Dva interview-a s Vilimom Ribi?em
GLAS SLAVONIJE SLOBODNA DALMACIJA VILIM RIBIĆ, PREDSJEDNIK NEZAVISNOG SINDIKATA ZNANOSTI, O SINDIKALNOJ SCENI, ODNOSU S VLADOM TE O SVE čEŠĆE NAJAVLJIVANIM PROSVJEDIMA ZA JESEN: Koalicija HDZ-a S HSS-om za Hrvatsku je prava tragedija! Objavljeno: 8.8.2009 Jedan od najoštrijih kritičara najavljivanih Vladinih mjera i jedan od najtvr?ih pregovarača, Vilim Ribić, predsjednik Nezavisnog sindikata znanosti, često je […]
VILIM RIBIĆ, PREDSJEDNIK NEZAVISNOG SINDIKATA ZNANOSTI, O
SINDIKALNOJ SCENI, ODNOSU S VLADOM TE O SVE čEŠĆE NAJAVLJIVANIM PROSVJEDIMA ZA
JESEN:
Koalicija HDZ-a S HSS-om za Hrvatsku je prava tragedija!
Objavljeno: 8.8.2009
Jedan od najoštrijih kritičara najavljivanih Vladinih mjera i jedan od
najtvr?ih pregovarača, Vilim Ribić,
predsjednik Nezavisnog sindikata znanosti, često je nakon donošenja poreznog
nameta zvanog harač (izme?u ostalog) prozivan od drugih sindikalnih udruga za
kooptiranje s Vladom i ublažavanje nastalih problema. Ribić, me?utim,
objašnjava razvoj situacije, posebno oko sporazuma s Vladom o plaćama…
– Mi smo pregovore zaključili u svibnju
sporazumom o plaćama nakon štrajka. Sporazum Vlada ne dovodi u pitanje,
vjerojatno zato što zna da to i ne može. Dakle, trenutačno javne službe ne
pregovaraju. Me?utim, kao predstavnik naše središnjice, Matice hrvatskih
sindikata, sudjelujem u redovitom socijalnom dijalogu preko
Gospodarsko-socijalnog vijeća.
Pripadate li me?u
sindikalne vo?e koji zagovaraju izvo?enje članstva na ulice i kako gledate na
slične pozive za masovne prosvjede?
– Izvo?enje članstva na ulicu ima opravdanja samo ako
sindikati imaju jasan i suvisao skup zahtjeva prema Vladi. Prosvjedi koji bi
trebali služiti samo zavaravanju javnosti o radu i moćima sindikata, bez cilja
i rezultata, kao što je bio prošlogodišnji u travnju, nisu prihvatljivi. čini
mi se da naši gospodarski sindikati olako pribjegavaju prosvjedima umjesto
štrajkovima.
Kosor ima drukčiji pristup
od Sanadera
Mislite li da bi
promjena vlasti nešto riješila?
– Promjena vlasti u ovom trenutku ne bi pomogla zemlji, već
bi samo beskrajno otežala borbu za izlazak iz krize. Inače, mislim da vlast ne
radi dobro, no ni u oporbi ne vidim odgovornu alternativu. To je jedna od
turobnih hrvatskih istina. Količina plitke i površne, gotovo infantilne kritike
koja dolazi iz oporbe, puna neotesanog prepucavanja vrije?a ljudski razum, ne
prosvjetljuje gra?ane i birače, i ne pridonosi rješavanju problema, već ih sve
udaljava od politike. Kvalitetni mladi ljudi u tu kaljužu ne zalaze. Politiku
inače vidim kao izuzetno važnu djelatnost, poprište borbe dobra i zla. Dobri
ljudi, a to su oni koji misle o cjelini i koji gledaju dugoročno, zaziru od
politike. Stoga je u politici previše zlih, taštih, neplemenitih, a tu mislim
na one koji misle partikularno, za sebe, svoju općinu, kraj, poduzeće, koji
misle sebično i gledaju od danas do sutra. A onda s razlogom politika u
javnosti nema ugled kao djelatnost, pa opet zbog toga solidni ljudi u nju ne
ulaze. I tako se krug zatvara, a zemlja se jedva vuče pod teretom kužne
politike. Ovakva oporba tome daje dodatni pečat
Vrijeme je za Je li točno da ste – |
Proveli ste sate i
dane u pregovorima, što nakon svega zamjerate Vladi?
