Otvoreno pismo
Sudionicima okruglog stola pod nazivom “Bolonjski put do europske diplome”, održanoga 22. travnja u organizaciji HDZ-a, V. Ribić uputio je otvoreno pismo kao reakciju na dvije izjave izrečene na tom skupu u kojima su grubo falsificirani uloga i djelovanje našeg sindikata.
Nakon razgovora na okruglom stolu pod nazivom “Bolonjski put do europske diplome”, održanog 22. travnja u organizaciji HDZ-a, na kojem je bilo govora i o preprekama u ostvarivanju integriranog sveučilišta kao glavnog preduvjeta za realizaciju ciljeva bolonjske deklaracije, V. Ribić uputio je sudionicima okruglog stola otvoreno pismo u kojem reagira na dvije izjave izrečene na tom skupu u kojima su grubo falsificirani uloga i djelovanje našeg sindikata. Pismo prenosimo u cijelosti, jer – iako su ga prenijele neke dnevne novine – iz njega su javnosti prezentirani samo neki njegovi dijelovi.
SUDIONICIMA OKRUGLOG STOLA HDZ-a BOLONJSKI PUT DO EUROPSKE DIPLOME
Zagreb, 25. travnja 2005. godine
Poštovani!
Budući da sam zbog unaprijed zakazanih obveza morao u petak ranije napustiti Okrugli stol o bolonjskom procesu, nisam imao prigodu saslušati neshvatljiv ispad Ive Josipovića. Njegov odgovor na moj apel, na jednu zapravo dobronamjernu primjedbu, spustio se na razinu argumentacije ad hominem, garniranu neistinama, nesuvislostima i zlonamjernim opservacijama.
Budući da nam je stalo do mišljenja ozbiljnih ljudi o našem Sindikatu, dužan sam izvijestiti Vas da Sindikat znanosti nije sindikat čistačica, već je pravi reprezentant nastavnika i znanstvenika. Iako nismo sindikat čistačica, ipak više poštujemo čistačicu, ljudsko biće koje u naše živote svojim čišćenjem unosi red, od umišljenog profesora koji podupire nered u sustavu visokog obrazovanja, odupirući se stvarnim promjenama, štiteći parcijalne pozicije zamotane u velika načela, (zlo)upotrebljavajući stručna znanja radi nametanja svojih interesnih rješenja, i potcjenjujući moć rasuđivanja hrvatske inteligencije.
No, evo činjenica: od oko 1250 redovnih profesora u zemlji 832 su članovi Sindikata, izvanrednih profesora je 638, a docenata 743 u Sindikatu. Nešto manje od 70% ljudi u znanstveno-nastavnom zvanju članovi su Sindikata. Osobito nas veseli što je asistenata toliko puno, čak 1716. Ti svi obrazovani ljudi predobro znaju zašto su članovi, a to su među inim razlozima i zbog moderne i nekonzervativne znanstvene politike koju zastupamo, npr. zalažući se beskompromisno za integrirano sveučilište.
Sindikatom upravlja Veliko vijeće od 28 članova u kojemu su dva akademika, 10 redovnih profesora, a ostalo čine izvanredni profesori, docenti, asistenti, predavači i četiri predstavnika nenastavnog osoblja, budući da sve kategorije zaposlenika moraju biti predstavljene u Velikom vijeću. Od članova Velikog vijeća znatan broj su ili dobitnici državnih nagrada, ili ugledni i eminentni stručnjaci i javne osobe. Predsjednik Sindikata znanosti, dr. Krunoslav Pisk, bio je do nedavno predsjednik znanstvenog vijeća jedne od najuglednijih znanstvenih institucija u zemlji.
