Nove kolumne Vilima Ribića iz Objektiva

Objavili smo dvije nove kolumne Vilima Ribića napisane za tjednik Objektiv: Socijaldemokratsko razbijanje sindikata te Grijesi nove vlasti.

Grijesi nove vlasti

Socijaldemokratsko razbijanje sindikata


GRIJESI NOVE VLASTI

Prošlo je šest mjeseci od promjene vlasti. Promjenu smo zagovarali. Međutim, iz dana u dan susrećemo se s novim šokovima koji upućuju da se ne događa promjena na bolje.

Tu ocjenu ne određuje samo naše sindikalno iskustvo, ali je i ono uklopljeni kamenčić u mozaiku neugodnosti. U šumi primjera pokušat ću razabrati ono što je najbitnije za zemlju. Valja razumjeti psihološko-politički profil vlasti, kako bismo znali što kao građani možemo očekivati.

Iznosim nekoliko konstatacija koje ću u okviru ovog kratkog prostora nastojati objasniti i dati im mjesto u hijerarhiji važnosti. Nepripremljenost i nekompetentnost, kadrovski promašaji, slabljenje demokratske i političke kohezije, slabljenje političkog morala i vjerodostojnosti, rastvaranje društva i njegovih vrijednosti, izostanak talenta za politiku, autističnost i djelovanje s pozicije autoriteta.

Kao prvo, primarni je grijeh nepripremljenost za kvalitetno obnašanje vlasti. Imali su punih osam godina. Po preuzimanju vlasti pokazalo se da nemaju pripremljena kadrovska rješenja za mnoga ministarska mjesta. Ministre su pronalazili u zadnji tren. Naravno da se ti ljudi ne snalaze, a negdje se radi i o teškim promašajima (od kojih je Mrsić najveći). Iznimke potvrđuju pravilo (ministar zdravstva, Linić, a čini mi se i druga dva Ostojića).

Neshvatljive su zadnje Milanovićeve izjave da ministar ne treba biti pripremljen za obavljanje svoje funkcije jer se radi o političkoj, a ne stručnoj funkciji. Premijer ove zemlje ne zna da ministar mora donositi odluke, a da odluke ne može donositi ako ništa ne razumije.

Nekompetentnost čini ministre osobno nesigurnima i proizvodi poniznost prema gore i osorost prema dolje. To oduzima blagodati koje društvo može imati od argumentiranog razgovora u racionalnom ambijentu. Svaki javni argumentirani razgovor za njih je opasnost jer se u njemu razotkrivaju. Nekompetentnost ministara izazvat će i već izaziva dragocjeni gubitak vremena. Niz pogrešnih odluka dovodi do napora dijelova društva za njihovo ispravljanje što će dovoditi do rasipanja energije i do zaoštravanja društvenih konflikata. Dakle, već je to činjenica koja smanjuje racionalnost, a time i efikasnost društva.

Drugi veliki grijeh je ambicija za kontrolom narodne volje i nevjerica u njegove racionalne potencijale. Stvaranje uvjeta za provođenje narodnih referenduma je Milanoviću neprihvatljivo. Time se stranka odlučuje vladati nad ljudima a ne zajedno s ljudima, argumentom sile državnog aparata a ne silom argumenata. Takve stvari određuju narav politike u jednom narodu. Nije teško naslutiti dimenzije štetnosti ove skučenosti po demokratske procese, po razvoj političke i demokratske kulture građana i po dostojanstvo naroda. Nadalje, promjena Zakona o HRT-u najizravniji su udar na demokratske standarde i pokušaj političke kontrole informativnog prostora. Samo naivni mogu povjerovati Milanoviću da ga politički utjecaj ne zanima.

Treći veliki grijeh je slabljenje političkog morala i vjerodostojnosti. Ako je Hrvatima išta potrebno nakon Sanadera onda je to povratak vjere u politiku. Izigravanje predizbornih obećanja, demagogija u predizbornom razdoblju, licemjerje danas… Brisanje socijaldemokratskih vrijednosti u politici ove vlasti otvara pitanje o samoj svrsi politike. Nije dovoljno da nas ne kradu, ne smiju nas niti lagati.

