[Rasprave] "Race Quotas and..." i "zašto hrvatski maturanti.." - KULTURA (NE)ODGOVORNOSTI POJEDINCA, "NISAM JA KRIV, KRIV JE LOŠ SUSTAV"
dstanzer at pbf.hr
dstanzer at pbf.hr
Pet Kol 3 12:32:30 CEST 2018
Pozdrav svima,
ovaj vrlo zanimljv tekst kojeg je kolega Petrić zadnjeg poslao, nagnao
me je da se još jednom vratim na temu uspjeha učenika u školama i na
eksterne faktore koji na taj veći ili manji uspjeh utječu. Jasno je da
je škola temelj, u svakoj državi. No moja je ideja (samo ideja, a ne
akademska tvrdnja) da na razliku između školskog uspjeha između raznih
školskih sustava više utječu razlike u eksternim faktorima nego razlike
u školskim sustavima samima po sebi. I da nikakve "revolucionarne
reforme" samog školskog sustava neće riješiti stvar.
Kao jedan od tih eksternih faktora spomenuo sam "život na tzv. pametnom
telefonu" i sve strašne stvari koje on nosi, a imaju veze sa
sposobnostima potrebnima za školski uspjeh, srednjim slojem i općim
okruženjem.
Drugi od tih eksternih faktora, za kojeg smatram da je za ono što čini
razliku u uspjesima učenika važniji od samog školskog sustava, zbirno
bih podveo pod kapu problema "kulture (ne)odgovornosti pojedinca". Tekst
kojeg je postao kolega Petrić podsjetio me je na vrlo tvrdu činjenicu -
školski uspjeh ovisi i o TRUDU učenika da taj uspjeh postignu. Nama u
Hrvatskoj jako često takva jednostavna činjenica ostaje izvan vidokruga,
svaki put kad za sve probleme (i stvarne i zamišljene) krivimo
"nemotivirane i podplaćene učitelje", "neopremljene škole", "zastarjele
progame" i slične stvari. A u onim rijetkim slučajevima kad se uopće
dotaknemo motivacije učenika, opet se vraćamo isključivo na greške u
sustavu školstva, smatrajući da dobri učitelji i dobri programi
automatski dovode do motivacije učenika.
Ja mislim da je to krivo. Uspjeh djece iz Azije (npr. na PISA testovima)
vezan je uz činjenicu da ta djeca žive u kulturi u kojoj se cijeni
osobni trud. Ako dijete ne uspije postići dobre rezultate, to kod njih
nije sramota učitelja i sustava, već osobna sramota učenika i roditelja.
Ta djeca su, tamo možda i pretjerano, naučena na to da ulažu maksimalne
osobne napoore da uspiju. Meni se čini da bi takva djeca, s takvim
okruženjem i stavovima, uspjela u bilo kojem normalnom sustavu školstva
(pa i hrvatskom), nevezano uz "motivaciju učitelja" ili "e-learning". Na
to me navodi i tekst kojeg je kolega Petrić postao.
Ispričat ću vam par scena iz Finske, pa se vraćam na poantu:
SCENA 1: Prolazim pored dječijeg igrališta u Helsinkiju. Ograđeno,
uredno, lijepo (tobogani, ljuljačke i sl). Na igralištu dvije mlade
"tete" i cca 20-30 djece od cca 3-4 godine. Scena lijepa i univerzalna,
kao i kod nas. Osim jednog detalja, kojeg postajem svjestan tek naknadno
- ne čujem zvuk! Velika količina djece na tom igralištu ne proizvodi
zvukove, nema "cijukanja" na koja sam naviknut. Djeca se ne svađaju oko
prioriteta u redu za tobogan, ne gađaju se pijeskom u pješčaniku, ne
tužakaju se "tetama", ne piški im ne niti ne kaki.
SCENA 2: Majka ulazi u gradski autobus s dječakom od cca 2-3 godine i
djevojčicom od cca 1-2 godine. Dječačić plače. Majka mu hladno kaže neka
stane u kut s druge strane autobusa. Dječak odlazi i staje u kut. Majka
s djevojčicom stoji daleko od toga, gleda kroz prozor okrenuta leđima od
dječaka. Gledam majku - niti jedan mišić na licu joj se ne miče, potpuno
je hladna. Niti jedan Finac u autobusu se ničemu ne čudi, uopće ne
obraćaju pažnju na scenu. Ne suosjećaju s dječačićem. Dječačić otplače
svoje i smiruje se. Čitavu vožnju se majka i dječačić odvoze u tim
pozicijama.
SCENA 3: Vozim se međugradskim busom iz Jyvaskille u jedno selo, također
u srednjoj Finskoj. Nepregledno prostranstvo šuma i jezera. Bus staje na
stanicama usred ničega, doslovno u šumi. Na tim stanicama iz busa izlaze
i u njega ulaze PREDPUBERTETSKA, PA ČAK I PREDŠKOLSKA DJECA , BEZ
RODITELJA!!! Npr. bus staje usred šume, 10 km od grada, u bus ulazi
dječak od 7 godina i za ruku vodi sestricu od 4 godine. Ulaze, u tišini
pružaju novac vozaču, on im u tišini daje karte, djeca sjedaju u bus i
voze se. Na jednoj vožnji takvih scena vidim 10-tak, u busu bar 30%
putnika čine djeca bez pratnje roditelja. Ponavljam: na međugradskoj
liniji. I, slično kao i s igralištem, nema zvuka. Djeca se ne smiju, ne
hihoću, ne cendraju, ne svađaju se. Ništa. Ozbiljna djeca. Ulaze i
izlaze iz busa izvan grada, usred šume. A mnoga od njih još nisu ni ušla
u školski sustav, dakle nije škola zaslužna za to.