U Sindikatu je 60% članova iz redova nositelja znanstvene i nastavne djelatnosti i 40% iz redova ostalih zaposlenika, u omjeru upravo onakvom kakvo je stanje u sustavu. Sindikat ima ukupno 10340 članova u sustavu od 14 tisuća ljudi.Zanimljivo, i na Okruglom stolu većinu sudionika činili su članovi Sindikata. Me?u manjim brojem onih koji nisu članovi Sindikata nalazio se i Ivo Josipović. Dakle, zaletio se uzvišeni profesor, smještajući u društvo čistačica, u prezrenu kastu nedodirljivih, sudionike rasprave, profesore i znanstvenike. Zaletio se uvjeren da su baš svi mudri kao on, jer ako on može petnćst godina uživati plodove sindikalnih napora, kao primjerice 15% za doktorat, a da tome nikada sam ništa nije doprinjeo, misli da i svi drugi imaju isti pristup društvenoj obzirnosti i odgovornosti kao on. Zaletio se čovjek, sudeći o ljudima i kozmosu prema sebi. Da bi karikatura bila kompletirana, čovjek je pripadnik socijaldemokratske političke opcije.
Nadalje, nesuvisla primjedba o tome da unosim politiku u Sindikat odraz je potpunog nepoznavanja ne samo rada sindikata već i pojma politike.Apsolutno je neshvatljivo da itko u ovoj zemlji brani drugome govoriti o sveučilištu, i to s pozicije iščašenog ekskluziviteta. Sveučilište jeste moja očevina, upravo onako kako je i očevina svih građana ove zemlje.
Također, nisam očekivao netolerantne reakcije prorektora Alekse Bjeliša. Sindikat se ne zalaže za podjelu Zagrebačkog sveučilišta. Rekao sam točno ovako, citiram: “Ako je veličina zagrebačkog sveučilišta prepreka za integraciju sveučilišta, valja razmišljati i početi razgovarati možda i o disoluciji tog sveučilišta.” A zapravo nisam bio precizan. Nema se što dijeliti, jer niti nema sveučilišta, već je potrebno integrirati četrdesetak fakulteta (mini sveučilišta), ili u jedno ili u dva tri sveučilišta, ili formalno u jedno s nekoliko snažno decentraliziranih podsustava. Bitno je da se dogodi organska integracija fakulteta na jednoj od razina. Samo to može jamčiti ono što sveučilište jeste. Iako je Statut Zagrebačkog sveučilišta napredak, uvjeren sam da on još uvijek ne jamči niti integraciju, a time niti realizaciju bolonjskih ciljeva, jer zakonske slabosti ne daju se pokriti statutarnim alkemijama, pa i onda kad su one dobro osmišljene.
Dakle, pledirao sam na argumentirani dijalog o tom pitanju, a ne na akciju ili stav. Zar je u demokraciji razgovor o nekom pitanju zabranjen, zar je moguće da postoje tabu teme u akademskoj zajednici? Ako sudimo prema sasvim neakademskom, netolerantnom i potcjenjivačkom odnosu iskazanom nedavno prema studentima u raspravi na Senatu o njihovim amandmanima na Statut Sveučilišta, bojim se da prorektor mora razmisliti o stanju duha u svome okruženju.
U Sindikatu o svemu možemo razgovarati, pa i o tome treba li Sindikat podijeliti, ili osnovati novi? Neka nas pozovu, pa ćemo razgovarati, ali samo pod uvjetom da izrečena prijetnja nije osvetnički krik, već dobronamjerna briga za kvalitetu sindikalnog organiziranja, baš onako kao što je naše razmišljanje motivirano željom naših članova, nastavnika i znanstvenika, da nam sveučilišta budu moderna, uspješna i da se barem jedno od njih nađe među 500 najboljih u svijetu.
Otkud nervoza, ako se o svemu tome usude razmišljati i drugi, a ne samo uprava sveučilišta? Istinski superiorna argumentacija ne boji se suprotnog mišljenja, već njega priželjkuje, ne samo zato da bi trijumfirala, već još i više da bi sebe samu iznova provjeravala.
S poštovanjem,
Vilim Ribić, presjednik Velikog vijeća
