Domovinski pokret – opasnost ili prevara

Pravi su cilj Domovinskog pokreta manji porezi za poduzetnike u sustavu već smanjenih poreza, pod svaku cijenu, a cijenu trebaju platiti građani. Zagovarati privatizaciju zdravstva i obrazovanja, što proviruje iz Škorinog programa, čini se gotovo nevjerojatno u vrijeme u kojem su javni zdravstveni i obrazovni sustavi položili ispite s najvišim ocjenama.

Paradoks je političkog života što gospodarsko-socijalna stajališta nisu u fokusu javnosti ni u približnoj mjeri kao svjetonazorska pitanja, iako su to barem jednako važna, ako ne i važnija pitanja za život građana i sudbinu cijele nacije. Gospodarsko propadanje čini svjetonazorska pitanja još težim. Političke stranke ne odgovaraju ozbiljno ili ne odgovaraju uopće na pitanja: kako se planiraju nositi s apokaliptičnom krizom koja nas čeka na jesen, na koje slojeve društva misle svaliti najveći dio tih tereta, kako misle upotrijebiti ogromna sredstva iz Europske unije, kako misle zaustaviti iseljavanje i kako će zemlju izvući s dna razvijenosti Europske unije…

Upada u oči neusklađenost većine stranačkih programa s najdubljim problemima hrvatskog društva. Kao ekstremni primjer neupućenosti, kratkovidnosti i zastarjelosti navodimo ekonomsko-socijalna stajališta Domovinskog pokreta (preciznije: samo ekonomska jer socijalnih niti nema).

Pretenciozni naziv „Domovinski pokret“ predmnijeva zastupanje interesa cijele domovine i brigu o svim njenim pripadnicima. Već i letimičan pogled na gospodarski program pokazuje da to nije slučaj. Domovina nije samo teritorij, nije niti apstrakcija, slika ili simbol. Domovina su prije svega njeni stanovnici. Miroslavu Škori ona je tek paravan za politički cilj koji se čita u geslu pod kojim istupa: „zato što svoje volim“. Ne znamo misli li on na teritorij, svoju imovinu, ili svoje ljude. Ako misli na ljude, njegove izjave i program otkrivaju nam koji su to onda njegovi ljudi, koje on voli.

S obzirom da su u programu jedva spomenuti radnici, službenici, umirovljenici, studenti, vidljivo je da to nisu njegovi, oni koje on voli. Mora da su to onda poduzetnici jer njih nebrojeno puta spominje.

Program se jada biračima o tome kako su poduzetnici najveće žrtve u zemlji, terorizirani od, kaže, „mentalnog komunizma“ u glavama naše političke elite i monstruozno velike države. Obje tvrdnje jednako su neistinite, ali u ovoj zemlji čak i takva besmislica može biti sadržaj političkog programa.

Što je komunizam – znamo! Nema privatnog vlasništva, nema demokracije, nema slobode… Kako to ne zagovara niti jedan od političara u zemlji, onda preostaje ovu floskulu o mentalnom komunizmu tumačiti kao etiketu za sve one koji zagovaraju više socijalne pravde, solidarnosti i očuvanja socijalne države, što znači brigu o dostupnosti javnih dobara i usluga svim pripadnicima domovine. Po tom kriteriju cjelokupna Skandinavija je ogrezla u mentalnom komunizmu, a ni Europska unija nije daleko.

Pamtimo Škorinu izjavu: „Neka država vrati novac koji je poduzetnicima otela kroz poreze“. Proizlazi da država pljačka poduzetnike odlukama političkih predstavnika hrvatskog naroda u njegovom parlamentu. Dakle, narod je zapravo taj koji otima poduzetnicima kako bi i siromašni građani imali pristup liječenju, obrazovanju, sudskoj zaštiti, a svi zajedno uživali sigurnost policije i vojske. Sve je to djelo mentalnih komunista.

Škoro bi vladao tim istim narodom kako bi mu smanjio razinu javnih usluga. Da bi u tome uspio, treba narodu prodati fantome komunizma, uveličavati opasnost četnika, s ove i one strane Drine, prekopavati Jasenovac… Poruka je jasna: Doći ćemo na vlast na valu plitkog nacionalizma u navodno ugroženoj domovini, a onda kada se vlasti dokopamo, pomoći ćemo svojima koje volimo. Domovina je doista ugrožena od mentalnog diletantizma u glavama hrvatskih političara pri čemu Škoro tu nije izuzetak, već ekstremni nastavak.