– Ne znam na koju vladu mislite: Sanaderovu
ili Kosoričinu. Primjećujem razliku. Ako me pitate za Sanaderovo vladanje, onda
primjećujem da su se plodovi rada produktivnih i kreativnih dijelova društva
permanentno prelijevali u neproduktivne sektore i privilegirane skupine. Rad i
znanje potplaćeni su u korist preplaćenog nerada. To je “istočni grijeh” Sanaderove
vlade. Svrha nije bila boljitak cjeline, boljitak Hrvatske, već održavanje na
vlasti. Sredstvima uspješnih koji stvaraju novu vrijednost financiraju se
neuspješni. Marljivi financiraju privilegirane. Ako je zbog tih razloga propao
socijalizam, onda ni Hrvatska ne može isplivati s takvim teretima kao što su
brodogradnja, subvencije, nepovratne potpore, državna poduzeća i nereformirana
poljoprivreda u kojima se novac doslovce rasipa, socijalna davanja koja ne
dolaze najsiromašnijima, privilegirane skupine tragom Domovinskog rata (ogroman
broj lažnih branitelja), umirovljenja ljudi sposobnih za rad itd., itd. Takvom
politikom godinama se kupuje konzervativno i nazadno biračko tijelo, koje je
kočnica razvoju, a djelatnosti koje ga mogu ponijeti ostaju ili zapostavljene
ili zagušene pretjeranim nametima. Tvrdim da je koalicija HDZ-a s HSS-om, kao
najjačim sindikatom u državi, za Hrvatsku prava tragedija. Srce mi se steže
kada čujem mlade, marljive i obrazovane ljude koji ne žele živjeti u svojoj
zemlji jer im se sve gadi od nereda i nepravdi. Tako?er, imam još jedan velik
prigovor. Uloga države u razdoblju Sanaderove vlasti nije smanjena, nego je
ojačana, što je glavni generator korupcije. Iako sam gospo?u Kosor prije znao
oštro kritizirati, moram se za sada suzdržati jer primjećujem neki drugačiji
pristup. No, unatoč tome nisam pretjerani optimist jer ne vjerujem da će HDZ
staviti razvojne interese države ispred borbe za vlast. A upravo je to temeljni
hrvatski konflikt. Oni to jednostavno, čini mi se, ne mogu, jer bi u suprotnom
napustili svoju izbornu bazu, sebične i neproduktivne dijelove društva. To je
ključni razlog zašto nema razvoja i zašto je Hrvatska po društvenom bogatstvu
prije rata bila ispred svih istočnih zemalja, a danas je iza svih njih.
Privatni i državni
Vaše izjave da je
radnicima koji rade u privatnim tvrtkama bolje da rade i za ikakvu plaću nego
da im firma ode u stečaj, nisu primljene naklono. Zaposlenici takvih tvrtki
kažu da oni izdvajaju sredstva za plaće u znanosti i da su očekivali više
solidarnosti.
– Ako ti radnici misle da je bolje da ostanu bez radnog
mjesta, onda oni valjda znaju što je za njih najbolje.
Bili ste zagovornik
da i branitelji i svi ostali trebaju biti solidarni i solidarno sudjelovati u
podjeli tereta krize. Kakav stav zauzimate danas?
– Uvijek isti. Teret krize mora se razmjerno rasporediti. To
je pitanje elementarnog društvenog morala. Bez toga nema civilizacije.
Svi govore o vrućoj
jeseni. Što mislite kakva će nam jesen biti?
– Hladnija nego ljeto.
Jesu li sindikati
jedinstveni?
– Očekivanja da sindikati uvijek nastupaju jedinstveno nisu
realna. Zato što objektivno ne zastupamo uvijek sukladne interese. Nekada da,
nekada ne. Radnici u prosvjeti nemaju uvijek iste interese kao radnici u
brodogradnji. Ali, primjerice, kada se radi o zdravstvenoj reformi, onda imaju
iste interese. Me?utim, naši sindikati ponekad se ne mogu dogovoriti ni oko
pitanja oko kojih imaju iste interese. Tu je boljka liderstvo i strah
sindikalaca za radno mjesto.
Porezi su opravdani
Treba nam porez na Kontaktirate li sa svojim – Nije Prosvjedi |
S obzirom na krizu i
recesiju, gdje kao sindikalist vidite mogućnost još većih ušteda?
