Intervju je u originalu dostupan ovdje, a mi ga u nastavku prenosimo u cijelosti:

Društvo | 19/1/2026.| Piše Paulina Arbutina

MATIJA KROFLIN: Gdje Piletić kroči, tu nezakonitost raste

Prije dvije godine, kad su se kovali koeficijenti, Marin Piletić je rekao da će “razgovarati i surađivati sa svim sindikatima koji podupiru Vladinu politiku”. Mi ju nismo podupirali jer je bila loša za naše članove. Za premijera Plenkovića on je zato vjerojatno uspješan ministar. Za nas je neuspješan jer socijalno partnerstvo i dijalog s vlašću nisu jako dugo bili ovako loši, kaže glavni tajnik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja

Matija Kroflin. Foto: Marko Prpic/PIXSELL

Sindikati državnih i javnih službi ušli su u ovu godinu i dalje čekajući poziv iz Vlade za sastanak, što traje već šest mjeseci. Osnovica, kolektivni ugovor, dodaci, materijalna prava, sve su to nepoznate stavke o kojima Vlada izbjegava razgovor sa sindikatima. S Matijom Kroflinom, glavnim tajnikom Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, razgovarali smo o sindikalnoj poziciji, ekonomsko-socijalnim potezima vladajućih i perspektivi radništva u doba novih tehnologija.

Prošle, izborne godine niste poduzimali značajnije sindikalne akcije, drastične prijetnje štrajkom za vrijeme državne mature niste realizirali, kolektivno pregovaranje s poslodavcem, Vladom, na čekanju je. Smatrate li da vas je Vlada izigrala i prevarila?

Trenutna razina socijalnog dijaloga s Vladom je nikakva. Vlada bi trebala promovirati kolektivno pregovaranje, ima takvu obvezu prema EU direktivi, no naša vlast u ovom trenutku nema potpisan ni jedan granski ugovor u javnim službama i to traje već tri godine. Sad nemamo ni dodatak Temeljnom kolektivnom ugovoru već drugu godinu zaredom. Pokušavali smo jako dugo za stolom korigirati pitanja koeficijenata i pozicije obrazovanja i znanosti, ali nije bilo sluha.

Tri obrazovna sindikata prošle dvije godine poduzela su sve što su mogla: tri prosvjeda, dva štrajka, desetke javnih konferencija. U lipnju smo spremali i najradikalniji potez, štrajk za vrijeme državne mature, opstrukciju lošu za sve, a posebno za učenike. I tek je tada Vlada započela razgovore pa smo postigli neki sporazum.

Sporazumom je Vlada priznala da postoji problem s koeficijentima, ocjenjivanjem, modularnom nastavom, sistematizacijama u visokom obrazovanju, te se obvezala da ćemo na tome raditi. Međutim, od tada ništa! Izbjegavanje i odugovlačenje. Umjesto povratka konstruktivnom dijalogu, što smo priželjkivali, Vlada obrazovne sindikate ponovno tjera u konflikt.

Vladi se ne pregovara

Kako biste ocijenili socijalni dijalog s ministrom Marinom Piletićem? U njegovom resoru je kaos postao prirodno stanje.

Od ministra Marina Piletića ne očekujem ništa dobro, naše iskustvo je samo i isključivo negativno. Ministar se bavio spletkama s gospođom Sanjom Šprem iz Sindikata hrvatskih učitelja i putem nje je u određenoj mjeri uspio oslabiti sindikate javnih službi. Iz njegovog ministarstva dolazila su nebulozna mišljenja kako prosvjed nije sindikalna aktivnost i sl. Reklo bi se, gdje ministar kroči, tu nezakonitost raste, kako u drugim dijelovima njegovog resora, tako i u dijelu koji se tiče rada.

Pregovore o osnovici i materijalnim pravima započeo je u lipnju, nije ih bio u stanju dovršiti do sada. Podsjetit ću samo na jednu njegovu izrazito indikativnu izjavu koja podcrtava modus operandi dijaloga sa sindikatima. Prije dvije godine, kad su se kovali koeficijenti, rekao je da će “razgovarati i surađivati sa svim sindikatima koji podupiru Vladinu politiku”.