Za Miroslava Škoru porezna su davanja enormna unatoč tome što je poduzetnicima u nekoliko navrata ministar Marić pogodovao do nepristojne mjere da su porez na dohodak i porez na dobit u Republici Hrvatskoj među najnižima u Europskoj uniji. Visoka porezna presija u Republici Hrvatskoj očituje se samo u visokom PDV-u, koji plaćaju svi građani, a ne samo poduzetnici i koji čini preko 60 % poreznih prihoda. Štoviše, on ima regresivni učinak, što znači da pogoduje onima koje Škoro voli, tj. bogatima.

Škori ne pada na pamet zalagati se za porez na višak nekretnina, koje posjeduju uglavnom poduzetnici. To je najpravedniji porez koji omogućuje siromašnim slojevima pristup javnim dobrima, rasterećuje proizvodnju, međutim, umanjuje osobnu imovinu imućnih. Mentalni komunisti iz Europske unije inzistiraju na tom porezu, ali će nas od njegovog uvođenja spasiti Škoro.

Da bi se egoistični interesi koje Škoro zastupa (radi onih koje on voli) mogli ostvariti, potrebno je ponavljati laž da je država pretjerano velika. Jedino što njega i njegove zanima su niži porezi, a ne veličina i efikasnost javnih službi. On bi smanjio rashodnu stranu proračuna i istovremeno obećava bolji obrazovni sustav s manje ubranih poreza, tj. s manje novca. Perpetuum mobile.

Zapravo Škoro napadom na srednje veliku, u međunarodnim usporedbama, državnu potrošnju, šalje poruku: trebamo smanjiti opseg javnih usluga i dobara za većinu pripadnika naše domovine. Da bi to bilo moguće, zagovara privatizaciju tih usluga kako bi proračun bio što manji, a građani upućeni na privatni sektor u zdravstvu, školstvu, socijalnoj skrbi.

Time pravi cilj Domovinskog pokreta postaje vidljiviji nego ikada: manji porezi za poduzetnike u sustavu već smanjenih poreza, pod svaku cijenu, a cijenu trebaju platiti građani. Zagovarati privatizaciju zdravstva i obrazovanja, što proviruje iz njegovog programa, nešto je što nam se čini gotovo nevjerojatno u vrijeme u kojem su javni zdravstveni i obrazovni sustavi položili ispite s najvišim ocjenama. To govori koliko je Škorina svijest zarobljena anakronim i neeuropskim shvaćanjima na tragu preživjelih staroliberalnih ideja.

Poduzetnici se dijele na sposobne i nesposobne. Sposobni mogu plaćati poreze za javna dobra i usluge na korist svih građana u zemlji i ostvarivati profite kreativnim ulaganjima, inovacijama i dobrom organizacijom poslovanja. Nesposobni se oslanjaju na veze s politikom i na pritisak na državu da im smanji poreze. Škoro je zagovornik onih nesposobnih, koji traže da im država omogući uspjeh preko leđa građana i njihovih socijalnih prava.

Kako i mi cijenimo čestito poduzetništvo, podržavamo promjene koje bi olakšale poslovanje, ali nas smeta gubitak osjećaja za sve druge pripadnike domovine. Obrana poduzetništva na način da se cijelo društvo podvrgne uskim interesima jednog sloja bez traganja za ravnotežom interesa u odnosu između rada i kapitala, onih koji imaju i onih koji nemaju, onih koji rade i onih koji raditi ne mogu, protivna je europskom socijalnom modelu, Ustavu RH i temeljnim vrijednostima Republike Hrvatske.

Možda poduzetnik Škoro u svom neznanju misli da će brigom o poduzetnicima zapravo automatski pomoći svima drugima. Odavno su u svijetu ozbiljne ekonomske misli takve politike i teorije postale predmet sprdnje, jer iskustvo pokazuje da bogatstvo bogatih nije iscurilo siromašnima.

Škoro bi vodio nacionalnu ekonomiju kao domaćinstvo. Student druge godine ekonomije zna zašto je to strašno pogrešno. Škorin dijapazon ekonomskih znanja, ideja i rješenja manji je od dijapazona njegovih glazbenih mogućnosti. A oko sebe je okupio veselo društvo kojem je Hrvatska tek zvuk, pa makar u njemu nema sadržaja, a što taj zvuk jače zveči, to su oni ushićeniji. Škoro ih usrećuje svakog dana. Njegova fasciniranost američkim društvom posljedica je iskustava u vrijeme bijega iz domovine.

U Zagrebu, 23. lipnja 2020. godine

Za Maticu hrvatskih sindikata

Vilim Ribić, predsjednik


Ključne riječi:

Domovinski pokret, javne usluge, Miroslav Škoro, parlamentarni izbori

Vezane vijesti

Prednosti članstva