Ivo Sanader i mi

kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv

Ivo Sanader je u hapsu. Umjesto o njemu valja pisati o nama povodom njegovog prolaska kroz naše živote. On je i ovako već obješen pa i osuđen u duhu Divljeg zapada: „Objesite ga danas, sudit ćemo mu sutra”.

Ja ću, međutim ovdje suditi o onim njegovim postupcima koje nisu stvar sudskog tretmana, zato da bih mogao suditi o nama samima – o hrvatskim društvenim i moralnim standardima. Stoga ne mogu fulati, čak i da se na sudu utvrdi njegova nevinost.

Biskupska konferencija, još uvijek ratujući s komunizmom, smatra da je korupcija u prirodi grješnoga čovjeka, da je sveprisutna pojava na planeti. Stoga o njoj ne treba govoriti previše jer sramotimo svoju zemlju. I mnogi građani se sada zgražaju nad tim gdje živimo.

Meni to sve izgleda sasvim suprotno. Živimo u zanimljivim vremenima, zemlja nije osramoćena, već naprotiv. Postajem ponosan, jer kod nas u zatvor idu i premijeri. Idu i u uređenim državama, npr. poput Izraela. Trebalo bi se jadno osjećati tamo gdje premijeri ne mogu završiti u zatvoru, ali se zato tamo šalju šverceri u tramvaju. Trebali smo se, zapravo, jadno osjećati do sada. Stoga o hapšenju premijera treba govoriti bez kompleksa i širom svijeta. U vrijeme komunizma upravo na takvim stvarima zavidio sam Zapadu (npr. skandal s Nixonom). Znao sam i tada da svaka vlast lako može postat kvarna.

Nakon ovog događaja Hrvatska ima perspektivu ako nešto nauči i o sebi samoj. Nije stvar da korupciju u vlasti guramo pod tepih, već je stvar da ju naslutimo, da naučimo prepoznati svako postupanje koje je u njenom sjemenu, svako nemoralno djelovanje vlasti.

Znanje predmnijeva činjenice, a naslućivanje indicije. Je li Jadranka Kosor naslutila ili je i znala što don Ivo radi, pa čekala svoju priliku da stanje promijeni? Da su svi tamo znali što se događa onda to ne bi bila tajna, a još manje urota. Ako je to logično ne znači da je istinito. Dostojevski bi rekao da logika vidi tri činjenice a život ih ima milijun. No, ipak ću se osloniti na logiku i vjerovati da Kosor nije znala, jer u suprotnom proizlazi da je odlučila u konačnici procesuirati sebe samu omogućivši ovakve procese. Ako je tek naslućivala je li možda trebala žestoko javno istupiti bez dokaza? To bi značilo sebe izbaciti iz svih daljnjih političkih zbivanja i prepustiti HDZ takvima kao što su bili Ivo i družina. Povijest je puna primjera ljudi u sjeni unutar vlasti, koji se ne slažu s mnogim rješenjima i čekaju strpljivo svoju priliku s namjerom da to promjene. Da Gorbačov nije godinama imao takvo strpljenje komunizam ne bi propao.

Međutim, nismo li i mi svi ostali, mediji, urednici, sindikati, poslodavci, crkvenjaci, svi koji smo imali kontakte sa Sanaderom trebali to naslutiti? Oporbu ne računam jer svaka oporba uvijek sve zna po defaultu. Uvjerljivost njenih optužbi oslabljena je vidljivom tendencijom. Ovaj put joj se posrećilo.

Jesam li ja trebao pretpostaviti? Razmišljam ovih dana o indicijama koje su nam bile poznate. Uvjeren sam da bi one bile dovoljan razlog za sumnju i oštru kritku u zemlji visokih javnih standarda. Brza pomirba javnosti s takvim indicijama omogućila mu je rast iluzija o svemoći i amoralnih apetita.