– Mislim da sam na to već odgovorio. Smanjenje subvencija i
reforme daju uštede, ali za to treba vremena. U kratkom razdoblju za pokriće
rupa u državnoj blagajni nema drugog rješenja nego pribjeći poreznim
opterećenjima. Tako rade sve zemlje koje su u krizi. Hajka koja se u istom
tonalitetu otvorila na račun Vlade ima nekoliko uzroka. Ona, kao prvo, oslikava
da javnost nema elementarno povjerenje u vlast, pa ni u promjenu čelne osobe.
Time gospo?a Kosor nije dobila priliku od sto dana. Uzrok takve odbojnosti
vidim ne samo u postupku prethodnika nego i u pogrešnom redoslijedu poteza koji
je Vlada napravila. Oporezovala je rad prije nego kapital i imovinu, a nije još
jasno hoće li i koliko zahvatiti kapital. Zbog toga je okrenula protiv sebe i
one medije koji nisu pod utjecajem krupnog kapitala. Mediji krupnog kapitala
napali su takve mjere zato što je Vlada najavila i uvela neke poreze i na
kapital. Naravno, njima ni najmanje ne smetaju porezi na plaće, iako su i to
kritizirali jer u svojoj vulgarnoj interpretaciji neoliberalnih poučaka pronose
dogmu o tome da je svaki novi porez pogrešan. Time su ti mediji podvalili
cjelokupnoj javnosti, koja je to usvojila kao neku istinu o kojoj nitko u
zemlji ne raspravlja. Na jednom sastanku u Vladi pred predstavnicima HUP-a
morao sam planuti i upozoriti ih da su porezi izuzetno dobra stvar, jer
omogućuju bolesnima da se liječe, državi da ima vojsku, ljudima da se školuju,
a gra?anima i da im netko odnese smeće ispred kuće. Nije svaki novi porez loš,
već je pitanje kako i za što će se on upotrijebiti. Prečesto sam šokiran
količinom neshvatljive sebičnosti, uskogrudnosti i neplemenitosti naših vodećih
kapitalista. Bez ikakvog problema žrtvovat će opće dobro za malo povećanja
svojih profita. Ne postoji socijalna odgovornost hrvatskih korporacija.
Vesna KLJAJIĆ
Slobodna Dalmacija
O BURNOJ JESENI KOJA NAS OčEKUJE I KANDIDATURI ZA PREDSJEDNIKA
Vilim Ribič: Prosvjedima natjerati politiku na djelovanje
| Sindikati su katalizator i oni mogu potaknuti neke promjene ili ih ubrzati. Ali unatoč tome što su sindikati čestitiji segment hrvatskog društva, sve sam uvjereniji da oni ne mogu napraviti onu tektonsku promjenu koja nam treba. Ona se može dogoditi samo u sferi politike |
| piše Andreja ŠANTEK / EPEHA |
 |
Vilim Ribič, predsjednik Velikog vijeća Nezavisnog
sindikata znanosti i visokog obrazovanja, želio bi mjesto sindikalnog
čelnika zamijeniti funkcijom predsjednika države. Iako kaže kako još
uvijek nije odlučio hoće li se kandidirati na predstojećim
predsjedničkim izborima, iz razgovora je vidljivo kako je to ipak
gotova stvar. Razgovarali smo s njim o trenutačnoj situaciji u zemlji,
o njegovim sindikalnim kolegama, ali i o političkim razmišljanjima.
S jedne strane Hrvatska troši stotine tisuća kuna na
osiguranje bivšeg premijera, saborske plaće iznose od 16 do 22 tisuće
kuna, povećavaju se plaće čelništva HEP-a. S druge strane, država uvodi
krizni porez radnicima i povećava PDV. Je li to nelogično? Vodi li ova
Vlada politiku, kao što neki kažu, “uzmi siromašnom i daj bogatom”?
Ne bih to nazvao nelogičnošću. Problem ima moralnu dimenziju. Naša
država je neure?ena, puna nepravdi i apsurda. Hrvatska je ipak
balkanska zemlja, ne toliko zemljopisno, koliko mentalitetno, ali ne u
onom pozitivnom smislu (kolijevka civilizacije), nego u onom lošijem:
nered, bahatost, rastrošnost, korupcija, nepravednost, vladavina
jačega, postupanje mimo načela i pravila. Postoje gori primjeri od ovih
koje ste naveli. Nešto je nužnost, poput Sanaderova osiguranja, to je valjda tako u svim državama svijeta.
Kažu da su Hrvati trpeći narod, slažete li se i s tim?
