Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Trenutak je idealan za porez na nekretnine

Novosti, 11.3.2023. – Portal Novosti je objavio intervju s Matijom Kroflinom u kojem je pretresao niz tema: udar inflacije, posljedice uvođenja eura, potrebu rasta plaća te reforme poreznog sustava

14. ožujka 2023.

Intervju je izvorno objavljen na Portalu Novosti, a mi ga prenosimo u cijelosti:

Nakon dugogodišnjeg čelnika Vilima Ribića, na mjesto glavnog tajnika Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja došao je Matija Kroflin. S njim smo razgovarali o najavljenim novim valovima poskupljenja, o posljedicama uvođenja eura, o tome što Vlada treba raditi, tko sve treba dizati plaće i druge prihode te kako građane zaštititi od inflacije i poskupljenja, zbog čega ih je sve više siromašno.

Od 1. ožujka započeo je novi val poskupljenja. Dokad će trajati ovaj inflatorni udar?

Očekivali smo rast cijena, ali sporiji. Rast je i dalje skoro 13 posto na međugodišnjoj razini. Jedan od razloga zbog kojeg cijene nisu bitnije usporile rast je uvođenje eura i zaokruživanje cijena prema gore u siječnju. Također, ne funkcioniraju ni određeni segmenti tržišta gdje marže nisu određene tržišnim silnicama, već dio poslodavaca jednostavno koristi priliku i neopravdano prevaljuje povećanje na krajnje potrošače. Dokaz tog trenda je činjenica da je porez na dobit u prvih 11 mjeseci prošle godine porastao za gotovo 50 posto. Da poslodavci jedva spajaju kraj s krajem i da imaju ogromno povećanje cijene inputa koje moraju prevaliti na krajnje cijene kako bi opstali, dobit ne bi rasla 50 posto. Razlog inflacije je i sukob u Ukrajini koji se ne smiruje. Na globalnoj razini ne događaju se pozitivne stvari, nekako smo se svi navikli funkcionirati kao u zadnjih godinu dana. Bojim se da ćemo i tijekom sljedećih godinu-dvije imati stope inflacije iznad onog na što smo navikli zadnjih dvadesetak godina.

Porez na dobit u prvih 11 mjeseci prošle godine porastao je za gotovo 50 posto. Da poslodavci jedva spajaju kraj s krajem i da imaju ogromno povećanje cijene inputa koje moraju prevaliti na krajnje cijene kako bi opstali, dobit ne bi rasla 50 posto

Kažu da moramo zaboraviti na jeftinu hranu. Mnogim socijalno ugroženima, umirovljenicima, nezaposlenima, radnicima s niskim plaćama, hrana ni dosad nije bila jeftina.

Hrana neće biti jeftinija i cijene neće padati. To je zakonitost. Imali smo period deflacije samo 2014., 2015. i 2016. To je bio jedini period pada cijena u zadnjih 30 godina. Cijene mogu samo prestati rasti divljačkim tempom. Činjenica je da dio građana ne može izdržati i ne živi normalno, u dostojanstvenim uvjetima. Osim najugroženije skupine umirovljenika i drugih depriviranih segmenata društva, normalan život više ne mogu ostvariti ni skupine koje žive od svog rada i pritom ne govorimo o ljudima koji primaju minimalnu plaću, već o ljudima s medijalnom plaćom koja je u Hrvatskoj tisuću i nešto kuna manja od prosječne plaće. Kada uzmemo u obzir porast plaća i cijena prošle godine, vidimo da su naši radnici osiromašili. Za većinu njih u njihovoj potrošačkoj košarici primarnu težinu imaju troškovi hrane, smještaja i energenata, čija je cijena rasla daleko više nego što pokazuje sam podatak o općoj stopi rasta cijena. Građani koji nemaju iznadprosječne plaće već sad žive u teškim egzistencijalnim problemima.

Premijer je govorio piarovski

Gdje je tome kraj, gdje je crvena granica? Dokle građani mogu izdržati?

Gdje je tu crvena granica, teško je reći. Ovakva dinamika kretanja cijena koju ne prati rast plaća, mirovina i drugih socijalnih transfera dovodi do urušavanja ekonomije. Vodi nas u smjeru stagflacije, istovremenog pada BDP-a, odnosno usporavanja ekonomske aktivnosti i istovremenog daljnjeg rasta cijena. Ako cijene rastu više nego što rastu primanja, za svoj novac, plaću ili mirovinu kupujemo manje dobara, što utječe na smanjenje proizvodnje, a silnice koje pritišću rast cijena i dalje su prisutne. Europa se ne smije dovesti u tu situaciju pada ekonomske aktivnosti. Prošle godine svim su zaposlenicima realne plaće pale za tri posto. S druge strane, prihod od poreza na dobit rastao je 50 posto, država je ostvarila višak u proračunu, BDP je ukupno rastao za 6,2 posto realno, a nominalno, kada se na realni rast doda i rast cijena, cca 16-17 posto. Znači, svi su na neki način bili u plusu, osim radnika čiji je standard urušen ili umirovljenika koji su u prosjeku prošli vjerojatno još i gore. Kada se cijene smire i stabiliziraju, primanja moraju snažnije rasti kako bi naši građani mogli početi hvatati korak sa svim tim poskupljenjima koja smo zadnjih godinu i pol doživjeli.

