Proračunska rezanja i režanja

Kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv – naš osvrt na ovogodišnji Proračun

U izostanku ozbiljne javne rasprave o Proračunu u ušima nam odzvanjaju tek dvije jeke. Ovo je jedini mogući proračun (vlast); ili, ovaj proračun vodi u katastrofu (oporba). Istina je po običaju dublja i složenija nego li to potencijal političkog prepucavanja može pružiti.

Sve veća razlika između prihoda i rashoda, koju zovemo deficit, može se smanjiti tako da skrešemo rashode, odnosno, povećavamo prihode. Proračun je doista zadat pravima građana, zaposlenika Države, gospodarskih subjekata… Ministar financija u kratkom roku doista nema puno mogućnosti niti prostora za smanjivanje tih prava. Istini za volju hrvatski deficit i nije problem danas jer ga većeg imaju i mnoge druge zemlje.

Nije problem danas, ali postat će već sutra. Osim deficita postoje i druga opravdanja za smanjenje rashodnih stavaka.

Subvencije iznose 6,3 milijarde i odlaze na poljoprivredu 3,6 milijarde, na željeznicu 1,2 milijarde i ostatak drugima. Hrvatska ima najveći udio subvencija i potpora u BDP-u u europskim usporedbama, a one odlaze uglavnom neuspješnim proizvodnjama. S druge strane pomoć onim tvrtkama koje mogu povući gospodarstvo iznosi smiješnih 320 milijuna.

Nadalje, veliki broj privilegija koje proračun financira razlozi su za ozbiljne redukcije, restrikcije i revizije. To nazivaju reformama, a njih uvijek prate rezanja i režanja. Sve na „re”.

Reforme mogu imati dvije svrhe. Jedna je ekonomistička, neoliberalna, mmf-ovska i njen je cilj smanjenje troškova, što je zbog neodgovornih vlada počesto doista potrebno. Međutim, moje je mišljenje da pod reformama valja tretirati samo takva preoblikovanja koja daju veće učinke i povećavaju kvalitetu sustava koji se reformira.

Što to znači za Proračun? Postoji neracionalni dio javnog sektora u kojem je imperativ smanjenje troškova (broj općina, javna poduzeća, višak u državnoj upravi). Postoje neefikasni dijelovi javnog sektora koji traže reformu u smjeru povećanja kvalitete. Ti sektori traže pojačano ulaganja. Ako su subvencije iz Proračuna u RH četiri do pet puta veće nego u prosjeku EU, a u obrazovanju i zdravstvu ima dvostruko manji broj zaposlenih na 100 stanovnika nego što je to slučaj u EU onda je jasno da se u slučaju smanjenja subvencija i privilegija oslobođena sredstva moraju usmjeriti u zapostavljene dijelove javnog sektora. Međutim, tada se i izvozno i inovativno gospodarstvo može pomoći znatno više nego sada.

Grijeh propusta ove Vlade leži u tome što nije ni provela ni započela niti jednu od dviju vrsti reformi niti u jednom dijelu javnog sektora. Imala je godinu dana vremena, nije poduzela ništa. Međutim, sada ne može ukinuti subvencije preko noći jer će se urušiti sustavi koji temeljem njih rade i planiraju. Nedopustivo je da slušamo istu priču kao i prije godinu dana. Proračun je zadat. Naravno da je zadat kada nisu ništa poduzeli.

Nisu ništa poduzeli niti na prihodnoj strani, na kojoj su mogli oporezovati bogate i ekstra profite, banke i ekstra imovinu, sve rentijerske prihode, bogata nasljeđa… Prošle godine govorili su nam da im za uvođenje takvih poreza treba vremena. Nakon godinu dana trebali bi nam reći u kojoj su fazi. Problem leži u tome što su po svim pitanjima u nultoj fazi.

I vrapci znaju da se problem deficita proračuna najbolje riješava na temelju rasta proizvodnje. Taj rast bez teškog rada, poduzetničkih napora te bez novih ideja i proizvoda, što je posebno važno u današnje vrijeme, ne može se potaknuti alkemijama iz makroekonomskih retorti. Neke od tih mjera su nužan preduvjet (npr. monetarna stabilnost), ali nisu dovoljan.

Bez inovacija i novih znanja nema rasta izvoza u ovakvom okruženju, a to znači nema rasta. Inovacija nema jer nema nazočnosti i poticaja Države i nema znanstvenog sustava koji podupire gospodarstvo. Tragično je što Država nema strukture koje mogu prepoznati, okupiti, ohrabriti i financijski podržavati one koji imaju ideje i znaju što treba. S ovakvom nestručnom i uništenom administracijom ova Država neće ih niti imati.

Drugi važan način povećanja proizvodnje je poticanje i uklanjanje prepreka za domaće i strane investicije. Niti tu nije ništa napravljeno tamo gdje je najvažnije. Propisi, birokratske prepreke, korupcija i nečuvene zavrzlame u građevinskom području.

Treći način je daljnje zaduživanje. Nije problem niti u visini javnog duga, on je još uvijek nizak, već je problem u upotrebi novih zaduženja. Čak i da upotreba bude proizvodna tu opet nastupa neorganizirana Država bez stručnih kadrova koji mogu upravljati smjerovima ulaganja.

Umjesto razgovora o tome zašto Država nema operativnu moć čuju se još uvijek zagovornici rezanja i režanja. No, barem iz oporbe više ne dolaze diletantske najave o smanjenju proračuna za 10 do 15 milijardi (Maras). Sada Grčić govori tek o dvije milijarde mogućih ušteda i traži rješenje na prihodnoj i proizvodnoj strani.

Međutim, javljaju se neki drugi. Tako, npr. Nenad Bakić, vlasnik tvrtke „Moj posao” nedavno se na televiziji, nakon što je ponizio sve časne ljude koji rade svoj posao u javnoj službi, založio za njihovo otpuštenje. Inače, taj se gospodin hvalio svojevremeno da više ne mora ništa raditi u životu, jer se toliko obogatio. Predlagao je otpuštanje 50.000 ljudi. Uspješni neradnik koji predlaže otpuštanje radnika. Pametnome dosta. Provedba takvih prijedloga srušila bi socijalnu državu na štetu običnih ljudi ali ne i na štetu Bakića, i još više oslabila operativne moći Države u gospodarstvu.

Proračun nije samo ogledalo politike koja kroz njega poprima kvantifikativna obilježja, on je i slika prevladavajućih vrijednosti društva u nekom razdoblju. U ovom proračunu ne prepoznaju se vrednote koje impregniraju hrvatsko društvo, jer ih ono niti nema, osim ako podupiranje vladajuće politike nije hrvatska vrednota.

U Zagrebu, 17. studenog 2010.

Vilim Ribić

Sve do sada objavljene kolumne možete pronaći OVDJE


Ključne riječi:

državni proračun | kolumna Vilima Ribića



Back to Top