Mi ju nismo podupirali jer je bila loša za naše članove. Neki drugi sindikati jesu jer je ministar uspio unijeti razdor među sindikate obrazovanja. Za premijera Andreja Plenkovića Piletić je vjerojatno uspješan ministar jer je to uspio i jer smatra da mu zbog toga u ovom trenutku ne prijeti pritisak od takvih sindikata. Za nas, on je neuspješan jer socijalno partnerstvo i dijalog s vlašću nisu bili ovako loši već jako dugo.

Zašto se Vlada neodgovorno ponaša prema svojim zaposlenicima u državnoj i javnim službama?

Vladi se ne pregovara. Ponašaju se bahato jer ne žele dogovor, smatraju da ih sindikati ne mogu ugroziti, politički ciklus izbora je zaokružen, a interesi učitelja, liječnika, medicinskih sestara i svih građana koji koriste javne službe ionako su im sekundarni. Osjećaju da su naredne dvije i pol godine mirni i da svoje zaposlenike mogu zapostaviti. Stvari se mogu promijeniti i njihova taktika bi mogla pasti u vodu. Sindikati su žilaviji nego što oni očekuju.

Ali činjenica jeste da je Vlada povećala plaće, što premijer nikad ne zaboravi javno reći?

Da, tako je. Premijer Plenković je instrumentalizirao sustav, reformu koeficijenata i veliku količinu javnog novca iskoristio kao pomoć HDZ-u za ostanak na vlasti. I, ako se sjećate, premijer je još za vrijeme inflacijske krize započeo marginalizaciju kolektivnog pregovaranja. Tada su kolegice Sanja Šprem i Nada Lovrić prihvatile loš sporazum koji je sindikatima vezao ruke u doba najvećeg rasta inflacije, a premijeru otvorio vrata da on bude spasitelj i samostalno određuje što će biti s plaćama.

Premijer je instrumentalizirao sustav, reformu koeficijenata i veliku količinu javnog novca iskoristio kao pomoć HDZ-u za ostanak na vlasti. I, ako se sjećate, premijer je još za vrijeme inflacijske krize započeo marginalizaciju kolektivnog pregovaranja

Zašto nema solidarnosti među sindikatima?

Nije to pitanje solidarnosti, već čelnici određenih sindikata imaju interese koji se kose s interesima članova drugih sindikata, pa i interesima njihovih vlastitih članova. Dobar je primjer gđa Šprem koja je posljednje dvije godine opstruirala nastojanja tri obrazovna sindikata da unaprijede poziciju, između ostalog, i njenih članova.

To je neracionalno, nema veze sa solidarnošću, već s njenim, meni nepoznatim, interesima. To nema veze s interesima njenih članova jer oni nisu u ništa boljoj poziciji nego prije dvije godine, a nema veze ni s organizacijom koju vodi jer je ona sasvim sigurno u lošijoj poziciji nego prije dvije godine.

Kakav je položaj danas 250.000 Vladinih zaposlenika? Prije više od godinu dana doživjeli ste to značajno predizborno povećanje plaća.

Dio ljudi je svjestan od početka, a dio počinje shvaćati da je predizborno povećanje plaća izvedeno neuređeno, bez sustava i kao kompenzacija za sva prethodna zaostajanja i rast troškova života. Činjenica da Vlada ove godine planira smanjiti realnu plaću svim svojim zaposlenicima dodatni je alarm za buđenje.

Učitelji i nastavnici masovno odlaze iz osnovnih i srednjih škola zbog loše društvene pozicije, materijalnog statusa i zapostavljenosti sustava. Da ne spominjemo dugogodišnji deficit nastavnika fizike, matematike i posljedičnih nestručnih zamjena u mnogim školama. Zalagali smo se da se uvede dodatak za deficitarna zanimanja kako bi se mogli privući i zadržati radnici na tim radnim mjestima. To vlast nije htjela, bilo im je komplicirano. Htjeli smo određenim dodacima smanjiti i regionalne razlike u plaćama, ali i to im je bilo komplicirano.

Premijer je ipak socijalno djelovao nedavnim povećanjem minimalne plaće, pri čemu se suprotstavio Hrvatskoj udruzi poslodavaca.

Premijer bi trebao češće na taj način reagirati jer poslodavci zastupaju socijalno neosjetljivu i štetnu poziciju da je situacija vrlo nepogodna za rast minimalne plaće, da produktivnost ne prati zahtjeve za rast plaća, ali analize Viktora Viljevca s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu pokazuju suprotno: poslodavci su u periodu od 2019. do 2024. ostvarivali nikad veću zaradu. Mogli su bitno povećati plaću svojim zaposlenicima ili bar nisu trebali toliki inflatorni teret prevaliti na sve građane.