Ali premijer Plenković je obećao da zbog uvođenja eura neće biti poskupljenja.

Premijer je govorio piarovski, kako mu je u danom trenutku bilo zgodno. Njemu kao izrazito proeuropski orijentiranom političaru bitan je projekt uvođenja eura i ulaska u schengenski prostor. Međutim, projekt uvođenja eura nije bio dovoljno pripremljen, nije bio adekvatno komuniciran javnosti, isticale su se isključivo pozitivne stvari, a ekonomska struktura našeg gospodarstva u suštini nije spremna za euro. Dosadašnja inflacija mogla bi biti samo manji u nizu problema s kojima se možemo susresti zbog uvođenja eura. Sada nam ostaje nadati se da do snažnih negativnih efekata neće doći, kada se već za njih nismo pripremali.

Intencija Vladinih mjera nije bila loša, ali izvedba je mogla biti drugačija, efikasnija, izdašnija, drugačije strukturirana. Sada vidimo i da je novca u državnom proračunu bilo. Cijela priča s listama, zabranama prema trgovačkim lancima, bila je smiješna, jedan igrokaz

Koje još probleme možemo očekivati zbog uvođenja jedinstvene europske valute?

Jedna smo od najsiromašnijih zemalja Europske unije, naša ekonomija je krhka, poprilično nekonkurentna, snažno oslonjena na rentijerstvo i turizam. Zajednička valuta i zajedničko djelovanje monetarne politike na području velikog broja zemalja s poprilično različitim ekonomskim strukturama otvara svoje probleme. Unutar eurozone uvijek je moguće da neka ekonomska politika odgovara recimo Njemačkoj, ali ne znači da će odgovarati Hrvatskoj. Hipotetski, Hrvatskoj u eventualnoj recesiji odgovara niža kamatna stopa, Njemačkoj s pregrijanom ekonomijom i manjkom radne snage u interesu je viša kamatna stopa. U takvoj situaciji Hrvatska će imati mogućnost prilagođavati se jedino kroz cijenu rada. Morat ćemo smanjivati cijenu rada da bismo uravnotežili ekonomiju. Kada nemamo svoju monetarnu politiku, a dobrim dijelom nemamo više ni fiskalnu politiku jer smo na neki način određeni konvergencijskim kriterijima i potrebom da vodimo brigu o javnom dugu, deficitu, da imamo relativno uravnotežen državni proračun, jedini je mehanizam makroekonomskog prilagođavanja ekonomije trošak našeg rada. Ako se trošak rada smanjuje u državi koja već ima relativno niske troškove rada i probleme s osiguravanjem radne snage, događa se daljnji egzodus radne snage. Jedno od ključnih pitanja za budućnost ove zemlje je kako zadržati naše građane u Hrvatskoj. Radnici iz susjednih zemalja nisu više zainteresirani za plaće koje nudi Hrvatska nego, kao i naši građani, odlaze u Njemačku, Austriju, Sloveniju. U Hrvatsku dolaze radnici koji ne mogu dobiti posao u tim zemljama, koji dolaze s područja koja nam kulturološki i jezično nisu bliska i koji se ne mogu sami adekvatno snaći u Hrvatskoj. Tijekom posljednje četiri godine u Hrvatsku su ušli deseci tisuća stranih radnika iz Nepala, Pakistana, područja sjeverne Afrike… Naravno, ta kretanja bi mogla promijeniti i cjelokupnu demografsku strukturu Hrvatske i vladajuće politike bi se trebale ozbiljno početi baviti tim problemom.

Koliko je uvođenje eura bio projekt, da ne kažemo i eksperiment s obzirom na inflacijsku krizu, koji se prelomio preko egzistencije građana, najsiromašnijih?

