Hajka na javnu upravu dovela do devastacije

članak iz Banka magazina

Hajka na javnu upravu dovela do devastacije
Danijel Nestić s Ekonomskog instituta ustanovio je da se od 2001. iz javne uprave istiskuju najobrazovaniji. Njihova je vještina nužna za privlačenje novca iz EU fondova

Edita Vlahović Žuvela

Kada bi se državni aparat srezao za trećinu godišnje bi se uštedjelo sedam milijardi kuna, što odgovara ukupnoj šteti koja je tijekom rata nanesena Vukovaru, bombastično je u listopadu objavio Jutarnji list sugerirajući da je državna uprava pogubna za hrvatsko društvo u jednakoj mjeri kao što su to bila ratna razaranja. Premijerka Kosor je na nedavnom skupu ekonomista u Opatiji izjavila kako su joj predlagali da otpusti 70 tisuća zaposlenih u upravi i tako spasi proračun i državu.

Teza da je javna uprava prevelika i preskupa, a da su u njoj uglavnom zaposleni lijeni i nesposobni činovnici postala je opće prihvaćenom, ne samo u najširoj javnosti. Zanemaruje se da u javnu upravu osim državne uprave spadaju lokalna i regionalna samouprava, javne službe poput zdravstva, školstva, socijalne skrbi, kulture, znanosti…

Ivan Koprić

Ivan Koprić, profesor upravne znanosti na Pravnom fakultetu u Zagrebu, već godinama predlaže mjere za racionalizaciju džavne uprave i tvrdi da se bez otpuštanja ljudi troškovi mogu smanjiti za 20 do 30 posto. Suprotno rasprostranjenom uvjerenju kako imamo glomaznu birokraciju, to nije posve točno. Koprić procjenjuje da je u javnim službama financiranim iz centralnog državnog proračuna zaposleno 180 tisuća ljudi, od toga je državnih službenika i namještenika oko 65 tisuća. Zaposlenih u javnim službama na lokalnoj razini je 21.500, a lokalnih službenika je oko 14 tisuća. Kakvu socijalnu državu želimo „Uprava je preglomazna na državnoj razini, ali na lokalnoj radi premalo ljudi i to je razlog zašto Hrvatska ne uspijeva pripremiti dovoljno dobrih projekata za EU natječaje. Nema ih tko raditi. Prošlo je vrijeme kada se lokalna samouprava bavila samo gradnjom nogostupa, nju treba funkcionalno, financijski i politički ojačati“, tvrdi Koprić. Osim decentralizacije, Koprić je predlažio još destak mjera za racionalizaciju uprave: smanjivanje troškova tako da se usluge kao što su čišćenje, računovodstvo, prijevoz i slično prepuste privatnom sektoru, adekvatno vrednovanje sposobnosti i znanja, selekciju dobrih od loših službenika prema objektivnim mjerilima – sada 99 posto službenika dobiva najbolje ocjene, a negativnih ocjena uopće nema, iako gotovo svaki drugi predmet kojeg riješe upravna tijela prema ocjeni Upravnog suda nije utemeljen na zakonu. Za plaće zaposlenih u javnom sektoru u 2010. predvi?ene su 32 milijarde kuna ili oko četvrtine državnog proračuna. Oko 70 posto zaposlenih u javnom sektoru zaposleno je u obrazovanju, znanosti i zdravstvu pa kada se postavlja pitanje veličine javne uprave zapravo se postavlja pitanje kakvu socijalnu državu želimo. Samo zbog bolonjskog procesa i opsežnijeg učenja stranih jezika u osnovnim školama zaposleno je oko 3000 ljudi. Hoćemo li odustati od takvog obrazovanog standarda? Takva pitanja u aktualnim raspravama nekako izmiču i kao da se zaboravlja da o kvaliteti javne uprave ovisi koliko neka zemlja uspješno funkcionira. Važna efikasnost, a ne veličina Europska unija već osam godina financira reformu uprave u Hrvatskoj, a tome je namjenila i prvih 23 milijuna eura koje smo uopće dobili iz njezinih fondova. Europska komisija lani je nakratko suspendirala ugovore vrijedne 140 milijuna eura, a dodjelu tih sredstava uvjetovala dokazima da je hrvatska uprava u stanju pripremiti natječajnu dokumentaciju kvalitetno i na vrijeme, te javnu nabavu voditi transparentno. “Bitno pitanje jest koliko javna uprava pridonosi ili otežava ostvarenje javnog interesa, koliko pomaže ili opterećuje zajednicu. Veličina uprave nije relevantno pitanje, umjesto veličine važnija je njezina efikasnost”, kaže Koprić. Koprić upozorava da se uprava devastira, da je zahvaćena inercijom te da veliki broj obrazovanih ljudi odlazi iz uprave jer u njoj ne nalazi nikakvu perspektivu. Željko Lovrinčević, analitičar Ekonomskog instituta, tako?er ističe da u ministarstvima nema dovoljno ni stručnog niti operativnog kadra. Prema njegovoj procjeni nedostaje izme?u 50 i sto ljudi sposobnih da provedu reforme, pa je radi bolje kadrovske politike predložio uvo?enje registra zaposlenih u javnom sektoru s popisom njihovih stručnih referenci.

