljeg i kvalitetnijeg sustava obrazovanja. G. Nestić po mom shvaćanju sugerira drugačije i tu se očito naše “interesne pozicije” i osobna stajalište razilaze. Pritom ne želim obezvrijediti ničiji, slabije plaćeni rad i smatram da su plaće zaposlenika prerađivačke industrije u Varaždinskoj županiji neadekvatne za dostojan život, baš kao i trenutna razina minimalne plaće. Da je napravljena usporedba tih plaća s plaćama učitelja kako bi se pokazao koliko su one mizerne te skrenulo pažnju na to kako trebamo stvoriti uvjete za generalno povećanje plaća i životnog standarda u RH, onda bih se s tom usporedbom sigurno i složio.
Problem koji postoji je da ne rade svi učitelji i nastavnici kvalitetno, odgovorno i adekvatno svoj posao, iako su svi jednako plaćeni. Tako imamo situaciju da svako malo možemo čuti neki svjetski uspjeh naših učenika na međunarodnim natjecanjima, a istovremeno imamo nezadovoljavajuće rezultate Pisa testova. Međutim, taj problem se ne može riješiti općim pogledom na plaće svih i njihovom kolektivnom degradacijom već boljim upravljanjem. Zato se Sindikat zalaže i za stvaranje određenih okvira upravljanja plaćama sukladno kvaliteti rada.
Ima li Sindikat problem “krušaka i jabuka”?
I na kraju samo ispravak nekih netočnih navoda. G. Nestić je istaknuo kako su sindikati suočeni s daleko većim problemom “krušaka i jabuka” zbog sugestije da se trebaju uspoređivati jedino prosječne plaće u cijelom sektoru. Ako se preciznije pročita moj tekst bit će jasnije da ja to nisam sugerirao, dapače jasno sam naznačio što bi trebalo uspoređivati ako se želi doći do relativno objektivne usporedbe visine plaće učitelja. Moja tvrdnja je glasila:
“Jedina relevantna usporedba onda bi bila da se navedene plaće uspoređuje s plaćom za neko drugo konkretno radno mjesto koje zahtjeva istu razinu obrazovanja i s osobama koje imaju jednak radni staž, broj djece i prebivalište kao gore istaknuti navodni “prosječni” učitelj.”
Dakle, ne bih rekao da u ovom slučaju Sindikat ima problem “krušaka i jabuka”.
Što se tiče metodoloških problema s prosječnom plaćom točno je da velik dio učitelja i nastavnika radi na nepuno radno vrijeme. Preciznije, 51 posto njih u državnim srednjim školama i 23 posto njih u osnovnim školama na kraju školske godine 2013./2014. nije bilo zaposleno na puno radno vrijeme. Međutim, mnogi od njih ne uspijevaju popuniti svoju satnicu u nekim drugim školama, pa je tako u srednjim školama bilo ukupno zaposleno 24.138 osoba, ali u ekvivalentu pune zaposlenosti bilo ih je 16.806. Također, među njima ima i onih koji za popunjavanje norme dnevno putuju i po stotinjak kilometara.
I kako je istaknuto da sindikati znaju sve o koeficijentima i dodacima, potrebno je reći da se u sustavu obrazovanja i znanosti dodaci ne kumuliraju jednostavnim množenjem već se većina njih dodaje na osnovnu plaću. Između ostalog i spomenuti dodatak od 13,73 posto. Sukladno Sporazumu o dodacima na plaću u obrazovanja i znanosti iz 2006. i činjenicom da je navedeni Sporazum potpisao i Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja (a primjenjuje se ne sve zaposlene, a ne samo članove Sindikata) treba reći i da g. Nestić ostvaruje pravo na taj dodatak, a ne samo zaposleni u obrazovanju.