Ljudi trpe mnogo toga jer nemaju instrumente. Što zapravo mogu?
Izići na prosvjede i nakon toga sve po starom. Možemo najaviti i opći
štrajk, ali je ključno pitanje što će se doga?ati poslije toga u
političkoj sferi. Štrajk ne može trajati sto dana, kao ni prosvjed. Na
prosvjedu ljudi se ispušu, i ima to važnu ulogu jer se neke stvari
pomiču, na dnevni red politika ipak stavlja probleme koje inače ne bi
rješavala. Me?utim, ove endemske, sistemske probleme, nepravde i teške
anomalije u društvu, može se riješiti samo u sferi politike.
Kako očekujete da se stvari riješe u sferi politike kada ljudi ne žele u njoj sudjelovati?
čestiti ljudi moraju više sudjelovati u politici, a ne od nje
bježati. Dosta je bavljenja nacionalnim temama, to više nije hrvatski
problem. To je tema samo da zavede i odvede ljude od stvarnih problema.
Hrvatska nije ugrožena pa nije čak ni u ozbiljnim problemima sa
Slovenijom. Najveći današnji problem Hrvatske je problem sebe same.
Hrvatski je mentalitet potpuno drukčiji nego, primjerice, skandinavski
gdje je veća štednja i princip da trošiš samo ono što i zaradiš nema
razbacivanja i rastrošnosti unatoč velikom bogatstvu. I to je ono što
Hrvatskoj nedostaje etika rada i odmjerenosti. Najveća odgovornost za
promjenu svijesti leži na inteligenciji. Me?utim, jedan njezin dio bavi
se nacionalnim ogorčenjima, drugi je zabavljen svojim temama i
nezainteresiran za opće dobro, treći sudjeluje u mlaćenju para na
javnom narodnom dobru. Taj treći nije najmanji i šalje najgore poruke.
No, teško će se to promijeniti, mi smo potrošački narod koji
živi na kredit i kartice. Vidite kakav nam je vanjski dug, koliko su
gra?ani zaduženi. Možda nam je to u genima?
Nije ništa u genima. Hrvatska živi u blizini bogatih zemalja i
naprosto postoje apetiti za većom potrošnjom, i to je normalno. No,
politika je ta koja bi trebala bit korektiv, koja šalje odre?ene poruke
i ima instrumente da, primjerice, stimulira rad i učenje kao apsolutni
prioritet, a kažnjava život bez rada, od rente i imovine, rastrošnost i
bahatost. U anglosaksonskom svijetu učenici nose kute u školama zato
što je u tom svijetu razmetanje materijalnim statusom društveno
neprikladno.
Kažete da gra?ani nemaju instrumente za promjene. Jesu li onda sindikati ti koji bi trebali odigrati ključnu ulogu u promjenama?
Sindikati su katalizator i oni mogu potaknuti neke promjene ili ih
ubrzati. Ali unatoč tome što su sindikati čestitiji segment hrvatskog
društva, sve sam uvjereniji da oni ne mogu napraviti onu tektonsku
promjenu koja nam treba. Ona se može dogoditi samo u sferi politike.
No, naša je politika zakucana u dvije neinventivne opcije, od kojih, po
mojemu mišljenju, ni jedna nije u stanju ponuditi promjene u korijenu.
Gra?ani trebaju tražiti treće mogućnosti.
To znači da će gra?ani tek na sljedećim parlamentarnim izborima promijeniti stanje u zemlji?
Nadam se. Ponajprije se trebaju dogoditi promjene u politici, a onda
i u drugim segmentima. Primjerice, osim inteligencije, i uloga Crkve
može biti prevažna. No, ako imamo toliko nepravdi, mita, korupcije,
nesolidarnosti, nešto nije u redu i s porukama koje dolaze s oltara.
Pitanje je koliko Crkva ima utjecaja na moralno stanje u društvu i može
li ga uopće imati.
Biste li se složili s tvrdnjom da u Hrvatskoj više ne postoji kategorija morala?
Ne. U Hrvatskoj postoji erozija nekih moralnih vrijednosti. Svima
nam je jasno da biti čestit, skroman i radišan nije nešto na što se
ljudi vezuju i na čemu stječu društveni ugled. Jer, danas zapravo ugled
stječete ako ste nekoga prevarili, pa ste se obogatili, ili ako
prodajete svoj izgled, ili ako dobro javno lažete. To su vrijednosti,
zar ne?