Sva tri grijeha podloga su za grijeh rastvaranja društva i demokracije u interesu kapitala. Danas se oblikuje karakter Hrvatske po izlasku iz krize. Iako je dobrobit poslovnog svijeta velikim dijelom istovremeno i interes i radnika i građana, notorno je i da su oni drugim dijelom u klas(ič)nom sukobu. Stoga apsolutizacija profit-logike svakako ugrožava društveni položaj običnih ljudi i rastvara društvo u njegovim civilizacijskim vrijednostima.

Da bi to išlo nesmetano, potrebno je uspostaviti kontrolu nad medijskim prostorom, a osobito HRT-om. Tako se demokratski poredak pretvara u vladavinu kapitala. Privatni mediji, sukladno svojoj naravi i interesima, rijetko se otvaraju socijalnim temama od širokog narodnog interesa, a državna televizija to neće omogućiti jer će ju kontrolirati politika koja se već podredila volji poslovnog svijeta. Suprotnost kapitalizmu nije socijalizam, već demokracija, čiji su temelj neovisni novinari.

Vjesnik su eliminirali, a crno se piše i zelenima, koji se opiru investicijama, ali i restauratorima u kulturi. Sindikate upravo razbijaju Zakonom o reprezentativnosti. Rad GSV-a je marginaliziran i sveden na pokušaje instrumentalizacije. Najavili su liberalizaciju pušenja radi profita ugostitelja. Uveli su eksploataciju mladih ljudi i rušenje cijene rada volontiranjem za sramotnih 1600 kuna. Sve u službi profita, a na štetu zemlje i odnosa u njoj.

I na koncu, poseban grijeh predstavlja izostanak smisla za vođenje tolerantne politike i za rad s ljudima. Umjesto stvaranja što većeg stupnja društvenog konsenzusa i pridobijanja društvenih skupina oni su se postavili autoritarno, a dobrim dijelom bahato i silnički. Sindikate se od početka doživljava kao prezrene protivnike, a ne partnere. Na pregovore dolaze ultimatumom, a ne argumentiranim dijalogom.

Radi se o ljudima kod kojih je, od svih svojstava, najuočljivija silna volja za moć. Vidljivo je nerazumjevanje da u demokratskom okviru ne može uspjeti niti jedna politika ako nema razvijene institucije oko sebe i odgovarajuću podršku u najvažnijim društvenim skupinama.

Zagreb, 28. lipnja 2012.

Vilim Ribić


SOCIJALDEMOKRATSKO RAZBIJANJE SINDIKATA

Imali smo informacije iznutra što o sindikatima misle. Nisu nas pozivali na svoje kongrese i skupove. Vidljiv je bio njihov prezir prema sindikatima. Razmišljali su u godini prije izbora o ukidanju Gospodarsko-socijalnog vijeća. Ne, ne, dragi čitatelju, ne radi se o liberalnoj stranci, HNS-u i Radimiru Čačiću, već o socijaldemokratskoj partiji. To su bili razlozi zašto većina sindikata, unatoč želji za promjenom vlasti, nije bila oduševljena postojećom garniturom koja je tražila, još davno prije izbora, otpuštanje 70 tisuća ljudi (Linić), smanjivanje plaća i prava, najavljivali rezanje proračunskih rashoda za 10 milijardi kuna (Maras).

Socijaldemokrati provode neoliberalni program strogih mjera štednje, što im i ne treba puno zamjerati jer u okviru europskog kalupa i nemaju puno izbora. Ali im valja zamjeriti što to rade jezuitski prerevno, odlučivši bez imalo srama rušiti sve što im stoji na putu, makar to poništavalo i najvažnije socijaldemokratske vrijednosti. Za provođenje namjeravanih bolnih rezova trebaju im slabi i međusobno posvađani sindikati.