Plenković redovno ponavlja kako uspijeva zadržati pozitivne ekonomske pokazatelje, izostavljajući zasluge europskih fondova za to i enormnu inflaciju, ali i izbjegavajući istaknuti da smo među najskupljim europskim zemljama, i po cijeni hrane i po cijeni stanovanja. Kako biste ocijenili Plenkovićevih deset ekonomskih godina?

Nabrajajući svoje uspjehe, premijer djelomično govori točno: rasle su plaće i mirovine, hrvatska ekonomija raste brže nego što rastu brojne druge europske ekonomije. No, besmisleno je uspoređivati zadnjih deset ekonomski dobrih godina s vladama premijerke Jadranke Kosor i premijera Zorana Milanovića, kad je vladala katastrofalna ekonomska situacija, novca nije bilo niotkuda i cijela Europa je bila, pogrešno, ekonomski fokusirana na štednju.

Sad je ekonomska paradigma potpuno suprotna: nikad se više novca nije slijevalo u Hrvatsku, nikad nije bilo lakše ostvarivati ovakve stope rasta, nikad se proračun nije bolje punio. Ali, jednako tako, nikad troškovi života nisu rasli kao sad. Također, bojim se da smo prokockali najveću količinu novca koju smo imali na raspolaganju od osamostaljenja Hrvatske i tu šansu iskoristili primarno za betoniziranje, kao najbrži i najlakši način utroška dobivenih financijskih sredstava i dizanje svih ovih parametara kojima se premijer hvali. Istovremeno, malo smo napravili za kreiranje boljih fundamenata funkcioniranja naše ekonomije i društva.

SDP nosi teret odvojenosti od radništva, a Možemo! zahvaća mlađu i vjerojatno urbaniju populaciju. Poziciju radništva u posljednjih dvadesetak godina u Hrvatskoj nitko nije autohtono zastupao, nitko nije artikulirao njihove egzistencijalne i materijalne interese na prijemčiv način

Što se ekonomski propustilo?

Naš porezni sustav je primitivan, orijentiran na PDV koji je najlošiji za najsiromašniji dio građana. Nismo napravili iskorak u uvođenju poreza na imovinu, na bogate, porezu na ekstraprofit; oporezivanje dohotka je takvo da manje-više svi plaćaju istu stopu, i oni s minimalnom i oni s višom plaćom, bez pravedne progresivnosti. Stvari neće izgledati dobro kad se ekonomski ciklus okrene u suprotnom pravcu, a on se, bez ikakve zle slutnje, po prirodi stvari uvijek u određenom trenutku okrene i tad ćemo ponovno vjerojatno pasti dublje, a izlaziti sporije iz krize nego neke druge zemlje.

Već sljedeće godine prestaje financiranje iz programa Konkurentnosti i kohezije 2021. – 2027. Kad sredstva iz EU fondova presuše, hoće li na red doći financijske škare?

Europska ekonomija je stagnantna, naši glavni trgovinski partneri, Njemačka, Italija, Slovenija, nemaju baš dobre ekonomske pokazatelje. Naša struktura ekonomije je orijentirana na turizam i ovisna o EU sredstvima, što se nigdje nije pokazalo kao dobro.

Samo jedna loša turistička sezona mogla bi se odmah manifestirati na naše javne prihode i proračun, neželjenu situaciju da ministar financija pali lampice i steže troškove u sustavu socijalne skrbi, mirovinskom sustavu, na plaćama u javnim i državnim službama, što bi sve lančano smanjilo ukupnu potrošačku moć i djelovalo na rast.

Ako se to poklopi i sa smanjenjem sredstava iz EU fondova o kojima su ovisne javne investicije, to će biti jako loše. Tu je još i restrukturiranje javnih davanja za obranu. Svako malo naš ministar obrane Ivan Anušić dolazi s nekom novom nabavkom naoružanja i vojne opreme, to košta i već sad neki drugi ekonomski i socijalni prioriteti zbog toga trpe.

Politički nativizam desnice

Kakav je vaš sindikalni pogled na poteze hrvatske lijevo-liberalne opozicije?