Danijel Nestić

Zašto obrazovaniji i kreativniji ljudi bježe iz uprave pokušao je analizirajući plaće u javnom i privatnom sektoru saznati i Danijel Nestić, viši znanstveni suradnik Ekonomskog instituta. Ustanovio je da su prosječne plaće u javnoj upravi u pravilu veće od prosječnih plaća u prera?ivačkoj industriji, što se može objasniti većim udjelom zaposlenika s visokom stručnom spremom. Me?utim, izme?u 2001. i 2006. ta je prednost u prosječnim plaćama za javnu upravu smanjena s 38 na 28 posto jer su prosječne plaće u javnoj upravi rasle sporije od prosječnih plaća u prera?ivačkoj industriji, navodi Nestić u svom recentnom radu „Plaće u Hrvatskoj: trendovi, problemi i očekivanja“. Nestić je tako?er utvrdio da su zaposlenici s VSS u javnoj upravi 2001. bili u prosjeku jednako plaćeni kao zaposlenici u prera?ivačkoj industriji s istom stručnom spremom, a da su pet godina poslije bili plaćeni u prosjeku 7 posto manje. U isto vrijeme, položaj zaposlenika s NKV i SSS spremom u javnoj upravi poboljšao se u odnosu na zaposlenike u prera?ivačkoj industriji, pa je NKV radnik u javnoj upravi u 2006. imao u prosjeku oko 30 posto veću plaću nego isti takav radnik u prera?ivačkoj industriji. Niska motiviranost zaposlenika “Proizlazi da se NKV i SSS radnicima više isplati raditi u javnoj upravi nego u industriji, dok je za radnike s visokom stručnom spremom slučaj obrnut i oni mogu očekivati višu plaću u industriji”, zaključio je Nestić. Takav sustav nagra?ivanja smanjuje motivaciju, a upravo je niska motiviranost zaposlenika jedna od čestih zamjerki na rad javne uprave. Koprić primjećuje da nema nikakve značajne razlike u načinu ponašanja i rada javnih službenika i radnika u privatnom sektoru. Podsjeća da je početkom 1990-ih došlo do velike smjene službenika po političkim kriterijima, neovisno o sposobnostima, zapošljavalo se po vezama te da se to nastavilo do danas. Plaće u upravi su regulirane mnoštvom specijalnih propisa pa su za ista radna mjesta velike razlike u plaćama. U Ministarstvu uprave najavljuju promjene i razmatraju dva modela: smatraju da je za državu najprihvatljivije da se sustav plaća uredi jednim propisom za javnu službu, državnu upravu i lokalnu samoupravu, ali malo tko vjeruje da će do toga doći. Plaće u lokalnoj samoupravi se ne financiraju iz državnog budžeta, nema naznaka da bi sindikati u javnim službama mogli odustati od stečenh prava, niti postoji politički konsenzus. Druga, vjerojatnija varijanta su posebni propisi za upravu, državne službe i lokalnu samoupravu. Koprić je lani proveo istraživanje o privlačenju i zadržavnju najboljih ljudi u javnoj službi u regiji zapadnog Balkana koje je pokazalo da je utjecaj politike na struku u javnoj upravi posvuda prevelik, da postoji jednostrana fluktuacija najboljih ljudi iz javne uprave u druge sektore, te da je privlačna snaga javne uprave iznimno slaba. Razlozi konkurentnosti ostalih sektora su veće plaće, bolje mogućnosti napredovanja, bolje početne pozicije za mlade ljudi, kontakti s inozemstvom, stjecanje me?unarodnih veza, dobro društveno vrednovanje takvog rada, izostanak javne prozivke i osude. Nepostojanje ciljeva “Kad smo radili funkcionalnu reviziju u oko trećine državne uprave – a to je onaj najuži dio koji se sastoji od 48 organizacija tipa ministarstva, središnjih državnih ureda i ureda državne uprave – onda nam nitko, a naročito ne političari koji vode te organizacije, nije znao reći što su ciljevi kojima su te organizacije usmjerene. Kako je to moguće? Kako će onda službenici znati što su ciljevi njihovog rada, što su im zadaci, kako će se mjeriti njihovi rezultati”, rekao nam je Koprić. Problem je u tome što je taj dio uprave zadužen za kreiranje politika kao što su reforma zdravstva, politika razvoja, smanjivanje nezaposlenosti i slično. Iako nas Vlada nastoji uvjeriti da zna što čini, najčešće to nije slučaj, ako ni zbog čega drugog a ono zato što u Vladi ne postoji tijelo koje bi koordiniralo različitim resorima u svrhu ostvarivanja zajedničkog cilja.

Zdravko Petak

Politolog Zdravko Petak objašnjava da umjesto takvog tipa okomite koordinacije u Hrvatskoj postoji nešto što se kolokvijalno može nazvati „cjenkanjem“: u svakoj Vladinoj koordinaciji sjedi ministar financija koji „od oka“ procjenjuje koliko kome treba dati. „Problem je u tome što taj sustav odlučivanja može utvrditi „cijenu“ predložene regulative za državni proračun, no i ne njezinu djelotvornost u ostvarivanju ciljeva javnih politika. Naše vlade ne provode policy analize u smislu procjene troškova i dobrobiti što će ih donijeti njihovo provo?enje, već se samo gleda j li nešto u skladu sa zakonom“, ističe Petak. Ipak, odnos politike prema upravi najbolje se vidi iz gotovo anegdotalnog načina na koji vlada pokušava pripremiti njezinu refomu. Strategiju reforme državne uprave Vlada je pripremila još u prošlom mandatu, ali ga nije htjela usvojiti jer je smtrala kako ne bi bilo politički korektno poduzimati takav krupan zahvat neposredno pred lokalne izbore. Prošli su i ti izbori, stretegija je zaboravljena, a Vlada je osnovala Vijeće za praćenje modernizacije državne uprave. U vijeću su većina članova bili političari, Vladini dužnosnici, sastali su se samo jednom, a onda ukinuli Vijeće radi „racionalizacije uprave“. Potom je osnovano Ministarstvo uprave koje je jednom već bilo ukinuto, pa sada ono priprema reformu. Najnovije najave kažu da ćemo prve prijedloge čuti u prosnicu.


Ključne riječi:

javna potrošnja | javna uprava



Back to Top