Intencija Vladinih mjera nije bila loša, ali izvedba je mogla biti drugačija, efikasnija, izdašnija, drugačije strukturirana. Sada vidimo i da je novca u državnom proračunu bilo. Cijela priča s listama, zabranama prema trgovačkim lancima, bila je smiješna, jedan igrokaz, akcija osuđena na neuspjeh. Vlada je trebala odmah po samoj najavi eura, po donošenju Zakona o euru, glasno reći da nema zaokruživanja cijena preko noći, da nema te vrste varanja građana i jasno propisati određene kazne. Uvodili smo euro u situaciji kada su cijene rapidno rasle. Znalo se da će rasti i nakon uvođenja eura. Zamrzavanje i kontroliranje cijena bilo bi jako teško prije svega jer su postojali objektivni razlozi njihovog rasta. Nažalost, poklopilo nam se uvođenje eura s inflacijskom krizom, baš kao i ulazak u EU s dužničkom krizom u EU-u.

Rast plaća i mirovina

Koji su mehanizmi vladajućih za sprečavanje još većeg ekonomskog i socijalnog potonuća?

To je pitanje od milijun eura i nema jednostavnog odgovora. Kratkoročno gledano, Vlada mora zadržati na snazi mjere za ograničavanje cijena energenata, nastaviti podupirati najugroženije slojeve građana i tu pomoć dodatno ojačati jer za to očigledno postoji prostor u državnom proračunu. Iako smo prošle godine imali nekoliko paketa pomoći građanima, koji su u javnosti promovirani kao milijarde i milijarde kuna, proračun za prošlu godinu bio je u suficitu, što znači da je inflacija jako pogodovala punjenju državnog proračuna. Uz to, Vlada se mora truditi svojim ekonomskim politikama održati pozitivna ekonomska kretanja, iskoristiti sva EU sredstva koja joj stoje na raspolaganju za investicije i poticati, a ne suzbijati rast plaća. Vlada je ujedno i najveći poslodavac u zemlji i ove godine mora u dogovoru sa sindikatima svojim zaposlenicima osigurati adekvatan rast plaća. Prošle godine realne plaće u javnim i državnim službama pale su puno više od prosječne plaće u zemlji.

Dugoročno gledano, moramo razvijati što uspješniju ekonomiju koja će biti konkurentna u eurozoni i zadržati i izgrađivati ljudske potencijale. No to je puno teže nego zemlju uvesti u euro. Zahtijeva dugoročno planiranje, nadilazi okvire jednog političkog mandata, traži konzistentnost, provođenje nepopularnih mjera i slično. Velike propuste smo radili prije 20-30 godina, kada je vladala mantra da se ne trebamo baviti proizvodnjom nego samo uslužnim djelatnostima, što danas povećava našu osjetljivost na ekonomske promjene i šokove koje doživljavamo u zadnje vrijeme. Cijena hrane drastično raste jer nemamo svoje, domaće hrane u dovoljnoj mjeri. Očito izdašni poticaji iz EU fondova nisu efikasno iskorišteni. Kao članica EU-a i eurozone imamo pristup njemačkom, talijanskom, francuskom tržištu, ali to ništa ne znači ako se naši poslodavci nisu sposobni nositi sa žestokom konkurencijom tehnološki produktivnijih i razvijenijih poduzeća. Dapače, domaća proizvodnja neće imati šanse na stranom tržišta, a bit će istisnuta i s domaćeg tržišta. Domaći poslodavci trebaju bitno dići produktivnost svojeg poslovanja i pritom istovremeno dizati plaće. Hrvatska više nema nikakav prostor graditi svoju konkurentnost na jeftinom radu jer su nam plaće niske u odnosu na susjedne EU zemlje. Dodatno, većina tih zemalja ima i kvalitetniju i dostupniju mrežu javnih usluga i socijalne zaštite, što su također motivi zbog kojih građani ostaju ili odlaze iz neke zemlje. Trebamo graditi pravedniji porezni sustav jer je naš poprilično primitivan i regresivan. Usmjereni smo samo na PDV koji najžešće udara po najsiromašnijim građanima, dok s druge strane porez na višak nekretnina ne možemo uvesti već deset godina. Ova kriza je idealan trenutak za uvođenje takvog poreza. Država mora utjecati i na iskorjenjivanje korupcije, raznih spletki između političara i poduzetnika, o čemu svakodnevno čitamo.

Državni proračun je u suficitu, ali o porastu plaća se ne govori, već samo o novim poskupljenjima.

Ove godine plaće moraju pratiti troškove života. Adekvatnog adresiranja pitanja inflacije nema bez daljnjeg rasta mirovina i daljeg rasta plaća svih zaposlenih. Što se tiče javnih i državnih službi, načelno je svakoj vlasti u interesu zadržati liječnike, motivirati učitelje, ali kada su plaće u pitanju, to je uvijek problem i sindikati se moraju boriti za svaku kunu. Bit će tako vjerojatno i ove godine.


Ključne riječi:

inflacija, Novosti, porez na nekretnine, rast plaća

Vezane vijesti

Prednosti članstva