Želite reći da je sustav vrijednosti izokrenut, pa bi to politika trebala promijeniti?
Da. Ljudi bi trebali više voditi računa o politici. Naime, sve
politike do sada godinama generiraju prelijevanje plodova rada
uspješnih i kreativnih sredina u neproduktivne sektore i povlaštene
slojeve društva koji gutaju novac poreznih obveznika. To nije problem
samo u ekonomskom smislu, nego ima neusporedivo veće negativne
posljedice na radnu etiku. U Slavoniji poduzetnici ne mogu naći ljude
za rad na polju ili u gra?evini jer veliki broj ljudi u najboljim
životnim godinama prima nekakvu mirovinu. Kakvu vrijednost u takvoj
okolini može imati marljivost? Slično je i sa sveprisutnošću države, u
gospodarstvu posebno. Takva pozicija, u kojoj država, odnosno činovnik
u državnom aparatu, odlučuje tko će preživjeti, a tko odumrijeti na
tržištu, idealan je poligon za korupciju. To razara bilo kakvu etiku
poslovanja. Država treba sudjelovati u minimalnom broju funkcija, u
pitanju sigurnosti gra?ana i granica, u obrazovanju i zdravstvu, u
socijalnoj zaštiti najslabijih. Ali subvencioniranje onoga što ne može
stajati na vlastitim nogama jest smrt za razvoj zemlje isto toliko
koliko i za poslovni moral. I to ne samo zato što na to odlaze
milijarde kuna, nego što se na taj način šalje poruka “ne moram biti
uspješan, ali ipak mogu pristojno živjeti jer me štiti država, vlada,
sindikat”.
Svi govore o prosvjedima koji bi se trebali održati ove
jeseni. Hoće li sindikati zajedno prosvjedovati, i s kojim ciljem?
Naime, stječe se dojam da baš i niste jedinstveni?
Mislim da su razlike me?u sindikatima prirodne jer sindikati nemaju
uvijek zajedničke interese, ali to ne znači da ih nećemo prepoznati i
oko njih se mobilizirati. Inače, u pitanju su različiti sektori i ne
može, primjerice, Ozren Matijašević govoriti isto kao
i ja. On zastupa brodogradnju, a ja obrazovanje i znanost, i drukčije
gledamo na probleme. Razumijem Ozrena puno više nego on druge. I neću
na njegove neopravdane objede reagirati u medijima jer sindikati imaju
puno jače protivnike nego što su jedni drugima.
često se stječe dojam da su čelnici sindikata postali prave
političke figure i da se u javnosti nadmeću kako bi pokazali tko je
veći šef?
Možda to tako izgleda sa strane, ali ja nemam dojam da je tako, ili
barem ja nisam takav. No, dobar dio čelnika jako se boji za svoju
poziciju i zbog toga podilaze trenutačnim raspoloženjima ljudi i
javnosti, umjesto da članove vode i podižu u pravcu njihovih istinskih
i trajnijih interesa.
Što to konkretno znači?
Ti ljudi su u Vladi vrlo kooperativni, pa i produktivni kada treba
riješiti neki problem zbog kojeg smo tamo. Me?utim, kad izi?u sa
sastanka, distanciraju se od onoga što su govorili za stolom jer se
boje kritike javnosti, svojih članova. Znam da je to ljudski, ali ne
može se reći da je baš plemenito i hrabro. Oni odglumataju neku
hrabrost time što napadnu Vladu za odluke kojima su i sami dali
doprinos, ali danas svaka budala može napasti Vladu, i to nije nikakva
hrabrost. Hrabrost je kada treba stati iza nekog odricanja i to
objasniti ljudima. Sindikati takvim pristupom ruše smisao socijalnog
dijaloga jer rijetko kada preuzimaju dio svoje odgovornosti. Nisu ni
poslodavci drugačiji pa pomalo čudi da to sve još uvijek hoda. Neki su
sindikalci uvijek protiv bilo kakvog dogovora. Takvim pristupom nije
moguće unaprijediti stvarne interese svojih članova, ali je moguće sebe
lansirati u medije. Neki se “zalažu” za sve radnike i sve gra?ane i sve
slojeve. Doista, jedan dan su za prosvjetu, a drugi dan za subvencije
poljoprivredi. Ako ste za sve, onda zapravo niste ni za koga. To je baš
kukavički, ali u našoj javnosti to se ne primjećuje.
Niste mi odgovorili na pitanje hoćete li prosvjedovati na jesen, i zašto?
