Okrugli stol: utjecaj politike dohodaka na inflaciju

U organizaciji Kluba zastupnika HSLS-a i nezavisnog zastupnika Vladimira Bileka u četvrtak je u Hrvatskome saboru održan okrugli stol o temi Utjecaj politike dohodaka na inflaciju u RH.

Tom prigodom svoje uvide i razmišljanja o aktualnoj temi dali su: direktor Direkcije za ekonomske analize HNB-a Alan Bobetko, prof. dr. sc. Đula Borozan s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, glavni savjetnik ministra financija Matej Bule, predsjednik HSLS-a, saborski zastupnik i gradonačelnik Bjelovara Dario Hrebak, predsjednik Kluba zastupnika HSLS-a i NZ Vladimira Bileka Darko Klasić, izv. prof. dr. sc. Ozana Nadoveza s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, predstavnik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja Vilim Ribić te državni tajnik u Ministarstvu gospodarstva Goran Romek. Skupu su prisustvovali i saborski zastupnici Anamarija Blažević, Ljubica Lukačić, Danica Baričević, Boris Piližota, Ninoslav Raspudić i Vesna Vučemilović. Okrugli stoj je moderirao Mirko Budiša, zamjenik predsjednika HSLS-a i zamjenik direktora Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, dok je uvodno izlaganje održao Davor Kunovac, izvršni direktor Sektora istraživanja HNB-a.

Savjetnik Sindikata Vilim Ribić imao je zapaženo izlaganje koje možete poslušati na vremenskoj oznaci 48:15, a čiji transkript donosimo u nastavku:

Vilim Ribić, okrugli stol Utjecaj politike dohodaka na inflaciju u RH:

Odgovor na vaše pitanje je da. Ne bih se složio sa tvrdnjom da je došlo do selektivnog povećanja plaća i da se vodila briga da se nije svima isto dizalo, tako sam shvatio u prethodnoj diskusiji. Došlo je zapravo do rušenja nekih međuodnosa u javnom sektoru na način koji je podcijenio cjelokupne djelatnosti. Ja bih sad o tome mogao jako puno pričati, ali uvjeren sam da auditorij nije previše zainteresiran za to vrstu dokazivanja. Ali navest ću samo jedan primjer.

Vi znate svi za radno mjesto redovnog sveučilišnog profesora. Tu se radi o ljudima koji imaju međunarodni renome, stručnu razinu. I otprilike nakon ovog novog sustava plaća, ta kategorija ljudi, ja znam da će vam to biti nevjerojatno, ali ja sam spreman svakom u ovoj prostoriji to dokazati. Ali ne na ovome mjestu, već možemo to korespondencijom. Svako nek’ me pita, ja ću mu to dokazati. Dakle, plaća redovnog sveučilišnog profesora nakon ovih izmjena nema porast kupovne moći od 2009. godine, od prije financijske globalne krize. Kupovna moć njihove plaće je ista. Iako su plaće u javnim službama rasle i po 50% i 60% u zadnje četiri godine.

Na primjer, samo u zadnje četiri godine. Iako su plaće u gospodarstvu rasle negdje po stopi od 53 ili 54%. Što to pokazuje? Takvih primjera je jako puno. Nemojte misliti da je to jedini primjer. Nitko nije ostao na istoj kupovnoj moći iz 2009. Nitko drugi, osim redovnih profesora, ali drugi su puno manje rasli. Rasli su, ali puno manje nego što je rastao taj prosjek. U obrazovanju, u znanosti, na sveučilištu i tako dalje. To su sektori koji su zaboravljeni zahvaljujući Ministarstvu znanosti koje u to vrijeme nije odradilo svoj posao koji je trebalo odraditi. Druga ministarstva su se pobrinula da se to ne dogodi.

Dakle, taj jedan model je zapravo pokazao se kao izrazito nesretan posao. Unatoč velikom rastu plaća. I mi nikada nismo dovodili sindikati u tim sektorima. Nikada nismo dovodili u pitanje da je došlo do relevantnog rasta plaća koji je podigao dobrom dijelu javnih službenika životni standard. Pogotovo u zdravstvu. I to je potrebno. Dakle, taj rast je bio opravdan i on zaslužuje svaku potporu. Nikada to nismo dovodili u pitanje. Ali su ponekad relativni odnosi u plaćama puno važniji nego nominalni i apsolutni rast plaća.

E sad, ti relativni odnosi koliko su oni važni, ja ću sad opet reći, iako se slažem s dobrim dijelom onoga što je gospodin Bule govorio, ali sad ću reći, opet ću se referirati na ono što se ne slažem jer nema potrebe da potvrđujem ono što se slažem. Dakle, to da ne možemo uspostaviti politiku plaća i da ne možemo naći indikatore, ne možemo naći indikatore produktivnosti, apsolutno je nemoguće. Ja se pitam da li uopće moguće naći faktore produktivnosti u gospodarstvu.

Imate u teoriji ozbiljnih dilema oko toga. Indikatore produktivnosti ne, ali možemo pratiti neke druge stvari. Možemo pratiti inflaciju.gospodin Kunovac se to lijepo rekao. Možemo pratiti prosječnu plaću u privredi ili gospodarstvu. Recite kako to god hoćete.

A možemo pratiti i rast bruto domaćeg proizvoda. I tada možemo imati inpute za bilo kakvu politiku plaća i ekonomsku politiku ako su te stvari uređene. Da li je to sad jedna originalna ideja bivšeg sindikalnog vođe? Ili je to nešto što rade sve uređene civilizirane zemlje na zapadu? Moj odgovor je ovo drugo.