Naivno vjerujući da je jedna od njihovih najvažnijih vrijednosti sindikalno organiziranje, šokirali smo se prijedlogom Zakona o reprezentativnosti. U tom zakonu ništa nije konzistentno osim ideje o slabljenju sindikata i kolektivnog pregovaranja. Mnogo je primjera koji to dokazuju. Ovdje ću izvući samo najopasnije i najzločestije. Prijedlogom Zakona propisuje se pregovarački tim koji se sastavlja od svih sindikata koji imaju najmanje 10% svih članova sindikata na području za koje se pregovara. Prvo, to je veoma nizak postotak što potiče poslodavce na osnivanje tzv. žutih sindikata. Drugo, pregovarački odbor se mora sastaviti prisilno od svih takvih sindikata, neovisno o tome da li se ti sindikati međusobno slažu oko ciljeva i taktike. Dakle, u pregovaračkom timu mora biti i sindikat za koji svi znaju da ga je osnovao poslodavac, ili pak u pregovaračkom timu moraju sjediti i sindikati koji se nikada ne mogu dogovoriti o ničemu. To je kao da na frontu u našoj vojsci imamo jedinice koje ratuju međusobno, umjesto protiv neprijatelja, ili kao da na sastav naše reprezentacije i irski trener ima pravo utjecati. Time Zakon ruši temeljno demokratsko načelo jedinstva volje pregovaračkog tima. I zanimljivo, to se predviđa samo za sindikate. Pravo na kompaktni pregovarački tim imaju i Vlada i poslodavci.

Postojeći Zakon ima takvo slično rješenje (u svijetu nepoznato), što je izazivalo stalna sporenja i uslijed čega se odavno tražilo njegovu promjenu. Međutim, predlagač ga zadržava, jer mu odgovara rašomon među sindikatima.

Nadalje, prvi puta u povijesti hrvatskog radnog zakonodavstva uvedeno je privilegirano pravo strukovnih sindikata na obavezno sudjelovanje u pregovaračkom timu. To znači da svaka struka može osnovati svoj sindikat i temeljem toga polagati pravo za sudjelovanje u pregovaračkom timu. To implicira usitnjavanje sindikata, jer će vrlo brzo niknuti, primjerice, na području obrazovanja sindikat informatičara, sindikat pedagoga, sindikat nastavnika matematike itd. Svi će oni prema Zakonu biti dio pregovaračkog odbora. Mrsić nas očito uvjerava da je dobro imati što više sindikata jer su tada sindikati jači. Tu su dvije stvari skandalozne: liječnik Mrsić poslušao je predsjednika liječničkog, dakle, strukovnog, sindikata, kojemu je to neposredni kratkovidni interes. Drugo, taj je njihov prijedlog nepromišljen do gluposti jer je vidljivo da ih se ne tiču implikacije po sudbinu cjelokupne sindikalne scene. Primjerice, u svakom pregovaračkom odboru bit će mali strukovni sindikati, niske zastupljenosti među radnicima i članovima sindikata, npr. dovoljno je 30 članova, ali zato neće biti sindikata s nekoliko tisuća članova.

Nadalje, početak kolektivnog pregovaranja nije moguć punih šest mjeseci od trenutka kada se pojavi potreba za pregovorima, što je još jedno ometanje pregovaranja.

Glavni motiv pregovarača je zapravo promjena odredbe o produženoj primjeni prava iz kolektivnog ugovora nakon što on istekne (za što imamo razumijevanja, ali je to materija koja pripada Zakona o radu). Usput se ostvaruje i drugi motiv, uništiti sindikate.

Odgovorni za taj zakon su ministar Mrsić i njegov pomoćnik Krištof. Potonji je vrlo obrazovan ekonomist, ali su ga partijski kadrovici stavili na mjesto koje traži stručnjaka za radno i socijalno pravo. Maknuli su prethodnika, vrhunskog specijalistu, nestranačku osobu, urednika časopisa Radno pravo, gospodina Rožmana. Ta tragikomična situacija govori o odgovornosti i promišljenosti kadrovika u SDP-u. Nadalje, još je nepripremljeniji ministar Mrsić. Našli su ga u zadnji čas.

Ne mogu se načuditi zašto se ljudi prihvaćaju funkcija za koje znaju da nisu pripremljeni. To govori o naravi njihove ambicije, ali i njihovom integritetu. Pacijenti su izgubili vrhunskog liječnika, a građani su dobili lošeg ministra. Dok liječnik Mrsić postane ministar Hrvatska će izgubiti puno vremena.

U svemu tome podršku imaju u nekim sindikatima koji nisu u stanju prepoznati vlastite interese ili su im u fokusu samo kratkoročni partikularni interesi, ali to je posebna priča za drugu prigodu.

Umag, 1. lipnja 2012.

Vilim Ribić


Ključne riječi:

kolumna Vilima Ribića



Back to Top