Studenti ostali sami

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja i ovaj puta kao i prijašnjih godina podržava prosvjed studenata Filozofskog fakulteta u njihovoj opravdanoj borbi za besplatno studiranje za sve u zemlji. Zastrašujuća je činjenica da i u novoj akademskoj godini većina studenata plaća najviše školarine u Europi. Taj je teret neizdrživ za mnoge obitelji.

Osuđujemo postupanje Vlade i Ministarstva znanosti koji su iskoristili priliku što ne postoji zakonska obveza besplatnog studiranja pa nisu osigurali sredstva za drugu godinu studiranja, pravdajući se stanjem javnih financija usljed krize. Iz iskustva znamo, bez zakonske obveze svaka Vlada činit će isto.

Međutim, i mnogi drugi čimbenici u društvu na sličan su način okrenuli leđa studentima i njihovim roditeljima. U srpnju su srušeni novi zakoni koji su osiguravali besplatno studiranje svima koji uredno obavljaju svoje obveze. U borbi protiv zakona zajedno su djelovali Rektor i Senat Sveučilišta u Zagrebu, uprave Pravnog fakulteta i Filozofskog fakulteta a uz potporu tzv. Akademske solidarnosti. Navodili su manje više sporedne i netočne razloge protiv zakona, ali je samo jedan bio pravi koji nisu navodili – željeli su očuvati naplaćivanje školarina i samovoljnu upotrebu istih.

Zalaganjem našeg Sindikata u zakone su u zadnjoj fazi ugrađeni čvrsti osigurači koji brane naplaćivanje bilo kakvih participacija studenata a Državu obvezuju na plaćanje školarina fakultetima.

Pogrešne su tvrdnje nekih studentskih aktivista da se sada vidi da Država i s novim zakonima ne bi financirala besplatno obrazovanje. Studenti moraju razumjeti da bi Država tada imala obavezu to činiti, a sada tu zakonsku obvezu nema. To je velika razlika koja im nije objašnjena. Neki studenti nisu dovoljno upoznati s prijedlogom zakona što potvrđuje i njihova izjava ovih dana da su u novim zakonima školarine tek preimenovane u upisnine. To je doista bilo točno u prvim verzijama, još prije deset mjeseci, ali i tadašnje upisnine bile su predviđene u dvostruko nižem iznosu nego što je cijena koju je sada odredio autonomni i iskomercijalizirani Filozofski fakultet. Studenti su bili uvučeni u borbu protiv izmišljenih utvara komercijalizacije u novim zakonima a sada su prepušteni sebi u borbi protiv najgrublje komercijalizacije u stvarnosti.

Usljed opstrukcije saborskih zastupnika iz više političkih stranaka, a koji dolaze s onih fakulteta čije uprave imaju najveće koristi od naplate školarina, zakoni nisu prošli na Saborskom odboru. Ti saborski zastupnici onemogućili su besplatno studiranje. U tom naporu potiho je sudjelovao i predsjednik Republike, koji nije djelovao u ovom pitanju kao državnik već kao zainteresirani profesor Pravnog fakulteta. Time je hrvatska politika još jednom pokazala da ne služi građanima već strukturama moći u pojedinim dijelovima društva.

Time su studenti ponovno ostavljeni sami u zagrljaju prijetvornih saveznika unutar samog Filozofskog fakulteta. Ti “saveznici i pokrovitelji” navodno se zalažu za besplatno studiranje ali su se, zanimljivo, u borbi protiv zakona povezali s ljutim neprijateljima besplatnog studiranja. Naime, Pravni fakultet je uvijek na svim sjednicama Senata otvoreno i glasno zagovarao povećanje školarina. Rektor je svojevremeno patentirao tzv. linearni model naplate visokih školarina. Senat je na sjednici u rujnu otvoreno zaključio da će se plaćanje studiranja morati nastaviti i u idućem desetljeću jer, nota bene, država nema novaca. Time je potvrdio da ga ne zanima javno financiranje visokog obrazovanja i jasno se opredijelio za nastavak komercijalizacije visokog obrazovanja.

Njihovo glavno oružje u borbi protiv zakona koji donose besplatno studiranje bila je tzv. Akademska solidarnost koja je, naravno deklarativno, protiv studentskih participacija, ali joj to nije cilj. Cilj je bio srušiti reformu, ostaviti postojeći sustav visokog obrazovanja nedirnutim, ovakvim kakav je sada, s nakaznim bolonjskim procesom, razmrvljenim sveučilištem i potpuno samovoljnim fakultetima koji nikome ni za što ne odgovaraju. Neutemeljeni strah od toga da će netko umjesto njih na sveučilištu krojiti ili ukidati katedre, mijenjati programe i nastavne predmete, te racionalni strah da će morati polagati račune za svoj rad i upotrebu javnih i studentskih sredstava, bili su jači od ljubavi prema besplatnom obrazovanju.

Dokaz. Štrajkali su za ono što su smatrali svojim interesima iako su znali da je studentima osigurano besplatno obrazovanje. Sada kada su ostvarili cilj, a studenti izgubili sve, sada ne štrajkaju za studente protiv uprave svog iskomercijaliziranog Fakulteta koja je donijela odluku o šest tisuća kuna za cijenu jedne akademske godine. Sada više nisu akademski solidarni iako se i dalje tako zovu.Ako novaca doista nema, za tzv. Akademsku solidarnost alternativa “mi ili studenti” ne postoji. Izbor je “mi”. Nisu razmotrili može li Fakultet nešto žrtvovati za besplatno studiranje i za svoje studente te smanjiti neke od svojih troškova. Nisu li mogli zato što nemaju dovoljno sredstava obustaviti neke aktivnosti (što bi tada bilo legalno, za razliku od nelegalnog štrajka na koji su prisiljavali zaposlenike u srpnju), i tako pred izbore izvršiti najučinkovitiji pritisak na Vladu da pronađe sredstva za besplatno obrazovanje. Zato tvrdimo da se radi o akademskoj sebičnosti.

Iako svu odgovornost prebacuju na Ministarstvo, studenti moraju znati da je odgovornost za ovakvo stanje obostrana. U tom pranju ruku Ministarstva i visokoškolskih ustanova postoji prešutni savez, jer se i jedini i drugi imaju od koga naplatiti. To su studenti i njihovi roditelji.

Studenti su za upravu Filozofskog fakulteta postali kupci obrazovne usluge, a ne suradnici u radnom procesu. To se zove komercijalizacija visokog obrazovanja.

U Zagrebu, 11. listopada 2011.

Za Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja

prof.dr. sc. Krunoslav Pisk, predsjednik
prof.dr. sc. Igor Radeka, potpredsjednik


Ključne riječi:

Akademska solidarnost | besplatno školstvo | studentski prosvjedi



Back to Top