Znate, u Norveškoj imaju razne originalne modele. U Norveškoj imaju model po kojem plaće u javnom sektoru prate rast plaća izvoznog gospodarstva. Pazite, samo je izvoznog gospodarstva. Tko ekonomski zaviri malo dublje, vidjet će koliko je to inteligentno. Inače u toj Norveškoj je sve inteligentno, pa sad u zadnje vrijeme i nogomet. Ali nisu jedini modeli.

Dakle, ono što Hrvatskoj nedostaje, nedostaje sustav, uređenost. I mi svake godine dolazimo na pregovore kao na placu kada se nešto kupuje. Cjenkamo se. Kreće se uvijek od nule i od 12%, kao i ove godine. Onda će se završiti na nekih 4, 5, 6% i to tako ide. To je jako loše. Zašto je loše? Jer prvo tko će to izigrati je vlada. Vjerojatno svaka vlada. Ali ova pogotovo, koja je upregla cijeli državni aparat na ovom području, da napravi novi sustav plaća u šest mjeseci, što se u drugim zemljama radi šest godina. U Austriji su radili deset godina novi sustav plaća javnih službi. I državnih službi. Zašto je trebalo napraviti u šest ili godinu dana? Zato što su bili izbori.

Ako vi imate takvu varijablu u vođenju politike plaća, onda vam mora biti potpuno jasno da sustava nema. I sada, kad više izbori nisu, sad ove godine neće biti rasta plaća. Je li to neka briga o pravednoj valorizaciji radnih doprinosa naših građana na radnom mjestu? I evo, to je moj odgovor na vaše pitanje.

Ako mi dopuštate, ako imam još vremena, ja bih se samo kratko osvrnuo, jer nisam samo sindikalac – i ekonomist sam, pa bih nešto upozorio. Mislim da problem inflacije, reći ću jednu heretičnu izjavu, da problem inflacije od oko 4 % nije problem. U teoriji imate jako puno zagovornika toga da je onih 2 % arbitrarno određeno, što je target, cilj inflacije u ekonomskoj politici Europske unije. Da je to potpuno arbitrarno i da to nije dobro samu ekonomiju, za zapošljavanje i za rast. Da je 4 % bila optimalna visina. Ali ja sad to ne možemo otvarati, to je teorijsko pitanje, ali ja samo nabacujem da znate da to postoji.

Drugo, što ovdje nije rečeno, a mislim da je to jednako važna tema kao i utjecaj plaća na inflaciju. Pa to je trivijalno. Naravno da plaće utječu na inflaciju. Naravno da povećana potražnja ima neki utjecaj. Sad treba samo dobiti odgovor je li to relevantan utjecaj ili nerelevantan utjecaj. Je li borba protiv inflacije zapravo korištenje lijeka koji je gori od same bolesti?

Dakle, nije bolest možda najveći problem, već će možda lijek napraviti neke druge štete u organizmu. Tako da tih jedan posto nije nešto što bi nas trebalo zabrinuti. Evo, nedavno sam čitao jedan članak jednog mladog našeg autora sa Ekonomskog instituta koji kaže da je to 0,5 posto.

Sad, HNB vjerojatno ima isto tako relevantne podatke. Ja u to ne ulazim jer nisam na izvoru. Ali ono što je bitno i tu bih završio, što nije spomenuto ovdje. Ja bih rekao sljedeće. Opet ću vas možda malo iznenaditi. Ali ja sam pred svima zagovornik kapitalizma. I ja sam borac za kapitalizam. I mislim da svi moramo biti borci za kapitalizam. Jer nema drugoga. Nema trećega. Ja sam zagovornik planeta Zemlje, pa ne mogu živjeti na Marsu. Nema osim kapitalizma.

Ali što je njegova najveća prednost? Konkurencija. Tržište. Hrvatska nema odgovarajuće tržište. Ima nekoliko oligopola koji međusobno dogovaraju cijene od banaka do velikih kompanija. Kad dogovaraju cijene onda imaju profite i marže. Marža je dobit na prihod. Imaju veće nego što je što je rast plaća. Prema zadnjim podacima koji su meni dostupni, marže su u Hrvatskoj rasle 82 posto u zadnjih četiri godine. Plaće su rasle oko 50, 60, 65 posto, kako tko govori i u kojem vremenu govori.

Dakle, te marže koje su posljedica viših cijena nego što rastu plaće odnosno, viših marža nego što rastu plaće, one stvaraju proizvode te taj rast cijena. Jer se oni to mogu dopustiti, ti oligopoli. I to je utjecaj, na engleskom to je market power, tržišne moći koja bitno utječe i koja je veći faktor. To nitko nije spomenuo nego ovih jedan posto u četiri i pol posto.

Znači, marže i profiti su veći faktor rasta inflacije. To sad nije samo naša ekonomska znanost koja je to uvidjela i vidjela već je to, usudim se reći, već poznata istina u Evropskoj uniji jer imate ECB, imate niz autora iz ECB koji su na to upozorili da je generator ove inflacije eksterni, to su energetika i marže, a plaće najmanje. Dakle, ja mislim, utoliko bi ja ovu raspravu kad bi bio na vašem mjestu pretvorio u raspravu o maržama i profitima, a manje o plaćama.

Ključne riječi:

Hrvatski sabor, inflacija, okrugli stol, politika plaća