1. Prve susrete sa Sanaderom imao sam davne 1992. godine. Na funkciji ministra znanosti tada nije radio baš ništa već je mjesecima izbivao učeći engleski jezik u Londonu, pripremajući se za „visoku dužnost pomoćnika ministra vanjskih poslova”. Više sam taj krajnje neodgovorni karijerizam tada mjerio kroz podcjenjivanje znanosti iako on jasno govori i o osobi. Kada je postao premijer, u vrijeme prvih sukoba oko znanosti, pokušao sam javnost s time upoznati, ali su svi medijski kanali bili zatvoreni. Jesu li medijski profiteri tada trebali primijetiti tu činjenicu kao krajnje zabrinjavajuću osobinu za jednoga premijera? Nisu, i nije ih se ticalo. Bilo je udobnije to previdjeti i zaboraviti. Poznavanje karaktera osobe koja nam je suđena omogućuje nam predviđanje vlastite budućnosti. Javnost ga nije htjela upoznati, a mogla je.

2. Svi smo bili sretni da mu se politika na vlasti dijametralno razlikovala od govora na Rivi, pa smo svi potiskivali zapravo skandaloznu nedosljednost za jednog premijera na temeljnim političkim vrijednostima. Oprostili smo mu jer smo mislili da je ta manipulacija bila korisna radi drugih naših vrijednosti? Ali tamo gdje su vrijednosti i ljudi tek sredstvo, tamo je cilj mutan. Javnost se tek kratko vrijeme usudila primijetiti da time naš premijer šalje razorne moralne poruke i ruši smisao demokratskog postupka? Gdje su bili visoki moralni standardi naših medija? EPH je pet punih godina stvarao i čuvao image čovjeka koji ima pozitivne demokratske vrijednosti nedopuštajući niti zrno kritike. EPH je dobio što je tražio. I zato je nepristojno kada danas Butković drži filipike protiv čovjeka kojeg su oni pokrivali godinama. Ako je zbog Sanadera kriva Kosor, onda je kriv cijeli EPH i to puno više.

Mediji nisu otvarali pitanje pouzdanosti prvog čovjeka u državi već su se njegovom neprincipijelnošću okoristili. Principijelno i neprincipijelno postupanje je najočitiji kriterij državničkog postupanja i najjača indicija za razlikovanje čestitog od umrljanog političara.

3. Tako npr. nije ih zasmetao najnemoralniji politički postupak Ive Sanadera u oba mandata – snižavanje stope PDV-a novinskim izdanjima tri mjeseca prije izbora 2007. godine. Ima li ljepšeg primjera otvorene, drske i nemoralne političke kupovine? Ne, to ne smeta javnost, jer koristi onima koji tu javnost kreiraju. Iako se tu radi o podilaženju antikulturi, tabloidima, žutom tisku, senzacionalizmu, medijima koji građanima otežavaju razumijevanje političke i društvene stvarnosti, dakle, uglavnom sredstvima javnog dezinformiranja. Javnost nije u uklanjanju takve mjere vidjela mogućnost uklanjanje proračunskog deficita već se koncentrirala na smanjenje plaće učitelja.

4. Jesam li ja prepoznao o kome se zapravo tu radi kada je Ivo tijekom pregovora u štrajku prosvjetara 2006. godine otvorio temu svoje plaće, koja je kako reče „uvredljivo mala za premijera jedne države”. Tada je od mene zatražio potporu. Okrenuo sam pilu naopako i tim povodom nešto kasnije lansirao ideju i zahtjev da se svaka plaća iznad plaće premijera oporezuje s 95%, jer je doista premijerska funkcija sigurno najsloženiji posao u zemlji. To njegovo čudno inzistiranje na svojoj plaći danas se razotkriva kao veoma indikativno. Tada nisam slutio do kuda takvo razmišljanje može dovesti, a bio sam upozoren. Naime, neću zaboraviti jednog člana Ekonomskog vijeća koji mi je prošle godine u pauzi sjednice rekao u povjerenju „moja je plaća velika, kod mene je sve transparentno, ali zar ti doista misliš da on živi od svoje plaće”? Prvi je legalni i ugledni eksproprijator na polugama sustava, drugi je očito riskirao svoje životne perspektive u nelegalnim postupcima s istim ciljem.

Ja nisam vjerovao. Nisam vjerovao da čovjek na tom položaju treba više od onoga što ima. Nisam vjerovao da čovjek tog kapaciteta životnu radost pronalazi u trivijalnostima materijalnoga. Mislio sam da je veličina povijesnog zadatka nemjerljiva za ispunjenje. Vjerojatno svatko ljude prosuđuje prema onome kakav je sam.