Bojim se da će sindikati prosvjedovati zato što misle da je sad
raspoloženje takvo. No, mislim da sindikati prije prosvjeda moraju
imati osmišljenu politiku, listu sa zahtjevima i rokovima ispunjenja.
Jedino tako prosvjed može biti djelotvoran. A sve drugo je kolektivna
psihoterapija za 50 tisuća ljudi.
Želite reći da su sindikati neorganizirani?
Ne. Želim reći da neki čelnici ne žele postaviti ciljeve i preuzeti
obveze. Naša središnjica sigurno neće sudjelovati u prosvjedu koji nema
unaprijed artikulirane zahtjeve. Naučili smo nešto na prošlom prosvjedu
prije godinu dana, koji nije dao nikakvog učinka.
To znači da prosvjeda možda i neće biti?
Ovisi o mnogo čemu. Ne mogu govoriti za druge. Osim toga, prosvjed
treba biti sredstvo. Cilj je da Vlada ispuni naša očekivanja.
 |
Jeste li u kontaktu s ostalim sindikalistima jer rujan je pred vratima, je li netko preuzeo inicijativu?
Ne, još nismo imali sastanak.
Hoćete reći da ste vi me?u onim sindikalnim čelnicima koji se nisu otu?ili od svojih članova?
Mislim da da. Danas imate dvije vrste sindikalaca jedne koji mogu,
poput Matice i SSSH, dovesti na trg 50.000 ljudi ili organizirati
učinkovite štrajkove. Drugi rade jedino s medijima, to je tzv. estradni
sindikalizam. Neki nikada nisu vodili ni jedan štrajk, ni jedan veći
prosvjed, ali su medijski vrlo eksponirani. I to je isto potrebno, ali
ne možete samo na tome zasnivati sindikalni rad.
Stalno spominjete štrajk, je li i on jesenska opcija?
Mislim da je primarni posao sindikata štrajk. Nije čudno da
sindikati organiziraju i prosvjede, ali je čudno da ne organiziraju
štrajkove. Nismo još imali opći štrajk.
Neki se boje da bi se prosvjedi mogli pretvoriti u nerede. Što vi mislite? Jesu li ljudi nakon godina strpljenja pred pucanjem?
Ako me pitate doslovno, odgovor je ne. U demokraciji je dopušteno
nezadovoljstvo izražavati na javne načine, a demonstracije koje smo do
sada vi?ali u Hrvatskoj nisu bile obilježene nasiljem i sukobima s
policijom (iako su i one sastavni dio demokratskog kaleidoskopa, npr. u
Francuskoj ili Njemačkoj). Ja u prosvjedima ne vidim ništa dijabolično.
Naprotiv, oni su doprinos stabilnosti i održanju demokratskog poretka.
Malo ljudi to razumije. Sindikalne akcije mogu ugroziti poneku vlast,
ali ne i poredak.
Može li pozicija sindikalnog čelnika poslužiti i kao
odskočna daska za politiku? Hoćete li se kandidirati za predsjednika
Republike?
Nakon 19 godina sindikalnog rada, osobno mi ne treba politička
karijera. Me?utim, uvidi koje sam stekao upućuju me da je Hrvatskoj
potrebno veliko pospremanje. Zanima me samo radikalno izmijenjena slika
Hrvatske za nekih 15 godina. I na tome sam spreman raditi u široj
skupini odgovornih ljudi koji imaju i ideju i viziju. O kandidaturi još
razmišljam.
To znači da biste se bavili politikom jer biste na Pantovčaku mogli lakše rješavati neke stvari?
Ne znam je li to baš s Pantovčaka lakše. Ali, gledam HSS koji je
najjači “sindikat” u zemlji. Izborili su mnogo toga, na žalost na krivi
način i na štetu svih nas, samo zato što sjede na mjestu gdje se donose
odluke. Sindikati su reakcija na zbivanja, ali politika je ipak akcija
i kreiranje naše stvarnosti.
Dakle, išli biste kao nezavisni kandidat?
Da, logično. Prelazak iz sindikata u neku od ovih postojećih političkih stranaka znači napustiti vrijednosti koje sam spomenuo.
Imate li novca za kampanju?
To je najveći problem. Ali ako postoje dobre ideje i kvalitetni
ljudi, valjda će se naći i novca. Uostalom, zanimljivo je i testirati
može li se u demokraciji nadmetati i bez novca.
Nepravedne plaćeMožete Kada |