U svom dugom desetogodišnjem opozicijskom stažu lijevo-liberalne stranke nisu se uspjele nametnuti kao socijalni korektiv Vlade. Kao i oko svih društvenih i političkih pitanja, premijer je i oko ekonomsko-socijalnih tema bio krajnje pragmatičan, kad god je bilo potrebno ekonomskim je mjerama, socijalno osviještenim potezima poentirao u osjetljivim trenutcima.

SDP nosi teret odvojenosti od radništva, a Možemo! zahvaća mlađu i vjerojatno urbaniju populaciju. Poziciju radništva u posljednjih dvadesetak godina u Hrvatskoj nitko nije autohtono zastupao, nitko nije artikulirao njihove egzistencijalne i materijalne interese na prijemčiv način. I nije to naša specifičnost.

Treći put s Tonyjem Blairom i s Billom Clintonom bio je otišao u neoliberalnom smjeru koji je zagovarao više interese dobrostojećih, imućnih, visokoobrazovanih Amerikanaca i Britanaca, pa onda djelomično i biznisa, nego građana koji su ostajali bez posla jer se autoindustrija preselila u Kinu ili Indiju. Na tragu takvog pozicioniranja stvorio se prostor za privlačenje nezadovoljstva dijela biračke baze političkim opcijama kakve danas zastupaju Donald Trump ili antimigrantske, desne političke opcije u Europi.

Zašto je taj dio nezadovoljnih slojeva društva preuzela desnica?

Zato što je politički nativizam primarno retorika desnice. Vidimo na koji način Marine Le Pen i Trump artikuliraju situacije, to je retorika kojom se pridobiva dio građana koji su objektivno gubitnici tranzicije, deindustrijalizacije, koji loše živi, a kojima ljevica ne nudi sadržaj. Djelomično se ta slika preslikala i na socijaldemokraciju u Hrvatskoj: radnici, umirovljenici, građani na minimalcu, studenti i mladi ne prepoznaju svoje zagovornike.

Radnici koji su zaposleni na minimalcu i rade recimo u pilanama u Gorskom kotaru teško da će biti birači Možemo!. Oni svog zastupnika koji će artikulirati jasan ekonomski i socijalni interes prije prepoznaju u hrvatskoj desnici jer im DP i DOMiNO objašnjavaju kako će doći stranci i uzeti im njihova radna mjesta. Dio njihovih interesa zadovoljava i artikulira HDZ, a ono što rade stranke na ljevici ili nije dovoljno različito i bolje od onoga što radi HDZ ili uopće ne pogađaju i ne artikuliraju njihove interese.

Nekoliko puta ste spomenuli radništvo, ali mnogi će reći da u modernom društvu, posebno s obzirom na to da je industrija uništena, ta kategorija više ne postoji?

To je tako samo u glavama poslodavaca koji to priželjkuju. Percepcija radništva razvijala se pod utjecajem ekonomskih neoliberalnih paradigmi koje su naglašavale individualizam, zastupale da su sindikati distorzija tržišnog mehanizma i da će samo tržište nagraditi produktivne radnike.

Mnogi su se otrijeznili od takvih ideja kroz našu tranziciju, a posebno kasnije s velikom dužničkom krizom 2008. godine. Pred radom su brojni izazovi i uloga radništva i sindikalizma biti će sve veća i sve značajnija. Samo je pitanje hoćemo li imati dovoljno jake sindikate koji mogu i čelnike koji razumiju i žele odgovoriti na te izazove.

Primjena umjetne inteligencije se širi na sve veća područja. Kako se nositi s novim suradnicima u vidu AI-ja na tržištu rada?

Umjetna inteligencija mijenja našu stvarnost, no još većina nije svjesna tog utjecaja. Još se ne događa na širokoj skali da zbog njene implementacije padaju plaće ili da se dijele otkazi. U onom trenutku kad se to počne šire događati, tad ćemo tražiti rješenja, ali će, nažalost, biti kasno. Moramo početi kao društvo o tome razmišljati i na to se pripremiti.

Svaki društveni subjekt morao bi znati koja je njegova uloga i zadaća da se taj tehnološki šok apsorbira na najbolji i po ljude najpovoljniji način. Po onome kako stvari stoje u sustavu znanosti i visokog obrazovanja, gdje bi svijest i kapacitet za promišljanje i djelovanje po tom pitanju trebali biti na visokoj razini, rekao bih da kaskamo i čekamo da nas problem pogodi, pa ćemo onda pokušati reagirati.

Ključne riječi:

koeficijenti, Marin Piletić, Matija Kroflin, Novosti, socijalni dijalog