Nezavisnost država ili centralnih banaka

Prenosimo vam novi tekst Vilima Ribića objavljen u Objektivu koji se bavi trenutno vrlo aktualnom temom (ne)odgovornosti monetarne politike.

Najzanimljivija vijest ovih dana dolazi iz Mađarske. Viktor Orban, mađarski premijer, primio je prijekorno pismo šefa Europske komisije jer je mađarska Vlada odlučila reducirati neovisnost mađarske centralne banke. Revolucionaran čin bez sumnje. Dosadašnja dvodecenijska dogma neoliberalnog porijekla propisuje neovisnost centralnih banaka od matičnih vlada. Drugim riječima, monetarna politika, sa zadatkom održanja stabilnosti cijena, mora biti neovisna od neodgovornih vlada koje bi rado tiskanjem novca pokrivale svoju potrošnju, kupovanje birača i socijalnog mira, tj. svoje deficite. Sve na tragu borbe protiv inflacije kao najvećeg bauka čovječanstva. Teško je reći da to nema smisla čak i danas, kada svijet ima puno veće brige nego što je inflacija, budući da su se vladajuće politike doista prečesto pokazivale neodgovornima.

Međutim, nitko nije postavio pitanje, što ako se neodgovornima pokažu i centralne banke? Na primjer, naša je HNB svoju neovisnost iskoristila za podjelu nečuvenih privilegija za svoje zaposlenike, što je doduše makroekonomski nebitno, ali jeste moralna poruka institucije koja inače dijeli lekcije cijeloj zemlji o nužnosti bolnih rezova.

Nadalje, što ako nacionalna centralna banka vodi neodgovornu politiku, prekoračuje ovlaštenja i arbitrira u politici, ako si čelnik takve banke dopušta kažnjavati vladu koja ne provodi njegove makroekonomske savjete, ako radi kaprica godinu dana ne oslobađa sredstva potrebne likvidnosti i ako zbog toga trpi cijela zemlja? Upućeni čitatelj, naravno, u ovim riječima prepoznaje karizmatičnog idola medijskog kapitala, guvernera Željka Rohatinskog.

Dakle, od činjenice da centralne banke mogu biti neodgovorne moralno, važnija je činjenica da one to mogu biti ekonomski i politički. Međutim, još je važnija činjenica je da u socijalno-političkom klinču mogu sprječavati realizaciju puno važnijih društvenih ciljeva i vrijednosti od stabilnosti cijena. I na koncu najvažnija prijetnja koja iz neovisnosti centralnih banaka odnosi se na mogućnost provođenja krivih ekonomsko-političkih koncepata neprimjerenih ekonomskom trenutku.

Tako npr., po mišljenju Paula Krugmana, Europska centralna banka vodi potpuno krivu politiku u Europi. Ona se prioritetno bavi stabilnošću cijena umjesto pokretanjem proizvodnje. Inzistiranje na stabilnosti, na strogim mjerama štednje, na smanjenju javne potrošnje, a time i ukupne potrošnje, koči izlazak zemalja Europske unije iz krize.

Slično zagovara i drugi nobelovac iz ekonomije Joseph Stieglitz, bivši visoko pozicionirani dužnosnik Svjetske banke. On drži da nacionalnim središnjim bankama dominiraju financijski interesi. Nužno je preispitati nezavisnost a još i više nereprezentativnost središnjih banaka. Nema dokaza da zemlje s nezavisnim središnjim bankama imaju brži razvoj, visoku zaposlenost i više stvarne plaće. Međutim, kaže, ako i prihvatimo nezavisnost tih banaka ne znači onda da njihovo djelovanje treba ostati isto. One se moraju zajedno s vladama usmjeriti na krajnje ciljeve kao što su zaposlenost, rast i životni standard, a ne kamatne stope, stope inflacije ili tečaj valute. U recesiji trebaju političke mjere koje mijenjaju cijene da bi potaknule potrošnju i ulaganja. Inflacija je prijetnja samo do mjere koja vodi do pogoršanja gornjih rezultata: niži rast, veće siromaštvo, i veća nejednakost.

Kao što vidimo postoje dijametralno suprotna gledišta kako se treba ponašati u krizi. Ključno je shvatiti da različite politike nude različito rješenje za pitanje „tko snosi rizike pojedinih politika“? Radnici, srednja klasa, bogati i moćni krugovi, obrazovanje ili financijska industrija…?

Ako ostavimo vremenu da pokaže jesu li u pravu zastupnici kontrakcijske politike (MMF, Europska centralna banka, nacionalne centralne banke) ili zastupnici ekspanzionističke makroekonomske i monetarne politike (spomenuti mislioci) ostaje nam primijetiti da postoji ozbiljan i ne riješen sukob ekonomskih koncepcija u svijetu. Je li se to promijenio duh vremena u kojem su derugulacija, stabilnost cijena i nesputano tržište bile dominantne ideje, pa se onda mijenjaju i drugi koncepti kao što je neovisnost centralnih banaka? Još nije izvjesno kamo to ide.

Međutim, baš zato što je neizvjesno tko je u pravu, otvara se pitanje prava na slobodnu procjenu vlada pojedinih zemalja o tome što treba činiti. I sada se vraćamo Mađarskoj. Lisabonskim ugovorom propisana je neovisnost središnjih banaka. Barosso upozorava da je ponašanje Orbanovo nedopustivo i da ruši europske standarde i ugovore.

Što ako je Europska unija u krivu i što ako je mađarska vlada procijenila da su ideje poput Stieglitzevih ispravne? Nesumnjivo je da je složeni i birokratizirani mehanizam EU toliko inertan da nije sposoban za brzu prilagodbu novom duhu vremena i za brzu promjenu zastarjelih koncepata. Očito je to puno lakše pojedinim nacionalnim vladama.

Kolikogod Orban bio u pravu, ispast će da nije u pravu, jer će trpjeti nemilost EU i rejting agencija. Tako da i s ispravnom politikom on ne može biti uspješan. Kao zadrti eurofil, moram priznati da me ovaj događaj doista plaši. Baš kao i još jedan primjer. Postoji veliki broj argumenata protiv uvođenja eura. Hrvatska će ulaskom u EU i to morati prihvatiti, neovisno o argumentima i vlastitoj procjeni svoga interesa.

Doista, prevažno je javno prodiskutirati ulazak u EU. To mora biti promišljena odluka osviještenog naroda. Petnaest dana za tu raspravu upućuje na tendenciju nositelja politike.

U Zagrebu, 28. prosinca 2011.

Vilim Ribić

Ključne riječi:

kolumna Vilima Ribića, monetarna politika, nezavisnost država ili centralnih banaka