Zamislite istu situaciju u Hrvatskoj: međugradski bus od Rijeke do
Ogulina, u busu su mala djeca sama, na stanici (prijevoju) Gornje
Jelenje, usred ničega, izlazi 7-godišnji dječak sa sestricom i odlazi u
šumu. Možete li to zamisliti? Ja ne mogu. Mislim da bi kod nas vozač
spriječio dijete u izlasku, a roditelji završili na razgovoru u centru
za socijalni rad.
Vraćam se na poantu. U Hrvatskoj živimo u općoj kulturi vlastite
neodgovornosti. Za sve je uvijek kriv sustav (država, krivi zakoni,
škola, zdravstvo, porezi...), a za ništa nije kriv ili odgovoran
pojedinac. Djeca se odgajaju po pedocentričnoj ideologiji, po kojoj je
ljubav prema djetetu proporcionalna količini odgovornosti koje ćemo sa
djeteta SKINUTI. Smatra se normalnim i poželjnim dijete što dulje
amnestirati od odgovornosti, sve njegove krivice prebaciti na nekog
drugog (npr. na školu i učitelje), sve njegove obveze odraditi umjesto
njega (npr. lektire, zadaće...). Isti princip vrijedi i za roditelje.
Mediji godinama (desetljećima) populistički podilaze pojedincima i
odgovornost građana prebacuju na sustav, državu. Desetljećima živimo u
MEDIJSKI PROPAGIRANOJ defetističkoj amnestiji pojedinca i općoj
pljuvačini države i sustava. Smatra se da "kod nas ništa ne može
uspijeti, nema se smisla niti truditi". "Poduzetnik ne može zaraditi
zbog države i poreza", "pacijent ne može biti zdrav zbog lošeg
zdravstvenog sustava", a "učenik ne može uspjeti zbog loših učitelja i
zastarjelih programa". Pa onda, shodno toj prebačenoj odgovornosti,
pojedinac niti ne kreće u poduzetništvo (osim uz "prevaru" sustava), jer
se "ionako u ovoj državi ne može uspjeti". Pojedinac niti ne brine za
svoje zdravlje (puši, jede nezdravo, ne kreće se, pije..), jer je za
njegovo nezdravlje kriv "loš zdravstveni sustav". A učenik se niti ne
trudi, jer "zašto da se i trudi, kad su za njegov neuspjeh krivi loši
učitelji i zastarjeli školski programi". Takve ideje o neodgovornosti
pojedinca, desetljećima do pojedinaca dolaze iz medija. (digresija: a
sindikati se takvim idejama ne suprostavljaju). Za to vrijeme, u finskim
i azijatskim medijima uopće nema skidanja odgovornosti s pojedinca, ne
pljuju se vlastiti sustavi, ne vlada opći defetizam, roditelji ne
skidaju odgovornost niti sa sebe niti sa svoje djece. Tamo se zna da su
za uspjeh učenika svi odgovorni, zajedno. Svaki sa svojim komadom
odgovornosti. Tamo se djeca od malih nogu uče da su saama odgovorna za
svoj uspjeh. Osim toga, tamo se širi ideja da ima smisla učiti, da će
svakome biti bolje u životu ako u školi bude više učio. Vidite li vi
takvu opću motivaciju u Hrvatskoj (osim kod elite, koja motivaciju
učenja povezuje s odlaskom u inozemstvo)?
Volio bih kad bi bio moguć nekakav STEM-ovski eksperiment, u kojem bi se
točno definirali svi važni faktori, planom eksperimenta napravila
njihova "križaljka", pa na kraju dobili relevantni rezultati. Da se
naprave statistički relevantne grupe učenika, Hrvata, Azijata i Finaca,
koji bi živjeli u sva tri medijska okruženja, odgajani od roditelja i
društava sa sva 3 načina shvaćanja odgovornosti, da se ta djeca školuju
u sva tri postojeća školska sustava. Jasno je da je takvo istraživanje
nemoguće. Ali u hipotetskoj situaciji mogućeg, čini mi se da bi naše
priče o "kredi i ploči", "potplaćenim i nemotiviranim učiteljima" i
"lošim i zastarjelim programima" malo pale u drugi plan (iako u manjoj
mjeri stoje), a da bi se možda iznenadili s "ponderom" kojeg nose
eksterni faktori. Između ostalih i mediji, opći defetizam i kultura
neodgovornosti pojedinca za svoj vlastiti uspjeh i život.
Ugodan odmor svima!
Damir
PS: pazite se sunca, vi ste odgovorni za svoje zdravlje (a ne sustav)!
;)
Više informacija o Rasprave
mailing listi