Hrvatske zablude, nastavak

Kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv

U prošloj kolumni demantirao sam dvije općeprihvaćene zablude koje su kapitalska propaganda i prostitucija ekonomske struke uspjeli usaditi građanima do te mjere da oni vjeruju u to kao neku vrijednost. Podsjećam, nije istina da je hrvatska javna potrošnja koja se odnosi na državni proračun, ili tzv. «užu državu« visoka, naprotiv, prema međunarodno verificiranoj statistici, ona je jedna od najmanjih, i drugo, nije istina da je masa za plaće zaposlenika u javnim službama visoka, također je na začelju svih europskih zemalja (vidi prošli broj Objektiva). U ovom tekstu nastavljam obračun s još dvije zablude, što samo potvrđuje kako javni prostor nije mjesto argumentiranog dijaloga, već obrade ljudskih glava, pa nažalost i moje glave, u područjima koje ne poznajem dovoljno.

Dakle, treća zabluda glasi: u javnim i državnim službama postoji ogroman višak zaposlenih. Pri lansiranju tih neistina zaposlenike u tim službama nije se štedilo, govorilo se o činovnicima (iako su tu i liječnici, sveučilišni profesori, policajci, glumci…), govorilo se o parazitima, neljubaznim neradnicima, i onima za koje drugi zarađuju njihovu plaću. Otkad je kriza počela sredstva propagande, (čitaj: javnog informiranja), natjecala su se u licitiranju koliko tih neradnika treba otpustiti. Pri tome su citirali razne «uglednike«, političare, nezavisne i zavisne ekonomske analitičare, medijske komentatore, biznismene…

Sva ta plejada naših pametnjakovića nije niti pokušala ustanoviti stvarno stanje. Umjesto toga neki su govorili o 10 tisuća, drugi o 30 ili 50 tisuća a najhrabriji su spominjali i 100 tisuća ljudi koje bi jedna sposobna Vlada trebala otpustiti. Svatko tko bi se usudio govoriti drukčije (npr. moja malenkost) bio je neprijatelj ove zemlje i gospodarstva (čitaj poduzetničkih profita). Bilo je nekoliko nezaboravnih eskapada, a svakako je najbolji bio vlasnik firme Moj posao, koji se inače javno pohvalio da se toliko obogatio da ništa više ne mora raditi. Takav čovjek, uspješni neradnik (po vlastitom priznanju), javno traži od Vlade s naslovnice jedne kapitalske novine, da Vlada otpusti 50.000 radnika u javnim službama, i to onih radnika koji moraju raditi jer svoje talente nisu posvetili pohlepi i novcu, već su htjeli služiti ljudskim bićima u javnim službama – naivci koji vole raditi s djecom ili pomoći bolesnima, starima ili pak žele služiti svojoj državi (u policiji i vojsci). Prije neki dan, napokon, u jednoj studiji skupine autora s Instituta za javne financije ustanovljeno je stvarno stanje koje u cijelosti potvrđuje naše intuitivne uvide.

Istina glasi: Hrvatska nema problem s brojem zaposlenika u javnim i državnim službama, niti s njihovim troškovima. Primjeri. Prvo, meni najbliži. U obrazovanju u Hrvatskoj radi 2,2 čovjeka na 100 stanovnika, dok u naprednim i razvijenim zemljama taj broj iznosi od 5 do 6 obrazovnih radnika na 100 stanovnika. Hrvatska je u tom smislu na 30. mjestu od 33 europske zemlje. Udio zaposlenih ukupno u sektoru opće države u ukupnoj zaposlenosti u Hrvatskoj iznosi 17% dok je prosjek EU 17,6%. U zdravstvu svega 2,1 čovjek radi na 100 stanovnika, dok je prosjek EU 4,7.Hrvatska, međutim, ima problem sa strukturom zaposlenika u državnoj upravi (previše zaposlenika sa sss-om i premalo onih s diplomom fakulteta). Hrvatska ima problem s neučinkovitošću javnih i državnih službi a u javnom sektoru samo s troškovima i neracionalnošću u javnim i državnim poduzećima. Dok smo po broju zaposlenih u javnim i državnim službama na dnu europske ljestvice u broju zaposlenih po javnim poduzećima smo na vrhu. Prosjek EU je 6,8% a Hrvatska ima 12,5% zaposlenih u javnim i državnim poduzećima u ukupnom broju zaposlenih.

Četvrta zabluda: plaće radnicima u javnim službama zarađuju radnici u gospodarstvu. Proširenjem takve besmislice još je za jedan stupanj smanjena prosvjećenost hrvatskih građana. Radnici koji rade u realnom sektoru ne zarađuju plaću za medicinsku sestru koja u noćnom dežurstvu presvlači bolesnika u fekalijama. Ona teškom mukom za sebe zarađuje svoju plaću. Isto vrijedi za zatvorskog čuvara, vrhunskog kirurga, nastavnika u školi, na fakultetu…Svi radnici u zemlji pune državni proračun iz svoje plaće tako da u trgovini plaćaju PDV koji čini pola proračunskih prihoda. To rade i radnici koji primaju plaće na državnom proračunu. Također, oni plaćaju i sve druge poreze. Dakle, tvrdnja je netočna već na tehničkoj razini. Da li zato što Hrvatska televizija ubire pristojbu od građana (oblik fiskusa) u gospodarstvu zarađuju plaću za voditelja Dnevnika, (jedan od onih koji je to izjavio)?

U političko-ekonomskom smislu također ta tvrdnja nema opravdanja. Netočno je da se nova vrijednost stvara samo u gospodarstvu, a ne i u javnim službama (za koje se kaže da su potrošnja). Taj je koncept ostao u hrvatskoj svijesti iz prošlog sustava. Tako je pisao Karl Marx. Po njemu postoji baza i nadgradnja. Na Zapadu nikada tako nisu shvaćali niti obračunavali nacionalni dohodak. Njega svi stvaraju: i nastavnik kada piše na ploči i policajac kada čuva sigurnost i radnik kada proizvodi vijke i, zanimljivo, i voditelj Dnevnika, pa i Slavko Linić i Đuro Popijač, koji to još uvijek ne razumiju. Možemo li zamisliti tu bazu, taj privatni sektor bez obrazovanih ljudi. Možemo li zamisliti privređivanje bez sigurnosti koju daje policija. Sve trgovine ili banke bile bi svako malo pljačkane, a tada ne bi bilo niti proizvodnje jer ne bi bilo prodaje. Dakle, gospodarstvo i javne službe organska su cjelina koju se u stvarnosti ne može razdvajati. Medicinska sestra treba gospodarstvu i ljudima, a ne samoj sebi.

Zagreb, 10. lipnja 2010.

Vilim Ribić


Ključne riječi:

broj zaposlenih u javnim službama | kolumna Vilima Ribića



Back to Top