5. Javna su poduzeća godinama rasla s plaćama iznad svake mjere. U željeznici imaju veće plaće nego u prosvjeti iako je tamo većina radne snage s osnovnom školom. U našim štrajkovima, u našim pregovorima stotinu puta smo ukazivali na tu statistiku primanja u javnim poduzećima, u želji da nam povećaju plaće. Reakcije nikada nije bilo. Postalo mi je jasno da se time kupuje mir u kojem tamo udobrovoljeni sindikati neće smetati permanentnoj pljački. Kada ta statistika nije odgovarala onda je Šuker brutalno ukinuo praćenje plaća javnih poduzeća, i prekinuo statističku seriju od 20 godina. Za statistiku nepopravljiv zločin. Mislio sam da je Sanader od tog problema udaljen. A on je bio sasvim blizu. Nikome osim sindikatima to nije bila indikacija, i nitko nas nije slušao, iako su javna poduzeća nametala trku privatnom sektoru u rastu troškova rada.

6. Kao najvažniju indiciju dodajem nevjerojatan interes Sanadera za medijske reakcije i javne impresije, neusporedivo manji nego za rješavanje društvenih problema. Govorio sam o tome, ali zašto nisam govorio više? Vješta kontrola medijskog vanjskog prostora korespondirala je potrebi za kontrolom unutarnjeg stranačkog prostora. Je li ta kontrola bila planski smišljana da bi se moglo pljačkati ili je ona imala nesvjesni uzrok u bazičnoj nesigurnosti osobnosti? Ili i jedno i drugo

7. Sjećam se jednog konflikta sa svim sindikatima u kojem je on osobito agresivno napao. Ja sam jednako tako agresivno odgovorio, na što se on povukao na meni i danas neobjašnjivi način, čak i vidljivo se uvlačeći u stolicu. Nije očekivao pa mu se raspao gard.

8. Sjećam se također, kako je svakoga oslovljavao sa „ti”. Meni se to nije sviđalo, ali tu neugodnu dilemu sam razriješio tako da sam i ja počeo njemu govoriti „ti”. Kako mu je to u nekim situacijama na većim sastancima s puno ljudi, postalo neugodno, onda je imao potrebu pred svima izrijekom to objašnjavati nekim našim starim prijateljstvom još dok je bio ministar znanosti iako sam ga ja u tom razdoblju sreo dva puta. Jednom prilikom pitao me Kuštrak, kakvo je to prijateljstvo i otkada ga oslovljavam sa ti. Odgovorio sam da se prijateljstva ne sjećam ali da ga sa ti oslovljavam otkad on tako oslovljava mene. Zajedljivo sam primijetio, tko je tebi kriv što i ti ne postupiš isto.

Toliko indicija, toliko razloga za slutnju a svaka gledajući izolirano za sebe mogla je imati svoje opravdanje nekog višeg ranga. Javnost mu je oprostila politiku s Rive, jer ju je napustio. Oprostila mu je i diktaturu u stranci, jer smo držali da bez toga ne bi mogao nesmetano reći „Hristos se rodi” i surađivati s Haagom. Oproštena mu je i kontrola medijskog prostora, podzemne i javne kupovine medijske naklonosti na štetu poreznih obveznika – samo neka nas uvede u Europsku uniju. Ja sam potcjenio zlokobnost njegove priče o vlastitoj plaći. Omađijao je ljude na vrijednostima koje nama život znače. Imali smo i imamo skromne alternative pa smo bili presretni i s onim što je nudio. Sada smo svi generali poslije bitke. Ali nije pitanje je li Ivo valjao, pitanje je valjamo li mi kao društvo koji smo ga takvoga proizveli i tolerirali? Zakazali smo navikavajući se na nenormalno kao normalno. Javnost mu je opraštala jer Hrvatska nema kriterije i orijentire. Svakoga je s nečim zadovoljio – obećanjima, budućnošću, vrijednostima, a mnoge novcem. Nas sindikate civiliziranim odnosom prema socijalnom partnerstvu. Javnost nije bila sposobna povezati cjelinu indicija. Tek u cjelini sve te indicije govore da se radi o karakteru koji neće prezati ni pred čime. Fenomen Sanader je slika i prilika mentalnog stanja ove nacije.

U Zagrebu, 15. prosinca 2010.

Vilim Ribić

objektivSve do sada objavljene kolumne možete pronaći OVDJE


Ključne riječi:

kolumna Vilima Ribića



Back to Top